Egalitarni ili liberalni sindrom?

Potaknut nedavno održanim okruglim stolom, pod nazivom „Egalitarni sindrom – teorijska fantazija ili razvojna kočnica?“, autor teksta se osvrće na aktualne rasprave o radu sociologa Josipa Županova (1923-2004), u javnom prostoru ponovno inicirane znanstvenom kritikom Danijele Dolenec. Svjedočimo li procesu ideološkog sloma liberalizma čiji predstavnici odbijaju uočiti da je jednakost jedan od neophodnih temelja demokracije, a ne tek puki „sindrom“ ili „kočnica“?

Poster sa prosvjeda u Brightonu, UK (izvor: acb prema Creative Commons licenci).

U maloj dvorani Matice hrvatske, 19. travnja 2016. godine, održan je okrugli stol pod naslovom „Egalitarni sindrom – teorijska fantazija ili razvojna kočnica?“ u organizaciji Odjela za sociologiju Matice hrvatske te Sekcije za teorijsku sociologiju i Sekcije „Društvo, ekonomija, rad“ Hrvatskog sociološkog društva. Dvorana je bila popunjena, što ne treba čuditi uzevši u obzir da je povod rasprave istraživanje Aleksandra Štulhofera (Filozofski fakultet) i Ivana Burića (Hrvatski studiji) – „Je li egalitarni sindrom samo teorijska fantazija? Empirijski hommage Josipu Županovu“, koje je i u struci i u javnosti izazvalo mnoge reakcije. Egalitarni sindrom kod Županova je široko postavljena dijagnoza koja u osnovi podrazumijeva nesklonost isticanju i ambiciji (naročito poslovnoj) te podršku izjednačavanju i raspodjeli (pomoću državnih mehanizama). Županov spekulira da sindrom svoje korijene vuče iz agrarnog perioda, ali da ga socijalizam dodatno potencira kako bi konsolidirao svoj politički monopol. Nije teško vladati ako su „podanici“ skromni i misle da ih država razumije i radi u njihovom interesu.

Rad Štulhofera i Burića nastao je kao odgovor na kritiku Danijele Dolenec (Fakultet političkih znanosti) – „Preispitivanje ‘egalitarnog sindroma’ Josipa Županova“, odnosno na dio kritike koji se odnosi na empirijsku neprovjerenost teze o egalitarnom sindromu. Štulhofer i Burić tvrde da je Dolenec nepoštena kada kritizira Županovljevu empiriju jer u njegovo vrijeme (koji je ključne radove objavio u razdoblju od 1968. do 2002. godine, ali za istraživanje egalitarnog sindroma uglavnom je relevantan rani period) sociološka metodologija još nije sazrela. Autori su tako odlučili operacionalizirati teoriju i preliminarno je testirati na studentskoj populaciji. U radu pokazuju da novi mjerni instrument uvelike funkcionira, da gotovo sve dimenzije egalitarnog sindroma zajedno zaista tvore izvjestan vrijednosni klaster. Konkretno, „antiintelektualizam“ i „intelektualna uravnilovka“ nisu se uklapale, ali „ograničeno dobro“, „redistributivna etika“, „egalitarna raspodjela“, „opsesija o privatniku“ i „antiprofesionalizam“ jesu.

Županovljev egalitarni sindrom lako je prilagoditi grubljim argumentima naše liberalne kolumnistike: Hrvati su krotki, preplašeni, ljubomorni i skloni se predati velikom vođi ukoliko to znači da će svi biti jednako jadni poput njih

Nažalost, teorijski dio kritike Danijele Dolenec nije adekvatno adresiran i upravo se to pretvorilo u glavni predmet spora na okruglom stolu. Dapače, na tom je temelju više puta propitivan i empirijski doprinos istraživanja. Kako izlučiti dobre čestice (pitanja za ispitanike) ako je teorijski model manjkav? Starije kritike Županova kao „malo boljeg žurnalizma“ (Fanuko) dodatno su rezonirale s obzirom na to da medijski prikazi istraživanja Štulhofera i Burića u kojima se, usprkos željama autorâ, ono tumačilo u političkom ključu, i nisu zapravo neprimjereni. Naime, Županovljev egalitarni sindrom lako je prilagoditi grubljim argumentima naše liberalne kolumnistike: Hrvati su krotki, preplašeni, ljubomorni i skloni se predati velikom vođi ukoliko to znači da će svi biti jednako jadni poput njih. Ideološka profiliranost nije sporna sama po sebi, ali jest sporna činjenica da takva vrsta argumentacije ne prati dosege suvremene akademske diskusije. Ako vam teorija nalikuje na tvrdo populističke varijante neke ideološke pozicije, vjerojatno je treba renovirati.

Društveni su znanstvenici ujedno i tumači, a ne samo istraživači. Štulhofer i Burić inzistiraju da je njihov rad isključivo vjeran pokušaj testiranja Županovljeve teorije (pa utoliko i vjernost čudnoj sintagmi „egalitarni sindrom“), ali ostatak okruglog stola (izuzev Dražena Lalića) nije mogao prijeći preko tako suhog pristupa interpretaciji i plasiranju podataka. Primjerice, Dolenec je zamjerila što se koristi pojam rasta bez da se problematizira razvoj, odnosno bez priznavanja uloge egalitarizma (shvaćenog kao temelj demokracije, a ne kao „sindrom“, što prepoznaje kao problem anakrone terminologije) u rastu, ali i u razvoju. Srodno tome, Mislav Žitko je upozorio da Županovljevo shvaćanje egalitarizma ne postoji u suvremenim raspravama i da ga je kao takvog neobično istraživati, dodavši da teorijske formulacije egalitarizma imaju sasvim konkretnu primjenu (npr. u debatama o Rawlsu i Dworkinu u filozofiji prava) – nisu nikakva akademska ezoterija. Problem je najjasnije izrazio Rade Kalanj, ustvrdivši da jednakost nije patologija, nego je modernim demokratskim ustavima zagarantirano pravo.

To je glavna poanta upravo zato što podcrtava izrazitu političnost ideje jednakosti. Liberalizam kakav implicitno (u istraživanju, nastavljajući se na Županova) i ponekad eksplicitno
Problem je najjasnije izrazio Rade Kalanj, ustvrdivši da jednakost nije patologija, nego je modernim demokratskim ustavima zagarantirano pravo
(na tribini, naglašavanjem poduzetništva i cinizmom spram države) zastupaju Štulhofer i Burić jest koherentna, interno konzistentna moralna filozofija i dispozicija. Problem je u tome što ne funkcionira kao većinska politika. Ljudi imaju mnoge i raznovrsne vrijednosne orijentacije, ali politički sustavi ipak su mahom binarni. To je stoga što u politici osnovno pitanje jest upravo pitanje jednakosti. Na temelju čega se traži od države da održi, vrati ili stvori „jednakost“? Presudne su njene metode. Naime, država se služi prinudnim sredstvima (zakonima), a prinudu se lako opravdava jedino kolektivističkim apelima. Zagovarati jednakost na temelju liberalne ideje o učinku prelijevanja (spillover effect) ili teoriji kapanja (trickle-down theory) nekako nema odgovarajući interpelativni učinak. Zato su široke ideološke matrice ljevice (klasna solidarnost) i desnice (nacionalna solidarnost) politički dominantne. Liberalizam ima oprečnu logiku – na ideološkoj razini propagira obranu od države, a ne njeno korištenje.
 

Međutim, u trenutku kada liberalizam osvoji političku premoć (najčešće „skrivanjem“ u programe lijevih i desnih stranaka centra), on postaje nešto drugo. Slijedeći karikiranu formulu liberalnih kolumnista o privatnom sektoru kao jedinom koji stvara novu vrijednost (za razliku od države, koja na njemu parazitira), država koju osvoje liberali zapravo ne stvara novu (ekonomsku) vrijednost, već „zaključava“ postojeću. Država koja idealizira privatnika ne stvara nove privatnike uz boom poduzetništva i rast srednje klase, nego daje daljnju zaštitu i privilegije već dokazanim „pobjednicima“ i monopolistima. Tako liberali na vlasti proizvode upravo onakvog Levijatana kakvog deklarativno proklinju – hegemona koji kontrolira ekonomske i političke resurse, a teži ugušiti i autonomiju potencijalno neovisnih generatora ideja (umjetnosti, znanosti i religije). Pošast neoliberalizma primjer je ovog destruktivnog učinka liberalizma na političku arenu. Štulhofer i Burić naglašavaju da im je važan preskriptivni moment, ali teorijskom nedorečenošću dopuštaju da im se rad lako instrumentalizira u svrhe koje su, vjerujem, bitno udaljene od njihovih namjera. Kada se državu ne misli, ona se sama ubaci u narativ kako već kome odgovara, o čemu svjedoči medijska recepcija njihova rada. Tko li će izliječiti egalitarni sindrom u Hrvatâ ako ne Republika Hrvatska? I to vjerojatno „stimulativnim“ rezovima.

Liberali na vlasti proizvode upravo onakvog Levijatana kakvog deklarativno proklinju – hegemona koji kontrolira ekonomske i političke resurse, a teži ugušiti i autonomiju potencijalno neovisnih generatora ideja (umjetnosti, znanosti i religije)

Postoji politička vizija koja odgovara liberalizmu više od guranja u desne i lijeve programe: demokratski agonizam. Svest ću zamršenu raspravu između barem tri žive verzije ove perspektive na dvije centralne ideje: agonistički duh i demokratska forma. Agonizam politiku shvaća kao nezaobilazni sukob interesa i podrazumijeva da je ona konfliktan proces, a demokraciju vidi kao sredstvo kojim je taj proces moguće očuvati. Nemoguće je pomiriti razlike i treba ih pustiti da se sučeljavaju. Radi se o kritici ideje da je konflikte moguće prevladati kroz prevladavanje kapitalizma (u marksizmu) ili kroz postizanje konsenzusa u demokraciji (kod Rawlsa). Budući da politika raspolaže naročito opasnim sredstvima (monopolom na legitimno nasilje), pobjednicima političkog natjecanja treba demokratskim procedurama i institucijama ograničiti mogućnost prevladavanja kapitalizma ili postizanja konsenzusa. Ovo je pozicija koja tretira državu kao prijetnju, a ne saveznika i utoliko korespondira impulsima liberalizma. Obje (i liberalizam i agonizam) su formalizmi – ne zagovaraju konkretan ishod, nego formu utakmice kao takvu.

Što to znači u praksi? „Cinični“ demokratski formalizam. Načelno zastupanje autonomije formalnih institucija (npr. Sveučilište, Sabor, Središnja banka), kao i autonomije apstraktnih polja koja ih generiraju (kultura, politika, ekonomija). Politički i ekonomski akteri ponekad su „prisiljeni“ narušavati te autonomije kako bi pobijedili na izborima, odnosno kako bi profitirali pokušajem kupnje usluga države. Međutim, akademski akteri ipak imaju prostora za manevar jer im je izvjesna čistoća uvida, barem deklarativno, vokacija. Za sociologiju, recimo, to znači napuštanje pogleda koji se trude naglasiti premoć, primat ili jednostavno istraživačku atraktivnost jednog „izvora moći“ nauštrb ostalih (kako su to primjerice s „vrijednostima“ radili Seymour Martin Lipset i Robert Neelly Bellah, Županovljevi izvori, 1950-ih godina) i okretanje k onim analitičarima koji uspijevaju paralelno obuhvatiti više-manje sve dimenzije društvenosti, pa makar isprva samo ugrubo. Rane primjere predstavljaju tipologije Michaela Manna („izvori moći“) i Luca Boltanskog („svjetovi opravdanja“).

Vrlo je dobro da se vodi diskusija o „egalitarnom sindromu“ te posljedično o društvenoj teoriji uopće. Istraživački ethos Štulhofera i Burića je impresivan, a ovim putem samo želim sugerirati da ga ideološka jasnoća i udubljenost u teorijsku raspravu neće okrnjiti. Dapače!

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve