Nakon ksenofobne Harperove vladavine koja je ekonomsku krizu u državi iskoristila kao poligon za demonizaciju imigranata i kanadskih muslimana, nova kanadska vlada predvođena liberalnom perjanicom, prpošnim premijerom Justinom Trudeauom, mami uzdahe oduševljenja egalitarnom rodnom zastupljenošću i multikulturnom raznovrsnošću u svojim redovima, što nije zanemarivo, dok najave ograničavanja javno-privatnih partnerstava potencijalno otvaraju i prostor za radikalniju intervenciju. Međutim, nominalnu progresivnost i naizgled nekonvencionalne najave poput obećanja trošenja na infrastrukturu unatoč povećanju deficita treba uzeti sa zadrškom.
Kanadska ljevica mora ujediniti opoziciju Trudeauovoj vladi te zacrtati nezavisan smjer
Stephena Harpera više nema, no (kao što je moj prijatelj jednom u polušali izjavio) Kanada je dobila drugi najgori izbor predstavljen kao najbolji. I što sad? Izborna pobjeda Justina Trudeaua povod je za brojna, nimalo jednostavna pitanja, kao i za brojne, nimalo jednostavne odgovore.
Liberali su se 2015. godine još jednom pokazali kao majstori u vođenju predizborne kampanje prema ljevici. Međutim, dok trenutno iščekujemo da nam pokažu uspijevaju li jednako umješno vladati prema desnici, jasno je da nije naprosto dovoljno nakon četiri godine ukazati ‘rekli smo vam!’. Liberali u Kanadi nisu slučajno ‘prirodni kandidati za vladajuću stranku’, jer ako išta znaju – znaju vladati. Stručnjaci su u balansiranju suprotstavljenim interesima – ili, preciznije, znaju se predstaviti kao da balansiraju suprotstavljenim interesima, dok cijelo vrijeme promoviraju interese elite i više srednje klase.
Ipak, moramo priznati da će stvari biti drugačije te da će situacija utjecati
S jedne strane, liberali otvaraju određeni prostor na ljevici, poduzimajući povremene simbolične geste; no istovremeno limitiraju taj prostor iscrtavajući granice respektabilne progresivne politike.
na to kakav stav i odnos ljudi imaju prema politici. S jedne strane, liberali otvaraju određeni prostor na ljevici, poduzimajući povremene simbolične geste; no istovremeno limitiraju taj prostor iscrtavajući granice respektabilne progresivne politike. Oni ne pokušavaju popuniti prazninu koju je stvorila slaba ljevica onako kako to čine konzervativci, koji pokušavaju apelirati na radničku klasu bazirajući se na isključujućoj politici u čijem temelju stoji pitanje osobnih financija ljudi. Liberali se zapravo obraćaju širem transklasnom progresivnom segmentu populacije na način koji zna biti dezorijentirajuć.
Nova vlada već se pokazala umješnom pri ostvarivanju lakših od progresivnih zahtjeva. Uzmimo, primjerice, cenzus dugog formata. Radi se o olakšanju za nekoga (uključujući i mene!) tko brine o vrijednom cilju povećanja društvenog znanja. Otvaraju se mogućnosti: novi podaci mogli bi dati legitimitet službenosti izvještajima o rastućim nejednakostima i stagnaciji koje možemo primijetiti oko sebe. No gomilanje minucioznih društvenih podataka također je ekstremno koristan alat za daljnje potkopavanje univerzalne države blagostanja – korištenjem mikropolitika i sve suptilnijeg targetiranja primatelja socijalnih beneficija.
Ili uzmimo primjerice klimatske promjene. Kanada se nedavno pridružila ‘ambicioznoj’ grupi na COP21 samitu u Parizu, zagovarajući postavljanje gornjeg praga porasta globalne temperature na 1,5 celzijevih stupnjeva. Ovaj cilj je hvalevrijedan; radi se o nečemu što su zahtijevale mnoge lijeve zelene grupe. No također izgleda da je na djelu tek retorika. Liberali su na samit sa sobom ponijeli čak i Harperove stare ciljeve koje bismo teško mogli zvati ‘ambicioznima’.
Pitanje je kako pretvoriti ovakve pukotine, kako one prave, tako i one retoričke, u ulazne točke za javnu raspravu i javni život – pritom ne gajeći iluzije o liberalima, ali istovremeno izbjegavajući puki kritički angažman koji postavlja prepreke onima koji (s pravom) slave Harperov poraz.
Nadalje, postoje i oni koji su otuđeni od političkog procesa, a nalazimo ih među ekploatiranijim i diskriminiranijim segmentima stanovništva. Kako ih organizirati, kako s njima pričati te od njih učiti?
Ili, drugačije rečeno – kako se oduprijeti granicama koje je nametnula tehnokracija? Tehnokracija je prirodni teren liberala kao i dijelova profesionalizirane i birokratizirane socijalne demokracije. Njihova je bitka potpuno smještena u polje ideja: uspijemo li uvjeriti elite da su naše ideje bolje, poslušat će nas.
Ljevica bi se trebala nalaziti na suprotnoj strani. Lijeva politika nije tehnokratska; ne može se bazirati na vladavini stručnjaka višeg ili nižeg ranga. Riječ je o parafrazi stare (i zahtjevne) izreke – ljude treba mobilizirati unutar njihova habitusa, razvijajući se s njima kroz zajedničko djelovanje, misao i borbu.
Ako se prva tema tiče komunikacije, druga je po svojoj prirodi političko-ekonomska. Trebali bismo procijeniti na koji se način pobjeda liberala uklapa u pronalaženje načina za izlazak iz stagnacije – ne samo u Kanadi, već i diljem svijeta.
S obzirom na trenutno stanje, Trudeauovo predizborno obećanje o trošenju unatoč povećanju deficita predstavlja vješt potez protiv socijaldemokratske Nove demokratske stranke. No ključno pitanje je u kojem će obliku doći do ove potrošnje – a izgleda kako će, usred efektivnog štrajka ulagača kojeg provodi privatni kapital, uglavnom biti ograničeno na javnu infrastrukturu.
Dakako, Kanadi je prijeko potrebna nova infrastruktura. Međutim, pitanje je kakvu će infrastrukturu zemlja dobiti te hoće li doći do proširenja javnih usluga. Kada govorimo o izgradnji onoga što je kapitalu potrebno, a što ne želi izgraditi sam, dok se istovremeno propušta adresirati njegovo polaganje prava na sve veći udio društvenog viška vrijednosti, govorimo o elitnom projektu. U konačnici se čini kako taj projekt podrazumijeva balansiranje budžeta preko leđa siromašnih i radničke klase, uz istovremeno reduciranje sposobnosti države da omogući univerzalne usluge.
Ne gajiti iluzije podrazumijeva imati u vidu da će program liberala vjerojatno samo dodatno učvrstiti ulogu države kao servisa kapitala. Potrošnja će u određenoj mjeri porasti u svjetlu novih uvjeta niskih kamata, niskih investicija i podzaposlenosti, no ona će biti isprepletena.
Podrška za osobnu potrošnju odvijat će se jedino kroz targetirane gotovinske transfere, bez popratnih univerzalnih programa državne potrošnje (primjerice, prednost se daje dječjim doplatcima umjesto dječjim vrtićima).
Ukoliko su stare lijeve formacije (sindikati, socijaldemokratske partije, društveni pokreti) ili slabe i fragmentirane ili prepuštene održavanju statusa quo – gdje i kako pokrenuti novu izgradnju? Ovo pitanje strategije na terenu, na koje nije dovoljno odvratiti ‘samo djeluj!’ – možda je i najvažnije s daljnjim rezanjem države blagostanja.
Ovdje također nailazimo na nekoliko dezorijentirajućih elemenata, uključujući inicijalno obvezivanje da će se ograničiti javno-privatna partnerstva – neočekivano pozitivan signal na koji se moguće nadovezati i iskoristiti ga kao polazišnu točku za stvaranje pritiska.
No, važnije je pitanje gdje se nalaze slaba mjesta na kojima možemo intervenirati, imajući pritom u vidu današnju političku ekonomiju? Koje su to društvene borbe u kojima možemo imati iznimno velik utjecaj, osobito uzevši u obzir da kapital kontinuirano traži oslonac u državi, ali državi reformiranoj u skladu s njegovim interesima? Na kojim ćemo mjestima graditi alternativnu misao i djelovati protiv projekta elita, a da to ne bude u potpunosti negativno obojeno? I koje skupine, konstituirane ili nekonstituirane, mogu podnijeti teret ovakvih izazova?
Na koncu, možda najizazovnije pitanje jest pitanje organizacije. Ukoliko pobjeda liberala razotkriva važne točke pritiska, te ukoliko su stare lijeve formacije (sindikati, socijaldemokratske partije, društveni pokreti) ili slabe i fragmentirane ili prepuštene održavanju statusa quo – gdje i kako pokrenuti novu izgradnju? Ovo pitanje strategije na terenu, na koje nije dovoljno odvratiti ‘samo djeluj!’ – možda je i najvažnije. I na njega bismo trebali što prije odgovoriti.
Michal Rozworski je sindikalni istraživač i pisac iz Toronta. Vodi blog na Political Eh-conomy.
10. travnja 2026.Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize
U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
23. prosinca 2025.Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas
U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
20. prosinca 2025.Čija su djeca?
Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
17. prosinca 2025.Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma
Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
14. prosinca 2025.Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio)
Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
13. prosinca 2025.Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025
Nagrada za društveno-kritički angažman „Ivan Radenković“, ustanovljena 2021. kao čin kolektivnog sjećanja i političkog priznanja, ove godine nije dodijeljena pojedincima ili grupama, već organiziranim antikolonijalnim borbama protiv genocida u Palestini. Time se pažnja usmjerava na kontinuiranu okupaciju, podjarmljivanje i genocid nad palestinskim narodom. U tekstu koji prenosimo Gaza se analizira kao kapitalistički čvor u kojem se kondenziraju odnosi eksploatacije, represije i ekološkog uništenja, a propalestinske borbe prepoznaju se kao ključni izvor suvremene antikapitalističke i antiimperijalističke nade. Riječ je o kolektivnoj borbi koja nadilazi humanitarizam i moralno zgražanje, oslanjajući se na širok raspon taktika – od direktnih akcija do masovnih prosvjeda – u suprotstavljanju institucionalnoj šutnji, akademskoj suučesnosti i kolonijalnom poretku, uz podsjetnik na povijesni kontinuitet antikolonijalnih borbi, uključujući i iskustvo socijalističke Jugoslavije.
10. prosinca 2025.Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici
Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.
8. prosinca 2025.Radikalnosti i tenzije prvog izdanja Frojdove „Tri rasprave o seksualnoj teoriji‟
Prvo izdanje Freudovih Tri rasprave o seksualnoj teoriji iz 1905. godine, koje ove godine navršava 120 godina, predstavlja ključni trenutak u razvoju teorija seksualnosti. Uvođenjem infantilne seksualnosti, destabilizacijom dihotomije normalno–patološko i odmakom od funkcionalističkih i darvinističkih objašnjenja, Freud otvara prostor za radikalno novo razumijevanje seksualnosti. Povratak ranom Freudu, kako autor teksta sugerira, omogućuje ne samo teorijski nego i politički produktivne uvide: umjesto dogmatiziranih interpretacija, otvara se prostor za praćenje unutarnjih napetosti, proturječja i procesualnosti same teorije. Njegova subverzivnost dovodi u pitanje viktorijanske predodžbe o seksualnosti koje u izmijenjenim oblicima i danas oblikuju naše razumijevanje seksualnog iskustva.
6. prosinca 2025.Dvostruka konotacija i jahanje tigra
Polazeći od usporedbe historijskih konteksta i dinamika jezičnog i političkog šovinizma, autor analizira suvremene mutacije fašizma u Hrvatskoj kroz paralelu između Martina Heideggera i Marka Perkovića Thompsona. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom „jahanju tigra“: kontroliranom prizivanju ekstremno desnih imaginarija kroz jezik koji istodobno skriva i signalizira ideološku pripadnost. Dok je Heidegger, unatoč privrženosti nacizmu, zadržao intelektualnu legitimaciju, Thompson je estradnu prihvatljivost morao postupno osvajati. Ključnu ulogu ima jezik i tehnike „dvostruke konotacije“: dok je Heideggerova ezoterija skrivala ideološke kodove unutar cenzure, suvremeni hrvatski novogovor više ne skriva, nego otvoreno signalizira i normalizira post- i neofašističke sadržaje.
