Egalitarni ili liberalni sindrom?

Potaknut nedavno održanim okruglim stolom, pod nazivom „Egalitarni sindrom – teorijska fantazija ili razvojna kočnica?“, autor teksta se osvrće na aktualne rasprave o radu sociologa Josipa Županova (1923-2004), u javnom prostoru ponovno inicirane znanstvenom kritikom Danijele Dolenec. Svjedočimo li procesu ideološkog sloma liberalizma čiji predstavnici odbijaju uočiti da je jednakost jedan od neophodnih temelja demokracije, a ne tek puki „sindrom“ ili „kočnica“?

Poster sa prosvjeda u Brightonu, UK (izvor: acb prema Creative Commons licenci).
Poster sa prosvjeda u Brightonu, UK (izvor: acb prema Creative Commons licenci).

U maloj dvorani Matice hrvatske, 19. travnja 2016. godine, održan je okrugli stol pod naslovom „Egalitarni sindrom – teorijska fantazija ili razvojna kočnica?“ u organizaciji Odjela za sociologiju Matice hrvatske te Sekcije za teorijsku sociologiju i Sekcije „Društvo, ekonomija, rad“ Hrvatskog sociološkog društva. Dvorana je bila popunjena, što ne treba čuditi uzevši u obzir da je povod rasprave istraživanje Aleksandra Štulhofera (Filozofski fakultet) i Ivana Burića (Hrvatski studiji) – „Je li egalitarni sindrom samo teorijska fantazija? Empirijski hommage Josipu Županovu“, koje je i u struci i u javnosti izazvalo mnoge reakcije. Egalitarni sindrom kod Županova je široko postavljena dijagnoza koja u osnovi podrazumijeva nesklonost isticanju i ambiciji (naročito poslovnoj) te podršku izjednačavanju i raspodjeli (pomoću državnih mehanizama). Županov spekulira da sindrom svoje korijene vuče iz agrarnog perioda, ali da ga socijalizam dodatno potencira kako bi konsolidirao svoj politički monopol. Nije teško vladati ako su „podanici“ skromni i misle da ih država razumije i radi u njihovom interesu.

Rad Štulhofera i Burića nastao je kao odgovor na kritiku Danijele Dolenec (Fakultet političkih znanosti) – „Preispitivanje ‘egalitarnog sindroma’ Josipa Županova“, odnosno na dio kritike koji se odnosi na empirijsku neprovjerenost teze o egalitarnom sindromu. Štulhofer i Burić tvrde da je Dolenec nepoštena kada kritizira Županovljevu empiriju jer u njegovo vrijeme (koji je ključne radove objavio u razdoblju od 1968. do 2002. godine, ali za istraživanje egalitarnog sindroma uglavnom je relevantan rani period) sociološka metodologija još nije sazrela. Autori su tako odlučili operacionalizirati teoriju i preliminarno je testirati na studentskoj populaciji. U radu pokazuju da novi mjerni instrument uvelike funkcionira, da gotovo sve dimenzije egalitarnog sindroma zajedno zaista tvore izvjestan vrijednosni klaster. Konkretno, „antiintelektualizam“ i „intelektualna uravnilovka“ nisu se uklapale, ali „ograničeno dobro“, „redistributivna etika“, „egalitarna raspodjela“, „opsesija o privatniku“ i „antiprofesionalizam“ jesu.

Županovljev egalitarni sindrom lako je prilagoditi grubljim argumentima naše liberalne kolumnistike: Hrvati su krotki, preplašeni, ljubomorni i skloni se predati velikom vođi ukoliko to znači da će svi biti jednako jadni poput njih

Nažalost, teorijski dio kritike Danijele Dolenec nije adekvatno adresiran i upravo se to pretvorilo u glavni predmet spora na okruglom stolu. Dapače, na tom je temelju više puta propitivan i empirijski doprinos istraživanja. Kako izlučiti dobre čestice (pitanja za ispitanike) ako je teorijski model manjkav? Starije kritike Županova kao „malo boljeg žurnalizma“ (Fanuko) dodatno su rezonirale s obzirom na to da medijski prikazi istraživanja Štulhofera i Burića u kojima se, usprkos željama autorâ, ono tumačilo u političkom ključu, i nisu zapravo neprimjereni. Naime, Županovljev egalitarni sindrom lako je prilagoditi grubljim argumentima naše liberalne kolumnistike: Hrvati su krotki, preplašeni, ljubomorni i skloni se predati velikom vođi ukoliko to znači da će svi biti jednako jadni poput njih. Ideološka profiliranost nije sporna sama po sebi, ali jest sporna činjenica da takva vrsta argumentacije ne prati dosege suvremene akademske diskusije. Ako vam teorija nalikuje na tvrdo populističke varijante neke ideološke pozicije, vjerojatno je treba renovirati.

Društveni su znanstvenici ujedno i tumači, a ne samo istraživači. Štulhofer i Burić inzistiraju da je njihov rad isključivo vjeran pokušaj testiranja Županovljeve teorije (pa utoliko i vjernost čudnoj sintagmi „egalitarni sindrom“), ali ostatak okruglog stola (izuzev Dražena Lalića) nije mogao prijeći preko tako suhog pristupa interpretaciji i plasiranju podataka. Primjerice, Dolenec je zamjerila što se koristi pojam rasta bez da se problematizira razvoj, odnosno bez priznavanja uloge egalitarizma (shvaćenog kao temelj demokracije, a ne kao „sindrom“, što prepoznaje kao problem anakrone terminologije) u rastu, ali i u razvoju. Srodno tome, Mislav Žitko je upozorio da Županovljevo shvaćanje egalitarizma ne postoji u suvremenim raspravama i da ga je kao takvog neobično istraživati, dodavši da teorijske formulacije egalitarizma imaju sasvim konkretnu primjenu (npr. u debatama o Rawlsu i Dworkinu u filozofiji prava) – nisu nikakva akademska ezoterija. Problem je najjasnije izrazio Rade Kalanj, ustvrdivši da jednakost nije patologija, nego je modernim demokratskim ustavima zagarantirano pravo.

To je glavna poanta upravo zato što podcrtava izrazitu političnost ideje jednakosti. Liberalizam kakav implicitno (u istraživanju, nastavljajući se na Županova) i ponekad eksplicitno
Problem je najjasnije izrazio Rade Kalanj, ustvrdivši da jednakost nije patologija, nego je modernim demokratskim ustavima zagarantirano pravo
(na tribini, naglašavanjem poduzetništva i cinizmom spram države) zastupaju Štulhofer i Burić jest koherentna, interno konzistentna moralna filozofija i dispozicija. Problem je u tome što ne funkcionira kao većinska politika. Ljudi imaju mnoge i raznovrsne vrijednosne orijentacije, ali politički sustavi ipak su mahom binarni. To je stoga što u politici osnovno pitanje jest upravo pitanje jednakosti. Na temelju čega se traži od države da održi, vrati ili stvori „jednakost“? Presudne su njene metode. Naime, država se služi prinudnim sredstvima (zakonima), a prinudu se lako opravdava jedino kolektivističkim apelima. Zagovarati jednakost na temelju liberalne ideje o učinku prelijevanja (spillover effect) ili teoriji kapanja (trickle-down theory) nekako nema odgovarajući interpelativni učinak. Zato su široke ideološke matrice ljevice (klasna solidarnost) i desnice (nacionalna solidarnost) politički dominantne. Liberalizam ima oprečnu logiku – na ideološkoj razini propagira obranu od države, a ne njeno korištenje.
 

Međutim, u trenutku kada liberalizam osvoji političku premoć (najčešće „skrivanjem“ u programe lijevih i desnih stranaka centra), on postaje nešto drugo. Slijedeći karikiranu formulu liberalnih kolumnista o privatnom sektoru kao jedinom koji stvara novu vrijednost (za razliku od države, koja na njemu parazitira), država koju osvoje liberali zapravo ne stvara novu (ekonomsku) vrijednost, već „zaključava“ postojeću. Država koja idealizira privatnika ne stvara nove privatnike uz boom poduzetništva i rast srednje klase, nego daje daljnju zaštitu i privilegije već dokazanim „pobjednicima“ i monopolistima. Tako liberali na vlasti proizvode upravo onakvog Levijatana kakvog deklarativno proklinju – hegemona koji kontrolira ekonomske i političke resurse, a teži ugušiti i autonomiju potencijalno neovisnih generatora ideja (umjetnosti, znanosti i religije). Pošast neoliberalizma primjer je ovog destruktivnog učinka liberalizma na političku arenu. Štulhofer i Burić naglašavaju da im je važan preskriptivni moment, ali teorijskom nedorečenošću dopuštaju da im se rad lako instrumentalizira u svrhe koje su, vjerujem, bitno udaljene od njihovih namjera. Kada se državu ne misli, ona se sama ubaci u narativ kako već kome odgovara, o čemu svjedoči medijska recepcija njihova rada. Tko li će izliječiti egalitarni sindrom u Hrvatâ ako ne Republika Hrvatska? I to vjerojatno „stimulativnim“ rezovima.

Liberali na vlasti proizvode upravo onakvog Levijatana kakvog deklarativno proklinju – hegemona koji kontrolira ekonomske i političke resurse, a teži ugušiti i autonomiju potencijalno neovisnih generatora ideja (umjetnosti, znanosti i religije)

Postoji politička vizija koja odgovara liberalizmu više od guranja u desne i lijeve programe: demokratski agonizam. Svest ću zamršenu raspravu između barem tri žive verzije ove perspektive na dvije centralne ideje: agonistički duh i demokratska forma. Agonizam politiku shvaća kao nezaobilazni sukob interesa i podrazumijeva da je ona konfliktan proces, a demokraciju vidi kao sredstvo kojim je taj proces moguće očuvati. Nemoguće je pomiriti razlike i treba ih pustiti da se sučeljavaju. Radi se o kritici ideje da je konflikte moguće prevladati kroz prevladavanje kapitalizma (u marksizmu) ili kroz postizanje konsenzusa u demokraciji (kod Rawlsa). Budući da politika raspolaže naročito opasnim sredstvima (monopolom na legitimno nasilje), pobjednicima političkog natjecanja treba demokratskim procedurama i institucijama ograničiti mogućnost prevladavanja kapitalizma ili postizanja konsenzusa. Ovo je pozicija koja tretira državu kao prijetnju, a ne saveznika i utoliko korespondira impulsima liberalizma. Obje (i liberalizam i agonizam) su formalizmi – ne zagovaraju konkretan ishod, nego formu utakmice kao takvu.

Što to znači u praksi? „Cinični“ demokratski formalizam. Načelno zastupanje autonomije formalnih institucija (npr. Sveučilište, Sabor, Središnja banka), kao i autonomije apstraktnih polja koja ih generiraju (kultura, politika, ekonomija). Politički i ekonomski akteri ponekad su „prisiljeni“ narušavati te autonomije kako bi pobijedili na izborima, odnosno kako bi profitirali pokušajem kupnje usluga države. Međutim, akademski akteri ipak imaju prostora za manevar jer im je izvjesna čistoća uvida, barem deklarativno, vokacija. Za sociologiju, recimo, to znači napuštanje pogleda koji se trude naglasiti premoć, primat ili jednostavno istraživačku atraktivnost jednog „izvora moći“ nauštrb ostalih (kako su to primjerice s „vrijednostima“ radili Seymour Martin Lipset i Robert Neelly Bellah, Županovljevi izvori, 1950-ih godina) i okretanje k onim analitičarima koji uspijevaju paralelno obuhvatiti više-manje sve dimenzije društvenosti, pa makar isprva samo ugrubo. Rane primjere predstavljaju tipologije Michaela Manna („izvori moći“) i Luca Boltanskog („svjetovi opravdanja“).

Vrlo je dobro da se vodi diskusija o „egalitarnom sindromu“ te posljedično o društvenoj teoriji uopće. Istraživački ethos Štulhofera i Burića je impresivan, a ovim putem samo želim sugerirati da ga ideološka jasnoća i udubljenost u teorijsku raspravu neće okrnjiti. Dapače!

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve