Zašto desnica voli pričati o politici privilegija?

“Konzervativna politika ima dosljednu logiku, a velik dio te logike je napad na ono što vide kao niz nepravednih i nepoštenih “privilegija” koje štiti liberalna država. Konzervativni pokret već desetljećima iskorištava slabost radničkog pokreta kako bi nadničare okrenuo protiv sindikalno organiziranih radnika. Sa svojim teško izborenim beneficijama i većim plaćama, sindikalno organizirani radnici su, ipak, “povlašteni” članovi radničke klase.”


Desnica upotrebljava govor o politici privilegija kako bi izbjegla klasnu politiku, prikrivajući gdje se točno u našem društvu nalazi stvarna moć


Prošlog sam mjeseca napisao kratki članak o načinima na koje neki ljudi – posebice bogati liberali – pokušavaju lišiti formulaciju “99% protiv 1%” njene inherentne klasne politike, s ciljem da je pretvore u novi oblik spočitavanja zbog privilegiranosti.

Tvrdio sam kako ćemo tzv. “jedan posto” bolje razumjeti ako ga promatramo kao klasu umjesto preko skupa proizvoljnih privilegija ili čak u odnosu na konkretan raspon plaća – iako je i to sigurno puno bolji početak od diferencijacije na temelju toga je li netko pušio meth. Nadalje, tvrdio sam da se, ukoliko izgubimo iz vida tu vladajuću klasu na vrhu, prestajemo njome baviti i umjesto toga pažnju usmjeravamo prema sebi, dopuštajući stvarnim moćnicima u našem društvu da se izvuku potpuno nekažnjeno.

Neki su dijelovi radničke klase bez sumnje više potlačeni od drugih, no taj sam članak napisao jer su Amerikanci danas zasuti mnoštvom liberalnih političkih stavova kojima se ono što bi trebao biti politički obračun protiv istinski moćnih nastoji pretvoriti u epidemiju krivnje i suučesništva, pri čemu bi krivnju trebao snositi velik dio nas, a ponekad gotovo svi.

To nije samo neistinito; ako nam je cilj društvena emancipacija to je također politički neučinkovito.

No još je jedan problem s politikom privilegija: lakoća s kojom je konzervativci upotrebljavaju.

Za razliku od mnogih ljevičara iz tzv. “plavih država”, ja sam odrastao uz Rusha Limbaugha. Rush, Mark Davis, Hugh Hewitt – slušao sam sve njih dok su me roditelji kao dječaka vozili na treninge baseballa i na praznike. Čim bih čuo snažnu bas dionicu u uvodu u Limbaughovu emisiju (iz pjesme Pretendersa “My City was Gone“) stegao bi mi se želudac od razmišljanja o svim pompoznim tiradama koje će uslijediti. Što god ta emisija bila nije mi se svidio njen učinak na moje roditelje. Ne toliko zbog toga što je bila puna mržnje koliko zbog toga što je bila sarkastična, puna cerekanja i rastrojena.

U to vrijeme, kada nisam imao nikakvog znanja o vanjskom svijetu, mislio sam da su ti radijski desničari odvratni i vjerojatno u krivu. No istovremeno sam počeo primjećivati ritam i intonaciju njihovih argumenata.

Liberali vole vjerovati da su svi ti agresivni radijski voditelji glupi i da su uspjeli skupiti velik broj slušatelja jednostavno zato što “ima mnogo rasista”. Naravno, postoji veliko tržište za takve emisije u SAD-u. No ne radi se samo o tome.

Postoji razlog zbog kojeg toliki milijuni slušaju njihove emisije tijekom svih ovih desetljeća. Konzervativna politika ima dosljednu logiku, a velik dio te logike je napad na ono što vide kao niz nepravednih i nepoštenih “privilegija” koje štiti liberalna država.

Konzervativni pokret već desetljećima iskorištava slabost radničkog pokreta kako bi nadničare okrenuo protiv sindikalno organiziranih radnika. Sa svojim teško izborenim beneficijama i većim plaćama, sindikalno organizirani radnici su, ipak, “povlašteni” članovi radničke klase.

Kolike su nebrojene sate radijskog prostora Limbaugh i ekipa utrošili na lijenog ‘nitkova’ učlanjenog u sindikat United Automobile Workers koji je plaćen 70 dolara sat da bi zavrnuo žarulju u automobilu Chevrolet? Ili na centre za ponovno raspoređivanje nastavnika, tzv. “gumene sobe” koje su pune nastavnika javnih škola u trajnom zvanju – koje se ne može otpustiti zbog njihovog prokletog sindikata? Samo pogledajte koliko je vješto guverner Wisconsina Scott Walker uspio preokrenuti veći dio svoje savezne države – uključujući i radničku klasu – protiv “privilegiranih” zaposlenika u javnom sektoru.

Kada su se socijaldemokratske stranke zapadnog svijeta odlučile za rješenja u obliku neoliberalnih politika umjesto za zastupanje materijalnih interesa radničke klase, desnica se tome priključila – tvrdila je da su obitelji useljenika “privilegirani” korisnici socijalnih programa za koje su se radnici borili tijekom cijelog dvadesetog stoljeća.

Imamo vlastitu inačicu toga u SAD-u: je li izrazito siromašna osoba koja dobiva zdravstvenu pomoć preko Medicaid-a “privilegiranija” od osobe iz radničke klase koja je prisiljena iz vlastitog džepa plaćati pretjerano visoke premije zdravstvenog osiguranja? Desnica će reći da je.

A ipak trebamo primijetiti koliko su konzervativci uvjereni da će formuliranje problema kao pitanja “privilegija” uvijek ići njima na korist – da će voditi prema rezovima u Medicaid-u i smanjivanju financiranja socijalne države – a nikada u korist solidarne politike javno financiranog zdravstva. Zanimljivo je kako to uvijek tako ispadne.

Ponekad će desnica čak tražiti širom svijeta kako bi siromašne Amerikance predstavila kao još jednu od privilegiranih klasa. Što će učiniti kad god požele odbaciti šokantne nove statističke podatke o siromaštvu u SAD-u? Brzo će suprotstaviti siromaštvo Amerikanaca siromaštvu onih u manje razvijenim zemljama.

“Siromašni Amerikanci su privilegirani!”, kaže desnica. Oni ipak imaju kabelsku televiziju, mobitele, hladnjake. To su sve stvari koje siromašni drugdje nemaju – pa jesu li stoga, uistinu, kapitalizam i ekonomska nejednakost toliki problem?

Zapitajte se: nije li ovo u suštini isti argument kao onaj kojeg promovira internetski mem “problemi prvog svijeta”, kojeg progresivci toliko vole? Sjećate li se koji je bio argument konzervativaca tijekom pokreta Occupy? Svi ti klinci imaju iPod-e! Kupuju kavu u Starbucksu! Svi su oni, te budale, suučesnici – privilegirani su. Ne slušajte te hipstere!

I naravno, u rijetkim prilikama kada neka progresivna celebrity osoba ode par centimetara više ulijevo od onoga što je prihvatljivo – kao što je Matt Damon napravio u svojoj brutalnoj demontaži pokreta za reformu obrazovanja – podsjeća nas se da su ti ljudi, na kraju krajeva, privilegirani. Čak i ako se zalažu za ukidanje tih istih privilegija.

Nijedan od tih konzervativnih argumenata ne spominje vladajuću klasu na vrhu. Umjesto toga našu pažnju usmjerava drugdje. Nikad se ne događa da se potraga nekog konzervativca za “privilegijom” vrati natrag u njegovo lice i pritom ukaže na kapitalističku klasu u cjelini.

Desnica upotrebljava politiku privilegija da bi izbjegla klasnu politiku, prikrivajući gdje se točno u našem društvu nalaze stvarno bogatstvo, moć i, dakako, privilegije. Jasno je da ima nešto u ovoj taktici što pogoduje konzervativnoj misiji. Već je desetljećima upotrebljavaju. Očito je da imaju razloga vjerovati kako ona djeluje u njihovu korist.

A zašto onda, točno, mi mislimo da djeluje u našu korist?


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Connor Kilpatrick je član uredništva časopisa Jacobin.


Fotografija je preuzeta sa straniceJacobin i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.
  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve