Službeno je – Steven Pinker priča gluposti

"Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."

Steven Pinker prima počasni doktorat znanosti sveučilišta Simon Fraser, Britanska Kolumbija, Kanada, 12. lipnja 2014. godine (izvor: Simon Fraser University - Communications & Marketing @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina.



Svijet se ne mijenja na bolje.
 
To može zvučati iznenađujuće s obzirom na vojsku pisaca i mislilaca koji nam govore drugačije, koji ukazuju na razna mjerila i tvrde kako je pesimističan pogled na svijet rezultat nostalgije smušenih staraca. Među njima prednjači profesor psihologije na Harvardu i prijatelj Jeffreyja Epsteina, Steven Pinker, koji tvrdi da je takvo beznađe „ravnozemljaški neispravno“ i proizvod „grijeha nezahvalnosti“, te se djelomično oslanja na „ogroman napredak u borbi protiv ekstremnog siromaštva“ na svjetskoj razini kao dokaz da ljudi ovih dana naprosto previše „cmizdre, zavijaju, cvile, jadikuju i cendraju”.
 
Jedini je problem što to nije istina. Pinker i industrija optimizma koju predstavlja na nišanu su najnovijeg i posljednjeg izvještaja Philippa Alstona kao posebnog izvjestitelja UN-a o ekstremnom siromaštvu, koji u izjavi priloženoj izvješću osuđuje „neprimjereni trijumfalizam koji blokira upravo one reforme koje su mogle spriječiti najgore posljedice pandemije [korona virusa]”, i napada dužnosnike, stručnjake i sam UN zbog širenja „poruke u kojoj sami sebi čestitaju na neminovnoj pobjedi nad siromaštvom” kojoj podaci ne govore u prilog.
 
Samu srž Alstonova argumenta čini temeljito raščlanjivanje međunarodne granice siromaštva Svjetske banke (IPL), glavne mjere koju globalne institucije i pisci poput Pinkera koriste kao dokaz nezadrživog globalnog napretka, a koja je određena kao 1,90 USD dnevno pariteta kupovne moći međunarodnog dolara iz 2011. Prema ovoj granici, kako navode i Pinker i Alston, broj ljudi u ekstremnom siromaštvu diljem svijeta pao je s 36 posto u 1990. na 10 posto u 2015. godini. Međutim, ta je mjera „skandalozno neambiciozna”, tvrdi Alston.
 
Kao krut i neumoljiv prosjek nacionalnih granica siromaštva najsiromašnijih svjetskih zemalja, IPL stoji daleko ispod nacionalnih granica siromaštva mnogih zemalja, navodi se u izvješću. Vodimo li se IPL-om, Tajland ima stopu siromaštva od 0 posto, dok je prema nacionalnoj granici taj broj 9,9 posto. Još izraženije nepodudarnosti nalazimo u zemljama poput Južne Afrike (18,9 posto u usporedbi s 55 posto), Meksika (1,7 posto u usporedbi s 41,9 posto) i, naravno, Sjedinjenih Država (1,2 posto u usporedbi s 12,7 posto).
 
„IPL je izričito osmišljen kako bi odražavao zapanjujuće nizak životni standard, znatno ispod bilo kakvog razumnog poimanja dostojanstvenog života”, piše Alston. „Uz ovu mjeru, osoba može ‘izbjeći’ siromaštvu bez primanja približno dostatnih kako bi postigla odgovarajući životni standard, što uključuje pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju.”
 
Osim toga, IPL izjednačava, pa čak i briše, niz drugih nejednakosti u okviru ove zapanjujuće neravnopravnosti, uključujući očite rodne nejednakosti, te stotine milijuna ljudi koji su beskućnici, izbjeglice, radnici migranti i druge skupine koje nesrazmjerno osjećaju žalac siromaštva. Nevjerojatno, Alston primjećuje da je Svjetska banka — jedan od predvodnika u svaljivanju ekonomske bijede na siromašne i potlačene zemlje — odbacila preporuku vlastite Komisije za globalno siromaštvo da usvoji osnovnu procjenu koja se temelji na potrebama, umjesto one koju sada koristi, a koju je izabralo petnaest siromašnih zemalja, jer „bi bilo paternalistički i podcjenjivački sumnjati u odabire” tih naroda. Nema nam druge nego smijati se.
 

Neprimjereni trijumfalizam

Čim se odmaknemo od ove granice, slika svijeta koji postaje sve bolji i bolji nestaje bez traga. Kad se povisi na jadnih 5,50 dolara dnevno, piše Alston, broj stanovnika u siromaštvu u istom ovom dvadesetpetogodišnjem razdoblju pada sa 3,5 milijardi na 3,4 milijarde. Ako u obzir uzmemo „liniju socijetalnog siromaštva” Svjetske banke, razvijenu 2018. u svrhe mjerenja siromaštva u odnosu na potrošnju različitih zemalja, taj se broj tijekom navedenog razdoblja smanjio za samo 0,25 milijardi, što je 2,1 milijarda— malo manje od trećine tadašnjeg svjetskog stanovništva. Čak i ako se vodimo velikodušnom mjerom IPL-a, stvari i dalje ne izgledaju posebno sjajno: 700 milijuna ljudi preživljavalo je s manje od 1,90 dolara dnevno, a dodatnih 140 milijuna ljudi na Bliskom istoku i u supsaharskoj Africi to su činili tijekom istoga razdoblja.
 
„Smanjenje siromaštva koje [IPL] navodno pokazuje uglavnom je posljedica rastućih dohodaka u jednoj jedinoj zemlji, Kini,” kaže Alston.
 
U izvještaju se zloslutno upozorava na to da će uskoro nestati i najmanji razlozi nadi da se siromaštvo postepeno iskorijenjuje. Pandemija koronavirusa „izbrisat će sav napredak u smanjenju siromaštva postignut u posljednje tri godine“, navodi se u izvješću, a klimatske promjene, koje gotovo sve svjetske vlade ignoriraju, „izvrgnut će ruglu“ ionako obeshrabrujuće projekcije Svjetske banke za sljedeće desetljeće.
 

Ni slijepi optimizam ni očaj

Nema ničeg lošeg u optimizmu samom po sebi. Na kraju krajeva, očaj je nerijetko rođak neaktivnosti i predaje. Međutim, stil optimizma koji potiču mislioci poput Pinkera osmišljen je tako da vodi upravo tome, jer uvjerava ljude da se ne trebaju boriti, pa čak ni zabrinjavati, jer se sve neumitno kreće u pravome smjeru.
 
Usprkos svemu, postoje razlozi za optimizam: od povijesnog vala globalne i američke pobune koji je iznudio promjenu stavova o rasi i neoliberalizmu, do činjenice da su siromaštvo i problemi poput njega rješivi ako naprosto smognemo potrebnu političku volju. Kao što nas Oxfam često voli podsjetiti, trilijuni dolara sakriveni u poreznim oazama mogli bi se oporezivati i tako više puta iznova iskorijeniti ekstremno siromaštvo.
 
S time na umu, Alston navodi skup preporuka s kojima bi bilo koji redoviti čitatelj Jacobina trebao biti upoznat: odbiti oslanjanje na privatni kapital i slobodnotržišne politike, znatno oporezivati velika poduzeća i bogate, te redistribuirati njihovo bogatstvo, započeti proces masovnog oproštaja duga i odmaknuti se od kratkovidnog fokusa na pojednostavljenu koncepciju „rasta“ kao pokretača smanjenja siromaštva. Ništa od ovog se bitno ne razlikuje od smjernica koje je u travnju, od svih medija, objavio upravo Financial Times.
 
Svijet se ne mijenja na bolje. Ali mogao bi. A ideje ljevice sve se više prepoznaju kao zdravorazumska rješenja da se to i postigne.




Branko Marcetic piše za Jacobin i autor je knjige Yesterday’s Man: The Case Against Joe Biden. Živi u Torontu, u Kanadi.

Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve