Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće

Trgovanje srećom pojedinca u ekonomiji koja instrumentalizira njegova nezadovoljstva i razočaranja kroz konzumerističku supstituciju, dok se u svrhu njegova optimalnog sudjelovanja u proizvodnim procesima potiče stvaranje pozitivne radne okoline, ono je što se nudi umjesto redistribucije odnosa moći i učenja demokratskom dijalogu, kao jedinom putu prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.

Mentalno zdravlje na udaru industrije sreće
Izvor: Jared Rodriguez / Truthout @ Flickr
Nesposobnost i kronična deflacija psiho-ekonomskih kapaciteta u individualističkim društvima razvijenih ekonomija, pokazatelj su općeg osjećaja nezadovoljstva, a nemogućnost ublažavanja posljedica globalne ekonomske krize primorala je neke teoretičare na promjenu paradigme te okretanje ka promoviranju blagostanja kao biološkog i psiho-socijalnog kapaciteta suvremenih društava. Psihološka istraživanja nezaposlenosti 1990-ih i razvoj novih metodoloških okvira, temelj su istraživanja utjecaja intimnih doživljaja svijeta.
 
Mjerenja subjektivnog doživljaja blagostanja i sreće predstavljaju pokušaj prihvaćanja onoga što zapravo možemo nazvati „krizom premjeravanja“, koja predstavlja odraz strukturalnog pomaka dijela proizvodnje u razvijenim ekonomijama ka resursima i proizvodima koji više nisu pretežito materijalni.[1] Ako je um shvaćen kao ekonomski resurs, što većom vidljivošću tzv. nematerijalnih oblika rada postaje evidentnije, tada je ljudski kapital i održavanje zadovoljnog pojedinca, koji će moći sudjelovati u proizvodnim procesima kao proizvođač i konzument, primarni element opstanka kapitalizma razvijenog Zapada.
 
Sredinom 1990-ih ustanovljena je sasvim nova grana neoklasične ekonomije – ekonomija sreće. Bio je to logičan slijed sociološko-ekonomskih promišljanja u datom historijskom trenutku, kada je postalo jasno da BDP ne odgovara sasvim razini društvenog razvoja – da izračun bruto domaćeg proizvoda nije mjerilo zadovoljstva. Dapače, ekonomist Richard Easterlin još je 1974. skrenuo pažnju na postojanje jaza između materijalne akumulacije i rasta osjećaja blagostanja i sreće.[2] Znanstvenim metodama ukazao je na paradoks da sreća pojedinca, kao bitan element pozitivne mentalne slike društva, u sustavu koji promiče neumjerenu konzumaciju tržišno dostupnih proizvoda ne raste proporcionalno s njegovim prihodima. U društvima koja posjeduju veća materijalna bogatstva, imućniji se osjećaju sretnijima od onih koji ne mogu zadovoljiti svoje osnovne materijalne i društvene potrebe, no u širem kontekstu većih društvenih zajednica, rezultati su pokazali da ništa manje sretni nisu ni stanovnici siromašnih država.[3]
 
U nerazvijenim ekonomijama, osjećaj sreće uglavnom je vezan uz ostvarivanje prihoda te se u takvom kontekstu pridaje minimalna pažnja osiguravanju ljudskog dostojanstva. No, povećanje prihoda rezultira dvjema posljedicama koje čine prepreku ostvarenju općeg blagostanja. Jedna od njih je sposobnost adaptacije na novonastale uvjete rada i društvene održivosti. Koliko će se netko uspjeti prilagoditi promjenama unutar sustava, primjerice, promjenama unutar monetarnog sustava, ovisit će o njihovom općem osjećaju blagostanja koji ubuduće neće biti podložan tzv. eksternalnim faktorima. Ukoliko se ne uspiju prilagoditi na promijenjene okolnosti poput gubitka posla, njihova sreća bit će proporcionalna objektivnim uvjetima.
 
Druga je važna posljedica akumulacije materijalnih dobara zasićenje. Ekscesivna žudnja za materijalnim te posvećenost zadovoljenju libidinalnih impulsa („princip užitka“, kojeg ustanovljuje fizičar i psiholog Gustav Fechner te kasnije prihvaća Sigmund Freud)[4] onemogućavaju osjećaj subjektivnog blagostanja jer dovode do povećanja zahtjeva i očekivanja. Tako korijen neuspjeha neoklasičnih ekonomskih strujanja reguliranih neoliberalnim represivnim državnim aparatom pri ostvarivanju pozitivne mentalne slike društva leži u obvezujućem hedonizmu i imperativu neumjerene potrošnje. Neutaženi impulsi vode u depresiju koja, prema Marku Fisheru, “iako uobičajeno okarakterizirana kao nedostatak interesa i odsustvo užitka, kao anhedonija, u ovom smislu nije toliko nesposobnost za postizanje užitka, koliko nesposobnost za činjenje ičega osim potrage za užitkom.“[5]
 
Čini se kako ključ održavanja zdravog sustava leži u balansiranju između iskustvenih doživljaja zadovoljstva i nezadovoljstva. Ustanovljavanje novih indikatora društvenog i ekonomskog progresa tako postaje primarna zadaća vladajuće klase. Osjećaj sreće ili stupanj zadovoljstva može se, na kognitivnom nivou, promatrati kroz tri registra.[6]
 
Utilitarno shvaćanje, čije je temelje 1766. postavio Jeremy Bentham, počiva na moralnom i ekonomskom opravdavanju svake akcije koja maksimizira osjećaj sreće u populaciji. Empirijski podaci tako postaju osnova za donošenje ekonomskih i političkih odluka – državni regulatorni elementi pri procjeni stanja moraju se voditi isključivo statistikama. Sreća je shvaćena kao oblik doživljavanja čistog instant-zadovoljstva, dok je nesreća percipirana kao kombinacija nedostatka izbora konzumenta, njegovih interpersonalnih odnosa i neurokemijskih procesa, što za posljedicu ima depresiju. Teleološko-etički registar razmatra sreću kao postizanje eudaimonije, tj. dobrog života. Nesreća pritom predstavlja nedostatak mogućnosti za djelovanje prema ostvarenju osobnih ciljeva. Mesijanski registar pretpostavlja obećanje „prosvjetljenja“, tj. mogućnost iskustvenog doživljaja osjećaja sreće moguće je samo kao vjerovanje u istu.
 
Zadovoljstvo, kao odsustvo nesreće, opipljiv je entitet potenciran vanjskim okolnostima te predstavlja okosnicu promišljanja ekonomije sreće. Ispreplitanje paradigme blagostanja, mantri pozitivne psihologije i bihevioralnog pristupa istraživanju, služe optimiziranju subjektivnih ljudskih doživljaja stvarnosti. Isti proces odvija se na polju mentalnog zdravlja. Kognitivno-bihevioralna terapija, koja sagledava samo konkretne datosti egzistencijalnog momenta, modelirajući ih prema onome što je poželjnije unutar ekonomskog sustava, s naglaskom na neurokemijske procese koji mogu rezultirati depresijom, ali su potencijalno izlječivi pomoću anti-depresivâ, predstavlja pokušaj krpanja duboko potresenih i obeshrabrenih ljudi koji iz gliba trebaju izvući posrnulu ekonomiju.
 
Plakat iz 1942-43. kojim se u SAD-u urgiralo protiv izostajanja s posla (Izvor: Wikipedia.org)
Plakat iz 1942-43. kojim se u SAD-u urgiralo protiv izostajanja s posla (Izvor: Wikipedia.org)
Radno mjesto postaje terapeutska zajednica – rukovodioci uče osnove socijalne psihologije ne bi li prepoznali zaposlenika čija je motivacija za rad eventualno umanjena, a liječnici umjesto potvrda za bolovanje barataju listićima na kojima garantiraju nečiju minimalnu sposobnost za rad. Utilitaristički doživljaj rada kao pozitivne društvene sile posebno se ističe kod liječenja mentalnih bolesti jer se danas misli da je depresija lakše izlječiva unutar pozitivne radne okoline.[7] Niz mjernih instrumenata, poput smartphone aplikacija koje bilježe otkucaje srca ili mjere trenutno raspoloženje trebalo bi sakupiti što vjernije podatke o preferencijama ljudi te tako utjecati na ponudu i potražnju. New age gurui, pseudoznanstvenici i marketinški stručnjaci promoviraju pozitivan pogled na besperspektivnu svakodnevicu.
 
Strategije oglašavanja stoga služe instrumentaliziranju nezadovoljstva i razočaranja u kapitalizam kako bi potaknuli konzumente na potrošnju. Od 1920-ih marketinške strategije idu u korak s procjenama valoriziranja elemenata ljudskog postojanja iz individualne perspektive. Ono što se nudi uvijek je ono što nedostaje te se stoga čini privlačnim i potiče usmjeravanje ljudske motivacije ka ostvarenju cilja. Primjerice, marketinške agencije iz 1930-ih svoje reklamne kampanje bazirale su na plasiranju slika tradicionalne američke obitelji, upravo onog društvenog ideala koji je industrijski kapitalizam sustavno uništavao. Organiziranje takvih mikro-pobuna industriju oglašavanja stavilo je u poziciju moralnog kritičara istog sustava kojeg promovira.[8] Podložnost rastućoj marketinškoj i reklamnoj industriji odraz je pomno smišljenih kampanja koje za cilj imaju povećanje potrošnje i formiranje javnog mnijenja. Na taj način oglašivačka industrija uz pomoć utilitarnih i biheviorističkih metoda služi masovnoj manipulaciji.
 
Psihologizacija političkog polja djelovanja i interdisciplinarna istraživanja putem monitoriranja ljudskih afekata i emocija te predviđanja i anticipacije ljudskog ponašanja još su jedan perfidni oblik pojačanog društvenog nadzora. Benthamovska etika empatije ekstrapolirana je u znanstveni nadzor, a biheviorističke i neuroznanstvene metode u rukama moćnih, pitanje ljudske sreće i zadovoljstva pomaknule su iz čisto subjektivnog i intimnog doživljaja u objektivni vanjski svijet. Pritom je nevažno, dapače i nepoželjno, da se čuje glas pojedinca. Vladajućim političko-ekonomskim strukturama te biheviorističkoj psihologiji i neuroznanosti nije u interesu čuti što zapravo osjećamo jer postoji objektivna opasnost da će se kritika koncentrirana oko pojedinca naposljetku okrenuti prema kritici sistema. Naime, u slučaju eksternalizacije, ljutnja i razočaranje samim sobom potencijal su za otvaranje prostora objektivnog sagledavanja ekonomsko-političkih datosti historijskog trenutka.
 
Rješenje za ovakvu duboku društvenu krizu leži u dokidanju radikalnog objektivizma znanosti i zaokretu prema subjektivizmu. Na polju društvenih znanosti, imperativ razvoja predstavlja ponovno otkriće umijeća slušanja. Verbaliziranje emocija umjesto sofisticiranih formi čitanja misli koje gorljivo zastupaju suvremene neuroznanstvene teorije omogućilo bi barem pokušaj promjene društvenih struktura, jer negativna mentalna slika čitavih društava i nezadovoljstvo koje je svojstveno većini predstavlja samo odraz nedostatka istinske slobode izražavanja i demokracije. Umjesto da konzultacije te dijalog na radnom mjestu i u školama koristimo isključivo u svrhe političko-ekonomske instrumentalizacije, trebali bismo ljude učiti interpretativnom izražavanju i važnosti onoga što zaista imaju za reći o onome što osjećaju. Redistribucija odnosa moći i učenje demokratskom dijalogu jedini je put prema individualnom zdravlju i zdravom društvu.[9]


Bilješke

[1] William Davies, The happiness industry: how the government and big business sold us well-being (London: Verso Books, 2015).
 
[2] Richard Easterlin, „Does Economic Growth Improve the Human Lot? Some Empirical Evidence,“ u Nations and Households in Economic Growth: Essays in Honor of Moses Abramovitz, ur. Paul A. David i Melvin W. Reder (New York: Academic Press, 1974), dostupno na http://graphics8.nytimes.com/images/2008/04/16/business/Easterlin1974.pdf
 
[3] Sergei Vasilenkov, „Citizens of poorest countries are happiest in the world,“ Pravda.ru, 2. siječnja 2013, dostupno na http://www.pravdareport.com/society/stories/02-01-2013/123363-poor_happy-0/
 
[4] Edward Erwin, ur, „Fechner, Gustav Theodor (1801-1887),“ u The Freud Encyclopedia: Theory, Therapy, and Culture (New York: Routledge, 2002), dostupno na http://psy2.ucsd.edu/~link/Freud%20Encyclopedia%20Fechner.pdf
 
[5] Mark Fisher, Capitalist Realism: Is There No Alternative? (Winchester, UK: Zero Books, 2009), 21-22.
 
[6] William Davies, „The Political Economy of Unhappiness,“ New Left Review 71 (2011), 65-80, dostupno na https://newleftreview.org/II/71/william-davies-the-political-economy-of-unhappiness
 
[7] Gordon Waddell i A. Kim Burton, Is Work Good for Your Health and Well-Being? (London: TSO, 2006), dostupno na https://www.gov.uk/government/uploads/system/uploads/attachment_data/file/214326/hwwb-is-work-good-for-you.pdf
 
[8] Stuart Ewen, Captains of Consciousness: Advertising and the Social Roots of Consumer Culture (New York: McGraw-Hill, 1976).
 
[9] Raymond Williams, The Long Revolution (Cardigan: Parthian Books, 2011).
 
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta “Tjeskobno društvo – kako nas je kapitalizam učinio bolesnima”, za kojeg su sredstva osigurana putem Javnog natječaja Ministarstva kulture RH za financiranje novinarskih radova u neprofitnim medijima. Članak ne izražava stavove i mišljenje Ministarstva kulture RH.
minikult

Vezani članci

  • 7. veljače 2021. Treba zauzdati milijardere poput Elona Muska "Prema jednoj procjeni, Elon Musk posjeduje više od četvrtine svih aktivnih satelita koji orbitiraju Zemljom. Iako se njegova fantazija o bivanju carem Marsa vjerojatno neće ostvariti, moramo obuzdati nekontroliranu moć pomahnitalih tipova poput Muska koji sve više nalikuju zlikovcima iz filmova o Jamesu Bondu, prije negoli se prometne sa Zemlje u nebesa."
  • 7. veljače 2021. Globalnom Jugu trebaju moć i resursi, ne reprezentacijski paravani Imenovanje Crne Afrikanke na čelo Svjetske trgovinske organizacije samo po sebi ne donosi previše. Ngozi Okonjo-Iweala je kao bivša ministrica financija i ministrica vanjskih poslova dobro poznata nigerijskom narodu, a njezina dugotrajna karijera u Svjetskoj banci i politike koje ne odstupaju od ekonomske ortodoksije naklonjene slobodnoj trgovini ne ostavljaju previše prostora optimizmu da bi njezina nova pozicija mogla pogodovati interesima afričkog radništva i seljaštva. Za periferne ekonomije neophodno je napuštanje dominantne, krajnje devastirajuće neoliberalne paradigme i zaokret prema osnaživanju industrijskih politika i prioriteta regionalnog razvoja – puka identitetska reprezentacija neće biti dovoljna.
  • 7. veljače 2021. Sikhi strahuju od nasilnih napada zbog seljačkih prosvjeda u Indiji Ekstremno desna vlada Narendre Modija nastoji nasilno ugušiti prosvjede desetaka tisuća seljakinja i seljaka u Indiji: preko stotinu ih je nestalo, ograđeni su žicom, uskraćena im je voda, hrana i internet, dok su aktivisti i aktivistkinje te kritički orijentirani novinari i novinarke ocrnjeni kao politički pobunjenici. Međutim, ne radi se samo o otporu reformama koje dereguliraju agrarni sektor, već i o vjerskom sukobu koji ima svoje duboke povijesne korijene. Veliki postotak prosvjednika_ca čine Sikhi, demonizirana vjerska zajednica koja je kontinuirano izložena pogromaškim napadima. Ako se rastući autoritarijanizam ne zaustavi, strategije vlade će nastavljati podupirati preobražaj Indije u hinduističku teokraciju.
  • 31. siječnja 2021. Višestruke opresije transrodnih Roma i Romkinja Diskriminacija trans osoba u kapitalističkim društvima još je dublja ako je povezana s marginalizacijom na osnovi etničke pripadnosti, kao i s podčinjenom klasnom pozicijom. U Srbiji još uvijek ne postoje statistike i istraživanja o siromašnim transrodnim Romkinjama i Romima, međutim oni_e svjedoče o vlastitom iskustvu složenih preplitanja opresija. Autorica skicira kako bi se ova isprepletenost opresija mogla misliti kroz konceptualiziranje spola/roda, heteronormativnosti, tradicionalnog i opozicijskog seksizma, seksualnih orijentacija, etniciteta i klase.
  • 31. siječnja 2021. O porastu sindikalne gustoće u SAD-u tijekom pandemije "Sindikalna gustoća – udio zaposlenih radnika i radnica koji pripadaju sindikalnom članstvu – porastao je 2020. godine po prvi put od 2007. i 2008. godine. Za porast sindikalne gustoće prije toga, morali biste se vratiti do 1979. godine. (...) Međutim, ovaj porast nažalost nije bio rezultat kakvog pobjedonosnog organiziranja. Sindikalno članstvo prošle se godine smanjilo za 2,2 posto – no pandemija je još više smanjila zaposlenost, za 6,7 posto. Posljedično se sindikalna gustoća povećala s 10,3 na 10,8 posto, i vratila tamo gdje je bila 2016. godine."
  • 24. siječnja 2021. Dvanaest značajnih posljedica globalnih klimatskih promjena u 2020. godini Radna verzija izvještaja o globalnoj klimi za 2020. godinu koji objavljuje Svjetska meteorološka organizacija upozorava na kontinuiranu prijetnju klimatskih promjena, bilježeći porast stakleničkih plinova i globalnih temperatura, podizanje morske razine, zagrijavanje oceana uz jake morske toplinske valove, nastavak smanjivanja površine ledenog pokrova, jake kiše i poplave, najveći broj sjevernoatlantskih oluja te žestoke udare drugih tropskih oluja i teške suše, što je sve dodatno potaknulo ogromne migracije i otežalo postojeće.
  • 22. siječnja 2021. Prema taksonomiji trolova "„Sreli smo još jednog Amerikanca u pubu. Mislim da je bio neki profesor, razvezao se o tome kako je Amerika ukradena od Indijanaca, i da je to strašno, i kako bi im je trebali vratiti. Na kraju je Brett rekao, ‘U redu, onda saznaj koje je indijansko pleme nekada živjelo tamo gdje ti sada živiš i predaj im vlasnički list od kuće.’ Siroti čovjek nije znao što reći.“ Kao što je jasno iz odlomka, Michelle ovo smatra nepobitnim argumentom. Čuo sam verzije ovog odgovora i prije – ako ste za imigraciju, otvorite svoj dom imigrantima, itd. – pri čemu se politička pozicija odnosno argument u vezi društva pretvara u individualni odgovor. Naravno, siroti čovjek trebao je uzvratiti da neki odgovori imaju smisla jedino ako su kolektivni. Ne postoji individualni odgovor na povijest genocida, ili na imigracijske politike, jednako kao što ne postoji individualni odgovor na klimatske promjene."
  • 22. siječnja 2021. Kako sam postala zagovornica prava seksualnih radnica_ka "Na jednoj od sesija, pod naslovom „Borba protiv nasilja nad ganskim seksualnim radnicama_ima“ gostovale su Bridget Dixon i Mariama Yusuf, koje rade sa Savezom za dostojanstvo žena. Govorile su o nasilju s kojim se suočavaju seksualne radnice u Gani, osobito onom policijskih službenika, koji ih uhićuju i siluju, da bi im potom oteli zaradu. Dixon i Yusuf jasno su naglasile da se ovi nasilni postupci usmjeravaju protiv seksualnih radnica zato što je njihov rad kriminaliziran."
  • 17. siječnja 2021. Rekordno visoke temperature gornjeg sloja oceana „Kako se sve više zemalja bude obavezivalo na ostvarivanje 'ugljične neutralnosti' ili 'nulte emisije ugljika' u nadolazećim desetljećima, treba obratiti posebnu pozornost na oceane. Bilo kakve aktivnosti ili sporazumi kojima se namjerava adresirati globalno zagrijavanje treba upariti s razumijevanjem da je ocean već apsorbirao ogromnu količinu topline i da će nastaviti apsorbirati višak energije Zemljinog sistema sve dok se atmosferske razine ugljika značajno ne smanje.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve