Prema ekonomiji brige za druge

U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da demokodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."

Fotografija postavljanja izložbe „Labour of Love“ Adele Jušić inspirirane kampanjom „Nadnice za kućanski rad“ (Izvor: adelajusic.wordpress.com, photo by Ana Pečar, KIBLA PORTAL, Maribor, 2014)
Fotografija postavljanja izložbe „Labour of Love“ Adele Jušić inspirirane kampanjom „Nadnice za kućanski rad“ (Izvor: adelajusic.wordpress.com, photo by Ana Pečar, KIBLA PORTAL, Maribor, 2014)
[VB]: Dosad smo raspravljale o tenziji između reformističke i provokativne dimenzije temeljnog dohotka, odnosno između produktivističke i antiproduktivističke logike u oblikovanju zahtjeva za BTD-om. Kako to razlaže Kathi Weeks, produktivistički argument naglašava našu ulogu kao proizvođača ujedinjenih zahtjevom za naknadom za sve načine na koje doprinosimo stvaranju vrijednosti, a koje sadašnji sustav nadničkog rada ne vrednuje ili podcjenjuje. Antiproduktivistički argument protivi se logici kapitala, naglašavajući primarnu važnost reprodukcije života. Materijalna proizvodnja koju društvena reprodukcija omogućava iz te je perspektive sekundarna – provokacija antiproduktivističkog argumenta leži u tome što odbija život poimati kao podređen radu, što se otvoreno protivi radnoj etici i idealima društvenog reciprociteta ukorijenjenima u postojećem sustavu rada.[1] Weeks govori i o načinima na koje se temeljni dohodak nadograđuje na zahtjev za nadnicama za kućanski rad.
Produktivistički argument naglašava našu ulogu kao proizvođača ujedinjenih zahtjevom za naknadom za sve načine na koje doprinosimo stvaranju vrijednosti, a koje sadašnji sustav nadničkog rada ne vrednuje ili podcjenjuje. Antiproduktivistički argument protivi se logici kapitala, naglašavajući primarnu važnost reprodukcije života
Dok su nadnice za kućanski rad bile korisnije kao kritička perspektiva na tadašnji odnos između proizvodnje i reprodukcije, zahtjev za BTD-om istodobno je kritika i konstruktivno rješenje koje odgovara aktualnom post-fordističkom ispreplitanju proizvodnje i reprodukcije te koje se podjednako protivi obitelji i radu kao institucijama ekonomske ovisnosti i nejednakosti.[2]
 
Kako bismo mogli razmotriti doseg BTD-a i kao feminističkog zahtjeva, valja naglasiti kako i dalje govorimo prvenstveno o zahtjevu za „potpunim“ BTD-om – o temeljnom dohotku koji bi bio dostatan za pokrivanje svih temeljnih životnih troškova, univerzalno dostupan neovisno o dobi i koji bi se isplaćivao u obliku redovite naknade. Isključivo bi takav temeljni dohodak mogao učiniti nadnički rad izborom, odnosno funkcionirati kao tranzicijska mjera koja pospješuje suštinskiju društvenu transformaciju. Bjelodano je kako bi parcijalni temeljni dohodak, kao i BTD koji bi se isplaćivao isključivo odraslima, dodatno produbio postojeću rodnu i ekonomsku nejednakost. Isto je tako realistično očekivati kako bi uvođenje „potpunog“ BTD-a izravno unaprijedilo ekonomski položaj nekih od dijelova populacije koje sadašnji režim nadničkog rada osobito oštećuje, poput samohranih majki. No povrh direktnog utjecaja na siromaštvo, na neke od najizraženijih aspekata ekonomske ranjivosti žena, možemo li od BTD-a očekivati da pridonese ostvarivanju veće rodne simetrije u podjeli reproduktivnog rada? Ako poimamo BTD kao tranzicijski zahtjev, koje nam lekcije iz kampanje „Nadnice za kućanstvo“ mogu pomoći u kolektivnoj praksi oblikovanja borbe za temeljnim dohotkom?
Prema ekonomiji brige za druge
Poster kojim se zahtijevalo nadnice za kućanski rad uoči Međunarodnog dana žena 8. marta 1974. godine (Izvor: e-flux)
[WV]: Kampanja „Nadnice za kućanski rad“ zanimljiva je epizoda u povijesti oslobođenja žena, no oblikovala ju je konkretna klasna pozicija žena u to doba. 1970-ih godina žene na Zapadu još su uvelike bile radnice-domaćice, potpuno ovisne o muškim privređivačima i „obiteljskoj plaći“ koju su oni donosili kući, getoizirane u privatno kraljevstvo obitelji, sluškinje heteroseksualne podjele rada. U tom kontekstu, nadnice za kućanski rad imale su smisla. Trebale su popuniti džepove žena, ujediniti muškarce i žene kao ravnopravne nadničke radnike i radnice te izvršiti financijski pritisak na državu i kapital s ciljem akceleracije krize. No, kao što znamo, nadnice za kućanski rad trebale su biti tek tranzicijski zahtjev, dok bi ultimativni horizont bila korjenita transformacija obiteljskih struktura, ljubavnih odnosa, međugeneracijske brige, rada ljubavi i života, svega onoga što podrazumijevamo pod društvenom reprodukcijom.
 
Današnje doslovne primjene nadnica za kućanski rad, primjerice njemački Betreuungsgeld, oblik socijalne naknade koji ženama nudi mogućnost da ostanu kod kuće i vode brigu o djeci umjesto da ih šalju u vrtić, u većoj su mjeri uvreda nego oslobođenje. Kako su žene uglavnom već izašle na tržište rada, ponuda novčane naknade kako bi se vratile kućanskom radu svodi se na izbor između dva nepovoljna položaja: nadničke radnice s nedovoljno vremena za brigu o djeci ili izolirane odgajateljice s ograničenim mogućnostima vanjskog kontakta i izvankućanskih aktivnosti. Pritom država tako štedi novac, umjesto da ulaže u otvaranje više mjesta u vrtićima i povišice za vrtićko osoblje, za što se radništvo u Njemačkoj u zadnje vrijeme sve glasnije bori.
 
Feministička borba vezana za reprodukciju uvijek je naglašavala potrebu deprivatizacije kućanskog rada kako bismo se oslobodili stiska nuklearne obitelji te kako bismo ljubav i brigu rekonfigurirali izvan strogo krvnih veza. Mogli bismo reći da je neoliberalni kapitalizam već odradio dio tog posla drugim sredstvima. Potkopavši vrijednost obiteljske plaće, prisilio je žene da masovno izađu na tržište rada, nagrizao je ekonomsku sigurnost ljudi, što je s jedne strane učinilo romantične veze mnogo nesigurnijima, a s druge je pojačalo ekonomsku ovisnost o obitelji kao izvoru podrške i faktoru otpornosti, što često znači retradicionalizaciju ženskih uloga. Kada bismo svi radili manje i bili manje prekarni, postojao bi manji konflikt između produktivnog i reproduktivnog rada, između takozvanih javnih i privatnih dijelova naših života. I muškarci i žene više bi vremena mogli posvetiti brizi o djeci, starijima, partnerima i tako dalje, i imali bismo više resursa za osmišljavanje kolektivnih i zajedničkih strategija podjele obaveza društvene reprodukcije. Umjesto nužnog izbora između javnog i privatnog, ono što je nekoć bilo privatno moglo bi ponovno postati javnim, što bi nas učilo zadovoljstvima koja proizlaze iz druželjubivosti, iz „bivanja zajedno“.
 
Degetoizacija kućanskog rada na prvi pogled djeluje kao feministička revolucija jer su žene prve postavile te zahtjeve, no u konačnici je riječ (kao i kod feminizma općenito) o općoj revoluciji u sustavu vrijednosti. U vrijeme kada materijalna proizvodnja zahtijeva sve manje ljudskog rada, dok je reprodukcija ljudi područje u koje automatizacija ne seže, temeljni nam dohodak može omogućiti tranziciju u ekonomiju reprodukcije, u kojoj bi liječenje, briga o drugima i obrazovanje mogle biti najvrednije aktivnosti, nešto poput nove mjere bogatstva koja potiče izgradnju snažnijih zajednica i čini pojedince manje izoliranima, depresivnima i ljutima.
 
[VB]: Iz dosadašnjeg je razgovora jasno kako ne pretendiramo da BTD kao singularna mjera može biti panaceja, no propitivanjem njegovih mogućih dosega, kontradikcija i nedostatnosti možemo dodatno politizirati zahtjev za BTD-om te prepoznati s čime ga je nužno upariti, odnosno koji bi mu drugi pokreti za društvene promjene bili prirodni saveznici.
Izbjeglice iz Sirije u Beču, 4. rujna 2015. (Izvor: Josh Zakary @ Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial 2.0 Generic licenci)
Izbjeglice iz Sirije u Beču, 4. rujna 2015. (Izvor: Josh Zakary @ Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial 2.0 Generic licenci)
Jedna od najproblematičnijih dimenzija temeljnog dohotka jest pitanje njegove univerzalnosti. Ta se dimenzija proteklih mjeseci pokazala pogotovo nezaobilaznom, kako novinske stupce paralelno pune vijesti o eksperimentima s temeljnim dohotkom i o „migracijskoj krizi“.
 
Kao što je posao, krov nad glavom ili socijalna pomoć nešto što je sve teže „zaslužiti“, pa se radnici, nezaposleni i siromašni stupnjuju po raznovrsnim zaslugama te se nad njima vrše razni oblici kontrole i nadzora, tako se i migranti dijele i stupnjuju na manje i više zaslužne – po boji kože, rodu, dobi, obiteljskom statusu, državi porijekla, stupnju obrazovanja, radnoj sposobnosti, imovinskom statusu itd. Retorika „zaslužnosti“ također zauzima velik dio medijskog prostora. Suosjećanje zaslužuju oni migranti koji su najvidljivije osiromašeni (po mogućnosti bosonogi, polugoli i bez mobitela), iako ih isto to siromaštvo čini potencijalnom prijetnjom socijalnom sustavu, a i država porijekla često ih diskvalificira u pogledu dobivanja zaštite. Automatsku sumnju po pitanju izravne „zaslužnosti“ izazivaju oni koji su očigledno pripadali srednjoj klasi u zemlji porijekla te ih se za asimilaciju u europsko društvo izlaže dodatnom procesu izvlašćivanja, odnosno zaplijene imovine. Naravno, medijski fokus na ovu vrstu rasprave odvlači pozornost od strukturalne dimenzije migracija, od europske povijesne odgovornosti i upletenosti u ratove i ekonomske katastrofe zbog kojih do migracija dolazi. Pritom se njemački pristup prihvatu migranata i dalje ističe kao moralna vertikala, iako znamo kako je on u određivanju „zaslužnosti“ zaštite uvelike upogonjen oportunističko-produktivističkim impulsom popunjavanja radnih mjesta i sukladnim odabirom radno najsposobnijih i školovanijih migranata. Imajući u vidu povijesne poveznice između kontrole mobilnosti i kontrole rada[3], čini se bitnijim no ikada povezati borbe izvlaštenih populacija, bez obzira je li riječ o domicilnom radništvu ili migrantima.
 
Budući da se o temeljnom dohotku uglavnom govori kao o građanskom dohotku, je li opasno zahtijevati BTD u sadašnjim uvjetima, kada takva mjera može biti kooptirana od strane desnice i upregnuta kao argument za još restriktivnijim migracijskim politikama? Čak i ako će neki dobiti punopravno državljanstvo, mnogi migranti mogu se nadati tek drugim vrstama privremene zaštite, a uvođenje BTD-a isključivo za državljane značilo bi još potlačenije uvjete života i rada za nepunopravne članove društva. Postoji li način povezivanja zahtjeva za BTD-om sa zahtjevom za pro-imigracijskim politikama i otvorenim granicama?
 
Kod BTD-a je privlačno što sažima socijalističko stremljenje za kolektivnom demokratskom kontrolom nad bogatstvom i moći u jedan zahtjev koji zvuči razumno i manje prijeteće, no koji bi unatoč tome mogao polako pripremiti teren za ambicioznije oblike demokratskog upravljanja i redistribucije
 
[WV]: Otkako je nekoliko milijuna Sirijaca krenulo na marš prema tvrđavi Europi, javlja se misao da bi oni koji profitiraju od trgovine oružjem trebali financirati i zbrinjavanje izbjeglica. To je tek djelomično rješenje. Ono ne znači kraj trgovini oružja i stranim ratovima. No kada bismo taj impuls proširili do njegova krajnjeg zaključka, mogli bismo reći da bi izlazak iz NATO-a, drastično smanjenje „potrošnje na obranu“ i povlačenje svih vojnih snaga značilo dovoljnu uštedu novca da bi naše vlade mogle isplaćivati temeljni dohodak svima.
 
No postoji još jedan dio priče o temeljnom dohotku koji se rijetko spominje, a to je da postoje druge nenovčane strategije dekomodifikacije rada i smanjivanja ovisnosti ljudi o tržištu kako bi spojili kraj s krajem. Mislim na dekomodifikaciju temeljnih životnih potrepština, počevši od stanovanja, zdravstva, školstva, a zatim i na socijalizaciju proizvodnje hrane, lijekova, energije i zajedničke infrastrukture. Naravno, kada spominjemo sva ova pitanja, polako postaje jasno da se borimo za sve, dok je kod BTD-a privlačno što sažima socijalističko stremljenje za kolektivnom demokratskom kontrolom nad bogatstvom i moći u jedan zahtjev koji zvuči razumno i manje prijeteće, no koji bi unatoč tome mogao polako pripremiti teren za ambicioznije oblike demokratskog upravljanja i redistribucije.
   
Ipak, teško je zamisliti kako ili zašto bi javno financiran BTD morao držati korak s astronomskim cijenama koje diktiraju nekretninski mjehuri i masovne korporativne kupnje nekretnina – procesima koji su ponovno u tijeku od prošle financijske krize – kao i s prenapuhanim cijenama negeneričkih lijekova, financijaliziranih poljoprivrednih proizvoda i osnovnih prehrambenih artikala. Ne samo da bi se time vršio pritisak na nacionalne vlade da drže korak s ucjenjivačkim troškovima života koje nameće tržište, već bi se podržavala iluzija da je kontradikcije koje kapital stvara moguće riješiti unutar okvira novčane ekonomije. Promišljanje dekomodifikacije rada u kombinaciji s dekomodifikacijom pristupa temeljnim potrepštinama i uslugama koje su potrebne za ljudsku reprodukciju, a ne samo u smislu punjenja džepova ljudi kako bi si mogli priuštiti robu koja se prodaje po spekulativnim cijenama, moglo bi umanjiti nacionalnu (nacionalističku) dimenziju BTD-a. Tada bi pitanje u manjoj mjeri bilo kako
Novac koji je mogao biti upotrebljen za ulaganje u infrastrukturu i programe javnog zapošljavanja utočen je u industriju koja ubire goleme profite na priljevu migranata i pritom otvara slabo plaćena, privremena, prekarna radna mjesta. Iz ranijih primjera privatizacije socijalne skrbi vrlo dobro znamo kako profit nije motivacija za pružanje najkvalitetnijih usluga te koliko je opasno socijalnu skrb prepuštati sektoru koji nije podložan javnom nadzoru
proširiti BTD na nedržavljane a da se pritom ne preoptereti državni budžet, a u većoj mjeri kako otvoriti javnu infrastrukturu, usluge i stambeni prostor svima koji se u nekoj državi nalaze, bez obzira odakle su došli.
 
[VB]: Nažalost, trenutačna organizacija zbrinjavanja izbjeglica u Njemačkoj kreće se upravo u smjeru dodatne komodifikacije usluga te podcrtava već spomenuti oportunizam u pristupu krizi. U skladu s općenitim trendom privatizacije javnih usluga, njemačka vlada organizaciju prihvata, smještaja i pružanja osnovnih usluga izbjeglicama prebacuje na privatni sektor, tako financirajući procvat visokounosne izbjegličke industrije ili „izbjegličkog industrijskog kompleksa“. Privatnim tvrtkama dodjeljuju se ugovori za pružanje usluga od prijema, organizacije kratkotrajnog ili dugotrajnog smještaja, prehrane, čišćenja, pružanja medicinske pomoći, psihološkog savjetovanja do podučavanja jezika. Neke od tih tvrtki specijalizirane su za „izbjegličke usluge“, a druge tek šire svoj djelokrug, primjerice iz područja skrbi o starijima/menadžmenta umirovljeničkih domova. No i one koje su drugdje operirale u „izbjegličkoj branši“ morale su zaposliti dodatnu radnu snagu (nestručne radnike, kvalificirane njegovatelje, socijalne radnike itd.) kako bi se opremile za pružanje širokog spektra usluga koje su im dodijeljene javnim ugovorima. Dotične tvrtke također podugovaraju određen dio posla, angažirajući npr. zaštitarske službe. Dakle, novac koji je mogao biti upotrebljen za ulaganje u infrastrukturu i programe javnog zapošljavanja utočen je u industriju koja ubire goleme profite na priljevu migranata i pritom otvara slabo plaćena, privremena, prekarna radna mjesta. Iz ranijih primjera privatizacije socijalne skrbi vrlo dobro znamo kako profit nije motivacija za pružanje najkvalitetnijih usluga te koliko je opasno socijalnu skrb prepuštati sektoru koji nije podložan javnom nadzoru. Trend podugovaranja dodatno ruši kvalitetu usluga jer su za njih često zadužene osobe koje ni na koji način nisu pripremljene za rad s ranjivijim skupinama[4].
 
Fotografija zlostavljanja 20-ogodišnjeg alžirca, tražitelja azila, od strane uniformiranih čuvara privatnog centra za azilante u Burbachu, rujan 2014. godine (Izvor: thelocal.de, Photo: Polizei NRW/DPA)
Fotografija zlostavljanja 20-ogodišnjeg alžirca, tražitelja azila, od strane uniformiranih čuvara privatnog centra za azilante u Burbachu, rujan 2014. godine (Izvor: thelocal.de, Photo: Polizei NRW/DPA)
 
U ocrtanom pristupu koji se odvija po poznatim matricama bitnu ulogu igra i volonterski rad. Država i privatni sektor uvelike računaju na pomoć volontera u svim dijelovima postupka zbrinjavanja izbjeglica – od podjele hrane i odjeće do medicinske intervencije i različitih oblika izravnog pružanja pomoći. Nikako ne želim umanjiti doprinos raznih samoorganiziranih skupina koje pokušavaju volonterski rad povezati s aktivističkim djelovanjem, no činjenica jest da velik broj ljudi volontira u prihvatnim centrima i drugim institucionalnim kontekstima, gdje je pomoć itekako potrebna, ali u okviru kojih volonterski rad funkcionira kao servis države i privatne industrije. U tom smo kontekstu na individualnoj razini možda u stanju djelomično humanizirati sitne aspekte procesa, no svojim radom istovremeno legitimirano neadekvatan strukturalni pristup.
   
Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da demokodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu. Odnosno, ako bi uvođenje temeljnog dohotka učinilo nadnički rad sporednim ili dopunskim, možemo li se nadati tome da bi drugi vidovi demokratske samoorganizacije istisnuli ili preobrazili (depolitizirano) volonterstvo kakvim ga danas poimamo?
 
[WV]: Ovo se lijepo nadovezuje na prethodno pitanje. Činjenica da su nacionalne vlade sklonije trošenju javnog novca na precijenjene, niskokvalitetne, komercijalne usluge smještaja, prehrane i zaštite izbjeglica nego ulaganju u dugoročna, povoljna stambena rješenja u prenaseljenim gradovima poput Hamburga ili Berlina možda se kosi sa zdravim razumom, ali ne i s politikom. Jasno je da su ovdje u pitanju veći poslovni interesi koji zasjenjuju čak i kalkulacije troškova. Kako vlade zapadnih zemalja još nisu odlučile koliki broj prispjelih izbjeglica namjeravaju prihvatiti kao punopravne članove društva, nije im u interesu da iznađu dugoročna rješenja za njihov smještaj i integraciju. Tu je na snazi mješavina ekonomske iracionalnosti i političke racionalnosti. Ako nismo u stanju pokrenuti programe javnih radova koji bi omogućili adekvatan prijem prispjelih osoba, još smo manje spremni za razmatranje dekomodifikacije gradskog stambenog prostora kao koraka u smjeru dekomodifikacije rada te proširenja dokolice i autonomne aktivnosti.
 
Kompilacija arhivskih snimaka govora pripadnica/ka Stranke crnih pantera (Izvor: wgato @ YouTube)
 
Što se tiče pitanja o tome može li volontiranje ikada predstavljati antisistemsku snagu ili radikalnu aktivnost, sklona sam reći da ne može. U svom etnografskom istraživanju volonterskog turizma na globalnom Jugu[5], pokazala sam kako je volontiranje najčešće vrsta depolitiziranog pružanja usluga koja pokušava pokrpati zjapeće rupe u radu javnih institucija i tržišta bez političkog razumijevanja sustavnih nejednakosti i izvlaštenja koja čine takve intervencije nužnima. Volontiranje uglavnom ne teži uspostavljanju političkih odnosa među ljudima. Ne teži tome da uzdrma podjelu na davaoce i primaoce pomoći preispitivanjem privilegija prvih ili političkim osnaživanjem potonjih te svakako ne potiče kolektivnu solidarnost i organiziranje za radikalne promjene. Uloga volonterstva, kao i filantropije, jest da izgladi najgore tendencije društvenog poretka, a da pritom ne zadire u korijen postojećih podjela.   Naravno, u okviru volontiranja može doći do svakakvih radikalnih susreta na osobnoj razini, no teško je zamisliti kako bi se išta „opasno“ moglo dogoditi na kolektivnoj razini. Bitna iznimka bili su „programi preživljavanja“ (survival programs) Stranke crnih pantera, gdje su besplatni obroci i besplatne klinike za siromašne i izopćene od samog početka tretirani kao prilika za povezivanje i političko obrazovanje. U tom su slučaju reprodukcija zajednice i revolucionarno organiziranje išle rukom pod ruku.
 
Da se vratimo pitanju temeljnog dohotka, povrh toga što bi BTD mogao osloboditi više vremena za „bezopasne“ vrste volontiranja, također bi mogao osloboditi više vremena za samoorganizirane demokratske i kulturne aktivnosti. Smatram te dvije kategorije povezanima jer demokratsko samoupravljanje nužno zavisi o tome da imamo dovoljno vremena kako bismo se educirali o pitanjima zajedničkog interesa i postepeno otimali sve veće dijelove svoje svakodnevice iz ruku stručnjaka i tehnokrata. Demokracija zahtijeva vrijeme; dakle, dati ljudima dovoljno vremena i resursa kako bi se obrazovali o političkim pitanjima po mom mišljenju predstavlja prijetnju svakom hijerarhijskom političkom poretku, bez obzira na njegovo ideološko utemeljenje. Kad bi se stanovništvu vratilo vrijeme, prava prijetnja ne bi bio niti hedonizam, niti volontiranje ograničenog dosega, nego stvarna demokracija. Demokracija na radnim mjestima, energetska demokracija, municipalna demokracija, rodna demokracija — to su prave prijetnje koje se javljaju kad ljudi imaju više slobodnog vremena.
 

Bilješke

 
[1] Weeks primjećuje kako se u raspravama o BTD-u radna etika i ideali društvenog reciprociteta upisani u radni ugovor (ideološki imperativ utemeljenja svakog oblika novčane naknade u nekom konkretno definiranom i mjerljivom doprinosu pojedinca društvu) pokazuju kao problematičniji momenti od samog pitanja financiranja temeljnog dohotka. Nadovezuje se na druge autore koji su izdvojili taj moment kao ključan faktor političkog neuspjeha svojevremeno popularnih prijedloga za uvođenje temeljnog dohotka 1960-ih i 70-ih godina u SAD-u.
[2] Kathi Weeks, The Problem with Work: Feminism, Marxism, Antiwork Politics, and Postwork Imaginaries (Durham and London: Duke University Press, 2011); https://www.dukeupress.edu/the-problem-with-work
 
Autorica zahvaljuje Dunji Antonović i Damjanu Rajačiću
 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “I nakon rada – rad: Bezuvjetni temeljni dohodak”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
   

Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve