Službeno je – Steven Pinker priča gluposti

"Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."

Steven Pinker prima počasni doktorat znanosti sveučilišta Simon Fraser, Britanska Kolumbija, Kanada, 12. lipnja 2014. godine (izvor: Simon Fraser University - Communications & Marketing @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina.



Svijet se ne mijenja na bolje.
 
To može zvučati iznenađujuće s obzirom na vojsku pisaca i mislilaca koji nam govore drugačije, koji ukazuju na razna mjerila i tvrde kako je pesimističan pogled na svijet rezultat nostalgije smušenih staraca. Među njima prednjači profesor psihologije na Harvardu i prijatelj Jeffreyja Epsteina, Steven Pinker, koji tvrdi da je takvo beznađe „ravnozemljaški neispravno“ i proizvod „grijeha nezahvalnosti“, te se djelomično oslanja na „ogroman napredak u borbi protiv ekstremnog siromaštva“ na svjetskoj razini kao dokaz da ljudi ovih dana naprosto previše „cmizdre, zavijaju, cvile, jadikuju i cendraju”.
 
Jedini je problem što to nije istina. Pinker i industrija optimizma koju predstavlja na nišanu su najnovijeg i posljednjeg izvještaja Philippa Alstona kao posebnog izvjestitelja UN-a o ekstremnom siromaštvu, koji u izjavi priloženoj izvješću osuđuje „neprimjereni trijumfalizam koji blokira upravo one reforme koje su mogle spriječiti najgore posljedice pandemije [korona virusa]”, i napada dužnosnike, stručnjake i sam UN zbog širenja „poruke u kojoj sami sebi čestitaju na neminovnoj pobjedi nad siromaštvom” kojoj podaci ne govore u prilog.
 
Samu srž Alstonova argumenta čini temeljito raščlanjivanje međunarodne granice siromaštva Svjetske banke (IPL), glavne mjere koju globalne institucije i pisci poput Pinkera koriste kao dokaz nezadrživog globalnog napretka, a koja je određena kao 1,90 USD dnevno pariteta kupovne moći međunarodnog dolara iz 2011. Prema ovoj granici, kako navode i Pinker i Alston, broj ljudi u ekstremnom siromaštvu diljem svijeta pao je s 36 posto u 1990. na 10 posto u 2015. godini. Međutim, ta je mjera „skandalozno neambiciozna”, tvrdi Alston.
 
Kao krut i neumoljiv prosjek nacionalnih granica siromaštva najsiromašnijih svjetskih zemalja, IPL stoji daleko ispod nacionalnih granica siromaštva mnogih zemalja, navodi se u izvješću. Vodimo li se IPL-om, Tajland ima stopu siromaštva od 0 posto, dok je prema nacionalnoj granici taj broj 9,9 posto. Još izraženije nepodudarnosti nalazimo u zemljama poput Južne Afrike (18,9 posto u usporedbi s 55 posto), Meksika (1,7 posto u usporedbi s 41,9 posto) i, naravno, Sjedinjenih Država (1,2 posto u usporedbi s 12,7 posto).
 
„IPL je izričito osmišljen kako bi odražavao zapanjujuće nizak životni standard, znatno ispod bilo kakvog razumnog poimanja dostojanstvenog života”, piše Alston. „Uz ovu mjeru, osoba može ‘izbjeći’ siromaštvu bez primanja približno dostatnih kako bi postigla odgovarajući životni standard, što uključuje pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju.”
 
Osim toga, IPL izjednačava, pa čak i briše, niz drugih nejednakosti u okviru ove zapanjujuće neravnopravnosti, uključujući očite rodne nejednakosti, te stotine milijuna ljudi koji su beskućnici, izbjeglice, radnici migranti i druge skupine koje nesrazmjerno osjećaju žalac siromaštva. Nevjerojatno, Alston primjećuje da je Svjetska banka — jedan od predvodnika u svaljivanju ekonomske bijede na siromašne i potlačene zemlje — odbacila preporuku vlastite Komisije za globalno siromaštvo da usvoji osnovnu procjenu koja se temelji na potrebama, umjesto one koju sada koristi, a koju je izabralo petnaest siromašnih zemalja, jer „bi bilo paternalistički i podcjenjivački sumnjati u odabire” tih naroda. Nema nam druge nego smijati se.
 

Neprimjereni trijumfalizam

Čim se odmaknemo od ove granice, slika svijeta koji postaje sve bolji i bolji nestaje bez traga. Kad se povisi na jadnih 5,50 dolara dnevno, piše Alston, broj stanovnika u siromaštvu u istom ovom dvadesetpetogodišnjem razdoblju pada sa 3,5 milijardi na 3,4 milijarde. Ako u obzir uzmemo „liniju socijetalnog siromaštva” Svjetske banke, razvijenu 2018. u svrhe mjerenja siromaštva u odnosu na potrošnju različitih zemalja, taj se broj tijekom navedenog razdoblja smanjio za samo 0,25 milijardi, što je 2,1 milijarda— malo manje od trećine tadašnjeg svjetskog stanovništva. Čak i ako se vodimo velikodušnom mjerom IPL-a, stvari i dalje ne izgledaju posebno sjajno: 700 milijuna ljudi preživljavalo je s manje od 1,90 dolara dnevno, a dodatnih 140 milijuna ljudi na Bliskom istoku i u supsaharskoj Africi to su činili tijekom istoga razdoblja.
 
„Smanjenje siromaštva koje [IPL] navodno pokazuje uglavnom je posljedica rastućih dohodaka u jednoj jedinoj zemlji, Kini,” kaže Alston.
 
U izvještaju se zloslutno upozorava na to da će uskoro nestati i najmanji razlozi nadi da se siromaštvo postepeno iskorijenjuje. Pandemija koronavirusa „izbrisat će sav napredak u smanjenju siromaštva postignut u posljednje tri godine“, navodi se u izvješću, a klimatske promjene, koje gotovo sve svjetske vlade ignoriraju, „izvrgnut će ruglu“ ionako obeshrabrujuće projekcije Svjetske banke za sljedeće desetljeće.
 

Ni slijepi optimizam ni očaj

Nema ničeg lošeg u optimizmu samom po sebi. Na kraju krajeva, očaj je nerijetko rođak neaktivnosti i predaje. Međutim, stil optimizma koji potiču mislioci poput Pinkera osmišljen je tako da vodi upravo tome, jer uvjerava ljude da se ne trebaju boriti, pa čak ni zabrinjavati, jer se sve neumitno kreće u pravome smjeru.
 
Usprkos svemu, postoje razlozi za optimizam: od povijesnog vala globalne i američke pobune koji je iznudio promjenu stavova o rasi i neoliberalizmu, do činjenice da su siromaštvo i problemi poput njega rješivi ako naprosto smognemo potrebnu političku volju. Kao što nas Oxfam često voli podsjetiti, trilijuni dolara sakriveni u poreznim oazama mogli bi se oporezivati i tako više puta iznova iskorijeniti ekstremno siromaštvo.
 
S time na umu, Alston navodi skup preporuka s kojima bi bilo koji redoviti čitatelj Jacobina trebao biti upoznat: odbiti oslanjanje na privatni kapital i slobodnotržišne politike, znatno oporezivati velika poduzeća i bogate, te redistribuirati njihovo bogatstvo, započeti proces masovnog oproštaja duga i odmaknuti se od kratkovidnog fokusa na pojednostavljenu koncepciju „rasta“ kao pokretača smanjenja siromaštva. Ništa od ovog se bitno ne razlikuje od smjernica koje je u travnju, od svih medija, objavio upravo Financial Times.
 
Svijet se ne mijenja na bolje. Ali mogao bi. A ideje ljevice sve se više prepoznaju kao zdravorazumska rješenja da se to i postigne.




Branko Marcetic piše za Jacobin i autor je knjige Yesterday’s Man: The Case Against Joe Biden. Živi u Torontu, u Kanadi.

Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve