Prema ekonomiji brige za druge

U drugom dijelu razgovora o bezuvjetnom temeljnom dohotku sugovornice propituju kako različiti konceptualni i implementacijski okviri BTD-a adresiraju pitanja neplaćenog kućanskog rada, migrantske krize te institucionalnih ograničenja (depolitiziranog) volonterskog rada, pokušavajući utvrditi univerzalni i društveno transformativni potencijal zahtjeva za BTD-om kao ulazne točke u antiproduktivističku ekonomsku paradigmu koja bi na prvo mjesto postavila reprodukciju života: "Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da dekomodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu."

Fotografija postavljanja izložbe „Labour of Love“ Adele Jušić inspirirane kampanjom „Nadnice za kućanski rad“ (Izvor: adelajusic.wordpress.com, photo by Ana Pečar, KIBLA PORTAL, Maribor, 2014)
[VB]: Dosad smo raspravljale o tenziji između reformističke i provokativne dimenzije temeljnog dohotka, odnosno između produktivističke i antiproduktivističke logike u oblikovanju zahtjeva za BTD-om. Kako to razlaže Kathi Weeks, produktivistički argument naglašava našu ulogu kao proizvođača ujedinjenih zahtjevom za naknadom za sve načine na koje doprinosimo stvaranju vrijednosti, a koje sadašnji sustav nadničkog rada ne vrednuje ili podcjenjuje. Antiproduktivistički argument protivi se logici kapitala, naglašavajući primarnu važnost reprodukcije života. Materijalna proizvodnja koju društvena reprodukcija omogućava iz te je perspektive sekundarna – provokacija antiproduktivističkog argumenta leži u tome što odbija život poimati kao podređen radu, što se otvoreno protivi radnoj etici i idealima društvenog reciprociteta ukorijenjenima u postojećem sustavu rada.[1] Weeks govori i o načinima na koje se temeljni dohodak nadograđuje na zahtjev za nadnicama za kućanski rad.
Produktivistički argument naglašava našu ulogu kao proizvođača ujedinjenih zahtjevom za naknadom za sve načine na koje doprinosimo stvaranju vrijednosti, a koje sadašnji sustav nadničkog rada ne vrednuje ili podcjenjuje. Antiproduktivistički argument protivi se logici kapitala, naglašavajući primarnu važnost reprodukcije života
Dok su nadnice za kućanski rad bile korisnije kao kritička perspektiva na tadašnji odnos između proizvodnje i reprodukcije, zahtjev za BTD-om istodobno je kritika i konstruktivno rješenje koje odgovara aktualnom post-fordističkom ispreplitanju proizvodnje i reprodukcije te koje se podjednako protivi obitelji i radu kao institucijama ekonomske ovisnosti i nejednakosti.[2]
 
Kako bismo mogli razmotriti doseg BTD-a i kao feminističkog zahtjeva, valja naglasiti kako i dalje govorimo prvenstveno o zahtjevu za „potpunim“ BTD-om – o temeljnom dohotku koji bi bio dostatan za pokrivanje svih temeljnih životnih troškova, univerzalno dostupan neovisno o dobi i koji bi se isplaćivao u obliku redovite naknade. Isključivo bi takav temeljni dohodak mogao učiniti nadnički rad izborom, odnosno funkcionirati kao tranzicijska mjera koja pospješuje suštinskiju društvenu transformaciju. Bjelodano je kako bi parcijalni temeljni dohodak, kao i BTD koji bi se isplaćivao isključivo odraslima, dodatno produbio postojeću rodnu i ekonomsku nejednakost. Isto je tako realistično očekivati kako bi uvođenje „potpunog“ BTD-a izravno unaprijedilo ekonomski položaj nekih od dijelova populacije koje sadašnji režim nadničkog rada osobito oštećuje, poput samohranih majki. No povrh direktnog utjecaja na siromaštvo, na neke od najizraženijih aspekata ekonomske ranjivosti žena, možemo li od BTD-a očekivati da pridonese ostvarivanju veće rodne simetrije u podjeli reproduktivnog rada? Ako poimamo BTD kao tranzicijski zahtjev, koje nam lekcije iz kampanje „Nadnice za kućanstvo“ mogu pomoći u kolektivnoj praksi oblikovanja borbe za temeljnim dohotkom?
Prema ekonomiji brige za druge
Poster kojim se zahtijevalo nadnice za kućanski rad uoči Međunarodnog dana žena 8. marta 1974. godine (Izvor: e-flux)
[WV]: Kampanja „Nadnice za kućanski rad“ zanimljiva je epizoda u povijesti oslobođenja žena, no oblikovala ju je konkretna klasna pozicija žena u to doba. 1970-ih godina žene na Zapadu još su uvelike bile radnice-domaćice, potpuno ovisne o muškim privređivačima i „obiteljskoj plaći“ koju su oni donosili kući, getoizirane u privatno kraljevstvo obitelji, sluškinje heteroseksualne podjele rada. U tom kontekstu, nadnice za kućanski rad imale su smisla. Trebale su popuniti džepove žena, ujediniti muškarce i žene kao ravnopravne nadničke radnike i radnice te izvršiti financijski pritisak na državu i kapital s ciljem akceleracije krize. No, kao što znamo, nadnice za kućanski rad trebale su biti tek tranzicijski zahtjev, dok bi ultimativni horizont bila korjenita transformacija obiteljskih struktura, ljubavnih odnosa, međugeneracijske brige, rada ljubavi i života, svega onoga što podrazumijevamo pod društvenom reprodukcijom.
 
Današnje doslovne primjene nadnica za kućanski rad, primjerice njemački Betreuungsgeld, oblik socijalne naknade koji ženama nudi mogućnost da ostanu kod kuće i vode brigu o djeci umjesto da ih šalju u vrtić, u većoj su mjeri uvreda nego oslobođenje. Kako su žene uglavnom već izašle na tržište rada, ponuda novčane naknade kako bi se vratile kućanskom radu svodi se na izbor između dva nepovoljna položaja: nadničke radnice s nedovoljno vremena za brigu o djeci ili izolirane odgajateljice s ograničenim mogućnostima vanjskog kontakta i izvankućanskih aktivnosti. Pritom država tako štedi novac, umjesto da ulaže u otvaranje više mjesta u vrtićima i povišice za vrtićko osoblje, za što se radništvo u Njemačkoj u zadnje vrijeme sve glasnije bori.
 
Feministička borba vezana za reprodukciju uvijek je naglašavala potrebu deprivatizacije kućanskog rada kako bismo se oslobodili stiska nuklearne obitelji te kako bismo ljubav i brigu rekonfigurirali izvan strogo krvnih veza. Mogli bismo reći da je neoliberalni kapitalizam već odradio dio tog posla drugim sredstvima. Potkopavši vrijednost obiteljske plaće, prisilio je žene da masovno izađu na tržište rada, nagrizao je ekonomsku sigurnost ljudi, što je s jedne strane učinilo romantične veze mnogo nesigurnijima, a s druge je pojačalo ekonomsku ovisnost o obitelji kao izvoru podrške i faktoru otpornosti, što često znači retradicionalizaciju ženskih uloga. Kada bismo svi radili manje i bili manje prekarni, postojao bi manji konflikt između produktivnog i reproduktivnog rada, između takozvanih javnih i privatnih dijelova naših života. I muškarci i žene više bi vremena mogli posvetiti brizi o djeci, starijima, partnerima i tako dalje, i imali bismo više resursa za osmišljavanje kolektivnih i zajedničkih strategija podjele obaveza društvene reprodukcije. Umjesto nužnog izbora između javnog i privatnog, ono što je nekoć bilo privatno moglo bi ponovno postati javnim, što bi nas učilo zadovoljstvima koja proizlaze iz druželjubivosti, iz „bivanja zajedno“.
 
Degetoizacija kućanskog rada na prvi pogled djeluje kao feministička revolucija jer su žene prve postavile te zahtjeve, no u konačnici je riječ (kao i kod feminizma općenito) o općoj revoluciji u sustavu vrijednosti. U vrijeme kada materijalna proizvodnja zahtijeva sve manje ljudskog rada, dok je reprodukcija ljudi područje u koje automatizacija ne seže, temeljni nam dohodak može omogućiti tranziciju u ekonomiju reprodukcije, u kojoj bi liječenje, briga o drugima i obrazovanje mogle biti najvrednije aktivnosti, nešto poput nove mjere bogatstva koja potiče izgradnju snažnijih zajednica i čini pojedince manje izoliranima, depresivnima i ljutima.
 
[VB]: Iz dosadašnjeg je razgovora jasno kako ne pretendiramo da BTD kao singularna mjera može biti panaceja, no propitivanjem njegovih mogućih dosega, kontradikcija i nedostatnosti možemo dodatno politizirati zahtjev za BTD-om te prepoznati s čime ga je nužno upariti, odnosno koji bi mu drugi pokreti za društvene promjene bili prirodni saveznici.
Izbjeglice iz Sirije u Beču, 4. rujna 2015. (Izvor: Josh Zakary @ Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial 2.0 Generic licenci)
Izbjeglice iz Sirije u Beču, 4. rujna 2015. (Izvor: Josh Zakary @ Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial 2.0 Generic licenci)
Jedna od najproblematičnijih dimenzija temeljnog dohotka jest pitanje njegove univerzalnosti. Ta se dimenzija proteklih mjeseci pokazala pogotovo nezaobilaznom, kako novinske stupce paralelno pune vijesti o eksperimentima s temeljnim dohotkom i o „migracijskoj krizi“.
 
Kao što je posao, krov nad glavom ili socijalna pomoć nešto što je sve teže „zaslužiti“, pa se radnici, nezaposleni i siromašni stupnjuju po raznovrsnim zaslugama te se nad njima vrše razni oblici kontrole i nadzora, tako se i migranti dijele i stupnjuju na manje i više zaslužne – po boji kože, rodu, dobi, obiteljskom statusu, državi porijekla, stupnju obrazovanja, radnoj sposobnosti, imovinskom statusu itd. Retorika „zaslužnosti“ također zauzima velik dio medijskog prostora. Suosjećanje zaslužuju oni migranti koji su najvidljivije osiromašeni (po mogućnosti bosonogi, polugoli i bez mobitela), iako ih isto to siromaštvo čini potencijalnom prijetnjom socijalnom sustavu, a i država porijekla često ih diskvalificira u pogledu dobivanja zaštite. Automatsku sumnju po pitanju izravne „zaslužnosti“ izazivaju oni koji su očigledno pripadali srednjoj klasi u zemlji porijekla te ih se za asimilaciju u europsko društvo izlaže dodatnom procesu izvlašćivanja, odnosno zaplijene imovine. Naravno, medijski fokus na ovu vrstu rasprave odvlači pozornost od strukturalne dimenzije migracija, od europske povijesne odgovornosti i upletenosti u ratove i ekonomske katastrofe zbog kojih do migracija dolazi. Pritom se njemački pristup prihvatu migranata i dalje ističe kao moralna vertikala, iako znamo kako je on u određivanju „zaslužnosti“ zaštite uvelike upogonjen oportunističko-produktivističkim impulsom popunjavanja radnih mjesta i sukladnim odabirom radno najsposobnijih i školovanijih migranata. Imajući u vidu povijesne poveznice između kontrole mobilnosti i kontrole rada[3], čini se bitnijim no ikada povezati borbe izvlaštenih populacija, bez obzira je li riječ o domicilnom radništvu ili migrantima.
 
Budući da se o temeljnom dohotku uglavnom govori kao o građanskom dohotku, je li opasno zahtijevati BTD u sadašnjim uvjetima, kada takva mjera može biti kooptirana od strane desnice i upregnuta kao argument za još restriktivnijim migracijskim politikama? Čak i ako će neki dobiti punopravno državljanstvo, mnogi migranti mogu se nadati tek drugim vrstama privremene zaštite, a uvođenje BTD-a isključivo za državljane značilo bi još potlačenije uvjete života i rada za nepunopravne članove društva. Postoji li način povezivanja zahtjeva za BTD-om sa zahtjevom za pro-imigracijskim politikama i otvorenim granicama?
 
Kod BTD-a je privlačno što sažima socijalističko stremljenje za kolektivnom demokratskom kontrolom nad bogatstvom i moći u jedan zahtjev koji zvuči razumno i manje prijeteće, no koji bi unatoč tome mogao polako pripremiti teren za ambicioznije oblike demokratskog upravljanja i redistribucije
 
[WV]: Otkako je nekoliko milijuna Sirijaca krenulo na marš prema tvrđavi Europi, javlja se misao da bi oni koji profitiraju od trgovine oružjem trebali financirati i zbrinjavanje izbjeglica. To je tek djelomično rješenje. Ono ne znači kraj trgovini oružja i stranim ratovima. No kada bismo taj impuls proširili do njegova krajnjeg zaključka, mogli bismo reći da bi izlazak iz NATO-a, drastično smanjenje „potrošnje na obranu“ i povlačenje svih vojnih snaga značilo dovoljnu uštedu novca da bi naše vlade mogle isplaćivati temeljni dohodak svima.
 
No postoji još jedan dio priče o temeljnom dohotku koji se rijetko spominje, a to je da postoje druge nenovčane strategije dekomodifikacije rada i smanjivanja ovisnosti ljudi o tržištu kako bi spojili kraj s krajem. Mislim na dekomodifikaciju temeljnih životnih potrepština, počevši od stanovanja, zdravstva, školstva, a zatim i na socijalizaciju proizvodnje hrane, lijekova, energije i zajedničke infrastrukture. Naravno, kada spominjemo sva ova pitanja, polako postaje jasno da se borimo za sve, dok je kod BTD-a privlačno što sažima socijalističko stremljenje za kolektivnom demokratskom kontrolom nad bogatstvom i moći u jedan zahtjev koji zvuči razumno i manje prijeteće, no koji bi unatoč tome mogao polako pripremiti teren za ambicioznije oblike demokratskog upravljanja i redistribucije.
   
Ipak, teško je zamisliti kako ili zašto bi javno financiran BTD morao držati korak s astronomskim cijenama koje diktiraju nekretninski mjehuri i masovne korporativne kupnje nekretnina – procesima koji su ponovno u tijeku od prošle financijske krize – kao i s prenapuhanim cijenama negeneričkih lijekova, financijaliziranih poljoprivrednih proizvoda i osnovnih prehrambenih artikala. Ne samo da bi se time vršio pritisak na nacionalne vlade da drže korak s ucjenjivačkim troškovima života koje nameće tržište, već bi se podržavala iluzija da je kontradikcije koje kapital stvara moguće riješiti unutar okvira novčane ekonomije. Promišljanje dekomodifikacije rada u kombinaciji s dekomodifikacijom pristupa temeljnim potrepštinama i uslugama koje su potrebne za ljudsku reprodukciju, a ne samo u smislu punjenja džepova ljudi kako bi si mogli priuštiti robu koja se prodaje po spekulativnim cijenama, moglo bi umanjiti nacionalnu (nacionalističku) dimenziju BTD-a. Tada bi pitanje u manjoj mjeri bilo kako
Novac koji je mogao biti upotrebljen za ulaganje u infrastrukturu i programe javnog zapošljavanja utočen je u industriju koja ubire goleme profite na priljevu migranata i pritom otvara slabo plaćena, privremena, prekarna radna mjesta. Iz ranijih primjera privatizacije socijalne skrbi vrlo dobro znamo kako profit nije motivacija za pružanje najkvalitetnijih usluga te koliko je opasno socijalnu skrb prepuštati sektoru koji nije podložan javnom nadzoru
proširiti BTD na nedržavljane a da se pritom ne preoptereti državni budžet, a u većoj mjeri kako otvoriti javnu infrastrukturu, usluge i stambeni prostor svima koji se u nekoj državi nalaze, bez obzira odakle su došli.
 
[VB]: Nažalost, trenutačna organizacija zbrinjavanja izbjeglica u Njemačkoj kreće se upravo u smjeru dodatne komodifikacije usluga te podcrtava već spomenuti oportunizam u pristupu krizi. U skladu s općenitim trendom privatizacije javnih usluga, njemačka vlada organizaciju prihvata, smještaja i pružanja osnovnih usluga izbjeglicama prebacuje na privatni sektor, tako financirajući procvat visokounosne izbjegličke industrije ili „izbjegličkog industrijskog kompleksa“. Privatnim tvrtkama dodjeljuju se ugovori za pružanje usluga od prijema, organizacije kratkotrajnog ili dugotrajnog smještaja, prehrane, čišćenja, pružanja medicinske pomoći, psihološkog savjetovanja do podučavanja jezika. Neke od tih tvrtki specijalizirane su za „izbjegličke usluge“, a druge tek šire svoj djelokrug, primjerice iz područja skrbi o starijima/menadžmenta umirovljeničkih domova. No i one koje su drugdje operirale u „izbjegličkoj branši“ morale su zaposliti dodatnu radnu snagu (nestručne radnike, kvalificirane njegovatelje, socijalne radnike itd.) kako bi se opremile za pružanje širokog spektra usluga koje su im dodijeljene javnim ugovorima. Dotične tvrtke također podugovaraju određen dio posla, angažirajući npr. zaštitarske službe. Dakle, novac koji je mogao biti upotrebljen za ulaganje u infrastrukturu i programe javnog zapošljavanja utočen je u industriju koja ubire goleme profite na priljevu migranata i pritom otvara slabo plaćena, privremena, prekarna radna mjesta. Iz ranijih primjera privatizacije socijalne skrbi vrlo dobro znamo kako profit nije motivacija za pružanje najkvalitetnijih usluga te koliko je opasno socijalnu skrb prepuštati sektoru koji nije podložan javnom nadzoru. Trend podugovaranja dodatno ruši kvalitetu usluga jer su za njih često zadužene osobe koje ni na koji način nisu pripremljene za rad s ranjivijim skupinama[4].
 
Fotografija zlostavljanja 20-ogodišnjeg alžirca, tražitelja azila, od strane uniformiranih čuvara privatnog centra za azilante u Burbachu, rujan 2014. godine (Izvor: thelocal.de, Photo: Polizei NRW/DPA)
Fotografija zlostavljanja 20-ogodišnjeg alžirca, tražitelja azila, od strane uniformiranih čuvara privatnog centra za azilante u Burbachu, rujan 2014. godine (Izvor: thelocal.de, Photo: Polizei NRW/DPA)
 
U ocrtanom pristupu koji se odvija po poznatim matricama bitnu ulogu igra i volonterski rad. Država i privatni sektor uvelike računaju na pomoć volontera u svim dijelovima postupka zbrinjavanja izbjeglica – od podjele hrane i odjeće do medicinske intervencije i različitih oblika izravnog pružanja pomoći. Nikako ne želim umanjiti doprinos raznih samoorganiziranih skupina koje pokušavaju volonterski rad povezati s aktivističkim djelovanjem, no činjenica jest da velik broj ljudi volontira u prihvatnim centrima i drugim institucionalnim kontekstima, gdje je pomoć itekako potrebna, ali u okviru kojih volonterski rad funkcionira kao servis države i privatne industrije. U tom smo kontekstu na individualnoj razini možda u stanju djelomično humanizirati sitne aspekte procesa, no svojim radom istovremeno legitimirano neadekvatan strukturalni pristup.
   
Ako BTD zamišljamo kao mjeru kojom želimo ostvariti tranziciju u društvo koje se temelji na ekonomiji reprodukcije i brige za druge, to znači da težimo za time da demokodifikacija rada otvori prostor za prakse solidarnosti koje su više od krpanja rupa u postojećem sustavu. Odnosno, ako bi uvođenje temeljnog dohotka učinilo nadnički rad sporednim ili dopunskim, možemo li se nadati tome da bi drugi vidovi demokratske samoorganizacije istisnuli ili preobrazili (depolitizirano) volonterstvo kakvim ga danas poimamo?
 
[WV]: Ovo se lijepo nadovezuje na prethodno pitanje. Činjenica da su nacionalne vlade sklonije trošenju javnog novca na precijenjene, niskokvalitetne, komercijalne usluge smještaja, prehrane i zaštite izbjeglica nego ulaganju u dugoročna, povoljna stambena rješenja u prenaseljenim gradovima poput Hamburga ili Berlina možda se kosi sa zdravim razumom, ali ne i s politikom. Jasno je da su ovdje u pitanju veći poslovni interesi koji zasjenjuju čak i kalkulacije troškova. Kako vlade zapadnih zemalja još nisu odlučile koliki broj prispjelih izbjeglica namjeravaju prihvatiti kao punopravne članove društva, nije im u interesu da iznađu dugoročna rješenja za njihov smještaj i integraciju. Tu je na snazi mješavina ekonomske iracionalnosti i političke racionalnosti. Ako nismo u stanju pokrenuti programe javnih radova koji bi omogućili adekvatan prijem prispjelih osoba, još smo manje spremni za razmatranje dekomodifikacije gradskog stambenog prostora kao koraka u smjeru dekomodifikacije rada te proširenja dokolice i autonomne aktivnosti.
 
Kompilacija arhivskih snimaka govora pripadnica/ka Stranke crnih pantera (Izvor: wgato @ YouTube)
 
Što se tiče pitanja o tome može li volontiranje ikada predstavljati antisistemsku snagu ili radikalnu aktivnost, sklona sam reći da ne može. U svom etnografskom istraživanju volonterskog turizma na globalnom Jugu[5], pokazala sam kako je volontiranje najčešće vrsta depolitiziranog pružanja usluga koja pokušava pokrpati zjapeće rupe u radu javnih institucija i tržišta bez političkog razumijevanja sustavnih nejednakosti i izvlaštenja koja čine takve intervencije nužnima. Volontiranje uglavnom ne teži uspostavljanju političkih odnosa među ljudima. Ne teži tome da uzdrma podjelu na davaoce i primaoce pomoći preispitivanjem privilegija prvih ili političkim osnaživanjem potonjih te svakako ne potiče kolektivnu solidarnost i organiziranje za radikalne promjene. Uloga volonterstva, kao i filantropije, jest da izgladi najgore tendencije društvenog poretka, a da pritom ne zadire u korijen postojećih podjela.   Naravno, u okviru volontiranja može doći do svakakvih radikalnih susreta na osobnoj razini, no teško je zamisliti kako bi se išta „opasno“ moglo dogoditi na kolektivnoj razini. Bitna iznimka bili su „programi preživljavanja“ (survival programs) Stranke crnih pantera, gdje su besplatni obroci i besplatne klinike za siromašne i izopćene od samog početka tretirani kao prilika za povezivanje i političko obrazovanje. U tom su slučaju reprodukcija zajednice i revolucionarno organiziranje išle rukom pod ruku.
 
Da se vratimo pitanju temeljnog dohotka, povrh toga što bi BTD mogao osloboditi više vremena za „bezopasne“ vrste volontiranja, također bi mogao osloboditi više vremena za samoorganizirane demokratske i kulturne aktivnosti. Smatram te dvije kategorije povezanima jer demokratsko samoupravljanje nužno zavisi o tome da imamo dovoljno vremena kako bismo se educirali o pitanjima zajedničkog interesa i postepeno otimali sve veće dijelove svoje svakodnevice iz ruku stručnjaka i tehnokrata. Demokracija zahtijeva vrijeme; dakle, dati ljudima dovoljno vremena i resursa kako bi se obrazovali o političkim pitanjima po mom mišljenju predstavlja prijetnju svakom hijerarhijskom političkom poretku, bez obzira na njegovo ideološko utemeljenje. Kad bi se stanovništvu vratilo vrijeme, prava prijetnja ne bi bio niti hedonizam, niti volontiranje ograničenog dosega, nego stvarna demokracija. Demokracija na radnim mjestima, energetska demokracija, municipalna demokracija, rodna demokracija — to su prave prijetnje koje se javljaju kad ljudi imaju više slobodnog vremena.
 

Bilješke

 
[1] Weeks primjećuje kako se u raspravama o BTD-u radna etika i ideali društvenog reciprociteta upisani u radni ugovor (ideološki imperativ utemeljenja svakog oblika novčane naknade u nekom konkretno definiranom i mjerljivom doprinosu pojedinca društvu) pokazuju kao problematičniji momenti od samog pitanja financiranja temeljnog dohotka. Nadovezuje se na druge autore koji su izdvojili taj moment kao ključan faktor političkog neuspjeha svojevremeno popularnih prijedloga za uvođenje temeljnog dohotka 1960-ih i 70-ih godina u SAD-u.
[2] Kathi Weeks, The Problem with Work: Feminism, Marxism, Antiwork Politics, and Postwork Imaginaries (Durham and London: Duke University Press, 2011); https://www.dukeupress.edu/the-problem-with-work
 
Autorica zahvaljuje Dunji Antonović i Damjanu Rajačiću
 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “I nakon rada – rad: Bezuvjetni temeljni dohodak”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
   

Vezani članci

  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.
  • 12. studenoga 2018. Imperijalna bilanca: Neispričana priča o britanskom gulagu u Keniji Prema uvriježenom narativu o totalitarizmima, ovi su nedemokratski i autoritarni režimi, sa svojim kršenjima ljudskih prava, presudno obilježili prošlo stoljeće. Unatoč dijametralno suprotnim politikama, desni i lijevi totalitarizam navodno su slični po represivnosti, čija je kruna bila uspostava sustava logora: s jedne strane Auschwitz, s druge Gulag. Ovaj narativ implicira da je pored totalitarnih režima postojao i slobodni svijet, u kojem bi takvi zločini bili nezamislivi. No taj su mit o sebi u najvećoj mjeri izmislili sami pobjednici Hladnog rata, zamećući tragove svojih zločina, poput gigantskog sustava logora kojeg je u Keniji uspostavila britanska kolonijalna vlast u pokušaju da tu zemlju sačuva za bijele koloniste. Razmjeri ovog zločina bili su gotovo nepoznati zapadnoj javnosti do 2005. godine, kada je američka historičarka Caroline Elkins objavila detaljnu studiju o britanskom sustavu logora u Keniji. Donosimo prijevod predgovora njezine knjige.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve