Ljevica i logika „manjeg zla“

Iz lijeve pozicije, odabir „manjeg zla“, kao realpolitički prerogativ, perpetuira postojeće političke i društveno-ekonomske odnose, osigurava izostanak problematizacije pozicije vladajuće klase, i stvara navodno realistično, a zapravo apatično, deziluzionirano biračko tijelo. Prvi krug hrvatskih predsjedničkih izbora te prolazak dvoje prosistemskih kandidata Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović, birače u drugome krugu zadržava upravo unutar takvog horizonta, lišenog imaginarija koji zagovara korjenite društvene promjene.

Zoran Milanović u kampanji za parlamentarne izbore, Rijeka, 5. rujna 2016. (izvor: SDP Hrvatske @ Flickr prema Creative Commons licenci)
Gradiranje lošeg oduvijek je pratilo politiku i politička zbivanja. „Bolje turski turban nego papinska mitra“, poznata je izjava branitelja Konstantinopola neposredno pred njegov pad u 15. stoljeću; „bolje Turci nego papinovci“, bio je stav Holanđana protiv španjolskog apsolutizma u 17. stoljeću. Obje izjave izrečene u maniri manjeg zla govore o tome da ako se već nekome treba predati, onda bolje onome od kojeg se očekuje manja šteta – u turskom kalifatu, ma koliko i on bio odbojan, barem mogu obitavati različite vjere, dok se papinsku ruku mora ljubiti ekskluzivno.
 
Iz bitno bliže perspektive, na logiku manjeg zla oslanja se i argumentacija u vezi izbora između dvoje kandidata koji su ušli u drugi krug recentnih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, a koji će se održati 5. siječnja 2020. Tako se u mainstream medijima praktički svakodnevno ponavlja mantra upućena prvenstveno liberalnom i lijevo liberalnom elektoratu, dakle samoj srčiki srednje klase, da je od ne uvijek najkoncentriranije aktualne predsjednice, HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, puno bolji kandidat bitno staloženiji i razložniji – iako ni on ne bez mana – „dečko s Trnja“, kandidat SDP-a i srodnih stranaka, Zoran Milanović. I dok je prosječni birač 22. prosinca 2019., u prvom krugu, još imao tu slobodu, možda čak i luksuz, da između jedanaestero kandidatkinja i kandidata odabere onu ili onog koji je najbliži njegovu političkom očištu, u drugom krugu željezni zakon izbora manjeg zla traži da se zaokruži broj ispred onoga koji je, riječima samog Milanovića, za „normalnu, staloženu, pristojnu Hrvatsku“. Samo takav kandidat, tvrdi ta ritualna formula većine političkih analitičara i kolumnista, jamči stabilnost, kontinuitet, sigurnost…
 
Istina je da je atmosfera u Hrvatskoj bila najtoksičnija kad su i državu i vladu vodili HDZ-ovi ljudi (u dva Tuđmanova mandata i za sadašnjeg predsjednikovanja Grabar-Kitarović), no logika manjeg zla zapravo perpetuira postojeće političke i društveno-ekonomske odnose, i vladajuću klasu čini de facto intaktnom te predstavlja značajnu prepreku za socijalističke i radničke stranke koje se, zato što moraju objasniti koje se to „zlo“ krije i u manjem zlu, odnosno na koji način sve buržoaske stranke reproduciraju kapitalističke odnose, najčešće otpisuju kao neelektabilne, protestne i slično. Jasno je da se takvim pristupom igra na potpirivanje straha od korjenitih promjena, osobito kod srednjoklasnih biračica i birača, što čitavu političku scenu nužno pozicionira konzervativno i udesno. U tom smislu ponašanjem elektoralnog tijela upravljaju taktičke ili konjunkturne odluke birača, koje uvijek uključuju njihovu racionalizaciju, kompromis i autokorekciju, a sve su to prepreke koje ne dozvoljavaju tako lako pristup na politički teren programima i opredjeljenjima koja su okrenuta dalekosežnijim, da ne kažemo maksimalističkim ciljevima.
 
Osim toga, izbor manjeg zla sam po sebi govori o ograničenjima kapitalističke demokracije u kojoj je dijapazon ponuđenih političkih programa i aktera vrlo uzak, u kojoj kandidati ne pokrivaju dovoljno širok spektar društveno-političkih tema i interesa te u kojoj je velik broj segmenata društva politički isključen ili nereprezentiran. To je osobito izraženo u političkim duopolima poput onog koji je na djelu u Hrvatskoj, gdje se HDZ i SDP na vlasti izmjenjuju već punih 30 godina. O razmjerima politički (parlamentarno) praktički nereprezentiranih dijelova društva govore podaci o čak 813 tisuća građana koji su 2010. dali svoj potpis na referendumu protiv izmjena Zakona o radu te 748 tisuća građana koji su ove godine podržali referendumsku inicijativu „67 je previše“ protiv mirovinske reforme. Unatoč tome, i SDP-ova i HDZ-ove vlade u međuvremenu su nastavile voditi proturadničke i protuumirovljeničke politike, donekle ublažene spomenutim referendumskim inicijativama.
 
