Službeno je – Steven Pinker priča gluposti

"Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."

Steven Pinker prima počasni doktorat znanosti sveučilišta Simon Fraser, Britanska Kolumbija, Kanada, 12. lipnja 2014. godine (izvor: Simon Fraser University - Communications & Marketing @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina.



Svijet se ne mijenja na bolje.
 
To može zvučati iznenađujuće s obzirom na vojsku pisaca i mislilaca koji nam govore drugačije, koji ukazuju na razna mjerila i tvrde kako je pesimističan pogled na svijet rezultat nostalgije smušenih staraca. Među njima prednjači profesor psihologije na Harvardu i prijatelj Jeffreyja Epsteina, Steven Pinker, koji tvrdi da je takvo beznađe „ravnozemljaški neispravno“ i proizvod „grijeha nezahvalnosti“, te se djelomično oslanja na „ogroman napredak u borbi protiv ekstremnog siromaštva“ na svjetskoj razini kao dokaz da ljudi ovih dana naprosto previše „cmizdre, zavijaju, cvile, jadikuju i cendraju”.
 
Jedini je problem što to nije istina. Pinker i industrija optimizma koju predstavlja na nišanu su najnovijeg i posljednjeg izvještaja Philippa Alstona kao posebnog izvjestitelja UN-a o ekstremnom siromaštvu, koji u izjavi priloženoj izvješću osuđuje „neprimjereni trijumfalizam koji blokira upravo one reforme koje su mogle spriječiti najgore posljedice pandemije [korona virusa]”, i napada dužnosnike, stručnjake i sam UN zbog širenja „poruke u kojoj sami sebi čestitaju na neminovnoj pobjedi nad siromaštvom” kojoj podaci ne govore u prilog.
 
Samu srž Alstonova argumenta čini temeljito raščlanjivanje međunarodne granice siromaštva Svjetske banke (IPL), glavne mjere koju globalne institucije i pisci poput Pinkera koriste kao dokaz nezadrživog globalnog napretka, a koja je određena kao 1,90 USD dnevno pariteta kupovne moći međunarodnog dolara iz 2011. Prema ovoj granici, kako navode i Pinker i Alston, broj ljudi u ekstremnom siromaštvu diljem svijeta pao je s 36 posto u 1990. na 10 posto u 2015. godini. Međutim, ta je mjera „skandalozno neambiciozna”, tvrdi Alston.
 
Kao krut i neumoljiv prosjek nacionalnih granica siromaštva najsiromašnijih svjetskih zemalja, IPL stoji daleko ispod nacionalnih granica siromaštva mnogih zemalja, navodi se u izvješću. Vodimo li se IPL-om, Tajland ima stopu siromaštva od 0 posto, dok je prema nacionalnoj granici taj broj 9,9 posto. Još izraženije nepodudarnosti nalazimo u zemljama poput Južne Afrike (18,9 posto u usporedbi s 55 posto), Meksika (1,7 posto u usporedbi s 41,9 posto) i, naravno, Sjedinjenih Država (1,2 posto u usporedbi s 12,7 posto).
 
„IPL je izričito osmišljen kako bi odražavao zapanjujuće nizak životni standard, znatno ispod bilo kakvog razumnog poimanja dostojanstvenog života”, piše Alston. „Uz ovu mjeru, osoba može ‘izbjeći’ siromaštvu bez primanja približno dostatnih kako bi postigla odgovarajući životni standard, što uključuje pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju.”
 
Osim toga, IPL izjednačava, pa čak i briše, niz drugih nejednakosti u okviru ove zapanjujuće neravnopravnosti, uključujući očite rodne nejednakosti, te stotine milijuna ljudi koji su beskućnici, izbjeglice, radnici migranti i druge skupine koje nesrazmjerno osjećaju žalac siromaštva. Nevjerojatno, Alston primjećuje da je Svjetska banka — jedan od predvodnika u svaljivanju ekonomske bijede na siromašne i potlačene zemlje — odbacila preporuku vlastite Komisije za globalno siromaštvo da usvoji osnovnu procjenu koja se temelji na potrebama, umjesto one koju sada koristi, a koju je izabralo petnaest siromašnih zemalja, jer „bi bilo paternalistički i podcjenjivački sumnjati u odabire” tih naroda. Nema nam druge nego smijati se.
 

Neprimjereni trijumfalizam

Čim se odmaknemo od ove granice, slika svijeta koji postaje sve bolji i bolji nestaje bez traga. Kad se povisi na jadnih 5,50 dolara dnevno, piše Alston, broj stanovnika u siromaštvu u istom ovom dvadesetpetogodišnjem razdoblju pada sa 3,5 milijardi na 3,4 milijarde. Ako u obzir uzmemo „liniju socijetalnog siromaštva” Svjetske banke, razvijenu 2018. u svrhe mjerenja siromaštva u odnosu na potrošnju različitih zemalja, taj se broj tijekom navedenog razdoblja smanjio za samo 0,25 milijardi, što je 2,1 milijarda— malo manje od trećine tadašnjeg svjetskog stanovništva. Čak i ako se vodimo velikodušnom mjerom IPL-a, stvari i dalje ne izgledaju posebno sjajno: 700 milijuna ljudi preživljavalo je s manje od 1,90 dolara dnevno, a dodatnih 140 milijuna ljudi na Bliskom istoku i u supsaharskoj Africi to su činili tijekom istoga razdoblja.
 
„Smanjenje siromaštva koje [IPL] navodno pokazuje uglavnom je posljedica rastućih dohodaka u jednoj jedinoj zemlji, Kini,” kaže Alston.
 
U izvještaju se zloslutno upozorava na to da će uskoro nestati i najmanji razlozi nadi da se siromaštvo postepeno iskorijenjuje. Pandemija koronavirusa „izbrisat će sav napredak u smanjenju siromaštva postignut u posljednje tri godine“, navodi se u izvješću, a klimatske promjene, koje gotovo sve svjetske vlade ignoriraju, „izvrgnut će ruglu“ ionako obeshrabrujuće projekcije Svjetske banke za sljedeće desetljeće.
 

Ni slijepi optimizam ni očaj

Nema ničeg lošeg u optimizmu samom po sebi. Na kraju krajeva, očaj je nerijetko rođak neaktivnosti i predaje. Međutim, stil optimizma koji potiču mislioci poput Pinkera osmišljen je tako da vodi upravo tome, jer uvjerava ljude da se ne trebaju boriti, pa čak ni zabrinjavati, jer se sve neumitno kreće u pravome smjeru.
 
Usprkos svemu, postoje razlozi za optimizam: od povijesnog vala globalne i američke pobune koji je iznudio promjenu stavova o rasi i neoliberalizmu, do činjenice da su siromaštvo i problemi poput njega rješivi ako naprosto smognemo potrebnu političku volju. Kao što nas Oxfam često voli podsjetiti, trilijuni dolara sakriveni u poreznim oazama mogli bi se oporezivati i tako više puta iznova iskorijeniti ekstremno siromaštvo.
 
S time na umu, Alston navodi skup preporuka s kojima bi bilo koji redoviti čitatelj Jacobina trebao biti upoznat: odbiti oslanjanje na privatni kapital i slobodnotržišne politike, znatno oporezivati velika poduzeća i bogate, te redistribuirati njihovo bogatstvo, započeti proces masovnog oproštaja duga i odmaknuti se od kratkovidnog fokusa na pojednostavljenu koncepciju „rasta“ kao pokretača smanjenja siromaštva. Ništa od ovog se bitno ne razlikuje od smjernica koje je u travnju, od svih medija, objavio upravo Financial Times.
 
Svijet se ne mijenja na bolje. Ali mogao bi. A ideje ljevice sve se više prepoznaju kao zdravorazumska rješenja da se to i postigne.




Branko Marcetic piše za Jacobin i autor je knjige Yesterday’s Man: The Case Against Joe Biden. Živi u Torontu, u Kanadi.

Vezani članci

  • 2. kolovoza 2020. Pobuna protiv laži opasnih po život Prosvjedi u Srbiji početkom srpnja bili su potaknuti nizom laži i manipulacija kojima je vlast pokušala prikriti katastrofalno upravljanje pandemijom koronavirusa. Učinivši si medvjeđu uslugu pobjedom na izborima na kojima je parlament ispražnjen od opozicije, Vučićeva ambicija da održi privid demokracije u državi kojom vlada autokratski dodatno je dovedena u pitanje uslijed žestoke represije policijskih snaga protiv heterogene mase ljudi koja je izašla na ulice da iskaže svoje nezadovoljstvo na jedini preostali način u Vučićevoj Srbiji.
  • 2. kolovoza 2020. „Zašto glumiš marksista?“ "Biti „kapital“ nije supstantivna kvaliteta. Društveni odnosi kapitalizma pretvaraju stroj u kapital, što on nikako nije sam po sebi. Primjerice, krušna peć u kooperativnoj pekari u Montreuilu nije kapital, zato što je ugrađena u kooperativne i nenadničke društvene odnose. Međutim, ista krušna peć u industrijskoj pekari postaje kapital. Ista krušna peć. Kapital na jednom mjestu, ne-kapital na drugom. Biti kapital nije supstantivno svojstvo stvari."
  • 31. srpnja 2020. Iza leđa korone: rad, kuća i vrijeme Višak vremena za dokolicu, prividno nataložen u kućanstvima tijekom pandemije korona virusa, zakriva diferencijaciju rada po klasnim, rodnim i rasnim linijama, što autorica razmatra na podlozi teorije socijalne reprodukcije. Uz intenzifikaciju kućanskog, javnog odnosno komodificiranog orodnjenog reproduktivnog rada, na pretpostavljeni stambeni prostor eksternaliziran je i dio proizvodnog rada, bez adresiranja svih njegovih materijalnih dimenzija i pojačano prekarne izvedbe, dok je istovremeno veliki broj radnica i radnika van kućanstava nastavio obavljati onaj rad koji je neophodan za svakodnevno namirivanje potreba društva.
  • 26. srpnja 2020. Liberali još uvijek misle da će utvrđivanje činjenica zaustaviti desnicu "Za današnje liberale, standardni pristup borbi protiv desnice provjera je činjenica koje iznosi. Međutim, konzervativci nisu natjecatelji u debati: vode političku borbu i usmjereni su na pobjedu. Utvrđivanje činjenica neće nas spasiti."
  • 26. srpnja 2020. Toplinski valovi globalno su sve dulji i učestaliji "Nova studija donosi „nedvosmislene indikatore“ da globalno zagrijavanje nije samo u tijeku, već da i ubrzava. Znanstvenici i znanstvenice inzistiraju kako je „vrijeme za pasivnost prošlo“."
  • 19. srpnja 2020. Kako je Heidegger postao glavni filozof ekstremne desnice? "U Njemačkoj je Heideggerova popularnost na ekstremnoj desnici povezana s načinima na koje njegova filozofija legitimizira regionalni environmentalizam, populizam i kulturni rasizam ekstremne desnice. Njegova vizija nacionalnog tubitka (Dasein), specifičnog kolektivnog bića utemeljenog na zajedničkom duhu, tradiciji i uronjenost u lokalno, pruža suvremenoj njemačkoj ekstremnoj desnici viziju bijelog identiteta koji ujedinjuje „narod“ i „elitu“ na temelju privrženosti lokalnom i „običnim ljudima“ te njegovu glorifikaciju putem rasijalizacije inferiornog kulturnog i religijskog „Drugog“."
  • 19. srpnja 2020. Izvještaj s 218. plenuma Filozofskog fakulteta + izjava za medije Na 218. plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanom 13. srpnja, raspravljalo se o nepravilnostima u procesu izbora dekana FFZG-a i održavanju sjednice Senata na kojoj je valjalo odlučiti hoće li kandidatura većinski izglasanog profesora Jovanovića biti prihvaćena, o prirodi smjene dekanice Filozofskog Vesne Vlahović-Štetić i postavljanja o. d. dekana Miljenka Šimprage na čelo istog. Izglasane su tri točke (odbijanje razrješenja dekanice i postavljanja Šimprage za o. d. dekana, te umjesto njega potvrđivanje demokratski izabranog o. d. dekana Bagića), koje su usmjerene prema Senatu. Uspostavljene su radne grupe i najavljene daljnje akcije te širenje fronte.
  • 19. srpnja 2020. Ne možemo govoriti o rasizmu bez razumijevanja bjelačkosti "Bijeli životi već su bitniji od drugih, stoga proklamirati da su bitni znači pridati im dodatnu vrijednost, što nas opasno približava terenu bjelačke supremacije. To ne znači da su sve bijele osobe u zapadnim društvima materijalno dobro zbrinute ili da ne trpe oskudicu, nego da to nije posljedica činjenice da su bijeli. Crni životi i dalje su obezvrjeđeni, a kako bismo došli do željene situacije u kojoj su svi životi (uistinu) bitni, prvo oni moraju ostvariti paritet tako što će postati bitni. Ovo uistinu nije toliko teško razumjeti, osim ako to odabirete ne razumjeti."
  • 12. srpnja 2020. Argumenti u korist javne prehrane Dok globalno 820 milijuna ljudi gladuje, a 57 milijuna u najbogatijim zemljama koristi besplatno dijeljenu hranu, najmanje trećina proizvedene hrane propada prije konzumacije. Postojeća proizvodnja, alokacija i priprema hrane bazirana je na tržišnim odnosima, kupovnoj moći pojedinaca i pojedinki te kućanskom radu. Javno zdravstvo, školstvo i skrb pokazuju da u nekim domenama postoje optimalnije i efikasnije solucije. Sustav javne prehrane dostupne cijelom stanovništvu mogao bi uključiti kapacitete privatnog sektora, osigurati pravedan otkup lokalno proizvedene hrane i staviti naglasak na ekološki održiva rješenja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve