Automatski subjekt i obmana subjekata

"S gledišta izoliranih individua, vjera u ovog Boga više je nego razumljiva. Individua bi propala kada ne bi prihvatila ono što prihvaćaju drugi – no, ne bi propala onako kako individue inače propadaju u predkapitalističkoj zajednici ili u islamskoj šerijatskoj zajednici. Individue više ne propadaju kada naprosto glasno zaniječu Boga ili se na druge načine brane te budu osuđene ili porobljene, već propadaju automatski, jer si ne mogu pribaviti sredstva koja su im potrebna za preživljavanje. (I to tek kada se ogriješe o stanovite pretpostavke automatskog subjekta, primjerice, o vlasničke odnose. Tada mogu očekivati uporabu sile u obliku čuvara zakona.)"

Slika preuzeta sa stranice e-flux
Slika preuzeta sa stranice e-flux
O nepojmljivosti procesa valorizacije vrijednosti
 
Vrijednost se, tvrdi Marxov Kapital, pretvara „u automatičan subjekt“: kretanje, „u kojem ona dodaje sebi višak vrednosti njeno je sopstveno kretanje, njeno sopstveno oplođavanje, dakle samooplođavanje. Ona je dobila tajno svojstvo da rađa vrednost, jer jeste vrednost. Ona rađa žive mladunce, ili bar nosi zlatna jaja.“[1]
 
Kada Marx ovim riječima predstavlja opću formulu kapitala (N – R – N’), ne čini to bez ironije. U njenu se središtu nalazi ‘automatski subjekt’: oksimoron, formulacija koja sama sebi proturječi, poput Hobbesove oznake za državu: ‘smrtni bog’. Time bi se, u prvome redu, trebala izraziti besmislenost, jer ona neće biti očita logici koja počiva na zakonu o neproturječnosti: ili automat ili subjekt; ili je razmjena pravedna ili se radi o potajnoj prevari. Međutim, ni dijalektička metoda, koja uvodi proturječje, i kojom Marx naposljetku pokušava otkriti tajnu prevaru u pravednoj razmjeni, u osnovi ne rješava proturječje, nego se uvijek iznova potvrđuje na svakoj novoj razini analize – sve do ‘izopačenih formi’ na financijskom tržištu, gdje se npr. dugovi pojavljuju kao robe. Ne bi li potom prevara koja ipak pretpostavlja subjektivitet mogla biti automatska; a automat prevarant (prevarant se može naviknuti na prevare, ali to je opet nešto subjektivno). No radnika ipak, što Marx želi dokazati, varaju za dio njegova rada. Problem leži u formi, odnosno u činjenici da se ‘rad’ uopće može razmjenjivati.
Ovaj dragi Bog je i automatizam, i u osnovi počiva na jednom jedinstvenom načelu: društveno potrebnom radnom vremenu koje je nužno za proizvodnju pojedine robe koja se oblikuje u borbi konkurencije unutar procesa razmjene, dakle radi se o vremenu koje se može mjeriti; onome što je u ekonomskom žargonu poznato i kao produktivnost
 
Nepojmljivost pritom nipošto ne leži u pukom osamostaljivanju postupka, u autonomiji procesa valorizacije vrijednosti. Autonoman je također i aparat ‘sposoban za učenje’, sebe samoga pokrećući robot. Za razliku od čovjeka koji ga je konstruirao, on nije slobodan, i stoga, povratno, neće biti u stanju konstruirati nikakvog čovjeka. „Implicitno kao i uvijek, ova sloboda priziva jednu stvar koja prethodi svakoj autonomiji, i bez koje ona, kao ni bilo koja specifična autonomija, uopće ne može stupiti u svijet.“[2] Tako gledano, mogli bismo automatski subjekt – samooplođivanje vrijednosti – okarakterizirati kao opće društvenog robota koji se osamostalio u odnosu na individue koje su mu snagom svoje slobode podarili njegovu najvlastitiju slobodu, koji se osamostalio kao mašine iz različitih znanstveno-fantastičnih scenarija. Međutim, razlika nije isključivo u činjenici da se radi o jednom sveobuhvatnom mehanizmu – već i da je kao takav, prisutan samo u glavama ljudi, s obzirom da se vrijednost, čije se samooplođivanje naziva automatskim subjektom, ne sastoji od nijednog „atoma prirodne tvari“ – naglašava Marx. Dakle, i ovdje je riječ o subjektu, a ne o automatskoj mašini. Radi se o svijesti; naime, i individue egzistenciju vrijednosti uzimaju kao samorazumljivu i oko nje se angažiraju – u ovom pogledu usporedivo s vjerom u Boga, osim što je ovaj dragi Bog i automatizam, i u osnovi počiva na jednom jedinstvenom načelu: društveno potrebnom radnom vremenu koje je nužno za proizvodnju pojedine robe koja se oblikuje u borbi konkurencije unutar procesa razmjene, dakle radi se o vremenu koje se može mjeriti; onome što je u ekonomskom žargonu poznato i kao produktivnost.
 
S gledišta izoliranih individua, vjera u ovoga Boga više je nego razumljiva. Individua bi propala kada ne bi prihvatila ono što prihvaćaju drugi – no, ne bi propala onako kako individue inače propadaju u predkapitalističkoj zajednici ili u islamskoj šerijatskoj zajednici (koja se, nimalo slučajno, može uspostaviti tamo gdje natjecanje u produktivnosti gotovo ne igra nikakvu ulogu). Individue više ne propadaju kada naprosto glasno zaniječu Boga ili se na druge načine brane te budu osuđene ili porobljene, već propadaju automatski, jer si ne mogu pribaviti sredstva koja su im potrebna za preživljavanje. (I to tek kada se ogriješe o stanovite pretpostavke automatskog subjekta, primjerice, o vlasničke odnose. Tada mogu očekivati uporabu sile u obliku čuvara zakona.)
Grafika Vaucansonove mehaničke patke preuzeta je sa stranice versorgerin.stwst.at po cc licenci.
Grafika Vaucansonove mehaničke patke preuzeta je sa stranice versorgerin.stwst.at po cc licenci.
Međutim, u trenutku kada individua pokuša misliti društvo i sebe kao društveno, dakle, kada polazi od odnosa s drugima, ona u potpunosti stoji pred automatskim subjektom. Iz istog razloga ovakva prisila koju individua doživljava, i koju mora uzeti u obzir pod prijetnjom propasti, prešućuje to da ne potječe iz prirode ili od pojedinačnih ljudi, već da pripada nekoj „drugoj prirodi“, koja se svakom osobom (bila ona poduzetnik ili nadničar), uvijek koristi tek kao sredstvom ne bi li joj snijela zlatna jaja (koja potom, naravno, poduzetnici trpaju u svoje džepove). No, ova druga priroda svoju egzistenciju duguje okolnosti da je individue svakodnevno odobravaju s obzirom da se jedino putem nje međusobno priznaju kao ljudi. Izbjeglice iz neproduktivnih zemalja, koje negdje drugdje traže svoje šanse za preživljavanje, ne smatraju se dijelom ove druge prirode.
 
Pojam subjekta tvrdi upravo navedeno: da su ljudi, sve dok ima vladavine, „ujedno slobodni i neslobodni“[3]; da se nitko ne oslobađa proturječja, misleći sama sebe istovremeno kao pojedinačno i društveno opće; da se ovo proturječje ne tiče samo objekta, nego i oblikâ spoznavanja u kojima ga je moguće otkriti. Stoga se nešto, takoreći, u pojmu samome, protivi pribrojavanju većini – kao da će pojedinac uvijek ostati svjestan da u formama svoje svijesti posjeduje ono opće ili da će ga to opće opsjedati, neovisno koliko malo znao otkud ono dolazi; neovisno koliko teško sebi priznao da je uvijek istovremeno za to i odgovoran, da kroz njih misli. No, ako je, riječ o subjektima, nije slučajno način na koji se autoritet, odnosno policijski službenik obraća podanicima, tj. građanima: kao osumnjičenim subjektima.
 
