Zašto desnica voli pričati o politici privilegija?

“Konzervativna politika ima dosljednu logiku, a velik dio te logike je napad na ono što vide kao niz nepravednih i nepoštenih “privilegija” koje štiti liberalna država. Konzervativni pokret već desetljećima iskorištava slabost radničkog pokreta kako bi nadničare okrenuo protiv sindikalno organiziranih radnika. Sa svojim teško izborenim beneficijama i većim plaćama, sindikalno organizirani radnici su, ipak, “povlašteni” članovi radničke klase.”


Desnica upotrebljava govor o politici privilegija kako bi izbjegla klasnu politiku, prikrivajući gdje se točno u našem društvu nalazi stvarna moć


Prošlog sam mjeseca napisao kratki članak o načinima na koje neki ljudi – posebice bogati liberali – pokušavaju lišiti formulaciju “99% protiv 1%” njene inherentne klasne politike, s ciljem da je pretvore u novi oblik spočitavanja zbog privilegiranosti.

Tvrdio sam kako ćemo tzv. “jedan posto” bolje razumjeti ako ga promatramo kao klasu umjesto preko skupa proizvoljnih privilegija ili čak u odnosu na konkretan raspon plaća – iako je i to sigurno puno bolji početak od diferencijacije na temelju toga je li netko pušio meth. Nadalje, tvrdio sam da se, ukoliko izgubimo iz vida tu vladajuću klasu na vrhu, prestajemo njome baviti i umjesto toga pažnju usmjeravamo prema sebi, dopuštajući stvarnim moćnicima u našem društvu da se izvuku potpuno nekažnjeno.

Neki su dijelovi radničke klase bez sumnje više potlačeni od drugih, no taj sam članak napisao jer su Amerikanci danas zasuti mnoštvom liberalnih političkih stavova kojima se ono što bi trebao biti politički obračun protiv istinski moćnih nastoji pretvoriti u epidemiju krivnje i suučesništva, pri čemu bi krivnju trebao snositi velik dio nas, a ponekad gotovo svi.

To nije samo neistinito; ako nam je cilj društvena emancipacija to je također politički neučinkovito.

No još je jedan problem s politikom privilegija: lakoća s kojom je konzervativci upotrebljavaju.

Za razliku od mnogih ljevičara iz tzv. “plavih država”, ja sam odrastao uz Rusha Limbaugha. Rush, Mark Davis, Hugh Hewitt – slušao sam sve njih dok su me roditelji kao dječaka vozili na treninge baseballa i na praznike. Čim bih čuo snažnu bas dionicu u uvodu u Limbaughovu emisiju (iz pjesme Pretendersa “My City was Gone“) stegao bi mi se želudac od razmišljanja o svim pompoznim tiradama koje će uslijediti. Što god ta emisija bila nije mi se svidio njen učinak na moje roditelje. Ne toliko zbog toga što je bila puna mržnje koliko zbog toga što je bila sarkastična, puna cerekanja i rastrojena.

U to vrijeme, kada nisam imao nikakvog znanja o vanjskom svijetu, mislio sam da su ti radijski desničari odvratni i vjerojatno u krivu. No istovremeno sam počeo primjećivati ritam i intonaciju njihovih argumenata.

Liberali vole vjerovati da su svi ti agresivni radijski voditelji glupi i da su uspjeli skupiti velik broj slušatelja jednostavno zato što “ima mnogo rasista”. Naravno, postoji veliko tržište za takve emisije u SAD-u. No ne radi se samo o tome.

Postoji razlog zbog kojeg toliki milijuni slušaju njihove emisije tijekom svih ovih desetljeća. Konzervativna politika ima dosljednu logiku, a velik dio te logike je napad na ono što vide kao niz nepravednih i nepoštenih “privilegija” koje štiti liberalna država.

Konzervativni pokret već desetljećima iskorištava slabost radničkog pokreta kako bi nadničare okrenuo protiv sindikalno organiziranih radnika. Sa svojim teško izborenim beneficijama i većim plaćama, sindikalno organizirani radnici su, ipak, “povlašteni” članovi radničke klase.

Kolike su nebrojene sate radijskog prostora Limbaugh i ekipa utrošili na lijenog ‘nitkova’ učlanjenog u sindikat United Automobile Workers koji je plaćen 70 dolara sat da bi zavrnuo žarulju u automobilu Chevrolet? Ili na centre za ponovno raspoređivanje nastavnika, tzv. “gumene sobe” koje su pune nastavnika javnih škola u trajnom zvanju – koje se ne može otpustiti zbog njihovog prokletog sindikata? Samo pogledajte koliko je vješto guverner Wisconsina Scott Walker uspio preokrenuti veći dio svoje savezne države – uključujući i radničku klasu – protiv “privilegiranih” zaposlenika u javnom sektoru.

Kada su se socijaldemokratske stranke zapadnog svijeta odlučile za rješenja u obliku neoliberalnih politika umjesto za zastupanje materijalnih interesa radničke klase, desnica se tome priključila – tvrdila je da su obitelji useljenika “privilegirani” korisnici socijalnih programa za koje su se radnici borili tijekom cijelog dvadesetog stoljeća.

Imamo vlastitu inačicu toga u SAD-u: je li izrazito siromašna osoba koja dobiva zdravstvenu pomoć preko Medicaid-a “privilegiranija” od osobe iz radničke klase koja je prisiljena iz vlastitog džepa plaćati pretjerano visoke premije zdravstvenog osiguranja? Desnica će reći da je.

A ipak trebamo primijetiti koliko su konzervativci uvjereni da će formuliranje problema kao pitanja “privilegija” uvijek ići njima na korist – da će voditi prema rezovima u Medicaid-u i smanjivanju financiranja socijalne države – a nikada u korist solidarne politike javno financiranog zdravstva. Zanimljivo je kako to uvijek tako ispadne.

Ponekad će desnica čak tražiti širom svijeta kako bi siromašne Amerikance predstavila kao još jednu od privilegiranih klasa. Što će učiniti kad god požele odbaciti šokantne nove statističke podatke o siromaštvu u SAD-u? Brzo će suprotstaviti siromaštvo Amerikanaca siromaštvu onih u manje razvijenim zemljama.

“Siromašni Amerikanci su privilegirani!”, kaže desnica. Oni ipak imaju kabelsku televiziju, mobitele, hladnjake. To su sve stvari koje siromašni drugdje nemaju – pa jesu li stoga, uistinu, kapitalizam i ekonomska nejednakost toliki problem?

Zapitajte se: nije li ovo u suštini isti argument kao onaj kojeg promovira internetski mem “problemi prvog svijeta”, kojeg progresivci toliko vole? Sjećate li se koji je bio argument konzervativaca tijekom pokreta Occupy? Svi ti klinci imaju iPod-e! Kupuju kavu u Starbucksu! Svi su oni, te budale, suučesnici – privilegirani su. Ne slušajte te hipstere!

I naravno, u rijetkim prilikama kada neka progresivna celebrity osoba ode par centimetara više ulijevo od onoga što je prihvatljivo – kao što je Matt Damon napravio u svojoj brutalnoj demontaži pokreta za reformu obrazovanja – podsjeća nas se da su ti ljudi, na kraju krajeva, privilegirani. Čak i ako se zalažu za ukidanje tih istih privilegija.

Nijedan od tih konzervativnih argumenata ne spominje vladajuću klasu na vrhu. Umjesto toga našu pažnju usmjerava drugdje. Nikad se ne događa da se potraga nekog konzervativca za “privilegijom” vrati natrag u njegovo lice i pritom ukaže na kapitalističku klasu u cjelini.

Desnica upotrebljava politiku privilegija da bi izbjegla klasnu politiku, prikrivajući gdje se točno u našem društvu nalaze stvarno bogatstvo, moć i, dakako, privilegije. Jasno je da ima nešto u ovoj taktici što pogoduje konzervativnoj misiji. Već je desetljećima upotrebljavaju. Očito je da imaju razloga vjerovati kako ona djeluje u njihovu korist.

A zašto onda, točno, mi mislimo da djeluje u našu korist?


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Connor Kilpatrick je član uredništva časopisa Jacobin.


Fotografija je preuzeta sa straniceJacobin i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.
  • 1. studenoga 2018. Izvještaj s 217. plenuma FFZG-a Prema odluci 203. plenuma iz 2016. godine, na 217. plenumu primarno se raspravljalo se o autorizaciji dokumentarnog filma vezanog uz borbu studenata protiv klerikalizacije obrazovanja. Nakon odgledanog dokumentarca, plenum je autorizirao film i dao svoje sugestije autoru. Prilikom rasprave o davanju podrške radnicima 3. maja, otvorilo se pitanje funkcioniranja plenuma u narednom periodu, odnosno potrebi da se sastaje češće te počne djelovati kao aktivističko tijelo koje će ažurnije reagirati na društvena zbivanja. Uz to, naznačeno je da bi naredna obljetnička godina trebala biti obilježena događanjima vezanima uz borbu za besplatno obrazovanje. Na kraju plenuma iznesen je izvještaj o aktivnostima plenumskih radnih grupa i tekućim akademskim projektima koji su od interesa za plenum.
  • 18. listopada 2018. Zdravstvo kao potrošno dobro Jačanje tržišne usmjerenosti javnozdravstvenog sustava, vidljivo iz Prijedloga Zakona o zdravstvenoj zaštiti o kojem se trenutno vodi rasprava u Saboru, sastavni je dio zdravstvenih politika međunarodnih trgovinskih ugovora te politika Europske unije. O degradaciji štamparovskog socijalnog modela javnozdravstvenog sustava i sve većoj nedostupnosti temeljne zdravstvene skrbi velikom dijelu stanovništva, ulozi privatnog sektora u sistemskom onemogućivanju ulaganja u opremljenost javnih bolnica, opasnostima koje nam donose CETA i GATS, te suodnosu zdravstvenih politika i radnog zakonodavstva razgovarale smo sa Snježanom Ivčić, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve