Selina Todd
7. lipnja 2015.
Je li britanska Laburistička stranka nadživjela svoju korisnost?
Povjesničarka Selina Todd daje kratki presjek povijesti britanske Laburističke stranke koja je na nedavnim parlamentarnim izborima u Ujedinjenom Kraljevstvu pretrpjela poraz, dovodeći u pitanje smislenost njezina daljnjeg opstanka: “Mogu li ljudi doista iznaći novi oblik politike? Neki će reći kako nema alternative osim novog oblika politike, pogotovo oni koji smatraju da svijet pljačkaju vlade koje se zalažu za ekonomski rast umjesto za preraspodjelu. U tom se kontekstu može jasno vidjeti da je preoblikovanje svijeta postalo mnogo važnije pitanje od onog treba li spasiti Laburističku stranku.”
Laburistima je možda stigao kraj. Povijest kaže kako bi se mogli iznova roditi pod drukčijom krinkom i s drugačijom svrhom
Je li bitno hoće li Laburistička stranka preživjeti svoju trenutnu krizu? Povijest sugerira da nije. Laburistička stranka, kao i britanska ljevica, pretrpjela je ogroman poraz. Međutim, u širim povijesnim razmjerima moglo bi se argumentirati kako do tog poraza nije došlo 7. svibnja 2015., nego još u kasnim 1960-im i 1970-im godinama. Čini se da je era laburista došla svome kraju i kako je možda došlo vrijeme da se isproba nešto novo.
Laburistička stranka Clementa Attleeja bila je stranka države blagostanja i pune zaposlenosti, a sindikati su bili u potpunosti inkorporirani u sustav nacionalnog pregovaranja jer su predstavljali ogroman dio radništva. Stranka je imala konkretne politike koje su uvažavale potrebe i želje ljudi
Stranka je svoj vrhunac doživjela tijekom kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih. Laburistička stranka Clementa Attleeja bila je stranka države blagostanja i pune zaposlenosti, a sindikati su bili u potpunosti inkorporirani u sustav nacionalnog pregovaranja jer su predstavljali ogroman dio radništva. Stranka je imala konkretne politike koje su uvažavale potrebe i želje ljudi – iz čega bi trenutna stranačka garnitura mogla štošta naučiti.
Ovaj se konsenzus raspao krajem 1960-ih. Strana konkurencija i uporni, ali razumni zahtjevi mlađih radnika za više učešća u upravljanju svojim industrijskim pogonima, doveli su do toga da se određene velike korporacije organiziraju u Konfederaciju britanskih industrija (Confederation of British Industries, CBI) i zahtijevaju smanjenje radničkih prava.
U bijeloj knjizi naziva ‘In Place of Strife’, autorice Barbare Castle, počelo se govoriti o štrajkašima i sindikalistima kao odvojenima od ‘javnosti’, umjesto kao o onima koji je predstavljaju. Konzervativna vlada Edwarda Heatha, kao i laburistička vlada koja ju je naslijedila, produbile su ove politike. Laburisti su 1976. godine prihvatili ideju da bi se ekonomski pad trebalo preokrenuti prihvaćanjem financijske pomoći MMF-a, koja je bila uvjetovana ogromnim rezovima javne potrošnje.
Sljedeće je godine policija slomila veliki štrajk Azijatkinja za priznavanje sindikata u postrojenju za preradu filma u Grunwicku, uz punu podršku laburističke vlade i konzervativne opozicije. Ostalo je, kako kažu, povijest, uključujući izostanak podrške
Laburisti su 1976. godine prihvatili ideju da bi se ekonomski pad trebalo preokrenuti prihvaćanjem financijske pomoći MMF-a, koja je bila uvjetovana ogromnim rezovima javne potrošnje. Sljedeće je godine policija slomila veliki štrajk Azijatkinja za priznavanje sindikata u postrojenju za preradu filma u Grunwicku, uz punu podršku laburističke vlade i konzervativne opozicije. Ostalo je, kako kažu, povijest, uključujući izostanak podrške nacionalnog laburističkog vodstva štrajku rudara iz 1984-1985. godine
nacionalnog laburističkog vodstva štrajku rudara iz 1984-1985. godine.
Mogli bismo reći da radnički pokret još uvijek živi s porazom. Iako je riječ o dugom periodu ako se radi o razdoblju u kojem živiš, u povijesnom smislu je vrlo kratak. Nakon Francuske revolucije, ljevica s obje strane kanala La Manche desetljećima je trpjela brutalnu represiju. Nakon svakog poraza bilo je potrebno pregrupirati se i reorganizirati.
Razlog tome nije samo zato što bi organizacije bile oslabljene ili uništene, već zato što porazi često nastupaju nakon pobjeda, a represija koja uslijedi nikada sasvim ne izbriše naslijeđe tih pobjeda. Oni, pak, dovode do društvenih promjena, što pritom zahtijeva nove oblike političkog organiziranja. Kada bi se Laburistička stranka iznova pojavila kao masovna snaga ljevičarske promjene, bio bi to povijesni presedan.
Iskustva ljudi mijenjaju se tijekom vremena, a s njima i njihove težnje te načini organiziranja. U prvom desetljeću 20. stoljeća, većinu članova sindikata činila je kvalificirana muška radna snaga. Isto kao što je tada većina sindikalnih vođa vjerovala da je nemoguće organizirati povremeno zaposlene, nekvalificirane radnike ili žene, tako i danas velik broj ljudi očajava nad ponovnom izgradnjom ljevice u vrijeme kada je zapošljavanje na pola radnoga vremena i povremeni rad toliko rasprostranjen i učestao.
No, u 1930-ima, žene su se organizirale kada ih je na tisuće zamijenilo kućanski rad radom u tvornicama, gdje su zahtijevale ista prava koja su njihovi očevi i braća već izborili za sebe. Kako bi ugrabili ovu priliku, Sindikat prometnih i drugih radnika (The Transport and General Workers Union, TGWU) ih je na brzinu učlanio u velikom broju te do kraja 1930-ih zauzeo mjesto najvećeg britanskog sindikata. Trideset godina ranije takav razvoj događaja nitko ne bi mogao predvidjeti.
U 1930-ima, žene su se organizirale kada ih je na tisuće zamijenilo kućanski rad radom u tvornicama, gdje su zahtijevale ista prava koja su njihovi očevi i braća već izborili za sebe. Sindikat prometnih i drugih radnika ih je na brzinu učlanio u velikom broju te do kraja 1930-ih zauzeo mjesto najvećeg britanskog sindikata. Za razliku od tadašnjeg TGWU-a, čini se da današnja Laburistička stranka nije u stanju razumjeti duh vremena
Za razliku od tadašnjeg TGWU-a, čini se da današnja Laburistička stranka nije u stanju razumjeti duh vremena. Postoje određene naznake nastanka novih vrsta organizacija, među kojima su pokret Occupy i rastući feministički pokret. Svatko tko je bio u Škotskoj neposredno prije referenduma 2014. godine može posvjedočiti da se snažan pokret za neovisnost po pitanju vodstva nije oslanjao isključivo na SNP (Škotsku nacionalnu stranku). Oni koji sami sebe nazivaju Radical Indy vjeruju u redistribuciju ekonomske i političke moći te su bili potaknuti snažnom slutnjom kako će glas za odcjepljenje potaknuti daljnje promjene koje, premda nepredvidljive, ne mogu biti gore od statusa quo.
Novinari i političari južno od granice Škotske s Engleskom kritizirali su izostanak cjelovitog programa upravljanja državom – no revolucije nastaju u takvom duhu, i one se rijetko kada mogu preko noći provesti do kraja. Radikalni pokreti imaju neželjene posljedice i duga naslijeđa. Rezultat referenduma koji je Škotsku zadržao u okviru Velike Britanije nije doveo do povratka u normalu; umjesto toga on je snažno potaknuo političku raspravu o budućnosti Škotske. Duh prisutan u Škotskoj bio je za politiku koja nadilazi stranku, za politiku koja podrazumijeva veću aktivnost od one da se svakih pet godina ubaci listić u glasačku kutiju.
Mogu li ljudi doista iznaći novi oblik politike? Neki će reći kako nema alternative osim novog oblika politike, pogotovo oni koji smatraju da svijet pljačkaju vlade koje se zalažu za ekonomski rast umjesto za preraspodjelu. U tom se kontekstu može jasno vidjeti da je preoblikovanje svijeta postalo mnogo važnije pitanje od onog treba li spasiti Laburističku stranku.
S engleskog preveo Martin Beroš
Prof. dr. Selina Todd je suradnica na odsjeku moderne povijesti i prodekanica na St. Hilda College na Oxfordu.
Fotografija Seline Todd je preuzeta s Guardiana i prilagođena formi ikone.