Marksisti su te probleme naprosto odbacili, tako što su najsumnjivije od tih subjekata redefinirali u jedan revolucionarni subjekt. Iako to njihovim lijevim, naizgled nedogmatičnim nasljednicima nije uspjelo, oni ipak ne odustaju od potrage za novim [revolucionarnim subjektom]: ‘narodi’ trećeg svijeta, novi društveni pokreti, Occupy, We are the 99%… Individua se uvijek misli kao već utopljena u kolektiv revolucionarnog subjekta. Kritika ideologije unaprijed je pripremljena na takvu romantiku jer se može pozivati na automatski subjekt kao na ono u potpunosti negativno: We are the 100%. No ipak joj u oslanjanju na to prijeti amnezija. „Odgovornost za navedeno jest“, kao u uvijek pristupačnom Marxovu citatu, „potisnuti i zaboraviti da automatskog subjekta ne bi moglo biti bez svakodnevnih postignuća i propusta individua“. S druge strane: „željeti ukinuti kapital, nužno ne mora značiti i prihvaćanje Marxa. Dovoljno je razumjeti da pod uvjetima kapitala, glad nije razlog za proizvodnju, a to zna svatko.“[4]
 
Crtež IWW-a iz perioda 1905.-1920. godine (Izvor: Pinterest)
Crtež IWW-a iz perioda 1905.-1920. godine (Izvor: Pinterest)
Bilo tko također razumije da pod uvjetima kapitala konstantno prijeti i gore od svih spomenutih uvjeta – te da ta prijetnja spada i u njegove uvjete: da je kapitalu svojstvena kriza, a državi izvanredno stanje. Tek je ovdje u potpunosti vidljiv ponor, jer je ironija u Marxovu pojmu automatskog subjekta sadržana u tome što oslikava idealno stanje za valorizaciju, takvo koje u stvarnosti zapravo ne može postojati. Proturječje upotrebne vrijednosti i vrijednosti koja postoji u svakoj robi, koja znači da pojedinačni konkretni rad vrijedi samo kao apstraktni opći rad[5], u temelju je valorizacijske automatike, jer je samo kroz nju zapravo moguće da razmjenom utvrđeno vrijeme, potrebno za proizvodnju robe, postane vrhovnim principom društvene sinteze. Ovim je proturječjem ujedno dana mogućnost da se vrijednost više ne valorizira; da izgubi okultno svojstvo rađanja vrijednosti te da stoga više ne liježe zlatna jaja. Naime, čim se roba više ne pretvara automatski u novac, raspada se proizvodna i konzumacijska moć društva.
 
U ovome se procesu raspadanja, u njegovoj posljednjoj instanci, ukida jedinstvo suverena koji bi zapravo trebao osiguravati valorizacijski odnos: i hobbesovski je bog samo smrtnik. Naizgled, subjekt tada jedinstvo može pronaći jedino u obmani, koja utjelovljuje opasnost od krize, i neposredno reagira na takve tendencije raspadanja – koje su zamjetne uvijek, pa i u stanju funkcionirajuće valorizacije. Savršena pojava ove obmane je „patička projekcija“ (Adorno/Horkheimer) usmjerena na Židove. Ona kod Heideggera, najdosljednijeg njemačkog ideologa, dolazi do izražaja u svoj svojoj simptomatici kada on „čovještvo“ (Menschentümlichkeit) Židova, o kojem fantaziraju i ostali antisemiti, ne opisuje biologistički putem pojedinih fizičkih ‘rasnih obilježja’, već ga gotovo metafizički definira kao „proračunatost“.
Iz kojeg razloga pojedinac postaje antisemitom, općom se nužnošću ne može dostatno objasniti, zato što antisemit bira obmanu, a taj je izbor ipak nešto drukčije od pukog prihvaćanja automatskog subjekta kako bi se preživjelo, iako na njemu počiva. To je mimezis duševne bolesti – mimezis, u kojemu se može raspoznati koliko malo u pravom smislu riječi ima veze s bolešću već po tome da svi koje ova samoodabrana obmana pokreće uvijek zamišljaju jednog te istog neprijatelja
Zaprijeti li opasnost da automatski subjekt više neće biti u stanju funkcionirati, Židovima se pripisuje njegovo načelo: mjerenje onoga nemjerljivoga; proturječje upotrebne vrijednosti i vrijednosti, konkretnog i apstraktnog rada, kao i „iskorjenjivanje svega bićevnog iz bića“ koje vrše Židovi[6].
 
Iako se čini da se terminom poput obmane to već implicira, za ‘patičko’ u projekciji uvijek postoji samo nužno, ali ne i dovoljno opravdanje (vjerojatno su iz istoga razloga Adorno i Horkheimer oklijevali jednostavno je nazvati patološkom, te su stoga radije oblikovali neuobičajeni epitet patička). Sklonost kapitala krizama proizvodi mržnju prema Židovima, međutim, iz kojeg razloga pojedinac postaje antisemitom, općom se nužnošću ne može dostatno objasniti, zato što antisemit bira obmanu, a taj je izbor ipak nešto drukčije od pukog prihvaćanja automatskog subjekta kako bi se preživjelo, iako na njemu počiva. To je mimezis duševne bolesti – mimezis, u kojemu se može raspoznati koliko malo u pravom smislu riječi ima veze s bolešću već po tome da svi koje ova samoodabrana obmana pokreće uvijek zamišljaju jednog te istog neprijatelja, te se upravo zbog toga mogu stopiti u jedno društvo, bila to nacionalna zajednica nacista ili vjerska zajednica džihadista, koja ostaje zatvorena za svaku doista duševno bolesnu osobu. Antisemit je u tom pogledu, svojim mimezisom ludila, izabrao „ono nepromjenjivo u strahu od svoje slobode“[7], ukoliko je ovo nepromjenjivo jedinstvo neistine, koje se ne može proizvesti drugačije nego li zavjereničkim razmišljanjem: „nepromjenjivo, stvarno i potpuno neprijateljstvo“ (Carl Schmitt).
 
Na pitanje zašto dolazi do ovakva izbora, psihoanaliza i kritika ideologije nude sva potrebna objašnjenja, no da se on zaista događa, u pojedinačnom je slučaju onoliko malo pojmljivo koliko je općenito pojmljiv automatski subjekt iz kritike političke ekonomije.
 

Bilješke

[1] Karl Marks: Kapital. Prvi tom. Beograd (1977): Prosveta. 143-144. [2] Manfred Dahlman: Autonomie und Freiheit oder: Ästhetik wozu? U: sans phrase 1/2012, str. 21. [3] Theodor W. Adorno: Die Lehre von der Geschichte und der Freiheit (1964/65). Frankfurt am Main 2001, str. 303. [4] Christian Thalmaier: Actio libera in Causa oder die Liebe zum Recht. U: sans phrase 1, str. 84. [5] Karl Marks: Kapital. Prvi tom. Beograd (1977): Prosveta. 108-109. [6] Martin Heidegger: Überlegungen XII-XV (Schwarze Hefte 1939-1941). Gesamtausgabe. Svezak 96. Frankfurt am Main 2014, str. 243 i 46. [7] Jean-Paul Sartre: Überlegungen zur Judenfrage. Reinbek 1994, str. 20.http://versorgerin.stwst.at/artikel/sep-3-2015-1244/das-automatische-subjekt-und-der-wahn-der-subjekte      

Vezani članci

  • 21. siječnja 2018. Nina Obuljen iz Ministarstva kulture RH tijekom izlaganja na okruglom stolu „Održivost margine: Mjere za opstanak nezavisne kulture“, 15. travnja 2010. (izvor: Tomislav Medak @ Flickr prema Creative Commons licenci). Otvoreno pismo neprofitnih medija Tijekom posljednje dvije godine, hrvatska vlada strateški donosi odluke s jasnim ciljem slabljenja i gašenja neprofitnih medija i uništavanja medijskog pluralizma. Neprofitni mediji ostali su bez gotovo ikakvog oblika javnog financiranja, a državne institucije sabotiraju i ostvarivanje podrške Europskog socijalnog fonda. Pročitajte otvoreno pismo koje je dio neprofitnih medija uputio nadležnim institucijama i hrvatskoj javnosti.
  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, New York, cca. 1890., fotografija Jacobsa Riisa koji je tih godina kao novinar pisao i dokumentirao o životu u njujorškim slamovima. (izvor) Razmišljati skromno Socijalistička Jugoslavija posebnu je pozornost posvećivala pitanju stambenih politika. Držalo se da je zadovoljavanje stambenih potreba stanovništva preduvjet za uspostavu egalitarnog društva. Raspadom Jugoslavije trendovi u polju stambenih politika sve više preuzimaju neoliberalne modele rješavanja ovog pitanja. Donosimo prijevod teksta F. T. Green, koji se bavi stambenom krizom u New Yorku u kontekstu aktualnih rasprava o (ne)prihvatljivosti „mikrojedinica“, minijaturnih urbanih nastambi koje postaju novi standard osiromašene populacije.
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicama, ne šefovima Ministarstvo rada Trumpove administracije početkom je prosinca najavilo vraćanje kolektivnih napojnica u restoransku industriju. Ako se predložena izmjena, stavljena na javnu raspravu do 5. veljače 2018., usvoji, dovest će na sam rub egzistencije konobare/ice, odnosno radnike/ce koji/e rade za napojnice, a već primaju substandardne nadnice koje često idu ispod propisanog minimuma. Autorica ukazuje na posljedice koje će izmjena pravilnika, pod krinkom pravedne raspodjele napojnica, donijeti najugroženijem dijelu radništva u uslužnim djelatnostima.
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje Historijski, kao i suvremeni razlozi izostanka kontinuiteta snažnog, organiziranog i politički artikuliranog radništva, neprestano otvaraju niz prijepora oko utjecaja vladajuće ideologije na radnički pristanak na eksploataciju. Donosimo prijevod teksta u kojem Tibor Rutar ukazuje na stranputice proizašle iz Althusserove interpretacije Gramscijeva koncepta hegemonije, koju do danas nastavljaju brojni utjecajni postmarksistički i postkolonijalni teoretičari. Autor radi jasan zaokret prema materijalističkom čitanju Gramscija, koje ideologiju i pristanak temelji u interesima eksploatiranih, ocrtavajući zablude kulturalističke optike i njezine oslonjenosti na totalitarizirajući učinak ideologije kao razloga za izostanak revolucionarnog subjekta promjene.
  • 31. prosinca 2017. #YoSoy132 prosvjedi na ulicama Guadalajare u vrijeme predsjedničkih izbora 2012. protiv kandidata Institucionalne revolucionarne stranke (Partido Revolucionario Institucional, PRI) Enriquea Peñe Nietoa, aktualnog predsjednika Meksika. (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra U polemičkom osvrtu na esej Johna Judisa „Socijalizam koji je danas potreban Americi“, Joseph M. Schwartz i Bhaskar Sunkara historiziraju različite modele socijaldemokracije i ukazuju na njihove sustavne manjkavosti u obrani država blagostanja. Kao nadopunu reformističkim nastojanjima socijaldemokrata okupljenih oko Bernija Sandersa, upozoravaju na štrajk kapitala kao oružje kojim se vladajuća klasa opire značajnijim promjenama kapitalističkog ustroja te ukazuju na potrebu izgradnje militantnog radničkog pokreta i masovnog socijalističkog fronta, na putu prema izgradnji demokratske socijalističke ekonomije, koja će u svojim temeljima prije svega imati drugačije vlasničke i upravljačke odnose.
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve