Automatski subjekt i obmana subjekata

"S gledišta izoliranih individua, vjera u ovog Boga više je nego razumljiva. Individua bi propala kada ne bi prihvatila ono što prihvaćaju drugi – no, ne bi propala onako kako individue inače propadaju u predkapitalističkoj zajednici ili u islamskoj šerijatskoj zajednici. Individue više ne propadaju kada naprosto glasno zaniječu Boga ili se na druge načine brane te budu osuđene ili porobljene, već propadaju automatski, jer si ne mogu pribaviti sredstva koja su im potrebna za preživljavanje. (I to tek kada se ogriješe o stanovite pretpostavke automatskog subjekta, primjerice, o vlasničke odnose. Tada mogu očekivati uporabu sile u obliku čuvara zakona.)"

Slika preuzeta sa stranice e-flux
O nepojmljivosti procesa valorizacije vrijednosti
 
Vrijednost se, tvrdi Marxov Kapital, pretvara „u automatičan subjekt“: kretanje, „u kojem ona dodaje sebi višak vrednosti njeno je sopstveno kretanje, njeno sopstveno oplođavanje, dakle samooplođavanje. Ona je dobila tajno svojstvo da rađa vrednost, jer jeste vrednost. Ona rađa žive mladunce, ili bar nosi zlatna jaja.“[1]
 
Kada Marx ovim riječima predstavlja opću formulu kapitala (N – R – N’), ne čini to bez ironije. U njenu se središtu nalazi ‘automatski subjekt’: oksimoron, formulacija koja sama sebi proturječi, poput Hobbesove oznake za državu: ‘smrtni bog’. Time bi se, u prvome redu, trebala izraziti besmislenost, jer ona neće biti očita logici koja počiva na zakonu o neproturječnosti: ili automat ili subjekt; ili je razmjena pravedna ili se radi o potajnoj prevari. Međutim, ni dijalektička metoda, koja uvodi proturječje, i kojom Marx naposljetku pokušava otkriti tajnu prevaru u pravednoj razmjeni, u osnovi ne rješava proturječje, nego se uvijek iznova potvrđuje na svakoj novoj razini analize – sve do ‘izopačenih formi’ na financijskom tržištu, gdje se npr. dugovi pojavljuju kao robe. Ne bi li potom prevara koja ipak pretpostavlja subjektivitet mogla biti automatska; a automat prevarant (prevarant se može naviknuti na prevare, ali to je opet nešto subjektivno). No radnika ipak, što Marx želi dokazati, varaju za dio njegova rada. Problem leži u formi, odnosno u činjenici da se ‘rad’ uopće može razmjenjivati.
Ovaj dragi Bog je i automatizam, i u osnovi počiva na jednom jedinstvenom načelu: društveno potrebnom radnom vremenu koje je nužno za proizvodnju pojedine robe koja se oblikuje u borbi konkurencije unutar procesa razmjene, dakle radi se o vremenu koje se može mjeriti; onome što je u ekonomskom žargonu poznato i kao produktivnost
 
Nepojmljivost pritom nipošto ne leži u pukom osamostaljivanju postupka, u autonomiji procesa valorizacije vrijednosti. Autonoman je također i aparat ‘sposoban za učenje’, sebe samoga pokrećući robot. Za razliku od čovjeka koji ga je konstruirao, on nije slobodan, i stoga, povratno, neće biti u stanju konstruirati nikakvog čovjeka. „Implicitno kao i uvijek, ova sloboda priziva jednu stvar koja prethodi svakoj autonomiji, i bez koje ona, kao ni bilo koja specifična autonomija, uopće ne može stupiti u svijet.“[2] Tako gledano, mogli bismo automatski subjekt – samooplođivanje vrijednosti – okarakterizirati kao opće društvenog robota koji se osamostalio u odnosu na individue koje su mu snagom svoje slobode podarili njegovu najvlastitiju slobodu, koji se osamostalio kao mašine iz različitih znanstveno-fantastičnih scenarija. Međutim, razlika nije isključivo u činjenici da se radi o jednom sveobuhvatnom mehanizmu – već i da je kao takav, prisutan samo u glavama ljudi, s obzirom da se vrijednost, čije se samooplođivanje naziva automatskim subjektom, ne sastoji od nijednog „atoma prirodne tvari“ – naglašava Marx. Dakle, i ovdje je riječ o subjektu, a ne o automatskoj mašini. Radi se o svijesti; naime, i individue egzistenciju vrijednosti uzimaju kao samorazumljivu i oko nje se angažiraju – u ovom pogledu usporedivo s vjerom u Boga, osim što je ovaj dragi Bog i automatizam, i u osnovi počiva na jednom jedinstvenom načelu: društveno potrebnom radnom vremenu koje je nužno za proizvodnju pojedine robe koja se oblikuje u borbi konkurencije unutar procesa razmjene, dakle radi se o vremenu koje se može mjeriti; onome što je u ekonomskom žargonu poznato i kao produktivnost.
 
S gledišta izoliranih individua, vjera u ovoga Boga više je nego razumljiva. Individua bi propala kada ne bi prihvatila ono što prihvaćaju drugi – no, ne bi propala onako kako individue inače propadaju u predkapitalističkoj zajednici ili u islamskoj šerijatskoj zajednici (koja se, nimalo slučajno, može uspostaviti tamo gdje natjecanje u produktivnosti gotovo ne igra nikakvu ulogu). Individue više ne propadaju kada naprosto glasno zaniječu Boga ili se na druge načine brane te budu osuđene ili porobljene, već propadaju automatski, jer si ne mogu pribaviti sredstva koja su im potrebna za preživljavanje. (I to tek kada se ogriješe o stanovite pretpostavke automatskog subjekta, primjerice, o vlasničke odnose. Tada mogu očekivati uporabu sile u obliku čuvara zakona.)
Grafika Vaucansonove mehaničke patke preuzeta je sa stranice versorgerin.stwst.at po cc licenci.
Grafika Vaucansonove mehaničke patke preuzeta je sa stranice versorgerin.stwst.at po cc licenci.
Međutim, u trenutku kada individua pokuša misliti društvo i sebe kao društveno, dakle, kada polazi od odnosa s drugima, ona u potpunosti stoji pred automatskim subjektom. Iz istog razloga ovakva prisila koju individua doživljava, i koju mora uzeti u obzir pod prijetnjom propasti, prešućuje to da ne potječe iz prirode ili od pojedinačnih ljudi, već da pripada nekoj „drugoj prirodi“, koja se svakom osobom (bila ona poduzetnik ili nadničar), uvijek koristi tek kao sredstvom ne bi li joj snijela zlatna jaja (koja potom, naravno, poduzetnici trpaju u svoje džepove). No, ova druga priroda svoju egzistenciju duguje okolnosti da je individue svakodnevno odobravaju s obzirom da se jedino putem nje međusobno priznaju kao ljudi. Izbjeglice iz neproduktivnih zemalja, koje negdje drugdje traže svoje šanse za preživljavanje, ne smatraju se dijelom ove druge prirode.
 
Pojam subjekta tvrdi upravo navedeno: da su ljudi, sve dok ima vladavine, „ujedno slobodni i neslobodni“[3]; da se nitko ne oslobađa proturječja, misleći sama sebe istovremeno kao pojedinačno i društveno opće; da se ovo proturječje ne tiče samo objekta, nego i oblikâ spoznavanja u kojima ga je moguće otkriti. Stoga se nešto, takoreći, u pojmu samome, protivi pribrojavanju većini – kao da će pojedinac uvijek ostati svjestan da u formama svoje svijesti posjeduje ono opće ili da će ga to opće opsjedati, neovisno koliko malo znao otkud ono dolazi; neovisno koliko teško sebi priznao da je uvijek istovremeno za to i odgovoran, da kroz njih misli. No, ako je, riječ o subjektima, nije slučajno način na koji se autoritet, odnosno policijski službenik obraća podanicima, tj. građanima: kao osumnjičenim subjektima.
 
Marksisti su te probleme naprosto odbacili, tako što su najsumnjivije od tih subjekata redefinirali u jedan revolucionarni subjekt. Iako to njihovim lijevim, naizgled nedogmatičnim nasljednicima nije uspjelo, oni ipak ne odustaju od potrage za novim [revolucionarnim subjektom]: ‘narodi’ trećeg svijeta, novi društveni pokreti, Occupy, We are the 99%… Individua se uvijek misli kao već utopljena u kolektiv revolucionarnog subjekta. Kritika ideologije unaprijed je pripremljena na takvu romantiku jer se može pozivati na automatski subjekt kao na ono u potpunosti negativno: We are the 100%. No ipak joj u oslanjanju na to prijeti amnezija. „Odgovornost za navedeno jest“, kao u uvijek pristupačnom Marxovu citatu, „potisnuti i zaboraviti da automatskog subjekta ne bi moglo biti bez svakodnevnih postignuća i propusta individua“. S druge strane: „željeti ukinuti kapital, nužno ne mora značiti i prihvaćanje Marxa. Dovoljno je razumjeti da pod uvjetima kapitala, glad nije razlog za proizvodnju, a to zna svatko.“[4]
 
Crtež IWW-a iz perioda 1905.-1920. godine (Izvor: Pinterest)
Crtež IWW-a iz perioda 1905.-1920. godine (Izvor: Pinterest)
Bilo tko također razumije da pod uvjetima kapitala konstantno prijeti i gore od svih spomenutih uvjeta – te da ta prijetnja spada i u njegove uvjete: da je kapitalu svojstvena kriza, a državi izvanredno stanje. Tek je ovdje u potpunosti vidljiv ponor, jer je ironija u Marxovu pojmu automatskog subjekta sadržana u tome što oslikava idealno stanje za valorizaciju, takvo koje u stvarnosti zapravo ne može postojati. Proturječje upotrebne vrijednosti i vrijednosti koja postoji u svakoj robi, koja znači da pojedinačni konkretni rad vrijedi samo kao apstraktni opći rad[5], u temelju je valorizacijske automatike, jer je samo kroz nju zapravo moguće da razmjenom utvrđeno vrijeme, potrebno za proizvodnju robe, postane vrhovnim principom društvene sinteze. Ovim je proturječjem ujedno dana mogućnost da se vrijednost više ne valorizira; da izgubi okultno svojstvo rađanja vrijednosti te da stoga više ne liježe zlatna jaja. Naime, čim se roba više ne pretvara automatski u novac, raspada se proizvodna i konzumacijska moć društva.
 
U ovome se procesu raspadanja, u njegovoj posljednjoj instanci, ukida jedinstvo suverena koji bi zapravo trebao osiguravati valorizacijski odnos: i hobbesovski je bog samo smrtnik. Naizgled, subjekt tada jedinstvo može pronaći jedino u obmani, koja utjelovljuje opasnost od krize, i neposredno reagira na takve tendencije raspadanja – koje su zamjetne uvijek, pa i u stanju funkcionirajuće valorizacije. Savršena pojava ove obmane je „patička projekcija“ (Adorno/Horkheimer) usmjerena na Židove. Ona kod Heideggera, najdosljednijeg njemačkog ideologa, dolazi do izražaja u svoj svojoj simptomatici kada on „čovještvo“ (Menschentümlichkeit) Židova, o kojem fantaziraju i ostali antisemiti, ne opisuje biologistički putem pojedinih fizičkih ‘rasnih obilježja’, već ga gotovo metafizički definira kao „proračunatost“.
Iz kojeg razloga pojedinac postaje antisemitom, općom se nužnošću ne može dostatno objasniti, zato što antisemit bira obmanu, a taj je izbor ipak nešto drukčije od pukog prihvaćanja automatskog subjekta kako bi se preživjelo, iako na njemu počiva. To je mimezis duševne bolesti – mimezis, u kojemu se može raspoznati koliko malo u pravom smislu riječi ima veze s bolešću već po tome da svi koje ova samoodabrana obmana pokreće uvijek zamišljaju jednog te istog neprijatelja
Zaprijeti li opasnost da automatski subjekt više neće biti u stanju funkcionirati, Židovima se pripisuje njegovo načelo: mjerenje onoga nemjerljivoga; proturječje upotrebne vrijednosti i vrijednosti, konkretnog i apstraktnog rada, kao i „iskorjenjivanje svega bićevnog iz bića“ koje vrše Židovi[6].
 
Iako se čini da se terminom poput obmane to već implicira, za ‘patičko’ u projekciji uvijek postoji samo nužno, ali ne i dovoljno opravdanje (vjerojatno su iz istoga razloga Adorno i Horkheimer oklijevali jednostavno je nazvati patološkom, te su stoga radije oblikovali neuobičajeni epitet patička). Sklonost kapitala krizama proizvodi mržnju prema Židovima, međutim, iz kojeg razloga pojedinac postaje antisemitom, općom se nužnošću ne može dostatno objasniti, zato što antisemit bira obmanu, a taj je izbor ipak nešto drukčije od pukog prihvaćanja automatskog subjekta kako bi se preživjelo, iako na njemu počiva. To je mimezis duševne bolesti – mimezis, u kojemu se može raspoznati koliko malo u pravom smislu riječi ima veze s bolešću već po tome da svi koje ova samoodabrana obmana pokreće uvijek zamišljaju jednog te istog neprijatelja, te se upravo zbog toga mogu stopiti u jedno društvo, bila to nacionalna zajednica nacista ili vjerska zajednica džihadista, koja ostaje zatvorena za svaku doista duševno bolesnu osobu. Antisemit je u tom pogledu, svojim mimezisom ludila, izabrao „ono nepromjenjivo u strahu od svoje slobode“[7], ukoliko je ovo nepromjenjivo jedinstvo neistine, koje se ne može proizvesti drugačije nego li zavjereničkim razmišljanjem: „nepromjenjivo, stvarno i potpuno neprijateljstvo“ (Carl Schmitt).
 
Na pitanje zašto dolazi do ovakva izbora, psihoanaliza i kritika ideologije nude sva potrebna objašnjenja, no da se on zaista događa, u pojedinačnom je slučaju onoliko malo pojmljivo koliko je općenito pojmljiv automatski subjekt iz kritike političke ekonomije.
 

Bilješke

[1] Karl Marks: Kapital. Prvi tom. Beograd (1977): Prosveta. 143-144. [2] Manfred Dahlman: Autonomie und Freiheit oder: Ästhetik wozu? U: sans phrase 1/2012, str. 21. [3] Theodor W. Adorno: Die Lehre von der Geschichte und der Freiheit (1964/65). Frankfurt am Main 2001, str. 303. [4] Christian Thalmaier: Actio libera in Causa oder die Liebe zum Recht. U: sans phrase 1, str. 84. [5] Karl Marks: Kapital. Prvi tom. Beograd (1977): Prosveta. 108-109. [6] Martin Heidegger: Überlegungen XII-XV (Schwarze Hefte 1939-1941). Gesamtausgabe. Svezak 96. Frankfurt am Main 2014, str. 243 i 46. [7] Jean-Paul Sartre: Überlegungen zur Judenfrage. Reinbek 1994, str. 20.http://versorgerin.stwst.at/artikel/sep-3-2015-1244/das-automatische-subjekt-und-der-wahn-der-subjekte      

Vezani članci

  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike članova radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve