Zašto desnica voli pričati o politici privilegija?

Desnica upotrebljava govor o politici privilegija kako bi izbjegla klasnu politiku, prikrivajući gdje se točno u našem društvu nalazi stvarna moć

Prošlog sam mjeseca napisao kratki članak o načinima na koje neki ljudi – posebice bogati liberali – pokušavaju lišiti formulaciju “99% protiv 1%” njene inherentne klasne politike, s ciljem da je pretvore u novi oblik spočitavanja zbog privilegiranosti.

Tvrdio sam kako ćemo tzv. “jedan posto” bolje razumjeti ako ga promatramo kao klasu umjesto preko skupa proizvoljnih privilegija ili čak u odnosu na konkretan raspon plaća – iako je i to sigurno puno bolji početak od diferencijacije na temelju toga je li netko pušio meth. Nadalje, tvrdio sam da se, ukoliko izgubimo iz vida tu vladajuću klasu na vrhu, prestajemo njome baviti i umjesto toga pažnju usmjeravamo prema sebi, dopuštajući stvarnim moćnicima u našem društvu da se izvuku potpuno nekažnjeno.

Neki su dijelovi radničke klase bez sumnje više potlačeni od drugih, no taj sam članak napisao jer su Amerikanci danas zasuti mnoštvom liberalnih političkih stavova kojima se ono što bi trebao biti politički obračun protiv istinski moćnih nastoji pretvoriti u epidemiju krivnje i suučesništva, pri čemu bi krivnju trebao snositi velik dio nas, a ponekad gotovo svi.

To nije samo neistinito; ako nam je cilj društvena emancipacija to je također politički neučinkovito.

No još je jedan problem s politikom privilegija: lakoća s kojom je konzervativci upotrebljavaju.

Za razliku od mnogih ljevičara iz tzv. “plavih država”, ja sam odrastao uz Rusha Limbaugha. Rush, Mark Davis, Hugh Hewitt – slušao sam sve njih dok su me roditelji kao dječaka vozili na treninge baseballa i na praznike. Čim bih čuo snažnu bas dionicu u uvodu u Limbaughovu emisiju (iz pjesme Pretendersa “My City was Gone“) stegao bi mi se želudac od razmišljanja o svim pompoznim tiradama koje će uslijediti. Što god ta emisija bila nije mi se svidio njen učinak na moje roditelje. Ne toliko zbog toga što je bila puna mržnje koliko zbog toga što je bila sarkastična, puna cerekanja i rastrojena.

U to vrijeme, kada nisam imao nikakvog znanja o vanjskom svijetu, mislio sam da su ti radijski desničari odvratni i vjerojatno u krivu. No istovremeno sam počeo primjećivati ritam i intonaciju njihovih argumenata.

Liberali vole vjerovati da su svi ti agresivni radijski voditelji glupi i da su uspjeli skupiti velik broj slušatelja jednostavno zato što “ima mnogo rasista”. Naravno, postoji veliko tržište za takve emisije u SAD-u. No ne radi se samo o tome.

Postoji razlog zbog kojeg toliki milijuni slušaju njihove emisije tijekom svih ovih desetljeća. Konzervativna politika ima dosljednu logiku, a velik dio te logike je napad na ono što vide kao niz nepravednih i nepoštenih “privilegija” koje štiti liberalna država.

Konzervativni pokret već desetljećima iskorištava slabost radničkog pokreta kako bi nadničare okrenuo protiv sindikalno organiziranih radnika. Sa svojim teško izborenim beneficijama i većim plaćama, sindikalno organizirani radnici su, ipak, “povlašteni” članovi radničke klase.

Kolike su nebrojene sate radijskog prostora Limbaugh i ekipa utrošili na lijenog ‘nitkova’ učlanjenog u sindikat United Automobile Workers koji je plaćen 70 dolara sat da bi zavrnuo žarulju u automobilu Chevrolet? Ili na centre za ponovno raspoređivanje nastavnika, tzv. “gumene sobe” koje su pune nastavnika javnih škola u trajnom zvanju – koje se ne može otpustiti zbog njihovog prokletog sindikata? Samo pogledajte koliko je vješto guverner Wisconsina Scott Walker uspio preokrenuti veći dio svoje savezne države – uključujući i radničku klasu – protiv “privilegiranih” zaposlenika u javnom sektoru.

Kada su se socijaldemokratske stranke zapadnog svijeta odlučile za rješenja u obliku neoliberalnih politika umjesto za zastupanje materijalnih interesa radničke klase, desnica se tome priključila – tvrdila je da su obitelji useljenika “privilegirani” korisnici socijalnih programa za koje su se radnici borili tijekom cijelog dvadesetog stoljeća.

Imamo vlastitu inačicu toga u SAD-u: je li izrazito siromašna osoba koja dobiva zdravstvenu pomoć preko Medicaid-a “privilegiranija” od osobe iz radničke klase koja je prisiljena iz vlastitog džepa plaćati pretjerano visoke premije zdravstvenog osiguranja? Desnica će reći da je.

A ipak trebamo primijetiti koliko su konzervativci uvjereni da će formuliranje problema kao pitanja “privilegija” uvijek ići njima na korist – da će voditi prema rezovima u Medicaid-u i smanjivanju financiranja socijalne države – a nikada u korist solidarne politike javno financiranog zdravstva. Zanimljivo je kako to uvijek tako ispadne.

Ponekad će desnica čak tražiti širom svijeta kako bi siromašne Amerikance predstavila kao još jednu od privilegiranih klasa. Što će učiniti kad god požele odbaciti šokantne nove statističke podatke o siromaštvu u SAD-u? Brzo će suprotstaviti siromaštvo Amerikanaca siromaštvu onih u manje razvijenim zemljama.

“Siromašni Amerikanci su privilegirani!”, kaže desnica. Oni ipak imaju kabelsku televiziju, mobitele, hladnjake. To su sve stvari koje siromašni drugdje nemaju – pa jesu li stoga, uistinu, kapitalizam i ekonomska nejednakost toliki problem?

Zapitajte se: nije li ovo u suštini isti argument kao onaj kojeg promovira internetski mem “problemi prvog svijeta”, kojeg progresivci toliko vole? Sjećate li se koji je bio argument konzervativaca tijekom pokreta Occupy? Svi ti klinci imaju iPod-e! Kupuju kavu u Starbucksu! Svi su oni, te budale, suučesnici – privilegirani su. Ne slušajte te hipstere!

I naravno, u rijetkim prilikama kada neka progresivna celebrity osoba ode par centimetara više ulijevo od onoga što je prihvatljivo – kao što je Matt Damon napravio u svojoj brutalnoj demontaži pokreta za reformu obrazovanja – podsjeća nas se da su ti ljudi, na kraju krajeva, privilegirani. Čak i ako se zalažu za ukidanje tih istih privilegija.

Nijedan od tih konzervativnih argumenata ne spominje vladajuću klasu na vrhu. Umjesto toga našu pažnju usmjerava drugdje. Nikad se ne događa da se potraga nekog konzervativca za “privilegijom” vrati natrag u njegovo lice i pritom ukaže na kapitalističku klasu u cjelini.

Desnica upotrebljava politiku privilegija da bi izbjegla klasnu politiku, prikrivajući gdje se točno u našem društvu nalaze stvarno bogatstvo, moć i, dakako, privilegije. Jasno je da ima nešto u ovoj taktici što pogoduje konzervativnoj misiji. Već je desetljećima upotrebljavaju. Očito je da imaju razloga vjerovati kako ona djeluje u njihovu korist.

A zašto onda, točno, mi mislimo da djeluje u našu korist?

S engleskog preveo Damjan Rajačić

Objavljeno 5. svibnja 2015. godine na Jacobinu.

Connor Kilpatrick je član uredništva časopisa Jacobin.