Zašto desnica voli pričati o politici privilegija?

“Konzervativna politika ima dosljednu logiku, a velik dio te logike je napad na ono što vide kao niz nepravednih i nepoštenih “privilegija” koje štiti liberalna država. Konzervativni pokret već desetljećima iskorištava slabost radničkog pokreta kako bi nadničare okrenuo protiv sindikalno organiziranih radnika. Sa svojim teško izborenim beneficijama i većim plaćama, sindikalno organizirani radnici su, ipak, “povlašteni” članovi radničke klase.”


Desnica upotrebljava govor o politici privilegija kako bi izbjegla klasnu politiku, prikrivajući gdje se točno u našem društvu nalazi stvarna moć


Prošlog sam mjeseca napisao kratki članak o načinima na koje neki ljudi – posebice bogati liberali – pokušavaju lišiti formulaciju “99% protiv 1%” njene inherentne klasne politike, s ciljem da je pretvore u novi oblik spočitavanja zbog privilegiranosti.

Tvrdio sam kako ćemo tzv. “jedan posto” bolje razumjeti ako ga promatramo kao klasu umjesto preko skupa proizvoljnih privilegija ili čak u odnosu na konkretan raspon plaća – iako je i to sigurno puno bolji početak od diferencijacije na temelju toga je li netko pušio meth. Nadalje, tvrdio sam da se, ukoliko izgubimo iz vida tu vladajuću klasu na vrhu, prestajemo njome baviti i umjesto toga pažnju usmjeravamo prema sebi, dopuštajući stvarnim moćnicima u našem društvu da se izvuku potpuno nekažnjeno.

Neki su dijelovi radničke klase bez sumnje više potlačeni od drugih, no taj sam članak napisao jer su Amerikanci danas zasuti mnoštvom liberalnih političkih stavova kojima se ono što bi trebao biti politički obračun protiv istinski moćnih nastoji pretvoriti u epidemiju krivnje i suučesništva, pri čemu bi krivnju trebao snositi velik dio nas, a ponekad gotovo svi.

To nije samo neistinito; ako nam je cilj društvena emancipacija to je također politički neučinkovito.

No još je jedan problem s politikom privilegija: lakoća s kojom je konzervativci upotrebljavaju.

Za razliku od mnogih ljevičara iz tzv. “plavih država”, ja sam odrastao uz Rusha Limbaugha. Rush, Mark Davis, Hugh Hewitt – slušao sam sve njih dok su me roditelji kao dječaka vozili na treninge baseballa i na praznike. Čim bih čuo snažnu bas dionicu u uvodu u Limbaughovu emisiju (iz pjesme Pretendersa “My City was Gone“) stegao bi mi se želudac od razmišljanja o svim pompoznim tiradama koje će uslijediti. Što god ta emisija bila nije mi se svidio njen učinak na moje roditelje. Ne toliko zbog toga što je bila puna mržnje koliko zbog toga što je bila sarkastična, puna cerekanja i rastrojena.

U to vrijeme, kada nisam imao nikakvog znanja o vanjskom svijetu, mislio sam da su ti radijski desničari odvratni i vjerojatno u krivu. No istovremeno sam počeo primjećivati ritam i intonaciju njihovih argumenata.

Liberali vole vjerovati da su svi ti agresivni radijski voditelji glupi i da su uspjeli skupiti velik broj slušatelja jednostavno zato što “ima mnogo rasista”. Naravno, postoji veliko tržište za takve emisije u SAD-u. No ne radi se samo o tome.

Postoji razlog zbog kojeg toliki milijuni slušaju njihove emisije tijekom svih ovih desetljeća. Konzervativna politika ima dosljednu logiku, a velik dio te logike je napad na ono što vide kao niz nepravednih i nepoštenih “privilegija” koje štiti liberalna država.

Konzervativni pokret već desetljećima iskorištava slabost radničkog pokreta kako bi nadničare okrenuo protiv sindikalno organiziranih radnika. Sa svojim teško izborenim beneficijama i većim plaćama, sindikalno organizirani radnici su, ipak, “povlašteni” članovi radničke klase.

Kolike su nebrojene sate radijskog prostora Limbaugh i ekipa utrošili na lijenog ‘nitkova’ učlanjenog u sindikat United Automobile Workers koji je plaćen 70 dolara sat da bi zavrnuo žarulju u automobilu Chevrolet? Ili na centre za ponovno raspoređivanje nastavnika, tzv. “gumene sobe” koje su pune nastavnika javnih škola u trajnom zvanju – koje se ne može otpustiti zbog njihovog prokletog sindikata? Samo pogledajte koliko je vješto guverner Wisconsina Scott Walker uspio preokrenuti veći dio svoje savezne države – uključujući i radničku klasu – protiv “privilegiranih” zaposlenika u javnom sektoru.

Kada su se socijaldemokratske stranke zapadnog svijeta odlučile za rješenja u obliku neoliberalnih politika umjesto za zastupanje materijalnih interesa radničke klase, desnica se tome priključila – tvrdila je da su obitelji useljenika “privilegirani” korisnici socijalnih programa za koje su se radnici borili tijekom cijelog dvadesetog stoljeća.

Imamo vlastitu inačicu toga u SAD-u: je li izrazito siromašna osoba koja dobiva zdravstvenu pomoć preko Medicaid-a “privilegiranija” od osobe iz radničke klase koja je prisiljena iz vlastitog džepa plaćati pretjerano visoke premije zdravstvenog osiguranja? Desnica će reći da je.

A ipak trebamo primijetiti koliko su konzervativci uvjereni da će formuliranje problema kao pitanja “privilegija” uvijek ići njima na korist – da će voditi prema rezovima u Medicaid-u i smanjivanju financiranja socijalne države – a nikada u korist solidarne politike javno financiranog zdravstva. Zanimljivo je kako to uvijek tako ispadne.

Ponekad će desnica čak tražiti širom svijeta kako bi siromašne Amerikance predstavila kao još jednu od privilegiranih klasa. Što će učiniti kad god požele odbaciti šokantne nove statističke podatke o siromaštvu u SAD-u? Brzo će suprotstaviti siromaštvo Amerikanaca siromaštvu onih u manje razvijenim zemljama.

“Siromašni Amerikanci su privilegirani!”, kaže desnica. Oni ipak imaju kabelsku televiziju, mobitele, hladnjake. To su sve stvari koje siromašni drugdje nemaju – pa jesu li stoga, uistinu, kapitalizam i ekonomska nejednakost toliki problem?

Zapitajte se: nije li ovo u suštini isti argument kao onaj kojeg promovira internetski mem “problemi prvog svijeta”, kojeg progresivci toliko vole? Sjećate li se koji je bio argument konzervativaca tijekom pokreta Occupy? Svi ti klinci imaju iPod-e! Kupuju kavu u Starbucksu! Svi su oni, te budale, suučesnici – privilegirani su. Ne slušajte te hipstere!

I naravno, u rijetkim prilikama kada neka progresivna celebrity osoba ode par centimetara više ulijevo od onoga što je prihvatljivo – kao što je Matt Damon napravio u svojoj brutalnoj demontaži pokreta za reformu obrazovanja – podsjeća nas se da su ti ljudi, na kraju krajeva, privilegirani. Čak i ako se zalažu za ukidanje tih istih privilegija.

Nijedan od tih konzervativnih argumenata ne spominje vladajuću klasu na vrhu. Umjesto toga našu pažnju usmjerava drugdje. Nikad se ne događa da se potraga nekog konzervativca za “privilegijom” vrati natrag u njegovo lice i pritom ukaže na kapitalističku klasu u cjelini.

Desnica upotrebljava politiku privilegija da bi izbjegla klasnu politiku, prikrivajući gdje se točno u našem društvu nalaze stvarno bogatstvo, moć i, dakako, privilegije. Jasno je da ima nešto u ovoj taktici što pogoduje konzervativnoj misiji. Već je desetljećima upotrebljavaju. Očito je da imaju razloga vjerovati kako ona djeluje u njihovu korist.

A zašto onda, točno, mi mislimo da djeluje u našu korist?


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Connor Kilpatrick je član uredništva časopisa Jacobin.


Fotografija je preuzeta sa straniceJacobin i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve