Kako nas je kapitalizam učinio bolesnima

"Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale na shizofren život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira deflacijom njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem."

Izvor: Chris Devers @ Flickr
Poremećaji mentalnog zdravlja, kao dijela općeg zdravlja koji je ujedno i važan izvor snage, stabilnosti te sigurnosti za pojedinca i zajednicu, u današnje vrijeme predstavljaju sve veći problem. Sve češća pojava poremećaja mentalnog zdravlja i njihova manifestacija u mlađoj odrasloj dobi ukazuju na drastičan pad kvalitete života u društvu. Među psihičkim poremećajima u današnjoj su populaciji svakako najzastupljenija depresivna i anksiozna stanja, bipolarni i shizotipni te deluzivni poremećaji, u koje spada i shizofrenija. No, upravo učestalost pojave depresivnih poremećaja tijekom posljednjih pedesetak godina, s naglim pogoršanjem mentalne slike društva od 1980-ih, predstavlja razlog za zabrinutost.
 
Depresija, kao primjer jedne od najozbiljnijih mentalnih bolesti, koja uzrokuje patnju oboljele osobe i njezine okoline te znatno ometa ili posve uništava svaku mogućnost smislenog i produktivnog funkcioniranja u društvu, ubraja se u najčešće psihijatrijske poremećaje. Predviđa se da će svaki deseti muškarac i svaka peta žena u svojem životnom vijeku barem jednom pokazati simptome ove bolesti. Svjetska zdravstvena organizacija 2012. godine depresiju je proglasila globalnom prijetnjom, dok se u izvještaju iz 2015. godine navodi da u svijetu čak 350 milijuna ljudi boluje od depresije, a pretpostavlja se da će do 2020. godine zauzeti vodeće mjesto među bolestima koje ozbiljno ugrožavaju život te na duži vremenski period, a ponekad i trajno, onesposobljuju pojedinca za rad.
 
Ovaj negativan trend, između ostalog, odraz je ekonomsko-političkih i kulturoloških prilika koje su uvelike promijenile život suvremenog čovjeka. Psihičko i fizičko zdravlje pojedinca uvjetovano je čvrstom povezanošću i zdravim odnosom sa svojom okolinom. No, pojedinac u kapitalizmu biva otuđen od sebe sâma, prirode i drugog čovjeka. Pojam otuđenja, kao odvojenosti od radnog procesa, plodova vlastita rada te drugih radnika nalazimo u djelu Karla Marxa.[1] Nadovezujući se na njega, Erich Fromm tvrdi da pojedinca, kao individuu koja stremi samoostvarenju i solidarnom životu unutar zajednice, oblikuje društvo u kojem živi pa se nameće zaključak da i korijeni mentalne patologije, koja zahvaća kolektive u cjelini, leže u patološkim društvenim postavkama.[2]
 
Animacija kojom se objašnjava Marxov koncept alijenacije, naracija: Gillian Anderson (Izvor: BBC Radio 4 @ YouTube)
 
Nadalje, Fromm razmatra korelaciju postojećeg kapitalističkog načina proizvodnje i njegova utjecaja na društvo u cjelini, pa tako napominje da pojam mentalnog zdravlja podrazumijeva „razvoj čovjeka do potpune zrelosti prema karakteristikama i zakonima ljudske prirode“.[3] Frommova koncepcija ljudske prirode polazi sa stajališta normativnog humanizma, ograđujući se od ranijih tumačenja prikazanih kod teoretičara, filozofa i sociologa poput Sokrata, Tome Akvinskog, Nietzschea, Freuda, Sartrea, većine postmodernista, Rawlsa i dr. Fromm tvrdi da ljudi imaju urođenu prirodu koja se može ostvariti zadovoljenjem osnovnih ljudskih potreba za odnosima, kreativnošću, korjenitošću, osjećajem identiteta, okvirom orijentacije… Također, ljudsku prirodu razumijeva kroz koncept samoaktualizacije, a ukoliko se pojedinci koji čine društvo ne uspiju za nju izboriti, nemoguće je ostvariti društvo koje će moći zadovoljiti navedene potrebe te ostvariti potpuni razvoj čovjeka do njegove zrelosti.[4]
 
U društvu u kojem je naglasak na kompeticiji među članovima i u kojem se sustavno dokida svaka veza čovjeka i okoline, pojedinac nužno postaje objektom okolnosti, umjesto da stremi postajanju subjektom koji upravlja i odgovara za svoj život i živote ljudi unutar zajednice kojoj pripada. Otuđena i demoralizirana individua koja u kapitalizmu nije u stanju doskočiti imperativu ekonomske samoodrživosti, nije sposobna realizirati sav svoj ljudski potencijal.
 
U novije vrijeme, provedene su brojne studije i sociološka istraživanja iz čijih je rezultata vidljiv dramatičan porast broja psihički oboljelih osoba u općoj populaciji, koji se može dovesti u vezu s porastom broja nezaposlenih te procesima prekarizacije koji uzduž klasne, etničke i rodne stratifikacije, s vrlo malo iznimaka, discipliniraju radnike, privikavajući ih postepeno na režim pojačane eksploatacije u strukturno sve neizvjesnijim i fleksibilnijim uvjetima. Naime, iako je eksploatacija radne snage konstitutivna za kapitalizam, a marginalizaciju društveno i klasno slabijih skupina možemo uočiti od samih početaka kapitalističkog načina proizvodnje te prelaska iz feudalnog u kapitalistički sustav privređivanja, posljednjih je tridesetak godina neoliberalnih strukturalnih reformi uzrokovalo društveni i kulturni pomak, koji je itekako utjecao na promjene u mentalnom statusu čovjeka i pripadajuće mu zajednice.
 
Intervju u kojem Noam Chomsky govori o Frommovom pojmu otuđenja, 13. ožujka 2009. (Izvor: Chomskyan @ YouTube, autor intervjua Michael Dranove (PlasticJesus341), snimio i montirao Charngchi Way)
 
Politike poput mjera štednje te privatizacije javnih dobara i usluga, koje nakon globalne krize 2007-8. godine pojačano nameću svjetske financijske institucije, a provode vlade u službi interesa domaćeg i transnacionalnog kapitala – pretvaraju uvjete rada, radnička prava i ostatke javnih servisa koji su krucijalni za reprodukciju radničke klase, u prostor amortizacije posljedica krize. Istovremeno se kapitalu otvara prilika za napad na ostavštinu radničkih borbi, materijaliziranu u postojećim socijalnim kompromisima te javnim institucionalnim aranžmanima.
 
To samo pospješuje prekarizaciju i sve što ona podrazumijeva: radnici su sve češće primorani biti permanentno na raspolaganju, čime se briše granica između radnog i privatnog vremena; povremeno zaposleni radnici preko ugovora na određeno i sa slabom sindikalnom zastupljenošću vrše pritisak, primjerice snižavanjem cijene rada, na stalno zaposlene radnike s ugovorima na neodređeno i donekle agilnim sindikalnim zaleđem, što i za jedne i za druge rezultira pojačanjem osjećaja neizvjesnosti i tjeskobe.
 
Radnik u takvom sustavu neprekidne kompeticije postaje lako zamjenjiv te mu često jedino preostaje da prihvati bilo kakav posao. Broj nezaposlenih i nestalno zaposlenih u konstantnom je porastu, a osobito zabrinjava stopa nezaposlenosti mladih, za koje se pretpostavlja kako će u svojem radnom vijeku promijeniti više desetaka poslodavaca. Povrh toga, ljudi mlađi od 35 godina teško pronalaze posao, a gubitak zaposlenja i pronalaženje novog osobito je zahtjevno za radnike srednje i starije dobi.
 
Pojam nezaposlenosti bio je donekle nepoznat prije vremena industrijalizacije i uspostavljanja odnosa poslodavac-posloprimac. U opću uporabu u engleskom jeziku uveden je tek 1890. godine, i to prema njemačkom pojmu „Arbeitslosigkeit“. Fluktuacije unutar suvremenog ekonomskog sustava primorale su europska i sjevernoamerička društva na odbacivanje tvrdnje koja je stoljećima služila kao pokretač napretka – posla ima za svakoga tko hoće raditi – i koja u kapitalističkom sustavu, a pogotovo u njegovoj neoliberalnoj varijanti, nikako ne stoji.[5] Heidi Shierholz s američkog Instituta za ekonomsku politiku, naglašava značajan porast stopâ nezaposlenosti u SAD-u od 2007. do 2015. godine, neovisno o razini obrazovanja, kao posljedicu „smanjene potrebe za radnom snagom uslijed strukturnih promjena na tržištu rada“. Ukupan broj nezaposlenih u Europskoj uniji narastao je sa 7,2% na 9% od 2007. do 2015. godine, dok je nezaposlenost mladih krajem 2015. godine iznosila 19,7%.
 
Ilustracija iz oglasa objavljenog u američkom časopisu iz 1916. godine kojim se promiče obrazovanje kao ključ većih prihoda (Izvor: Wikipedia.org)
Ilustracija iz oglasa objavljenog u američkom časopisu iz 1916. godine kojim se promiče obrazovanje kao ključ većih prihoda (Izvor: Wikipedia.org)
U istom razdoblju Hrvatska je doživjela sveukupan porast broja nezaposlenih od gotovo 7% – stopa nezaposlenosti je do kraja 2015. godine porasla na čak 16,5%. No, najšokantniji je porast broja nezaposlenih mladih osoba od gotovo 20% – po čemu je Hrvatska treća u Europi, odmah iza Grčke i Španjolske. U Hrvatskoj je krajem 2015. godine stopa nezaposlenosti među mlađom populacijom iznosila 44,1%, što je gotovo polovica radno sposobnog stanovništva do 24 godine starosti. Ukoliko se mjestimice i radi o visokoobrazovanoj radnoj snazi, sve što im se nudi mjere su stručnog osposobljavanja koje bismo kao pomoć pri zapošljavanju mladih mogli usporediti s gašenjem šumskog požara čašom vode. Pod krinkom stjecanja novih i proširivanja postojećih znanja i vještina, mladi ljudi rade slabo plaćene poslove na jednogodišnje ugovore nakon kojih se vraćaju na tržište rada, a vjerojatnost da će među tisućama nezaposlenih pronaći adekvatno plaćen posao, vrlo je niska.
 
Od 2010. godine institucije Unije donijele su niz paketa pomoći za zapošljavanje mladih i njihova daljnjeg usavršavanja. Istovremeno, nadaju se smanjenju stope napuštanja školovanja te jačanju programa pomoći za 20 milijuna ljudi koji su na rubu siromaštva. Nije posve jasno na koji bi se način ovi ciljevi trebali ostvariti, zbog čega mnogi smatraju kako se radi tek o još jednom pokušaju kupovanja socijalnog mira, bez dugoročnog rješenja sistemski induciranog problema. Statistika je poprilično crna i kada govorimo o zaposlenima jer je sve više onih koji su bez ikakve sigurnosti bačeni na milost i nemilost slobodnom tržištu. Udio zaposlenosti mladih s nepunim radnim vremenom (u ukupnoj zaposlenosti mladih 2011. godine) iznosio je 25%, dok je njih 40,5% radilo temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme[6]. Ukupan broj zaposlenih s nepunim radnim vremenom na razini Europske unije iznosio je 19,8%.
 
Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem.
Konstantna neizvjesnost i besperspektivnost ljude su natjerale na shizofren život ispunjen strahom, nepovjerenjem i gorčinom prema institucijama i državnom aparatu koji su omogućili nesmetanu cirkulaciju kapitala, eksploatirajući rad ekonomski potlačenih klasa. U takvom, ekonomski izrazito nepovoljnom, tehnokratskom i antidemokratskom ozračju, teško je ostati motiviran i sposoban za rad, teško je ostati zdrav. Gubitak posla potkopava čovjekov osjećaj vrijednosti, otuđuje ga od zajednice te čini manje aktivnim, što rezultira deflacijom njegovih psihičkih i fizičkih kapaciteta. Čovjek kroz rad zadovoljava svoje temeljne potrebe, koje nisu nužno vezane uz njihov materijalni aspekt, nego i uz potrebu za samoaktualizacijom, za izražavanjem kreativnosti te samopoštovanjem.
 
Prema Darityju i Goldsmithu, gubitak posla i trajna nezaposlenost stvaraju osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom,[7] što nas dovodi do zaključka da je povećanje stope nezaposlenosti i broja nestalno zaposlenih dovelo do sistemskog povećanja broja ljudi koji su demoralizirani, depresivni i radno nesposobni. Bolest itekako ima svoju cijenu, koja se na različite načine ispostavlja ovisno o klasnoj poziciji – dok je radnici mjere deterioracijom svojeg mentalnog zdravlja, kapitalisti je doživljavaju kao trošak pri poslovanju, koji javno artikuliraju i kroz redovite izračune o gubicima u radnim danima i produktivnosti, a koji se manifestiraju deterioracijom na bilanci njihova bankovnog računa.


Bilješke

[1] Karl Marks, Ekonomsko-filozofski rukopisi iz 1844. godine (Beograd: Prosveta: BIGZ, 1977.), poglavlje „Otuđeni rad“, dostupno na https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/marks/1844/ekonomsko-filozofski-rukopisi/ch01/04.htm.
 
[2] Erich Fromm, Marx’s concept of man (New York: Frederick Ungar Publishing, 1961), dostupno na https://www.marxists.org/archive/fromm/works/1961/man/ch05.htm.
 
[3] Erich Fromm, Zdravo društvo (Zagreb: Naprijed, 1989), 19.
 
[4] Za kritiku normativno humanističkih aspekata Frommovog promišljanja koncepta ljudske prirode vidi: Eugene Victor Wolfenstein, Psychoanalytic-Marxism: groundwork (London: Free Association Books, 1993.), 63-75 (osobito 74-75), dostupno na http://oldsite.english.ucsb.edu/faculty/janmohamed/Psychoanalytic-Marxism.pdf.
 
[5] Karsten Ingmar Paul, „The negative mental health effect of unemployment: Meta-analyses of cross-sectional and longitudinal data“ (PhD diss, Friedrich-Alexander-Universität Erlangen-Nürnberg, 2005).
 
[6] ILO, Global Employment Trends for Youth 2013: A generation at risk, 2013., International Labour Organization, Ženeva
 
[7] William Darity i Arthur Goldsmith, „Social Psychology, Unemployment and Macroeconomics“, u: Journal of Economic Perspectives Sv. 10, br. 1 (1996), 122.
 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Tjeskobno društvo – kako nas je kapitalizam učinio bolesnima”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve