Problemi kanadske ljevice

Nakon ksenofobne Harperove vladavine koja je ekonomsku krizu u državi iskoristila kao poligon za demonizaciju imigranata i kanadskih muslimana, nova kanadska vlada predvođena liberalnom perjanicom, prpošnim premijerom Justinom Trudeauom, mami uzdahe oduševljenja egalitarnom rodnom zastupljenošću i multikulturnom raznovrsnošću u svojim redovima, što nije zanemarivo, dok najave ograničavanja javno-privatnih partnerstava potencijalno otvaraju i prostor za radikalniju intervenciju. Međutim, nominalnu progresivnost i naizgled nekonvencionalne najave poput obećanja trošenja na infrastrukturu unatoč povećanju deficita treba uzeti sa zadrškom.

Fotografija Justina Trudeaua preuzeta s Flickr računa Justina Trudeaua po Attribution-NonCommercial-ShareAlike 2.0 Generic licenci.
Fotografija Justina Trudeaua preuzeta je s Flickr računa Justina Trudeaua po Attribution-NonCommercial-ShareAlike 2.0 Generic licenci
Kanadska ljevica mora ujediniti opoziciju Trudeauovoj vladi te zacrtati nezavisan smjer
 
Stephena Harpera više nema, no (kao što je moj prijatelj jednom u polušali izjavio) Kanada je dobila drugi najgori izbor predstavljen kao najbolji. I što sad? Izborna pobjeda Justina Trudeaua povod je za brojna, nimalo jednostavna pitanja, kao i za brojne, nimalo jednostavne odgovore.
 
Liberali su se 2015. godine još jednom pokazali kao majstori u vođenju predizborne kampanje prema ljevici. Međutim, dok trenutno iščekujemo da nam pokažu uspijevaju li jednako umješno vladati prema desnici, jasno je da nije naprosto dovoljno nakon četiri godine ukazati ‘rekli smo vam!’. Liberali u Kanadi nisu slučajno ‘prirodni kandidati za vladajuću stranku’, jer ako išta znaju – znaju vladati. Stručnjaci su u balansiranju suprotstavljenim interesima – ili, preciznije, znaju se predstaviti kao da balansiraju suprotstavljenim interesima, dok cijelo vrijeme promoviraju interese elite i više srednje klase.
 
Ipak, moramo priznati da će stvari biti drugačije te da će situacija utjecati
S jedne strane, liberali otvaraju određeni prostor na ljevici, poduzimajući povremene simbolične geste; no istovremeno limitiraju taj prostor iscrtavajući granice respektabilne progresivne politike.
na to kakav stav i odnos ljudi imaju prema politici. S jedne strane, liberali otvaraju određeni prostor na ljevici, poduzimajući povremene simbolične geste; no istovremeno limitiraju taj prostor iscrtavajući granice respektabilne progresivne politike. Oni ne pokušavaju popuniti prazninu koju je stvorila slaba ljevica onako kako to čine konzervativci, koji pokušavaju apelirati na radničku klasu bazirajući se na isključujućoj politici u čijem temelju stoji pitanje osobnih financija ljudi. Liberali se zapravo obraćaju širem transklasnom progresivnom segmentu populacije na način koji zna biti dezorijentirajuć.
 
Nova vlada već se pokazala umješnom pri ostvarivanju lakših od progresivnih zahtjeva. Uzmimo, primjerice, cenzus dugog formata. Radi se o olakšanju za nekoga (uključujući i mene!) tko brine o vrijednom cilju povećanja društvenog znanja. Otvaraju se mogućnosti: novi podaci mogli bi dati legitimitet službenosti izvještajima o rastućim nejednakostima i stagnaciji koje možemo primijetiti oko sebe. No gomilanje minucioznih društvenih podataka također je ekstremno koristan alat za daljnje potkopavanje univerzalne države blagostanja – korištenjem mikropolitika i sve suptilnijeg targetiranja primatelja socijalnih beneficija.
 
Ili uzmimo primjerice klimatske promjene. Kanada se nedavno pridružila ‘ambicioznoj’ grupi na COP21 samitu u Parizu, zagovarajući postavljanje gornjeg praga porasta globalne temperature na 1,5 celzijevih stupnjeva. Ovaj cilj je hvalevrijedan; radi se o nečemu što su zahtijevale mnoge lijeve zelene grupe. No također izgleda da je na djelu tek retorika. Liberali su na samit sa sobom ponijeli čak i Harperove stare ciljeve koje bismo teško mogli zvati ‘ambicioznima’.
 
Problemi kanadske ljevice2


Kanadski premijer Justin Trudeau na COP21 samitu u Parizu, 30. studenog 2015. godine (Izvor: Province of British Columbia @ Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
 
Pitanje je kako pretvoriti ovakve pukotine, kako one prave, tako i one retoričke, u ulazne točke za javnu raspravu i javni život – pritom ne gajeći iluzije o liberalima, ali istovremeno izbjegavajući puki kritički angažman koji postavlja prepreke onima koji (s pravom) slave Harperov poraz.
 
Nadalje, postoje i oni koji su otuđeni od političkog procesa, a nalazimo ih među ekploatiranijim i diskriminiranijim segmentima stanovništva. Kako ih organizirati, kako s njima pričati te od njih učiti?
 
Ili, drugačije rečeno – kako se oduprijeti granicama koje je nametnula tehnokracija? Tehnokracija je prirodni teren liberala kao i dijelova profesionalizirane i birokratizirane socijalne demokracije. Njihova je bitka potpuno smještena u polje ideja: uspijemo li uvjeriti elite da su naše ideje bolje, poslušat će nas.
 
Ljevica bi se trebala nalaziti na suprotnoj strani. Lijeva politika nije tehnokratska; ne može se bazirati na vladavini stručnjaka višeg ili nižeg ranga. Riječ je o parafrazi stare (i zahtjevne) izreke – ljude treba mobilizirati unutar njihova habitusa, razvijajući se s njima kroz zajedničko djelovanje, misao i borbu.
 
Ako se prva tema tiče komunikacije, druga je po svojoj prirodi političko-ekonomska. Trebali bismo procijeniti na koji se način pobjeda liberala uklapa u pronalaženje načina za izlazak iz stagnacije – ne samo u Kanadi, već i diljem svijeta.
 
Problemi kanadske ljevice3


Studentski prosvjed iz 21. svibnja 2012. godine – dio pokreta crvenih kvadrata koji je u Kanadi vodio borbu protiv povećanja studentskih školarina (Izvor: G Morel @ Flickr, preuzeto po Attribution-NonCommercial-NoDerivs 2.0 Generic licenci)
 
S obzirom na trenutno stanje, Trudeauovo predizborno obećanje o trošenju unatoč povećanju deficita predstavlja vješt potez protiv socijaldemokratske Nove demokratske stranke. No ključno pitanje je u kojem će obliku doći do ove potrošnje – a izgleda kako će, usred efektivnog štrajka ulagača kojeg provodi privatni kapital, uglavnom biti ograničeno na javnu infrastrukturu.
 
Dakako, Kanadi je prijeko potrebna nova infrastruktura. Međutim, pitanje je kakvu će infrastrukturu zemlja dobiti te hoće li doći do proširenja javnih usluga. Kada govorimo o izgradnji onoga što je kapitalu potrebno, a što ne želi izgraditi sam, dok se istovremeno propušta adresirati njegovo polaganje prava na sve veći udio društvenog viška vrijednosti, govorimo o elitnom projektu. U konačnici se čini kako taj projekt podrazumijeva balansiranje budžeta preko leđa siromašnih i radničke klase, uz istovremeno reduciranje sposobnosti države da omogući univerzalne usluge.
 
Ne gajiti iluzije podrazumijeva imati u vidu da će program liberala vjerojatno samo dodatno učvrstiti ulogu države kao servisa kapitala. Potrošnja će u određenoj mjeri porasti u svjetlu novih uvjeta niskih kamata, niskih investicija i podzaposlenosti, no ona će biti isprepletena.
 
Podrška za osobnu potrošnju odvijat će se jedino kroz targetirane gotovinske transfere, bez popratnih univerzalnih programa državne potrošnje (primjerice, prednost se daje dječjim doplatcima umjesto dječjim vrtićima).
Ukoliko su stare lijeve formacije (sindikati, socijaldemokratske partije, društveni pokreti) ili slabe i fragmentirane ili prepuštene održavanju statusa quo – gdje i kako pokrenuti novu izgradnju? Ovo pitanje strategije na terenu, na koje nije dovoljno odvratiti ‘samo djeluj!’ – možda je i najvažnije s daljnjim rezanjem države blagostanja.
Ovdje također nailazimo na nekoliko dezorijentirajućih elemenata, uključujući inicijalno obvezivanje da će se ograničiti javno-privatna partnerstva – neočekivano pozitivan signal na koji se moguće nadovezati i iskoristiti ga kao polazišnu točku za stvaranje pritiska.
 
No, važnije je pitanje gdje se nalaze slaba mjesta na kojima možemo intervenirati, imajući pritom u vidu današnju političku ekonomiju? Koje su to društvene borbe u kojima možemo imati iznimno velik utjecaj, osobito uzevši u obzir da kapital kontinuirano traži oslonac u državi, ali državi reformiranoj u skladu s njegovim interesima? Na kojim ćemo mjestima graditi alternativnu misao i djelovati protiv projekta elita, a da to ne bude u potpunosti negativno obojeno? I koje skupine, konstituirane ili nekonstituirane, mogu podnijeti teret ovakvih izazova?
 
Na koncu, možda najizazovnije pitanje jest pitanje organizacije. Ukoliko pobjeda liberala razotkriva važne točke pritiska, te ukoliko su stare lijeve formacije (sindikati, socijaldemokratske partije, društveni pokreti) ili slabe i fragmentirane ili prepuštene održavanju statusa quo – gdje i kako pokrenuti novu izgradnju? Ovo pitanje strategije na terenu, na koje nije dovoljno odvratiti ‘samo djeluj!’ – možda je i najvažnije. I na njega bismo trebali što prije odgovoriti.
 
Michal Rozworski je sindikalni istraživač i pisac iz Toronta. Vodi blog na Political Eh-conomy.

Vezani članci

  • 31. listopada 2020. Živući pakao Morije i nasljeđe europskog kolonijalizma "Kada iz zgarišta Morije naprosto nastane Morija 2.0, sve se više čini da europski sistem sam održava vlastiti kontinuitet"
  • 25. listopada 2020. Borba radnica i radnika iz Lancashirea protiv ropstva "Buržoazija je znala da će ukidanje ropstva potaknuti radničku klasu na borbu protiv vlastitog nadničkog ropstva. Vlasnici mlinova organizirali su sastanak kako bi pridobili podršku za Jug te okrivili ciljeve Sjevera za patnju tekstilnih radnica i radnika. Njihova su se nastojanja pokazala jalovima jer je radnička borba protiv kapitalizma bila povezana s borbom za ukidanje ropstva. Radnice i radnici zaposleni u industriji pamuka okupili su se 31. prosinca 1862. godine u mančesterskom Free Trade Hallu ne bi li izglasali nastavak podrške blokadi. Odbili su pomaknuti ijednu balu pamuka s Juga, iako im je ta odluka prouzrokovala ogromne teškoće, znajući da su ruke koje su zadnje dirale taj pamuk bile ruke robova."
  • 25. listopada 2020. Devet načina na koje modna industrija uništava planet "Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje"
  • 18. listopada 2020. Ne možemo zaustaviti klimatske promjene bez klasne borbe "Novo izvješće ukazuje na to da je 1% najbogatijih na svijetu odgovorno za dvostruko više emisija stakleničkih plinova od cijele donje polovice planeta. Zaključak je jasan – kako bismo se borili protiv klimatskih promjena, moramo se boriti protiv vladajuće klase."
  • 18. listopada 2020. O nadolazećoj propasti akademske radničke klase "Zbog prekarnosti i niskih plaća na modernim sveučilištima, mlade akademske radnice i radnici često su prisiljeni raditi na više mjesta kako bi preživjeli. Ako se neoliberalne reforme nastave, budućnost je jasna: akademija će ponovo postati rezervat za društvenu elitu."
  • 18. listopada 2020. Na Zemlji je zabilježen dosad najtopliji rujan "Neviđeno visoke globalne temperature učinile su prošli mjesec najtoplijim rujnom od 1880. godine. 2020. godina će po svoj prilici biti jedna od tri najtoplije zabilježene godine."
  • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 "Trumpovo ukidanje povijesnih zaštita za transrodne populacije, određenih za Obame, nova je razina okrutnosti tijekom pandemije COVID-19, piše Kay Van Wey, odvjetnica iz odvjetničkog društva Van Wey, Presby & Williams."
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 11. listopada 2020. Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa "Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve