Problemi kanadske ljevice

Nakon ksenofobne Harperove vladavine koja je ekonomsku krizu u državi iskoristila kao poligon za demonizaciju imigranata i kanadskih muslimana, nova kanadska vlada predvođena liberalnom perjanicom, prpošnim premijerom Justinom Trudeauom, mami uzdahe oduševljenja egalitarnom rodnom zastupljenošću i multikulturnom raznovrsnošću u svojim redovima, što nije zanemarivo, dok najave ograničavanja javno-privatnih partnerstava potencijalno otvaraju i prostor za radikalniju intervenciju. Međutim, nominalnu progresivnost i naizgled nekonvencionalne najave poput obećanja trošenja na infrastrukturu unatoč povećanju deficita treba uzeti sa zadrškom.

Fotografija Justina Trudeaua preuzeta s Flickr računa Justina Trudeaua po Attribution-NonCommercial-ShareAlike 2.0 Generic licenci.
Fotografija Justina Trudeaua preuzeta je s Flickr računa Justina Trudeaua po Attribution-NonCommercial-ShareAlike 2.0 Generic licenci
Kanadska ljevica mora ujediniti opoziciju Trudeauovoj vladi te zacrtati nezavisan smjer
 
Stephena Harpera više nema, no (kao što je moj prijatelj jednom u polušali izjavio) Kanada je dobila drugi najgori izbor predstavljen kao najbolji. I što sad? Izborna pobjeda Justina Trudeaua povod je za brojna, nimalo jednostavna pitanja, kao i za brojne, nimalo jednostavne odgovore.
 
Liberali su se 2015. godine još jednom pokazali kao majstori u vođenju predizborne kampanje prema ljevici. Međutim, dok trenutno iščekujemo da nam pokažu uspijevaju li jednako umješno vladati prema desnici, jasno je da nije naprosto dovoljno nakon četiri godine ukazati ‘rekli smo vam!’. Liberali u Kanadi nisu slučajno ‘prirodni kandidati za vladajuću stranku’, jer ako išta znaju – znaju vladati. Stručnjaci su u balansiranju suprotstavljenim interesima – ili, preciznije, znaju se predstaviti kao da balansiraju suprotstavljenim interesima, dok cijelo vrijeme promoviraju interese elite i više srednje klase.
 
Ipak, moramo priznati da će stvari biti drugačije te da će situacija utjecati
S jedne strane, liberali otvaraju određeni prostor na ljevici, poduzimajući povremene simbolične geste; no istovremeno limitiraju taj prostor iscrtavajući granice respektabilne progresivne politike.
na to kakav stav i odnos ljudi imaju prema politici. S jedne strane, liberali otvaraju određeni prostor na ljevici, poduzimajući povremene simbolične geste; no istovremeno limitiraju taj prostor iscrtavajući granice respektabilne progresivne politike. Oni ne pokušavaju popuniti prazninu koju je stvorila slaba ljevica onako kako to čine konzervativci, koji pokušavaju apelirati na radničku klasu bazirajući se na isključujućoj politici u čijem temelju stoji pitanje osobnih financija ljudi. Liberali se zapravo obraćaju širem transklasnom progresivnom segmentu populacije na način koji zna biti dezorijentirajuć.
 
Nova vlada već se pokazala umješnom pri ostvarivanju lakših od progresivnih zahtjeva. Uzmimo, primjerice, cenzus dugog formata. Radi se o olakšanju za nekoga (uključujući i mene!) tko brine o vrijednom cilju povećanja društvenog znanja. Otvaraju se mogućnosti: novi podaci mogli bi dati legitimitet službenosti izvještajima o rastućim nejednakostima i stagnaciji koje možemo primijetiti oko sebe. No gomilanje minucioznih društvenih podataka također je ekstremno koristan alat za daljnje potkopavanje univerzalne države blagostanja – korištenjem mikropolitika i sve suptilnijeg targetiranja primatelja socijalnih beneficija.
 
Ili uzmimo primjerice klimatske promjene. Kanada se nedavno pridružila ‘ambicioznoj’ grupi na COP21 samitu u Parizu, zagovarajući postavljanje gornjeg praga porasta globalne temperature na 1,5 celzijevih stupnjeva. Ovaj cilj je hvalevrijedan; radi se o nečemu što su zahtijevale mnoge lijeve zelene grupe. No također izgleda da je na djelu tek retorika. Liberali su na samit sa sobom ponijeli čak i Harperove stare ciljeve koje bismo teško mogli zvati ‘ambicioznima’.
 
Problemi kanadske ljevice2


Kanadski premijer Justin Trudeau na COP21 samitu u Parizu, 30. studenog 2015. godine (Izvor: Province of British Columbia @ Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
 
Pitanje je kako pretvoriti ovakve pukotine, kako one prave, tako i one retoričke, u ulazne točke za javnu raspravu i javni život – pritom ne gajeći iluzije o liberalima, ali istovremeno izbjegavajući puki kritički angažman koji postavlja prepreke onima koji (s pravom) slave Harperov poraz.
 
Nadalje, postoje i oni koji su otuđeni od političkog procesa, a nalazimo ih među ekploatiranijim i diskriminiranijim segmentima stanovništva. Kako ih organizirati, kako s njima pričati te od njih učiti?
 
Ili, drugačije rečeno – kako se oduprijeti granicama koje je nametnula tehnokracija? Tehnokracija je prirodni teren liberala kao i dijelova profesionalizirane i birokratizirane socijalne demokracije. Njihova je bitka potpuno smještena u polje ideja: uspijemo li uvjeriti elite da su naše ideje bolje, poslušat će nas.
 
Ljevica bi se trebala nalaziti na suprotnoj strani. Lijeva politika nije tehnokratska; ne može se bazirati na vladavini stručnjaka višeg ili nižeg ranga. Riječ je o parafrazi stare (i zahtjevne) izreke – ljude treba mobilizirati unutar njihova habitusa, razvijajući se s njima kroz zajedničko djelovanje, misao i borbu.
 
Ako se prva tema tiče komunikacije, druga je po svojoj prirodi političko-ekonomska. Trebali bismo procijeniti na koji se način pobjeda liberala uklapa u pronalaženje načina za izlazak iz stagnacije – ne samo u Kanadi, već i diljem svijeta.
 
Problemi kanadske ljevice3


Studentski prosvjed iz 21. svibnja 2012. godine – dio pokreta crvenih kvadrata koji je u Kanadi vodio borbu protiv povećanja studentskih školarina (Izvor: G Morel @ Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
 
S obzirom na trenutno stanje, Trudeauovo predizborno obećanje o trošenju unatoč povećanju deficita predstavlja vješt potez protiv socijaldemokratske Nove demokratske stranke. No ključno pitanje je u kojem će obliku doći do ove potrošnje – a izgleda kako će, usred efektivnog štrajka ulagača kojeg provodi privatni kapital, uglavnom biti ograničeno na javnu infrastrukturu.
 
Dakako, Kanadi je prijeko potrebna nova infrastruktura. Međutim, pitanje je kakvu će infrastrukturu zemlja dobiti te hoće li doći do proširenja javnih usluga. Kada govorimo o izgradnji onoga što je kapitalu potrebno, a što ne želi izgraditi sam, dok se istovremeno propušta adresirati njegovo polaganje prava na sve veći udio društvenog viška vrijednosti, govorimo o elitnom projektu. U konačnici se čini kako taj projekt podrazumijeva balansiranje budžeta preko leđa siromašnih i radničke klase, uz istovremeno reduciranje sposobnosti države da omogući univerzalne usluge.
 
Ne gajiti iluzije podrazumijeva imati u vidu da će program liberala vjerojatno samo dodatno učvrstiti ulogu države kao servisa kapitala. Potrošnja će u određenoj mjeri porasti u svjetlu novih uvjeta niskih kamata, niskih investicija i podzaposlenosti, no ona će biti isprepletena.
 
Podrška za osobnu potrošnju odvijat će se jedino kroz targetirane gotovinske transfere, bez popratnih univerzalnih programa državne potrošnje (primjerice, prednost se daje dječjim doplatcima umjesto dječjim vrtićima).
Ukoliko su stare lijeve formacije (sindikati, socijaldemokratske partije, društveni pokreti) ili slabe i fragmentirane ili prepuštene održavanju statusa quo – gdje i kako pokrenuti novu izgradnju? Ovo pitanje strategije na terenu, na koje nije dovoljno odvratiti ‘samo djeluj!’ – možda je i najvažnije s daljnjim rezanjem države blagostanja.
Ovdje također nailazimo na nekoliko dezorijentirajućih elemenata, uključujući inicijalno obvezivanje da će se ograničiti javno-privatna partnerstva – neočekivano pozitivan signal na koji se moguće nadovezati i iskoristiti ga kao polazišnu točku za stvaranje pritiska.
 
No, važnije je pitanje gdje se nalaze slaba mjesta na kojima možemo intervenirati, imajući pritom u vidu današnju političku ekonomiju? Koje su to društvene borbe u kojima možemo imati iznimno velik utjecaj, osobito uzevši u obzir da kapital kontinuirano traži oslonac u državi, ali državi reformiranoj u skladu s njegovim interesima? Na kojim ćemo mjestima graditi alternativnu misao i djelovati protiv projekta elita, a da to ne bude u potpunosti negativno obojeno? I koje skupine, konstituirane ili nekonstituirane, mogu podnijeti teret ovakvih izazova?
 
Na koncu, možda najizazovnije pitanje jest pitanje organizacije. Ukoliko pobjeda liberala razotkriva važne točke pritiska, te ukoliko su stare lijeve formacije (sindikati, socijaldemokratske partije, društveni pokreti) ili slabe i fragmentirane ili prepuštene održavanju statusa quo – gdje i kako pokrenuti novu izgradnju? Ovo pitanje strategije na terenu, na koje nije dovoljno odvratiti ‘samo djeluj!’ – možda je i najvažnije. I na njega bismo trebali što prije odgovoriti.
 
Michal Rozworski je sindikalni istraživač i pisac iz Toronta. Vodi blog na Political Eh-conomy.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve