Ljevica i logika „manjeg zla“

Iz lijeve pozicije, odabir „manjeg zla“, kao realpolitički prerogativ, perpetuira postojeće političke i društveno-ekonomske odnose, osigurava izostanak problematizacije pozicije vladajuće klase, i stvara navodno realistično, a zapravo apatično, deziluzionirano biračko tijelo. Prvi krug hrvatskih predsjedničkih izbora te prolazak dvoje prosistemskih kandidata Zorana Milanovića i Kolinde Grabar-Kitarović, birače u drugome krugu zadržava upravo unutar takvog horizonta, lišenog imaginarija koji zagovara korjenite društvene promjene.

Zoran Milanović u kampanji za parlamentarne izbore, Rijeka, 5. rujna 2016. (izvor: SDP Hrvatske @ Flickr prema Creative Commons licenci)
Gradiranje lošeg oduvijek je pratilo politiku i politička zbivanja. „Bolje turski turban nego papinska mitra“, poznata je izjava branitelja Konstantinopola neposredno pred njegov pad u 15. stoljeću; „bolje Turci nego papinovci“, bio je stav Holanđana protiv španjolskog apsolutizma u 17. stoljeću. Obje izjave izrečene u maniri manjeg zla govore o tome da ako se već nekome treba predati, onda bolje onome od kojeg se očekuje manja šteta – u turskom kalifatu, ma koliko i on bio odbojan, barem mogu obitavati različite vjere, dok se papinsku ruku mora ljubiti ekskluzivno.
 
Iz bitno bliže perspektive, na logiku manjeg zla oslanja se i argumentacija u vezi izbora između dvoje kandidata koji su ušli u drugi krug recentnih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, a koji će se održati 5. siječnja 2020. Tako se u mainstream medijima praktički svakodnevno ponavlja mantra upućena prvenstveno liberalnom i lijevo liberalnom elektoratu, dakle samoj srčiki srednje klase, da je od ne uvijek najkoncentriranije aktualne predsjednice, HDZ-ove kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, puno bolji kandidat bitno staloženiji i razložniji – iako ni on ne bez mana – „dečko s Trnja“, kandidat SDP-a i srodnih stranaka, Zoran Milanović. I dok je prosječni birač 22. prosinca 2019., u prvom krugu, još imao tu slobodu, možda čak i luksuz, da između jedanaestero kandidatkinja i kandidata odabere onu ili onog koji je najbliži njegovu političkom očištu, u drugom krugu željezni zakon izbora manjeg zla traži da se zaokruži broj ispred onoga koji je, riječima samog Milanovića, za „normalnu, staloženu, pristojnu Hrvatsku“. Samo takav kandidat, tvrdi ta ritualna formula većine političkih analitičara i kolumnista, jamči stabilnost, kontinuitet, sigurnost…
 
Istina je da je atmosfera u Hrvatskoj bila najtoksičnija kad su i državu i vladu vodili HDZ-ovi ljudi (u dva Tuđmanova mandata i za sadašnjeg predsjednikovanja Grabar-Kitarović), no logika manjeg zla zapravo perpetuira postojeće političke i društveno-ekonomske odnose, i vladajuću klasu čini de facto intaktnom te predstavlja značajnu prepreku za socijalističke i radničke stranke koje se, zato što moraju objasniti koje se to „zlo“ krije i u manjem zlu, odnosno na koji način sve buržoaske stranke reproduciraju kapitalističke odnose, najčešće otpisuju kao neelektabilne, protestne i slično. Jasno je da se takvim pristupom igra na potpirivanje straha od korjenitih promjena, osobito kod srednjoklasnih biračica i birača, što čitavu političku scenu nužno pozicionira konzervativno i udesno. U tom smislu ponašanjem elektoralnog tijela upravljaju taktičke ili konjunkturne odluke birača, koje uvijek uključuju njihovu racionalizaciju, kompromis i autokorekciju, a sve su to prepreke koje ne dozvoljavaju tako lako pristup na politički teren programima i opredjeljenjima koja su okrenuta dalekosežnijim, da ne kažemo maksimalističkim ciljevima.
 
Osim toga, izbor manjeg zla sam po sebi govori o ograničenjima kapitalističke demokracije u kojoj je dijapazon ponuđenih političkih programa i aktera vrlo uzak, u kojoj kandidati ne pokrivaju dovoljno širok spektar društveno-političkih tema i interesa te u kojoj je velik broj segmenata društva politički isključen ili nereprezentiran. To je osobito izraženo u političkim duopolima poput onog koji je na djelu u Hrvatskoj, gdje se HDZ i SDP na vlasti izmjenjuju već punih 30 godina. O razmjerima politički (parlamentarno) praktički nereprezentiranih dijelova društva govore podaci o čak 813 tisuća građana koji su 2010. dali svoj potpis na referendumu protiv izmjena Zakona o radu te 748 tisuća građana koji su ove godine podržali referendumsku inicijativu „67 je previše“ protiv mirovinske reforme. Unatoč tome, i SDP-ova i HDZ-ove vlade u međuvremenu su nastavile voditi proturadničke i protuumirovljeničke politike, donekle ublažene spomenutim referendumskim inicijativama.
 
Logika biranja prema principu manjeg zla novu je dimenziju zadobila poznatim Thatcheričinim diktumom o tome da kapitalizam „nema alternativu“. U njezinu korijenu je i stara hladnoratovska teza, danas opet aktualna, o komunizmu kao ultimativnom zlu. Preventivna logika manjeg zla stvara navodno realističnog, a zapravo apatičnog, posve deziluzioniranog birača. Naime, princip manjeg zla, manje štete, elektabilnosti, ne koristi se za dezavuiranje bilo kojih trećih kandidata, nego najčešće za izbacivanje iz političke orbite kandidata ljevice, koje se, zato što su radikalniji od političara na centrističkim pozicijama, javnosti predstavlja ne samo kao fantazerske, nezrele i nerealne, nego se često otpisuje i kao neradničke te parazitske. Tako je Zoran Milanović u predizborju prvoga kruga predsjedničkih izbora socijalističku kandidatkinju Katarinu Peović pokušao otpraviti klasičnom antiuhljebničkom retorikom i patronizirajućim stavom, kao onu koja se „vrlo srčano zalaže za svoje lijeve ideje“, ali za koju bi on, eto, „više volio da je izabrala revolucionarni put Ive Lole Ribara, Koče Popovića i onih ljudi koji su bili po zatvorima i bježali od policije, a ne radili u komforu javnog sektora i katedre na Filozofskom fakultetu, jer tako je lako“.
 
Naravno, komfor u kojem su radili sam Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović, oboje kadrovi Ministarstva vanjskih poslova (na temelju čega su kolege komentatori već zaključili da su ovi izbori zapravo „dvoboj desnog i lijevog krila Tuđmanove diplomacije“), njihove klasne pozicije čini bliskima do te mjere da im i ne preostaje ništa drugo nego razlikovanje po „svjetonazorskim pitanjima“. Kada govorimo o Kolindi Grabar-Kitarović (koja je u prvom krugu osvojila 26,65 posto glasova) i njezinom glavnom izazivaču zdesna Miroslavu Škori (koji je od nje dobio tek nešto manje glasova, 24,45 posto te ispao iz daljnje utrke), ustvrdit ćemo da se tu zapravo radilo o dvoboju desnog i lijevog krila Tuđmanove stranke, iako je Škoro nominalno bio nezavisni kandidat. Aktualna predsjednica u svom je mandatu bila apsolutno posvećena očuvanju vanjskih granica EU-a te je pokazala punu lojalnost zapadnim geopolitičkim i sigurnosnim interesima. Svoju poziciju uglavnom je legitimirala opetovanim nalaženjem novih potencijalnih žarišta međunarodnih sukoba, prije svega u susjedstvu. Zagovornica je euroatlantskih integracija, politički profitira od migrantske krize, napuhuje napetosti u odnosima Hrvatske i Srbije itd. Ona je na neki način oličenje stranačke oligarhije, dok je u Škori svog zastupnika našao dio nezadovoljne baze HDZ-a plus vanhadezeovska desnica, koji bi da politiku vrate u domaće dvorište, da se prioriteti s međunarodnih odnosa prebace na međunacionalne, da od faktora stabilnosti u regiji, kako nam tepaju u međunarodnim vojno-političkim alijansama, postanemo zajednica okrenuta unutarnjim problemima, te da neutraliziraju domaću odnarođenu i korumpiranu elitu zajedno s vanjskim tutorima. Uostalom, nije prvi put da su se na nekim izborima natjecale HDZ-ove frakcije, odnosno da nam je ostavljen tek uski izborni koridor između njegovih pravovjernika i renegata.
 
Izjava nezavisne Dalije Orešković, bivše predsjednice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, koja je kao predsjednička kandidatkinja dobila 2,89 posto glasova, da se kod nas na vlasti samo izmjenjuju dva politička kartela – poput svojedobne ocjene Friedricha Engelsa, koji je u uvodu Marxova „Građanskog rata u Francuskoj“ za američku politiku ustvrdio da su tamo na djelu „dva ganga“, odnosno „dva kartela političara protiv kojih je nacija nemoćna, jer su oni samo naizgled njegove sluge, ali u stvarnosti je iskorištavaju i pljačkaju“ – zvuči radikalno, no njezina rješenja protiv bipartizma HDZ-a i SDP-a kratkog su dometa. Dalija Orešković, koja je u okviru svog programa izradila novu strategiju suzbijanja korupcije za razdoblje od 2020. do 2025., željeni je mandat naime vidjela kao antikorupcijski, kao poštenije upravljanje kapitalizmom – bez zadiranja u eksploataciju kao njegovu konstitutivnu značajku, klasne kontradikcije i strukturne mane – odnosno kao svojevrsno produženo djelovanje Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.
 
Zanimljivo je da su u prvom izbornom krugu još dvojica kandidata gradila kampanju oko teme korupcije: četvrtoplasirani Mislav Kolakušić (osvojio je 5,87 posto glasova) i petoplasirani Dario Juričan (4,61 posto glasova). Kolakušić, bivši sudac koji je u svibnju ove godine na izborima za Europski parlament osvojio više od 68 tisuća glasova, kao rješenje je predlagao bonapartističke metode, prije svega povećanje predsjedničkih ovlasti. Srećom, nakon lošeg rezultata na predsjedničkim izborima odlučio je zaobići parlamentarne. Dario Juričan, miljenik portala Index, kojemu je Index Promocija donirala oglasnog prostora u vrijednosti 200 000 kuna, imao je na momente duhovitu kampanju, no tematizirajući korupciju vezano uz lik i djelo zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića taj je problem dobrim dijelom sveo na pitanje karaktera, ne zahvaćajući time sistemske preduvjete za korupciju. Njegova kampanja jest relaksirajuća – u maniri dvorske lude, Juričan javno izgovara ono što se drugi ne usude – ali mu je pristup sličan medijskim obradama raznoraznih afera koje se fokusiraju na pojedine političke aktere, te nema programskih ni organizacijskih kapaciteta za dugoročnost i najvjerojatnije će se iscrpiti nakon sljedećih zagrebačkih izbora.
 
Zoran Milanović, pobjednik prvoga kruga s 29,55 posto glasova, figurira kao savršeni kandidat nevladine scene, svjetonazorske „ljevice“ zgrožene i isprepadane Škorinim, Kolindinim i ostalim „ognjištarima“. Bez pravog doticaja s radnim ljudima i uvjetima njihova života i rada, koji su se za njegova premijerskog mandata od kraja 2011. do početka 2016. bitno pogoršali, Milanović je inkarnacija liberalne elite (spomenimo samo sporni institut predstečajnih nagodbi kojima se pogodovalo velikim tvrtkama i istovremeno smanjenje zakonske zaštite radnika, čija je posljedica i to da je Hrvatska u samom vrhu zemalja EU-a po udjelu privremeno zaposlenih među svim zaposlenima – on je u 2016. iznosio više od 22 posto). Međutim, ovaj bi put, bez obzira na odvojenost od naroda (termin koji je dijelu elektorata kojem on inklinira oduvijek bio u najmanju ruku suspektan, ako ne i posve odiozan), ipak mogao doći do pobjede na predsjedničkim izborima, ako se, između ostalog, djelatnim pokaže i više puta spominjani minimalistički rezon biranja manjeg zla.
 
Novitet ovih predsjedničkih izbora svakako je Katarina Peović, prva socijalistička predsjednička kandidatkinja u Hrvatskoj od 1990., kandidatkinja Radničke fronte i Socijalističke radničke partije (uz podršku Nove ljevice, dok se politička platforma Možemo!, s kojom RF koalira u zagrebačkoj skupštini, držala rezervirano i nije je službeno podržala), koja je u prvom krugu osvojila 1,12 posto, odnosno oko 21.400 glasova, od toga najviše u pulskoj, riječkoj i zagrebačkoj regiji. U sklopu programa „za demokratski socijalizam 21. stoljeća“ (istu formulaciju sadržavao je i SRP-ov program još dok je tu stranku vodio Stipe Šuvar), Katarina Peović reaktivirala je socijalistički vokabular i vratila u javni optjecaj razgovor o načinu proizvodnje i njegovu utjecaju na cjelokupni društveni život, koji nije odvojen od ekonomske sfere. S druge strane, liberalni političari, poput Zorana Milanovića, svojim politikama pauperiziraju stanovništvo, istovremeno se zgražajući nad njegovom „zaostalošću“, na taj način legitimirajući potrebu za „prosvijećenim elitama“, odnosno vlastitim problematičnim politikama.
 
Nekako otprilike u vrijeme kada je Katarina Peović najavila svoju predsjedničku kandidaturu, pojavila se i jedna inicijativa koja bi možda mogla pomoći pretvaranju ovih dvadeset i nešto tisuća dobivenih glasova u parlamentarni mandat. Naime, ekonomist Domagoj Mihaljević tada je u dokumentu upućenom velikom broju lijevih aktera i medija pod naslovom „Otvoreni pred-izbori na ljevici za euro-izbore“ predložio da se domaća lijeva scena okrupni na način da se organiziraju predizbori po uzoru na sličnu praksu u Sjedinjenim Državama. „Temeljni cilj je iskoristi priliku koju nudi nadolazeći dvogodišnji ciklus izbora (euro-izbori, predsjednički, parlamentarni, lokalni) da bi se primarno oživjelo i dinamiziralo lijevo polje, da bi se otvorio prostor ideološkim raspravama i debatama, vidjelo kakvu viziju društva ljevičari nude, i da se što veći broj ljudi aktivno uključi u ove procese“, obrazložio je Mihaljević. Dva su izborna ciklusa od tada već prošla, a ideja nije naišla na odgovarajući odjek. Ostaje vidjeti hoće li se svojevrsnim domaćim primariesima na ljevici pristupiti 2020. godine, uoči parlamentarnih izbora. No budući da parlament nikad nije glavno mjesto lijeve politike, još će važnije biti iskoristiti tekući proces proletarizacije i u uvjetima atomizacije radnika i prelaska na uslužnu ekonomiju pokušati izgraditi bazu koja će biti više od one elektoralne.






Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve