Kako nas je kapitalizam učinio bolesnima

"Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale na shizofren život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira deflacijom njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem."

Izvor: Chris Devers @ Flickr
Poremećaji mentalnog zdravlja, kao dijela općeg zdravlja koji je ujedno i važan izvor snage, stabilnosti te sigurnosti za pojedinca i zajednicu, u današnje vrijeme predstavljaju sve veći problem. Sve češća pojava poremećaja mentalnog zdravlja i njihova manifestacija u mlađoj odrasloj dobi ukazuju na drastičan pad kvalitete života u društvu. Među psihičkim poremećajima u današnjoj su populaciji svakako najzastupljenija depresivna i anksiozna stanja, bipolarni i shizotipni te deluzivni poremećaji, u koje spada i shizofrenija. No, upravo učestalost pojave depresivnih poremećaja tijekom posljednjih pedesetak godina, s naglim pogoršanjem mentalne slike društva od 1980-ih, predstavlja razlog za zabrinutost.
 
Depresija, kao primjer jedne od najozbiljnijih mentalnih bolesti, koja uzrokuje patnju oboljele osobe i njezine okoline te znatno ometa ili posve uništava svaku mogućnost smislenog i produktivnog funkcioniranja u društvu, ubraja se u najčešće psihijatrijske poremećaje. Predviđa se da će svaki deseti muškarac i svaka peta žena u svojem životnom vijeku barem jednom pokazati simptome ove bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija 2012. godine depresiju je proglasila globalnom prijetnjom, dok se u izvještaju iz 2015. godine navodi da u svijetu čak 350 milijuna ljudi boluje od depresije, a pretpostavlja se da će do 2020. godine zauzeti vodeće mjesto među bolestima koje ozbiljno ugrožavaju život te na duži vremenski period, a ponekad i trajno, onesposobljuju pojedinca za rad.
 
Ovaj negativan trend, između ostalog, odraz je ekonomsko-političkih i kulturoloških prilika koje su uvelike promijenile život suvremenog čovjeka. Psihičko i fizičko zdravlje pojedinca uvjetovano je čvrstom povezanošću i zdravim odnosom sa svojom okolinom. No, pojedinac u kapitalizmu biva otuđen od sebe sâma, prirode i drugog čovjeka. Pojam otuđenja, kao odvojenosti od radnog procesa, plodova vlastita rada te drugih radnika nalazimo u djelu Karla Marxa.[1] Nadovezujući se na njega, Erich Fromm tvrdi da pojedinca, kao individuu koja stremi samoostvarenju i solidarnom životu unutar zajednice, oblikuje društvo u kojem živi pa se nameće zaključak da i korijeni mentalne patologije, koja zahvaća kolektive u cjelini, leže u patološkim društvenim postavkama.[2]
 
Animacija kojom se objašnjava Marxov koncept alijenacije, naracija: Gillian Anderson (Izvor: BBC Radio 4 @ YouTube)
 
Nadalje, Fromm razmatra korelaciju postojećeg kapitalističkog načina proizvodnje i njegova utjecaja na društvo u cjelini, pa tako napominje da pojam mentalnog zdravlja podrazumijeva „razvoj čovjeka do potpune zrelosti prema karakteristikama i zakonima ljudske prirode“.[3] Frommova koncepcija ljudske prirode polazi sa stajališta normativnog humanizma, ograđujući se od ranijih tumačenja prikazanih kod teoretičara, filozofa i sociologa poput Sokrata, Tome Akvinskog, Nietzschea, Freuda, Sartrea, većine postmodernista, Rawlsa i dr. Fromm tvrdi da ljudi imaju urođenu prirodu koja se može ostvariti zadovoljenjem osnovnih ljudskih potreba za odnosima, kreativnošću, korjenitošću, osjećajem identiteta, okvirom orijentacije… Također, ljudsku prirodu razumijeva kroz koncept samoaktualizacije, a ukoliko se pojedinci koji čine društvo ne uspiju za nju izboriti, nemoguće je ostvariti društvo koje će moći zadovoljiti navedene potrebe te ostvariti potpuni razvoj čovjeka do njegove zrelosti.[4]
 
U društvu u kojem je naglasak na kompeticiji među članovima i u kojem se sustavno dokida svaka veza čovjeka i okoline, pojedinac nužno postaje objektom okolnosti, umjesto da stremi postajanju subjektom koji upravlja i odgovara za svoj život i živote ljudi unutar zajednice kojoj pripada. Otuđena i demoralizirana individua koja u kapitalizmu nije u stanju doskočiti imperativu ekonomske samoodrživosti, nije sposobna realizirati sav svoj ljudski potencijal.
 
U novije vrijeme, provedene su brojne studije i sociološka istraživanja iz čijih je rezultata vidljiv dramatičan porast broja psihički oboljelih osoba u općoj populaciji, koji se može dovesti u vezu s porastom broja nezaposlenih te procesima prekarizacije koji uzduž klasne, etničke i rodne stratifikacije, s vrlo malo iznimaka, discipliniraju radnike, privikavajući ih postepeno na režim pojačane eksploatacije u strukturno sve neizvjesnijim i fleksibilnijim uvjetima. Naime, iako je eksploatacija radne snage konstitutivna za kapitalizam, a marginalizaciju društveno i klasno slabijih skupina možemo uočiti od samih početaka kapitalističkog načina proizvodnje te prelaska iz feudalnog u kapitalistički sustav privređivanja, posljednjih je tridesetak godina neoliberalnih strukturalnih reformi uzrokovalo društveni i kulturni pomak, koji je itekako utjecao na promjene u mentalnom statusu čovjeka i pripadajuće mu zajednice.
 
Intervju u kojem Noam Chomsky govori o Frommovom pojmu otuđenja, 13. ožujka 2009. (Izvor: Chomskyan @ YouTube, autor intervjua Michael Dranove (PlasticJesus341), snimio i montirao Charngchi Way)
 
Politike poput mjera štednje te privatizacije javnih dobara i usluga, koje nakon globalne krize 2007-8. godine pojačano nameću svjetske financijske institucije, a provode vlade u službi interesa domaćeg i transnacionalnog kapitala – pretvaraju uvjete rada, radnička prava i ostatke javnih servisa koji su krucijalni za reprodukciju radničke klase, u prostor amortizacije posljedica krize. Istovremeno se kapitalu otvara prilika za napad na ostavštinu radničkih borbi, materijaliziranu u postojećim socijalnim kompromisima te javnim institucionalnim aranžmanima.
 
To samo pospješuje prekarizaciju i sve što ona podrazumijeva: radnici su sve češće primorani biti permanentno na raspolaganju, čime se briše granica između radnog i privatnog vremena; povremeno zaposleni radnici preko ugovora na određeno i sa slabom sindikalnom zastupljenošću vrše pritisak, primjerice snižavanjem cijene rada, na stalno zaposlene radnike s ugovorima na neodređeno i donekle agilnim sindikalnim zaleđem, što i za jedne i za druge rezultira pojačanjem osjećaja neizvjesnosti i tjeskobe.
 
Radnik u takvom sustavu neprekidne kompeticije postaje lako zamjenjiv te mu često jedino preostaje da prihvati bilo kakav posao. Broj nezaposlenih i nestalno zaposlenih u konstantnom je porastu, a osobito zabrinjava stopa nezaposlenosti mladih, za koje se pretpostavlja kako će u svojem radnom vijeku promijeniti više desetaka poslodavaca. Povrh toga, ljudi mlađi od 35 godina teško pronalaze posao, a gubitak zaposlenja i pronalaženje novog osobito je zahtjevno za radnike srednje i starije dobi.
 
Pojam nezaposlenosti bio je donekle nepoznat prije vremena industrijalizacije i uspostavljanja odnosa poslodavac-posloprimac. U opću uporabu u engleskom jeziku uveden je tek 1890. godine, i to prema njemačkom pojmu „Arbeitslosigkeit“. Fluktuacije unutar suvremenog ekonomskog sustava primorale su europska i sjevernoamerička društva na odbacivanje tvrdnje koja je stoljećima služila kao pokretač napretka – posla ima za svakoga tko hoće raditi – i koja u kapitalističkom sustavu, a pogotovo u njegovoj neoliberalnoj varijanti, nikako ne stoji.[5] Heidi Shierholz s američkog Instituta za ekonomsku politiku, naglašava značajan porast stopâ nezaposlenosti u SAD-u od 2007. do 2015. godine, neovisno o razini obrazovanja, kao posljedicu „smanjene potrebe za radnom snagom uslijed strukturnih promjena na tržištu rada“. Ukupan broj nezaposlenih u Europskoj uniji narastao je sa 7,2% na 9% od 2007. do 2015. godine, dok je nezaposlenost mladih krajem 2015. godine iznosila 19,7%.
 
Ilustracija iz oglasa objavljenog u američkom časopisu iz 1916. godine kojim se promiče obrazovanje kao ključ većih prihoda (Izvor: Wikipedia.org)
Ilustracija iz oglasa objavljenog u američkom časopisu iz 1916. godine kojim se promiče obrazovanje kao ključ većih prihoda (Izvor: Wikipedia.org)
U istom razdoblju Hrvatska je doživjela sveukupan porast broja nezaposlenih od gotovo 7% – stopa nezaposlenosti je do kraja 2015. godine porasla na čak 16,5%. No, najšokantniji je porast broja nezaposlenih mladih osoba od gotovo 20% – po čemu je Hrvatska treća u Europi, odmah iza Grčke i Španjolske. U Hrvatskoj je krajem 2015. godine stopa nezaposlenosti među mlađom populacijom iznosila 44,1%, što je gotovo polovica radno sposobnog stanovništva do 24 godine starosti. Ukoliko se mjestimice i radi o visokoobrazovanoj radnoj snazi, sve što im se nudi mjere su stručnog osposobljavanja koje bismo kao pomoć pri zapošljavanju mladih mogli usporediti s gašenjem šumskog požara čašom vode. Pod krinkom stjecanja novih i proširivanja postojećih znanja i vještina, mladi ljudi rade slabo plaćene poslove na jednogodišnje ugovore nakon kojih se vraćaju na tržište rada, a vjerojatnost da će među tisućama nezaposlenih pronaći adekvatno plaćen posao, vrlo je niska.
 
Od 2010. godine institucije Unije donijele su niz paketa pomoći za zapošljavanje mladih i njihova daljnjeg usavršavanja. Istovremeno, nadaju se smanjenju stope napuštanja školovanja te jačanju programa pomoći za 20 milijuna ljudi koji su na rubu siromaštva. Nije posve jasno na koji bi se način ovi ciljevi trebali ostvariti, zbog čega mnogi smatraju kako se radi tek o još jednom pokušaju kupovanja socijalnog mira, bez dugoročnog rješenja sistemski induciranog problema. Statistika je poprilično crna i kada govorimo o zaposlenima jer je sve više onih koji su bez ikakve sigurnosti bačeni na milost i nemilost slobodnom tržištu. Udio zaposlenosti mladih s nepunim radnim vremenom (u ukupnoj zaposlenosti mladih 2011. godine) iznosio je 25%, dok je njih 40,5% radilo temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme[6]. Ukupan broj zaposlenih s nepunim radnim vremenom na razini Europske unije iznosio je 19,8%.
 
Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem.
Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale na shizofren život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira deflacijom njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem.
 
Prema Darityju i Goldsmithu, gubitak posla i trajna nezaposlenost stvaraju osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom,[7] što nas dovodi do zaključka da je povećanje stope nezaposlenosti i broja nestalno zaposlenih dovelo do sistemskog povećanja broja ljudi koji su demoralizirani, depresivni i radno nesposobni. Bolest itekako ima svoju cijenu, koja se na različite načine ispostavlja ovisno o klasnoj poziciji – dok je radnici mjere deterioracijom svojeg mentalnog zdravlja, kapitalisti je doživljavaju kao trošak pri poslovanju, koji javno artikuliraju i kroz redovite izračune o gubicima u radnim danima i produktivnosti, a koji se manifestiraju deterioracijom na bilanci njihova bankovnog računa.


Bilješke

[1] Karl Marks, Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine (Beograd: Prosveta: BIGZ, 1977.), poglavlje „Otuđeni rad“, dostupno na https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/marks/1844/ekonomsko-filozofski-rukopisi/ch01/04.htm.
 
[2] Erich Fromm, Marx’s concept of man (New York: Frederick Ungar Publishing, 1961), dostupno na https://www.marxists.org/archive/fromm/works/1961/man/ch05.htm.
 
[3] Erich Fromm, Zdravo društvo (Zagreb: Naprijed, 1989), 19.
 
[4] Za kritiku normativno humanističkih aspekata Frommovog promišljanja koncepta ljudske prirode vidi: Eugene Victor Wolfenstein, Psychoanalytic-Marxism: groundwork (London: Free Association Books, 1993.), 63-75 (osobito 74-75), dostupno na http://oldsite.english.ucsb.edu/faculty/janmohamed/Psychoanalytic-Marxism.pdf.
 
[5] Karsten Ingmar Paul, „The negative mental health effect of unemployment: Meta-analyses of cross-sectional and longitudinal data“ (PhD diss, Friedrich-Alexander-Universität Erlangen-Nürnberg, 2005).
 
[6] ILO, Global Employment Trends for Youth 2013: A generation at risk, 2013., International Labour Organization, Ženeva
 
[7] William Darity i Arthur Goldsmith, „Social Psychology, Unemployment and Macroeconomics“, u: Journal of Economic Perspectives Sv. 10, br. 1 (1996), 122.
 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Tjeskobno društvo – kako nas je kapitalizam učinio bolesnima”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam "U situaciji degradiranja osnovnih materijalnih preduvjeta za uspostavu održivog i pravednog postkapitalističkog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos s prirodom i neljudskim životinjama, te u skladu s time i količinu, ali i sadržaj potrošnje. Istovremeno treba imati u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih – radničkih, ekoloških, antiimperijalističkih, feminističkih, queer, antirasnih, antispecističkih – borbi otvorio politički prostor za osmišljavanje komunističke alternative kao jedinog pravog i održivog rješenja trenutne ekološke krize."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve