Službeno je – Steven Pinker priča gluposti

"Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina."

Steven Pinker prima počasni doktorat znanosti sveučilišta Simon Fraser, Britanska Kolumbija, Kanada, 12. lipnja 2014. godine (izvor: Simon Fraser University - Communications & Marketing @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Kada Steven Pinker uporno tvrdi da se stanje u svijetu sve više poboljšava, dobar dio njegova argumenta temelji se na tvrdnjama o smanjenju globalnog siromaštva. Međutim, novi izvještaj UN-ova stručnjaka za temu siromaštva poništava navedeni argument, demonstrirajući kako je globalno siromaštvo ostalo gotovo nepromijenjeno tijekom posljednjih četrdeset godina.



Svijet se ne mijenja na bolje.
 
To može zvučati iznenađujuće s obzirom na vojsku pisaca i mislilaca koji nam govore drugačije, koji ukazuju na razna mjerila i tvrde kako je pesimističan pogled na svijet rezultat nostalgije smušenih staraca. Među njima prednjači profesor psihologije na Harvardu i prijatelj Jeffreyja Epsteina, Steven Pinker, koji tvrdi da je takvo beznađe „ravnozemljaški neispravno“ i proizvod „grijeha nezahvalnosti“, te se djelomično oslanja na „ogroman napredak u borbi protiv ekstremnog siromaštva“ na svjetskoj razini kao dokaz da ljudi ovih dana naprosto previše „cmizdre, zavijaju, cvile, jadikuju i cendraju”.
 
Jedini je problem što to nije istina. Pinker i industrija optimizma koju predstavlja na nišanu su najnovijeg i posljednjeg izvještaja Philippa Alstona kao posebnog izvjestitelja UN-a o ekstremnom siromaštvu, koji u izjavi priloženoj izvješću osuđuje „neprimjereni trijumfalizam koji blokira upravo one reforme koje su mogle spriječiti najgore posljedice pandemije [korona virusa]”, i napada dužnosnike, stručnjake i sam UN zbog širenja „poruke u kojoj sami sebi čestitaju na neminovnoj pobjedi nad siromaštvom” kojoj podaci ne govore u prilog.
 
Samu srž Alstonova argumenta čini temeljito raščlanjivanje međunarodne granice siromaštva Svjetske banke (IPL), glavne mjere koju globalne institucije i pisci poput Pinkera koriste kao dokaz nezadrživog globalnog napretka, a koja je određena kao 1,90 USD dnevno pariteta kupovne moći međunarodnog dolara iz 2011. Prema ovoj granici, kako navode i Pinker i Alston, broj ljudi u ekstremnom siromaštvu diljem svijeta pao je s 36 posto u 1990. na 10 posto u 2015. godini. Međutim, ta je mjera „skandalozno neambiciozna”, tvrdi Alston.
 
Kao krut i neumoljiv prosjek nacionalnih granica siromaštva najsiromašnijih svjetskih zemalja, IPL stoji daleko ispod nacionalnih granica siromaštva mnogih zemalja, navodi se u izvješću. Vodimo li se IPL-om, Tajland ima stopu siromaštva od 0 posto, dok je prema nacionalnoj granici taj broj 9,9 posto. Još izraženije nepodudarnosti nalazimo u zemljama poput Južne Afrike (18,9 posto u usporedbi s 55 posto), Meksika (1,7 posto u usporedbi s 41,9 posto) i, naravno, Sjedinjenih Država (1,2 posto u usporedbi s 12,7 posto).
 
„IPL je izričito osmišljen kako bi odražavao zapanjujuće nizak životni standard, znatno ispod bilo kakvog razumnog poimanja dostojanstvenog života”, piše Alston. „Uz ovu mjeru, osoba može ‘izbjeći’ siromaštvu bez primanja približno dostatnih kako bi postigla odgovarajući životni standard, što uključuje pristup zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju.”
 
Osim toga, IPL izjednačava, pa čak i briše, niz drugih nejednakosti u okviru ove zapanjujuće neravnopravnosti, uključujući očite rodne nejednakosti, te stotine milijuna ljudi koji su beskućnici, izbjeglice, radnici migranti i druge skupine koje nesrazmjerno osjećaju žalac siromaštva. Nevjerojatno, Alston primjećuje da je Svjetska banka — jedan od predvodnika u svaljivanju ekonomske bijede na siromašne i potlačene zemlje — odbacila preporuku vlastite Komisije za globalno siromaštvo da usvoji osnovnu procjenu koja se temelji na potrebama, umjesto one koju sada koristi, a koju je izabralo petnaest siromašnih zemalja, jer „bi bilo paternalistički i podcjenjivački sumnjati u odabire” tih naroda. Nema nam druge nego smijati se.
 

Neprimjereni trijumfalizam

Čim se odmaknemo od ove granice, slika svijeta koji postaje sve bolji i bolji nestaje bez traga. Kad se povisi na jadnih 5,50 dolara dnevno, piše Alston, broj stanovnika u siromaštvu u istom ovom dvadesetpetogodišnjem razdoblju pada sa 3,5 milijardi na 3,4 milijarde. Ako u obzir uzmemo „liniju socijetalnog siromaštva” Svjetske banke, razvijenu 2018. u svrhe mjerenja siromaštva u odnosu na potrošnju različitih zemalja, taj se broj tijekom navedenog razdoblja smanjio za samo 0,25 milijardi, što je 2,1 milijarda— malo manje od trećine tadašnjeg svjetskog stanovništva. Čak i ako se vodimo velikodušnom mjerom IPL-a, stvari i dalje ne izgledaju posebno sjajno: 700 milijuna ljudi preživljavalo je s manje od 1,90 dolara dnevno, a dodatnih 140 milijuna ljudi na Bliskom istoku i u supsaharskoj Africi to su činili tijekom istoga razdoblja.
 
„Smanjenje siromaštva koje [IPL] navodno pokazuje uglavnom je posljedica rastućih dohodaka u jednoj jedinoj zemlji, Kini,” kaže Alston.
 
U izvještaju se zloslutno upozorava na to da će uskoro nestati i najmanji razlozi nadi da se siromaštvo postepeno iskorijenjuje. Pandemija koronavirusa „izbrisat će sav napredak u smanjenju siromaštva postignut u posljednje tri godine“, navodi se u izvješću, a klimatske promjene, koje gotovo sve svjetske vlade ignoriraju, „izvrgnut će ruglu“ ionako obeshrabrujuće projekcije Svjetske banke za sljedeće desetljeće.
 

Ni slijepi optimizam ni očaj

Nema ničeg lošeg u optimizmu samom po sebi. Na kraju krajeva, očaj je nerijetko rođak neaktivnosti i predaje. Međutim, stil optimizma koji potiču mislioci poput Pinkera osmišljen je tako da vodi upravo tome, jer uvjerava ljude da se ne trebaju boriti, pa čak ni zabrinjavati, jer se sve neumitno kreće u pravome smjeru.
 
Usprkos svemu, postoje razlozi za optimizam: od povijesnog vala globalne i američke pobune koji je iznudio promjenu stavova o rasi i neoliberalizmu, do činjenice da su siromaštvo i problemi poput njega rješivi ako naprosto smognemo potrebnu političku volju. Kao što nas Oxfam često voli podsjetiti, trilijuni dolara sakriveni u poreznim oazama mogli bi se oporezivati i tako više puta iznova iskorijeniti ekstremno siromaštvo.
 
S time na umu, Alston navodi skup preporuka s kojima bi bilo koji redoviti čitatelj Jacobina trebao biti upoznat: odbiti oslanjanje na privatni kapital i slobodnotržišne politike, znatno oporezivati velika poduzeća i bogate, te redistribuirati njihovo bogatstvo, započeti proces masovnog oproštaja duga i odmaknuti se od kratkovidnog fokusa na pojednostavljenu koncepciju „rasta“ kao pokretača smanjenja siromaštva. Ništa od ovog se bitno ne razlikuje od smjernica koje je u travnju, od svih medija, objavio upravo Financial Times.
 
Svijet se ne mijenja na bolje. Ali mogao bi. A ideje ljevice sve se više prepoznaju kao zdravorazumska rješenja da se to i postigne.




Branko Marcetic piše za Jacobin i autor je knjige Yesterday’s Man: The Case Against Joe Biden. Živi u Torontu, u Kanadi.

Vezani članci

  • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 "Trumpovo ukidanje povijesnih zaštita za transrodne populacije, određenih za Obame, nova je razina okrutnosti tijekom pandemije COVID-19, piše Kay Van Wey, odvjetnica iz odvjetničkog društva Van Wey, Presby & Williams."
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 11. listopada 2020. Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa "Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."
  • 4. listopada 2020. Jedan od načina odupiranja kapitalističkoj proizvodnji hrane "Agroekologija se oslanja na duboke sustave znanja kako bi suzbila štetu uzrokovanu kapitalističkim agrobiznisom."
  • 4. listopada 2020. „Obiteljske vrijednosti“ bez klase su slijepa ulica za laburiste "Obitelj se često s pravom doživljava kao temelj konzervativizma. Međutim, imajući u vidu rapidan porast dječjeg siromaštva i primoravanje obitelji na sve katastrofalnije životne uvjete, Keir Starmer je s pravom pokušao reaproprirati obitelj u svojem govoru na jučerašnjoj konferenciji. Ipak, ako vođa laburista zaista cijeni „obiteljske vrijednosti“, mora preći s otrcanih fraza na klasnu politiku."
  • 4. listopada 2020. Kriza mentalnog zdravlja u pandemiji COVID-19 "Novo istraživanje sugerira da se broj oboljelih od depresije udvostručio tijekom pandemije COVID-19 – no zbog višegodišnjeg rezanja sredstava servisima mentalne zdravstvene skrbi, sustavi potpore jedva se nose sa situacijom."
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti "Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta."
  • 27. rujna 2020. Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji "U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti."
  • 27. rujna 2020. Trump namjerava ukrasti izbore i jedino ga mi možemo spriječiti U SAD-u se 3. studenog održavaju predsjednički izbori. Premda trenutni predsjednik Donald Trump najavljuje da se ne namjerava pridržavati rezultata ako mu ne budu po volji, kandidat Demokratske stranke Joe Biden ne pokazuje da ozbiljno shvaća prijetnju. Sve izgleda kao da će se ponoviti prijeporna izborna situacija iz 2000. godine, kada su Al Gore i vodstvo Demokratske stranke, suočeni s tijesnim izbornim rezultatom i nepotpunim prebrojavanjem glasova položili vjeru u Vrhovni sud, demobilizirali prosvjednu opoziciju iz baze i omogućili George W. Bushu da dođe na vlast. Ponovni ustavni puč Republikanske stranke, ovoga puta na čelu s Trumpom, koji ovih dana radi na popunjavanju mjesta u Vrhovnom sudu upražnjenog smrću Ruth Bader Ginsburg, zaustavit će samo militantna mobilizacija odozdo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve