Je li britanska Laburistička stranka nadživjela svoju korisnost?

Povjesničarka Selina Todd daje kratki presjek povijesti britanske Laburističke stranke koja je na nedavnim parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu pretrpjela poraz, dovodeći u pitanje smislenost njezina daljnjeg opstanka: “Mogu li ljudi doista iznaći novi oblik politike? Neki će reći kako nema alternative osim novog oblika politike, pogotovo oni koji smatraju da svijet pljačkaju vlade koje se zalažu za ekonomski rast umjesto za preraspodjelu. U tom se kontekstu može jasno vidjeti da je preoblikovanje svijeta postalo mnogo važnije pitanje od onog treba li spasiti Laburističku stranku.”


Laburistima je možda stigao kraj. Povijest kaže kako bi se mogli iznova roditi pod drukčijom krinkom i s drugačijom svrhom


Je li bitno hoće li Laburistička stranka preživjeti svoju trenutnu krizu? Povijest sugerira da nije. Laburistička stranka, kao i britanska ljevica, pretrpjela je ogroman poraz. Međutim, u širim povijesnim razmjerima moglo bi se argumentirati kako do tog poraza nije došlo 7. svibnja 2015., nego još u kasnim 1960-im i 1970-im godinama. Čini se da je era laburista došla svome kraju i kako je možda došlo vrijeme da se isproba nešto novo.

Laburistička stranka Clementa Attleeja bila je stranka države blagostanja i pune zaposlenosti, a sindikati su bili u potpunosti inkorporirani u sustav nacionalnog pregovaranja jer su predstavljali ogroman dio radništva. Stranka je imala konkretne politike koje su uvažavale potrebe i želje ljudi
Stranka je svoj vrhunac doživjela tijekom kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih. Laburistička stranka Clementa Attleeja bila je stranka države blagostanja i pune zaposlenosti, a sindikati su bili u potpunosti inkorporirani u sustav nacionalnog pregovaranja jer su predstavljali ogroman dio radništva. Stranka je imala konkretne politike koje su uvažavale potrebe i želje ljudi – iz čega bi trenutna stranačka garnitura mogla štošta naučiti.

Ovaj se konsenzus raspao krajem 1960-ih. Strana konkurencija i uporni, ali razumni zahtjevi mlađih radnika za više učešća u upravljanju svojim industrijskim pogonima, doveli su do toga da se određene velike korporacije organiziraju u Konfederaciju britanskih industrija (Confederation of British Industries, CBI) i zahtijevaju smanjenje radničkih prava.

U bijeloj knjizi naziva ‘In Place of Strife’, autorice Barbare Castle, počelo se govoriti o štrajkašima i sindikalistima kao odvojenima od ‘javnosti’, umjesto kao o onima koji je predstavljaju. Konzervativna vlada Edwarda Heatha, kao i laburistička vlada koja ju je naslijedila, produbile su ove politike. Laburisti su 1976. godine prihvatili ideju da bi se ekonomski pad trebalo preokrenuti prihvaćanjem financijske pomoći MMF-a, koja je bila uvjetovana ogromnim rezovima javne potrošnje.

Sljedeće je godine policija slomila veliki štrajk Azijatkinja za priznavanje sindikata u postrojenju za preradu filma u Grunwicku, uz punu podršku laburističke vlade i konzervativne opozicije. Ostalo je, kako kažu, povijest, uključujući izostanak podrške
Laburisti su 1976. godine prihvatili ideju da bi se ekonomski pad trebalo preokrenuti prihvaćanjem financijske pomoći MMF-a, koja je bila uvjetovana ogromnim rezovima javne potrošnje. Sljedeće je godine policija slomila veliki štrajk Azijatkinja za priznavanje sindikata u postrojenju za preradu filma u Grunwicku, uz punu podršku laburističke vlade i konzervativne opozicije. Ostalo je, kako kažu, povijest, uključujući izostanak podrške nacionalnog laburističkog vodstva štrajku rudara iz 1984-1985. godine
nacionalnog laburističkog vodstva štrajku rudara iz 1984-1985. godine.

Mogli bismo reći da radnički pokret još uvijek živi s porazom. Iako je riječ o dugom periodu ako se radi o razdoblju u kojem živiš, u povijesnom smislu je vrlo kratak. Nakon Francuske revolucije, ljevica s obje strane kanala La Manche desetljećima je trpjela brutalnu represiju. Nakon svakog poraza bilo je potrebno pregrupirati se i reorganizirati.

Razlog tome nije samo zato što bi organizacije bile oslabljene ili uništene, već zato što porazi često nastupaju nakon pobjeda, a represija koja uslijedi nikada sasvim ne izbriše naslijeđe tih pobjeda. Oni, pak, dovode do društvenih promjena, što pritom zahtijeva nove oblike političkog organiziranja. Kada bi se Laburistička stranka iznova pojavila kao masovna snaga ljevičarske promjene, bio bi to povijesni presedan.

Iskustva ljudi mijenjaju se tijekom vremena, a s njima i njihove težnje te načini organiziranja. U prvom desetljeću 20. stoljeća, većinu članova sindikata činila je kvalificirana muška radna snaga. Isto kao što je tada većina sindikalnih vođa vjerovala da je nemoguće organizirati povremeno zaposlene, nekvalificirane radnike ili žene, tako i danas velik broj ljudi očajava nad ponovnom izgradnjom ljevice u vrijeme kada je zapošljavanje na pola radnoga vremena i povremeni rad toliko rasprostranjen i učestao.

No, u 1930-ima, žene su se organizirale kada ih je na tisuće zamijenilo kućanski rad radom u tvornicama, gdje su zahtijevale ista prava koja su njihovi očevi i braća već izborili za sebe. Kako bi ugrabili ovu priliku, Sindikat prometnih i drugih radnika (The Transport and General Workers Union, TGWU) ih je na brzinu učlanio u velikom broju te do kraja 1930-ih zauzeo mjesto najvećeg britanskog sindikata. Trideset godina ranije takav razvoj događaja nitko ne bi mogao predvidjeti.

U 1930-ima, žene su se organizirale kada ih je na tisuće zamijenilo kućanski rad radom u tvornicama, gdje su zahtijevale ista prava koja su njihovi očevi i braća već izborili za sebe. Sindikat prometnih i drugih radnika ih je na brzinu učlanio u velikom broju te do kraja 1930-ih zauzeo mjesto najvećeg britanskog sindikata. Za razliku od tadašnjeg TGWU-a, čini se da današnja Laburistička stranka nije u stanju razumjeti duh vremena
Za razliku od tadašnjeg TGWU-a, čini se da današnja Laburistička stranka nije u stanju razumjeti duh vremena. Postoje određene naznake nastanka novih vrsta organizacija, među kojima su pokret Occupy i rastući feministički pokret. Svatko tko je bio u Škotskoj neposredno prije referenduma 2014. godine može posvjedočiti da se snažan pokret za neovisnost po pitanju vodstva nije oslanjao isključivo na SNP (Škotsku nacionalnu stranku). Oni koji sami sebe nazivaju Radical Indy vjeruju u redistribuciju ekonomske i političke moći te su bili potaknuti snažnom slutnjom kako će glas za odcjepljenje potaknuti daljnje promjene koje, premda nepredvidljive, ne mogu biti gore od statusa quo.

Novinari i političari južno od granice Škotske s Engleskom kritizirali su izostanak cjelovitog programa upravljanja državom – no revolucije nastaju u takvom duhu, i one se rijetko kada mogu preko noći provesti do kraja. Radikalni pokreti imaju neželjene posljedice i duga naslijeđa. Rezultat referenduma koji je Škotsku zadržao u okviru Velike Britanije nije doveo do povratka u normalu; umjesto toga on je snažno potaknuo političku raspravu o budućnosti Škotske. Duh prisutan u Škotskoj bio je za politiku koja nadilazi stranku, za politiku koja podrazumijeva veću aktivnost od one da se svakih pet godina ubaci listić u glasačku kutiju.

Mogu li ljudi doista iznaći novi oblik politike? Neki će reći kako nema alternative osim novog oblika politike, pogotovo oni koji smatraju da svijet pljačkaju vlade koje se zalažu za ekonomski rast umjesto za preraspodjelu. U tom se kontekstu može jasno vidjeti da je preoblikovanje svijeta postalo mnogo važnije pitanje od onog treba li spasiti Laburističku stranku.


S engleskog preveo Martin Beroš



Prof. dr. Selina Todd je suradnica na odsjeku moderne povijesti i prodekanica na St. Hilda College na Oxfordu.


Fotografija Seline Todd je preuzeta s Guardiana i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve