Zašto desnica voli pričati o politici privilegija?

“Konzervativna politika ima dosljednu logiku, a velik dio te logike je napad na ono što vide kao niz nepravednih i nepoštenih “privilegija” koje štiti liberalna država. Konzervativni pokret već desetljećima iskorištava slabost radničkog pokreta kako bi nadničare okrenuo protiv sindikalno organiziranih radnika. Sa svojim teško izborenim beneficijama i većim plaćama, sindikalno organizirani radnici su, ipak, “povlašteni” članovi radničke klase.”


Desnica upotrebljava govor o politici privilegija kako bi izbjegla klasnu politiku, prikrivajući gdje se točno u našem društvu nalazi stvarna moć


Prošlog sam mjeseca napisao kratki članak o načinima na koje neki ljudi – posebice bogati liberali – pokušavaju lišiti formulaciju “99% protiv 1%” njene inherentne klasne politike, s ciljem da je pretvore u novi oblik spočitavanja zbog privilegiranosti.

Tvrdio sam kako ćemo tzv. “jedan posto” bolje razumjeti ako ga promatramo kao klasu umjesto preko skupa proizvoljnih privilegija ili čak u odnosu na konkretan raspon plaća – iako je i to sigurno puno bolji početak od diferencijacije na temelju toga je li netko pušio meth. Nadalje, tvrdio sam da se, ukoliko izgubimo iz vida tu vladajuću klasu na vrhu, prestajemo njome baviti i umjesto toga pažnju usmjeravamo prema sebi, dopuštajući stvarnim moćnicima u našem društvu da se izvuku potpuno nekažnjeno.

Neki su dijelovi radničke klase bez sumnje više potlačeni od drugih, no taj sam članak napisao jer su Amerikanci danas zasuti mnoštvom liberalnih političkih stavova kojima se ono što bi trebao biti politički obračun protiv istinski moćnih nastoji pretvoriti u epidemiju krivnje i suučesništva, pri čemu bi krivnju trebao snositi velik dio nas, a ponekad gotovo svi.

To nije samo neistinito; ako nam je cilj društvena emancipacija to je također politički neučinkovito.

No još je jedan problem s politikom privilegija: lakoća s kojom je konzervativci upotrebljavaju.

Za razliku od mnogih ljevičara iz tzv. “plavih država”, ja sam odrastao uz Rusha Limbaugha. Rush, Mark Davis, Hugh Hewitt – slušao sam sve njih dok su me roditelji kao dječaka vozili na treninge baseballa i na praznike. Čim bih čuo snažnu bas dionicu u uvodu u Limbaughovu emisiju (iz pjesme Pretendersa “My City was Gone“) stegao bi mi se želudac od razmišljanja o svim pompoznim tiradama koje će uslijediti. Što god ta emisija bila nije mi se svidio njen učinak na moje roditelje. Ne toliko zbog toga što je bila puna mržnje koliko zbog toga što je bila sarkastična, puna cerekanja i rastrojena.

U to vrijeme, kada nisam imao nikakvog znanja o vanjskom svijetu, mislio sam da su ti radijski desničari odvratni i vjerojatno u krivu. No istovremeno sam počeo primjećivati ritam i intonaciju njihovih argumenata.

Liberali vole vjerovati da su svi ti agresivni radijski voditelji glupi i da su uspjeli skupiti velik broj slušatelja jednostavno zato što “ima mnogo rasista”. Naravno, postoji veliko tržište za takve emisije u SAD-u. No ne radi se samo o tome.

Postoji razlog zbog kojeg toliki milijuni slušaju njihove emisije tijekom svih ovih desetljeća. Konzervativna politika ima dosljednu logiku, a velik dio te logike je napad na ono što vide kao niz nepravednih i nepoštenih “privilegija” koje štiti liberalna država.

Konzervativni pokret već desetljećima iskorištava slabost radničkog pokreta kako bi nadničare okrenuo protiv sindikalno organiziranih radnika. Sa svojim teško izborenim beneficijama i većim plaćama, sindikalno organizirani radnici su, ipak, “povlašteni” članovi radničke klase.

Kolike su nebrojene sate radijskog prostora Limbaugh i ekipa utrošili na lijenog ‘nitkova’ učlanjenog u sindikat United Automobile Workers koji je plaćen 70 dolara sat da bi zavrnuo žarulju u automobilu Chevrolet? Ili na centre za ponovno raspoređivanje nastavnika, tzv. “gumene sobe” koje su pune nastavnika javnih škola u trajnom zvanju – koje se ne može otpustiti zbog njihovog prokletog sindikata? Samo pogledajte koliko je vješto guverner Wisconsina Scott Walker uspio preokrenuti veći dio svoje savezne države – uključujući i radničku klasu – protiv “privilegiranih” zaposlenika u javnom sektoru.

Kada su se socijaldemokratske stranke zapadnog svijeta odlučile za rješenja u obliku neoliberalnih politika umjesto za zastupanje materijalnih interesa radničke klase, desnica se tome priključila – tvrdila je da su obitelji useljenika “privilegirani” korisnici socijalnih programa za koje su se radnici borili tijekom cijelog dvadesetog stoljeća.

Imamo vlastitu inačicu toga u SAD-u: je li izrazito siromašna osoba koja dobiva zdravstvenu pomoć preko Medicaid-a “privilegiranija” od osobe iz radničke klase koja je prisiljena iz vlastitog džepa plaćati pretjerano visoke premije zdravstvenog osiguranja? Desnica će reći da je.

A ipak trebamo primijetiti koliko su konzervativci uvjereni da će formuliranje problema kao pitanja “privilegija” uvijek ići njima na korist – da će voditi prema rezovima u Medicaid-u i smanjivanju financiranja socijalne države – a nikada u korist solidarne politike javno financiranog zdravstva. Zanimljivo je kako to uvijek tako ispadne.

Ponekad će desnica čak tražiti širom svijeta kako bi siromašne Amerikance predstavila kao još jednu od privilegiranih klasa. Što će učiniti kad god požele odbaciti šokantne nove statističke podatke o siromaštvu u SAD-u? Brzo će suprotstaviti siromaštvo Amerikanaca siromaštvu onih u manje razvijenim zemljama.

“Siromašni Amerikanci su privilegirani!”, kaže desnica. Oni ipak imaju kabelsku televiziju, mobitele, hladnjake. To su sve stvari koje siromašni drugdje nemaju – pa jesu li stoga, uistinu, kapitalizam i ekonomska nejednakost toliki problem?

Zapitajte se: nije li ovo u suštini isti argument kao onaj kojeg promovira internetski mem “problemi prvog svijeta”, kojeg progresivci toliko vole? Sjećate li se koji je bio argument konzervativaca tijekom pokreta Occupy? Svi ti klinci imaju iPod-e! Kupuju kavu u Starbucksu! Svi su oni, te budale, suučesnici – privilegirani su. Ne slušajte te hipstere!

I naravno, u rijetkim prilikama kada neka progresivna celebrity osoba ode par centimetara više ulijevo od onoga što je prihvatljivo – kao što je Matt Damon napravio u svojoj brutalnoj demontaži pokreta za reformu obrazovanja – podsjeća nas se da su ti ljudi, na kraju krajeva, privilegirani. Čak i ako se zalažu za ukidanje tih istih privilegija.

Nijedan od tih konzervativnih argumenata ne spominje vladajuću klasu na vrhu. Umjesto toga našu pažnju usmjerava drugdje. Nikad se ne događa da se potraga nekog konzervativca za “privilegijom” vrati natrag u njegovo lice i pritom ukaže na kapitalističku klasu u cjelini.

Desnica upotrebljava politiku privilegija da bi izbjegla klasnu politiku, prikrivajući gdje se točno u našem društvu nalaze stvarno bogatstvo, moć i, dakako, privilegije. Jasno je da ima nešto u ovoj taktici što pogoduje konzervativnoj misiji. Već je desetljećima upotrebljavaju. Očito je da imaju razloga vjerovati kako ona djeluje u njihovu korist.

A zašto onda, točno, mi mislimo da djeluje u našu korist?


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Connor Kilpatrick je član uredništva časopisa Jacobin.


Fotografija je preuzeta sa straniceJacobin i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve