Automatski subjekt i obmana subjekata

Vrijednost se, tvrdi Marxov Kapital, pretvara „u automatičan subjekt“: kretanje, „u kojem ona dodaje sebi višak vrednosti njeno je sopstveno kretanje, njeno sopstveno oplođavanje, dakle samooplođavanje. Ona je dobila tajno svojstvo da rađa vrednost, jer jeste vrednost. Ona rađa žive mladunce, ili bar nosi zlatna jaja.“[1]

Kada Marx ovim riječima predstavlja opću formulu kapitala (N – R – N’), ne čini to bez ironije. U njenu se središtu nalazi ‘automatski subjekt’: oksimoron, formulacija koja sama sebi proturječi, poput Hobbesove oznake za državu: ‘smrtni bog’. Time bi se, u prvome redu, trebala izraziti besmislenost, jer ona neće biti očita logici koja počiva na zakonu o neproturječnosti: ili automat ili subjekt; ili je razmjena pravedna ili se radi o potajnoj prevari. Međutim, ni dijalektička metoda, koja uvodi proturječje, i kojom Marx naposljetku pokušava otkriti tajnu prevaru u pravednoj razmjeni,

u osnovi ne rješava proturječje, nego se uvijek iznova potvrđuje na svakoj novoj razini analize – sve do ‘izopačenih formi’ na financijskom tržištu, gdje se npr. dugovi pojavljuju kao robe. Ne bi li potom prevara koja ipak pretpostavlja subjektivitet mogla biti automatska; a automat prevarant (prevarant se može naviknuti na prevare, ali to je opet nešto subjektivno). No radnika ipak, što Marx želi dokazati, varaju za dio njegova rada. Problem leži u formi, odnosno u činjenici da se ‘rad’ uopće može razmjenjivati.

Ovaj dragi Bog je i automatizam, i u osnovi počiva na jednom jedinstvenom načelu: društveno potrebnom radnom vremenu koje je nužno za proizvodnju pojedine robe koja se oblikuje u borbi konkurencije unutar procesa razmjene, dakle radi se o vremenu koje se može mjeriti; onome što je u ekonomskom žargonu poznato i kao produktivnost

Nepojmljivost pritom nipošto ne leži u pukom osamostaljivanju postupka, u autonomiji procesa valorizacije vrijednosti. Autonoman je također i aparat ‘sposoban za učenje’, sebe samoga pokrećući robot. Za razliku od čovjeka koji ga je konstruirao, on nije slobodan, i stoga, povratno, neće biti u stanju konstruirati nikakvog čovjeka. „Implicitno kao i uvijek, ova sloboda priziva jednu stvar koja prethodi svakoj autonomiji, i bez koje ona, kao ni bilo koja specifična autonomija, uopće ne može stupiti u svijet.“[2] Tako gledano, mogli bismo automatski subjekt – samooplođivanje vrijednosti – okarakterizirati kao opće društvenog robota koji se osamostalio u odnosu na individue koje su mu snagom svoje slobode podarili njegovu najvlastitiju slobodu, koji se osamostalio kao mašine iz različitih znanstveno-fantastičnih scenarija. Međutim, razlika nije isključivo u činjenici da se radi o jednom sveobuhvatnom mehanizmu – već i da je kao takav, prisutan samo u glavama ljudi, s obzirom da se vrijednost, čije se samooplođivanje naziva automatskim subjektom, ne sastoji od nijednog „atoma prirodne tvari“ – naglašava Marx. Dakle, i ovdje je riječ o subjektu, a ne o automatskoj mašini. Radi se o svijesti; naime, i individue egzistenciju vrijednosti uzimaju kao samorazumljivu i oko nje se angažiraju – u ovom pogledu usporedivo s vjerom u Boga, osim što je ovaj dragi Bog i automatizam, i u osnovi počiva na jednom jedinstvenom načelu: društveno potrebnom radnom vremenu koje je nužno za proizvodnju pojedine robe koja se oblikuje u borbi konkurencije unutar procesa razmjene, dakle radi se o vremenu koje se može mjeriti; onome što je u ekonomskom žargonu poznato i kao produktivnost.

S gledišta izoliranih individua, vjera u ovoga Boga više je nego razumljiva. Individua bi propala kada ne bi prihvatila ono što prihvaćaju drugi – no, ne bi propala onako kako individue inače propadaju u predkapitalističkoj zajednici ili u islamskoj šerijatskoj zajednici (koja se, nimalo slučajno, može uspostaviti tamo gdje natjecanje u produktivnosti gotovo ne igra nikakvu ulogu). Individue više ne propadaju kada naprosto glasno zaniječu Boga ili se na druge načine brane te budu osuđene ili porobljene, već propadaju automatski, jer si ne mogu pribaviti sredstva koja su im potrebna za preživljavanje. (I to tek kada se ogriješe o stanovite pretpostavke automatskog subjekta, primjerice, o vlasničke odnose. Tada mogu očekivati uporabu sile u obliku čuvara zakona.)

Međutim, u trenutku kada individua pokuša misliti društvo i sebe kao društveno, dakle, kada polazi od odnosa s drugima, ona u potpunosti stoji pred automatskim subjektom. Iz istog razloga ovakva prisila koju individua doživljava, i koju mora uzeti u obzir pod prijetnjom propasti, prešućuje to da ne potječe iz prirode ili od pojedinačnih ljudi, već da pripada nekoj „drugoj prirodi“, koja se svakom osobom (bila ona poduzetnik ili nadničar), uvijek koristi tek kao sredstvom ne bi li joj snijela zlatna jaja (koja potom, naravno, poduzetnici trpaju u svoje džepove). No, ova druga priroda svoju egzistenciju duguje okolnosti da je individue svakodnevno odobravaju s obzirom da se jedino putem nje međusobno priznaju kao ljudi. Izbjeglice iz neproduktivnih zemalja, koje negdje drugdje traže svoje šanse za preživljavanje, ne smatraju se dijelom ove druge prirode.

Bilo tko također razumije da pod uvjetima kapitala konstantno prijeti i gore od svih spomenutih uvjeta – te da ta prijetnja spada i u njegove uvjete: da je kapitalu svojstvena kriza, a državi izvanredno stanje. Tek je ovdje u potpunosti vidljiv ponor, jer je ironija u Marxovu pojmu automatskog subjekta sadržana u tome što oslikava idealno stanje za valorizaciju, takvo koje u stvarnosti zapravo ne može postojati. Proturječje upotrebne vrijednosti i vrijednosti koja postoji u svakoj robi, koja znači da pojedinačni konkretni rad vrijedi samo kao apstraktni opći rad[5], u temelju je valorizacijske automatike, jer je samo kroz nju zapravo moguće da razmjenom utvrđeno vrijeme, potrebno za proizvodnju robe, postane vrhovnim principom društvene sinteze. Ovim je proturječjem ujedno dana mogućnost da se vrijednost više ne valorizira; da izgubi okultno svojstvo rađanja vrijednosti te da stoga više ne liježe zlatna jaja. Naime, čim se roba više ne pretvara automatski u novac, raspada se proizvodna i konzumacijska moć društva.

U ovome se procesu raspadanja, u njegovoj posljednjoj instanci, ukida jedinstvo suverena koji bi zapravo trebao osiguravati valorizacijski odnos: i hobbesovski je bog samo smrtnik. Naizgled, subjekt tada jedinstvo

može pronaći jedino u obmani, koja utjelovljuje opasnost od krize, i neposredno reagira na takve tendencije raspadanja – koje su zamjetne uvijek, pa i u stanju funkcionirajuće valorizacije. Savršena pojava ove obmane je „patička projekcija“ (Adorno/Horkheimer) usmjerena na Židove. Ona kod Heideggera, najdosljednijeg njemačkog ideologa, dolazi do izražaja u svoj svojoj simptomatici kada on „čovještvo“ (Menschentümlichkeit) Židova, o kojem fantaziraju i ostali antisemiti, ne opisuje biologistički putem pojedinih fizičkih ‘rasnih obilježja’, već ga gotovo metafizički definira kao „proračunatost“.

Iz kojeg razloga pojedinac postaje antisemitom, općom se nužnošću ne može dostatno objasniti, zato što antisemit bira obmanu, a taj je izbor ipak nešto drukčije od pukog prihvaćanja automatskog subjekta kako bi se preživjelo, iako na njemu počiva. To je mimezis duševne bolesti – mimezis, u kojemu se može raspoznati koliko malo u pravom smislu riječi ima veze s bolešću već po tome da svi koje ova samoodabrana obmana pokreće uvijek zamišljaju jednog te istog neprijatelja

Zaprijeti li opasnost da automatski subjekt više neće biti u stanju funkcionirati, Židovima se pripisuje njegovo načelo: mjerenje onoga nemjerljivoga; proturječje upotrebne vrijednosti i vrijednosti, konkretnog i apstraktnog rada, kao i „iskorjenjivanje svega bićevnog iz bića“ koje vrše Židovi[6].

Iako se čini da se terminom poput obmane to već implicira, za ‘patičko’ u projekciji uvijek postoji samo nužno, ali ne i dovoljno opravdanje (vjerojatno su iz istoga razloga Adorno i Horkheimer oklijevali jednostavno je nazvati patološkom, te su stoga radije oblikovali neuobičajeni epitet patička). Sklonost kapitala krizama proizvodi mržnju prema Židovima, međutim, iz kojeg razloga pojedinac postaje antisemitom, općom se nužnošću ne može dostatno objasniti, zato što antisemit bira obmanu, a taj je izbor ipak nešto drukčije od pukog prihvaćanja automatskog subjekta kako bi se preživjelo, iako na njemu počiva. To je mimezis duševne bolesti – mimezis, u kojemu se može raspoznati koliko malo u pravom smislu riječi ima veze s bolešću već po tome da svi koje ova samoodabrana obmana pokreće uvijek zamišljaju jednog te istog neprijatelja, te se upravo zbog toga mogu stopiti u jedno društvo, bila to nacionalna zajednica nacista ili vjerska zajednica džihadista, koja ostaje zatvorena za svaku doista duševno bolesnu osobu. Antisemit je u tom pogledu, svojim mimezisom ludila, izabrao „ono nepromjenjivo u strahu od svoje slobode“[7], ukoliko je ovo nepromjenjivo jedinstvo neistine, koje se ne može proizvesti drugačije nego li zavjereničkim razmišljanjem: „nepromjenjivo, stvarno i potpuno neprijateljstvo“ (Carl Schmitt).

Na pitanje zašto dolazi do ovakva izbora, psihoanaliza i kritika ideologije nude sva potrebna objašnjenja, no da se on zaista događa, u pojedinačnom je slučaju onoliko malo pojmljivo koliko je općenito pojmljiv automatski subjekt iz kritike političke ekonomije.