Logika biranja prema principu manjeg zla novu je dimenziju zadobila poznatim Thatcheričinim diktumom o tome da kapitalizam „nema alternativu“. U njezinu korijenu je i stara hladnoratovska teza, danas opet aktualna, o komunizmu kao ultimativnom zlu. Preventivna logika manjeg zla stvara navodno realističnog, a zapravo apatičnog, posve deziluzioniranog birača. Naime, princip manjeg zla, manje štete, elektabilnosti, ne koristi se za dezavuiranje bilo kojih trećih kandidata, nego najčešće za izbacivanje iz političke orbite kandidata ljevice, koje se, zato što su radikalniji od političara na centrističkim pozicijama, javnosti predstavlja ne samo kao fantazerske, nezrele i nerealne, nego se često otpisuje i kao neradničke te parazitske. Tako je Zoran Milanović u predizborju prvoga kruga predsjedničkih izbora socijalističku kandidatkinju Katarinu Peović pokušao otpraviti klasičnom antiuhljebničkom retorikom i patronizirajućim stavom, kao onu koja se „vrlo srčano zalaže za svoje lijeve ideje“, ali za koju bi on, eto, „više volio da je izabrala revolucionarni put Ive Lole Ribara, Koče Popovića i onih ljudi koji su bili po zatvorima i bježali od policije, a ne radili u komforu javnog sektora i katedre na Filozofskom fakultetu, jer tako je lako“.
 
Naravno, komfor u kojem su radili sam Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović, oboje kadrovi Ministarstva vanjskih poslova (na temelju čega su kolege komentatori već zaključili da su ovi izbori zapravo „dvoboj desnog i lijevog krila Tuđmanove diplomacije“), njihove klasne pozicije čini bliskima do te mjere da im i ne preostaje ništa drugo nego razlikovanje po „svjetonazorskim pitanjima“. Kada govorimo o Kolindi Grabar-Kitarović (koja je u prvom krugu osvojila 26,65 posto glasova) i njezinom glavnom izazivaču zdesna Miroslavu Škori (koji je od nje dobio tek nešto manje glasova, 24,45 posto te ispao iz daljnje utrke), ustvrdit ćemo da se tu zapravo radilo o dvoboju desnog i lijevog krila Tuđmanove stranke, iako je Škoro nominalno bio nezavisni kandidat. Aktualna predsjednica u svom je mandatu bila apsolutno posvećena očuvanju vanjskih granica EU-a te je pokazala punu lojalnost zapadnim geopolitičkim i sigurnosnim interesima. Svoju poziciju uglavnom je legitimirala opetovanim nalaženjem novih potencijalnih žarišta međunarodnih sukoba, prije svega u susjedstvu. Zagovornica je euroatlantskih integracija, politički profitira od migrantske krize, napuhuje napetosti u odnosima Hrvatske i Srbije itd. Ona je na neki način oličenje stranačke oligarhije, dok je u Škori svog zastupnika našao dio nezadovoljne baze HDZ-a plus vanhadezeovska desnica, koji bi da politiku vrate u domaće dvorište, da se prioriteti s međunarodnih odnosa prebace na međunacionalne, da od faktora stabilnosti u regiji, kako nam tepaju u međunarodnim vojno-političkim alijansama, postanemo zajednica okrenuta unutarnjim problemima, te da neutraliziraju domaću odnarođenu i korumpiranu elitu zajedno s vanjskim tutorima. Uostalom, nije prvi put da su se na nekim izborima natjecale HDZ-ove frakcije, odnosno da nam je ostavljen tek uski izborni koridor između njegovih pravovjernika i renegata.
 
Izjava nezavisne Dalije Orešković, bivše predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, koja je kao predsjednička kandidatkinja dobila 2,89 posto glasova, da se kod nas na vlasti samo izmjenjuju dva politička kartela – poput svojedobne ocjene Friedricha Engelsa, koji je u uvodu Marxova „Građanskog rata u Francuskoj“ za američku politiku ustvrdio da su tamo na djelu „dva ganga“, odnosno „dva kartela političara protiv kojih je nacija nemoćna, jer su oni samo naizgled njegove sluge, ali u stvarnosti je iskorištavaju i pljačkaju“ – zvuči radikalno, no njezina rješenja protiv bipartizma HDZ-a i SDP-a kratkog su dometa. Dalija Orešković, koja je u okviru svog programa izradila novu strategiju suzbijanja korupcije za razdoblje od 2020. do 2025., željeni je mandat naime vidjela kao antikorupcijski, kao poštenije upravljanje kapitalizmom – bez zadiranja u eksploataciju kao njegovu konstitutivnu značajku, klasne kontradikcije i strukturne mane – odnosno kao svojevrsno produženo djelovanje Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.
 
Zanimljivo je da su u prvom izbornom krugu još dvojica kandidata gradila kampanju oko teme korupcije: četvrtoplasirani Mislav Kolakušić (osvojio je 5,87 posto glasova) i petoplasirani Dario Juričan (4,61 posto glasova). Kolakušić, bivši sudac koji je u svibnju ove godine na izborima za Europski parlament osvojio više od 68 tisuća glasova, kao rješenje je predlagao bonapartističke metode, prije svega povećanje predsjedničkih ovlasti. Srećom, nakon lošeg rezultata na predsjedničkim izborima odlučio je zaobići parlamentarne. Dario Juričan, miljenik portala Index, kojemu je Index Promocija donirala oglasnog prostora u vrijednosti 200 000 kuna, imao je na momente duhovitu kampanju, no tematizirajući korupciju vezano uz lik i djelo zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića taj je problem dobrim dijelom sveo na pitanje karaktera, ne zahvaćajući time sistemske preduvjete za korupciju. Njegova kampanja jest relaksirajuća – u maniri dvorske lude, Juričan javno izgovara ono što se drugi ne usude – ali mu je pristup sličan medijskim obradama raznoraznih afera koje se fokusiraju na pojedine političke aktere, te nema programskih ni organizacijskih kapaciteta za dugoročnost i najvjerojatnije će se iscrpiti nakon sljedećih zagrebačkih izbora.
 
Zoran Milanović, pobjednik prvoga kruga s 29,55 posto glasova, figurira kao savršeni kandidat nevladine scene, svjetonazorske „ljevice“ zgrožene i isprepadane Škorinim, Kolindinim i ostalim „ognjištarima“. Bez pravog doticaja s radnim ljudima i uvjetima njihova života i rada, koji su se za njegova premijerskog mandata od kraja 2011. do početka 2016. bitno pogoršali, Milanović je inkarnacija liberalne elite (spomenimo samo sporni institut predstečajnih nagodbi kojima se pogodovalo velikim tvrtkama i istovremeno smanjenje zakonske zaštite radnika, čija je posljedica i to da je Hrvatska u samom vrhu zemalja EU-a po udjelu privremeno zaposlenih među svim zaposlenima – on je u 2016. iznosio više od 22 posto). Međutim, ovaj bi put, bez obzira na odvojenost od naroda (termin koji je dijelu elektorata kojem on inklinira oduvijek bio u najmanju ruku suspektan, ako ne i posve odiozan), ipak mogao doći do pobjede na predsjedničkim izborima, ako se, između ostalog, djelatnim pokaže i više puta spominjani minimalistički rezon biranja manjeg zla.
 
Novitet ovih predsjedničkih izbora svakako je Katarina Peović, prva socijalistička predsjednička kandidatkinja u Hrvatskoj od 1990., kandidatkinja Radničke fronte i Socijalističke radničke partije (uz podršku Nove ljevice, dok se politička platforma Možemo!, s kojom RF koalira u zagrebačkoj skupštini, držala rezervirano i nije je službeno podržala), koja je u prvom krugu osvojila 1,12 posto, odnosno oko 21.400 glasova, od toga najviše u pulskoj, riječkoj i zagrebačkoj regiji. U sklopu programa „za demokratski socijalizam 21. stoljeća“ (istu formulaciju sadržavao je i SRP-ov program još dok je tu stranku vodio Stipe Šuvar), Katarina Peović reaktivirala je socijalistički vokabular i vratila u javni optjecaj razgovor o načinu proizvodnje i njegovu utjecaju na cjelokupni društveni život, koji nije odvojen od ekonomske sfere. S druge strane, liberalni političari, poput Zorana Milanovića, svojim politikama pauperiziraju stanovništvo, istovremeno se zgražajući nad njegovom „zaostalošću“, na taj način legitimirajući potrebu za „prosvijećenim elitama“, odnosno vlastitim problematičnim politikama.
 
Nekako otprilike u vrijeme kada je Katarina Peović najavila svoju predsjedničku kandidaturu, pojavila se i jedna inicijativa koja bi možda mogla pomoći pretvaranju ovih dvadeset i nešto tisuća dobivenih glasova u parlamentarni mandat. Naime, ekonomist Domagoj Mihaljević tada je u dokumentu upućenom velikom broju lijevih aktera i medija pod naslovom „Otvoreni pred-izbori na ljevici za euro-izbore“ predložio da se domaća lijeva scena okrupni na način da se organiziraju predizbori po uzoru na sličnu praksu u Sjedinjenim Državama. „Temeljni cilj je iskoristi priliku koju nudi nadolazeći dvogodišnji ciklus izbora (euro-izbori, predsjednički, parlamentarni, lokalni) da bi se primarno oživjelo i dinamiziralo lijevo polje, da bi se otvorio prostor ideološkim raspravama i debatama, vidjelo kakvu viziju društva ljevičari nude, i da se što veći broj ljudi aktivno uključi u ove procese“, obrazložio je Mihaljević. Dva su izborna ciklusa od tada već prošla, a ideja nije naišla na odgovarajući odjek. Ostaje vidjeti hoće li se svojevrsnim domaćim primariesima na ljevici pristupiti 2020. godine, uoči parlamentarnih izbora. No budući da parlament nikad nije glavno mjesto lijeve politike, još će važnije biti iskoristiti tekući proces proletarizacije i u uvjetima atomizacije radnika i prelaska na uslužnu ekonomiju pokušati izgraditi bazu koja će biti više od one elektoralne.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve