U obranu gej brakova

Kritike s radikalne ljevice kojima se negira važnost progresivnih unutarsistemskih pomaka, poput nedavno izborene legalizacije gej brakova u SAD-u, poticaj su autoru da naglasi realne materijalne prednosti koje takve promjene donose diskriminiranim skupinama, kao i otvaranje prostora za daljnju politizaciju unutar pratećih društvenih pokreta.

Fotografija Bijele kuće obasjane reflektorima u duginim bojama u svrhu proslave legalizacije gej brakova 26. lipnja 2015. godine iz uvoda u post preuzeta je s Flickr računa Teda Eytana po Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci.
Fotografija Bijele kuće obasjane reflektorima u duginim bojama u svrhu proslave legalizacije gej brakova 26. lipnja 2015. godine iz uvoda u post preuzeta je s Flickr računa Teda Eytana po Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci.
Poraz nikada nikoga nije inspirirao. Možemo slaviti reforme poput legalizacije gej brakova i još uvijek zagovarati radikalnije promjene.
 
Dok su 26. lipnja milijuni ljudi slavili povijesnu odluku Vrhovnog suda kojom je gej brak legaliziran u svih 50 država SAD-a, nisu samo desničari kvarili ugođaj velike proslave u duginim bojama. Brojni/e aktivisti/ce na queer ljevici, od kojih mnoge cijenim i s kojima se slažem kada su neka druga pitanja posrijedi, nisu pokazivali preveliki entuzijazam.
 
Prominentni južnoazijski trans spoken word duo Darkmatter,
Morali biste biti sasvim isključeni iz svakodnevne realnosti života radničke klase da tvrdite kako je nevažno što istospolni parovi konačno imaju pravo posjećivati se u bolnicama, pravo na osiguran pristup krucijalnim poreznim olakšicama, pravo dijeljenja skrbništva nad djecom, te da su u mogućnosti dobiti državljanstvo za svog partnera/icu
koji je nedavno održao turneju pod nazivom „Gej prava su pogrešna“, kao i kolektiv Against Equality (Protiv jednakosti), bili su među onima koji su tvrdili da je odluka Suda u najboljem slučaju beznačajna, a u najgorem korak unatrag. Postovi Darkmattera posebno su snažno odjeknuli, generirajući nekoliko tisuća lajkova i šerova na Facebooku.
 
Evo zašto su u krivu.
 
Za početak, kritičari tvrde kako bračna jednakost isključivo doprinosi boljitku bogatih, bijelih, cisrodnih gejeva i lezbijki. No to jednostavno nije istina. Bračna jednakost je klasno pitanje koje donosi realne materijalne prednosti istospolnim parovima radničke klase – cisrodnim i trans osobama svih boja kože.
 
Morali biste biti sasvim isključeni iz svakodnevne realnosti života radničke klase da tvrdite kako je nevažno što istospolni parovi konačno imaju pravo posjećivati se u bolnicama, pravo na osiguran pristup krucijalnim poreznim olakšicama, pravo dijeljenja skrbništva nad djecom, te da su u mogućnosti dobiti državljanstvo za svog partnera/icu. Štoviše, trans osobama koje dosad nisu imale pristup legalnoj i medicinski potpomognutoj promjeni spola sada to pokriva zdravstveno osiguranje partnera/ice.
 
Međutim, bračna jednakost mnogo je više od pukih materijalnih pogodnosti – radi se o dostojanstvu. U društvu u kojem je već desetljećima posve uobičajeno da se LGBTQ osobama govori da su manje vrijedne, značajan je pomak što će queer osobe moći hodati uzdignutije glave, i što će obznanjivanje seksualne orijentacije te otvoreniji život biti nešto lakši, kao i činjenica da će buduće generacije imati pristup pravima i socijalnim slobodama koje su bile nezamislive queer osobama samo nekoliko desetljeća ranije.
Legalizacija gej brakova također pokazuje koliko fleksibilan i dinamičan kapitalizam može biti. Dok god profitabilnost nije ugrožena, ekonomski će sustav dopuštati svakakve vrste prilagodbi, uključujući i rodnu preobrazbu nuklearne porodice
 
Uzevši u obzir mali broj pobjeda koje je ljevica ostvarila tijekom proteklih nekoliko desetljeća, pobjeda u borbi za gej brak predstavlja konkretan pomak. Osim povremenih sitnih pobjeda, sve do prošlog mjeseca nije postojalo ništa na što bi ova generacija mogla ukazati kao značajnu pobjedu, kao potvrdu ideje da se obični ljudi mogu organizirati, pružiti otpor i natjerati ljude na pozicijama moći da pokleknu. Za one među nama čiji se politički horizonti pružaju puno dalje od pitanja braka, ovo je svakako dobra vijest.
 
Ironično je da ljevičarski argumenti protiv bračne jednakosti imaju nešto zajedničko s Gay Inc. – i jedni i drugi ovu pobjedu pripisuju političarima. Ipak, pogrešno bi bilo reći da se radi o poklonu „odozgo“ jer se do prije nekoliko godina skoro čitava Demokratska stranka protivila gej brakovima. Zapravo je pritisak „odozdo“ ono što je ovu borbu gurnulo u prvi plan.
 
Legalizacija gej brakova također pokazuje koliko fleksibilan i dinamičan kapitalizam može biti. Dok god profitabilnost nije ugrožena, ekonomski će sustav dopuštati svakakve vrste prilagodbi, uključujući i rodnu preobrazbu nuklearne porodice.
 
No to ne znači da je napredak bio automatski. Svaki uspjeh zahtijevao je neumornu borbu odozdo. Ova pobjeda ne pripada korporativnoj Americi koja je prijateljski nastrojena prema gejevima, Demokratskoj stranci, ili Vrhovnom sudu – ona pripada tisućama koje su prosvjedovale, zauzimale prostor, progovarale, i organizirale čak i kada im je rečeno da su njihovi zahtjevi nerealni. Ona pripada nama.
 
U Kaliforniji je 2008. godine izglasan Proposition 8 (Prijedlog 8), kojim su zabranjeni gej brakovi te istospolnim parovima oduzeta građanska prava. Izglasavanje Prijedloga 8 potaknulo je erupciju prosvjeda koje su, uglavnom preko društvenih mreža,
Ova pobjeda ne pripada korporativnoj Americi koja je prijateljski nastrojena prema gejevima, Demokratskoj stranci, ili Vrhovnom sudu – ona pripada tisućama koje su prosvjedovale, zauzimale prostor, progovarale, i organizirale čak i kada im je rečeno da su njihovi zahtjevi nerealni
organizirali mladi/e nezavisni/e aktivisti/kinje nezavisno od već afirmiranih LGBTQ organizacija, što je dovelo do formacije novih grassroots aktivističkih grupacija, kao što su na primjer Join the Impact, One Struggle, One Fight i Queer Rising. Ova gibanja kulminirala su godinu dana kasnije u Nacionalnom maršu za jednakost (National Equality March) u Washingtonu D.C.-u.
 
Marš je organizirala šarolika, multietnička skupina LGBTQ aktivista/kinja radničke klase iz cijele zemlje, okupljena oko jednog jednostavnog zahtjeva: potpuna jednakost za LGBTQ osobe, i to odmah. Među organizatorima Marša našli su se veterani borbe kao što su AIDS aktivist i militantni sindikalist Cleve Jones, društvena aktivistkinja i spisateljica Sherry Wolf; naširoko poznati umjetnici kao što su spoken word pjesnikinja Stacyeann Chin; i novi aktivisti/kinje, mlađi/e i stariji/e, kao što su srednjoškolski organizator Jose Richard Alvis te militantna sindikalistkinja i trans aktivistkinja Tara Le. Broadwayski izvođači organizirali su dolazak na desetke autobusa samo iz New Yorka.
 
Unatoč protivljenju Human Rights Campaign i drugih afirmiranih LGBTQ organizacija sve do samog kraja organizacijskog procesa koji je prethodio Maršu, on je okupio više od 250 000 ljudi, premašivši i najluđa očekivanja organizatora koji su predviđali odaziv od 5000 do 10 000 ljudi, što ga je prometnulo u prvu i najveću demonstraciju za LGBTQ prava još od 1993. godine.
 
Eksplozija prosvjeda diljem zemlje poslije donošenja Prijedloga 8, kao i Nacionalni marš za jednakost označili su prekretnicu u borbi za bračnu jednakost. Demonstracije su debatu o bračnoj jednakosti uzdigle na nacionalnu razinu te pomogle da se dođe do većinske podrške javnosti, ojačale lokalni aktivizam i na taj način utrle put uspjehu budućih kampanja.
 
Kritičari često tvrde kako borba za pitanja poput bračne jednakosti ili dokidanja diskriminacije u vojsci asimilira LGBTQ osobe u opresivne sustave u kojima pravi radikali uopće ne bi trebali participirati. Umjesto toga, ustrajavaju u tome da bi fokus trebao biti na borbi za oslobođenje. Koristeći takvu strategiju, aktivistima/kinjama osim radikalnih slogana ne preostaje previše toga.
 
Naravno, sitne korekcije takvog fundamentalno trulog sistema su nedostatne. Potrebna nam je revolucija, svijet u kojem radnička klasa i potlačeni ljudi društvom upravljaju kolektivno i demokratski, te usmjeravaju ogromno bogatstvo koje su stvorili u izgradnju sustava koji će biti utemeljen na ljudskim potrebama i solidarnosti, a ne ratu, siromaštvu i ugnjetavanju. No također treba biti svjestan da se revolucija neće odviti u jednom spontanom naletu, kao i da su radikali rijetko – a posebice u vremenima kada je ljevica slabašna – u prilici odrediti kada će i gdje izbiti veliki pokreti.
 
Kolaž logotipova neprofitnih gej organizacija i njihovih korporativnih sponzora, aranžiran u termin Gay Inc. - kojim se želi ukazati na povezanost jednog dijela gej aktivizma s korporativnim svijetom (Izvor: Interesting Blogger)
Kolaž logotipova neprofitnih gej organizacija i njihovih korporativnih sponzora, aranžiran u termin Gay Inc. – kojim se želi ukazati na povezanost jednog dijela gej aktivizma s korporativnim svijetom (Izvor: Interesting Blogger)
Bračna jednakost je, naravno, tek djelomična pobjeda koja osigurava ograničena poboljšanja u ljudskim životima, dok sam sustav ostavlja netaknutim.
 
No socijalisti podupiru podizanje minimalne plaće na 15$ i pravo radnika da se sindikalno organiziraju, iako to ne mijenja temeljni odnos eksploatacije između rada i kapitala. Borimo se za dokidanje smrtne kazne, iako sustav masovnog zatvaranja ljudi i dalje opstaje. Borimo se za demokratičniji politički sustav, čak i ako kapitalizam neprestano prijeti političkoj jednakopravnosti.
 
Ne činimo to samo zato što takvi pomaci unaprjeđuju životne uvjete ljudi na koje utječu. Činimo to jer je povijest već nebrojeno puta pokazala da reformistički pokreti – umjesto da djeluju kao barijera za buduće borbe – imaju potencijal za izgradnju većeg stupnja povjerenja, organizacije i svijesti, na temeljima kojih se postavlja pozornica za buduće pobjede.
 
Hoće li reforme imati radikalizirajući efekt ili će biti kooptirane i postati bezopasne za one na pozicijama moći, uvelike ovisi o veličini, ukorijenjenosti te utjecaju organizirane ljevice, i njezine sposobnosti da se politički izbori protiv utjecaja konzervativnih sila koje unutar pokreta zagovaraju održavanje statusa quo – kao primjerice organizacije Human Rights Campaign.
 
Zato je odluka mnogih dobrih radikalnih aktivist/kinj/a da se tijekom proteklih nekoliko desetljeća drže po strani dok je na stotine tisuća ljudi interpelirano u borbe za bračnu jednakost, bila pogrešna. To je oslabilo lijevo krilo pokreta i olakšalo dominaciju konzervativne i kratkovidne politike Gay Inc.-a.
 
Human Rights Campaign 19. siječnja 2016. godine dao je podršku kandidaturi Hillary Rodham Clinton za predsjednicu SAD-a (Izvor: Human Rights Campaign)
Još jedan čest prigovor skeptika jest da bi pobjeda koja osigurava bračnu jednakost u potpunosti dokinula LGBTQ pokret. Pojedini aktivisti/kinje su upozoravali/e da bi situacija u kojoj bogati gejevi i lezbijke dobiju ono što žele podrazumijevala i presušivanje izvora financiranja za političke organizacije te da bi pitanja koja more najranjivije i marginalizirane LGBTQ osobe i dalje ostala neadresirana.
 
Međutim, ovaj argument samo ukazuje na to koliko je politički aktivizam ogrezao u neprofitni sektor, unutar kojega se sposobnost pokreta da izbori bitku određuje visinom sredstava dodijeljenih od neke fondacije. Unatoč potrebi da pokret bude financiran iz neovisnih izvora i samoodrživ, pritisak odozdo je taj koji pokreće društvene promjene – a ne novac.
 
Osim možda nekolicine gej milijunaša, nitko ne proglašava borbu završenom. Čak je i New York Times, za kojeg bi se teško moglo tvrditi da vrši ulogu glasnogovornika radikalne ljevice, dan nakon presude Vrhovnog suda na naslovnici objavio članak pod naslovom „Sljedeća borba za gej prava: predrasude prilikom zapošljavanja i traženja stana.“
 
Daleko od toga da bi se time pokretu podrezalo krila – stubokom preokrenuto javno mnijenje tijekom proteklog desetljeća, sve gora ekonomska situacija koja je zahvatila ogroman broj ljudi, te pojava pokreta Black Lives Matter – stvorili su plodno tlo za okupljanje aktivist/kinj/a oko pitanja koja su Gay Inc. stavili u drugi plan – uključujući LGBTQ beskućništvo među mladima, nasilje nad trans ženama (disproporcionalno naglašeno prema Crnim trans ženama), te rasistički, anti-queer kaznenopravni sustav.
 
Transparent inicijative DARE (Dykes Against Racism Everywhere) na prosvjedu protiv rasizma u SAD-u iz 1980-ih (Izvor: The Untitled Black Lesbian Elder Project)
Transparent inicijative DARE (Dykes Against Racism Everywhere) na prosvjedu protiv rasizma u SAD-u iz 1980-ih (Izvor: The Untitled Black Lesbian Elder Project)
Uzimajući u obzir niz poraza ljevice tijekom posljednjih četrdesetak godina, nije neobično da je više dobrih aktivist/kinj/a snizilo svoja očekivanja te prigrlilo ideju da postoje ograničenja po pitanju mogućih dosega naših pokreta – primjerice, da možemo birati jedino između borbe za bračnu jednakost ili borbe protiv nasilja nad trans osobama.
 
Ljevičari poput Mehlaba Jameela, člana Solidarity-a, u pravu su kada kritiziraju napore koje Gay Inc. i Demokratska stranka ulažu u korištenje LGBTQ prava kako bi se useljeničkom kolonijalizmu i imperijalizmu priskrbila progresivna patina, no sve to ne znači da je borba za građanska prava beznadna. Vladajuća klasa je oduvijek prisvajala izričaj progresivnih struja za svoju vlastitu agendu. George W. Bush zaodjenuo se ogrtačem feminizma i ženskih prava ne bi li opravdao „rat protiv terorizma“ koji je na tisuće Afganistanaca i Iračana otjerao u smrt. Ipak, to nije potaknulo ljevicu da odbaci borbu za ženska prava i reproduktivnu pravdu kao projekt imperijalizma.
 
Radikali se mogu – i moraju – boriti za napredak građanskih prava LGBT osoba dok se istovremeno organiziraju kako bi se uhvatili ukoštac s pinkwashingom te suprotstavili rasizmu i imperijalizmu.
 
Povrh svega, ovakva je ljevičarska kritika manifestacija tendencije među radikalnim aktivistima/kinjama da se pokrete i reformističke pobjede evaluira samo u odnosu na ono što još nisu postigli. Međutim, dok je sasvim u redu oduprijeti se porivu da budemo zadovoljni simboličnim reformama, ono što ovaj pristup previđa jest da masovni pokreti otvaraju nove mogućnosti za radikalizaciju velikog broja ljudi.
 
Kada pozivi na radikalnu promjenu preuzmu primat pred iznalaženjem načina da se dinamički povezuje s ljudima koji nisu predani ljevičari/ke, aktivisti/kinje stvaraju „rezonantnu kutiju“ koja samo koči izgradnju pokreta. Zahtjevi za dokidanjem braka kao institucije ili razaranjem države mogu naići na podršku kod drugih radikala, no bez masovnih snaga koje su potrebne kako bi se došlo do takvih društvenih transformacija, oni ostaju tek prazne parole.
 
Međutim, ono što odista predstavlja prijetnju za sustav jesu radikalne politike koje stavljaju naglasak na iznalaženju načina za komunikaciju s realno postojećim svijetom, za uključivanje ljudi u borbu tamo gdje se trenutno nalaze, i za pokušaj pomicanja stvari naprijed iz te točke. Oni među nama koji žele utjecati na društvenu promjenu upravo sada imaju priliku ubaciti se u proces unutar kojega se širi slojevi ljudi upoznaju s vlastitom moći, raste im samopouzdanje i proširuju im se horizonti mogućeg.
 
To zahtijeva sposobnost procjene dinamike svakog trenutka te osmišljavanje smislene taktike; treba znati kada ići naprijed, a kada se povući; te možda najvažnije, treba biti voljan strpljivo argumentirati i raspravljati s drugima, te ustrajati u zajedničkoj borbi.
 
Dugoročno, strpljivo organiziranje možda nije revolucija – ali jedino ćemo na taj način do nje doći.


 
Keegan O’Brien je queer društveni aktivist, spisatelj, a uskoro i učitelj u javnoj školi u Boston, Massachusettsu.

Vezani članci

  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.