Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa

"Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."

Naljepnica Mental Health Vandals, u sklopu kampanje borbe protiv uništavanja NHS-a, Islington, London, 20. prosinca 2015. godine (izvor: duncan c @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti.

Hoće li apokalipsa biti popraćena kricima užasa ili kolutanjem očiju? Teško je razmišljati o suprotstavljanju svjetskim nepravdama u trenutku kada izgleda da kapitalizam proždire samog sebe, i nas s njim. Svaki smo tjedan suočeni s novom pričom koja opisuje koliko je točno polarnog pokrova već nestalo, ili kako su oceani toliko zagađeni da se u njima goje milijarde mutiranih meduza. Kada suočite ljude s ovakvim podacima često se ispostavi da su ih naprosto prisiljeni u potpunosti ignorirati. Činjenica da ne izgleda kao da postoji izlaz iz ovakve situacije, kao i svakodnevna mizerija života u kapitalizmu, po svoj su prilici odgovor na pitanje zašto su ljudi, osobito oni mlađi, toliko nevjerojatno nesretni.

 

Kao pokret, kao revolucionarni marksisti, moramo razmišljati o našoj ulozi u ratu protiv mentalnih bolesti. Ne samo o tome kako bismo se mogli konkretno boriti za bolje načine da omogućimo ljudima dobivanje terapije, već i o tome kako učiniti njihovo alijenirajuće iskustvo alatom kojim se mogu poslužiti kako bi porazili kapital.

 

Alijenacija, nepravda, mizerija

Danas je primamljujuće govoriti o epidemiji mentalnih bolesti koja hara zapadnoeuropskim i američkim kapitalizmom. Sada već općeprihvaćene brojke prema kojima svaki četvrti čovjek pati od ozbiljnih mentalnih bolesti, zastrašujuće su same po sebi, ali izmiče im činjenica da je društveni utjecaj mentalnih bolesti daleko veći od svakog četvrtog ljudskog bića. Obitelji i prijatelji primorani su nositi se s učincima patnje voljene osobe. Lakše i kratkotrajne bolesti te bolesti nižeg ranga, koje se ponekad možda propušta dijagnosticirati, u biti nisu obuhvaćene ovim statistikama.

 

Veća otvorenost prema pitanju mentalnih bolesti nije donijela i veću militantnost naspram uzroka psihoze. Organizacije civilnog društva kao što su Time To Change (Vrijeme je za promjenu) i Mind (Um) imale su pozitivnu reformsku ulogu, ali nažalost, i naravno, namjerno, postoje granice do kojih one mogu ići. Javni govor o mentalnom zdravlju možda smanji stigmatizaciju, ali čime doprinosi borbi protiv njezinih stvarnih uzroka, kao i onih samih mentalnih bolesti? Iako mentalne bolesti nisu isključivo društveni konstrukt, marksistička analiza nužno će ih staviti na teret klasnom društvu, i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Marksisti u tome nisu usamljeni.

 

Ukradene budućnosti

Ne možemo ovo tumačiti isključivo kroz generacijsku optiku. Slabljenje adekvatne socijalne skrbi za starije osobe još je jedan slučaj usporenog nasilja, i ovo nije pokušaj da se ustvrdi kako bi mladi ljudi za svoje očajanje trebali kriviti starije generacije. Međutim, trenutno mlade ljude mori konkretni aspekt ukradene budućnosti. Od izostanka pristojno plaćenog i sigurnog zaposlenja, krađe visokog obrazovanja i obrazovanja odraslih, neprestanog rasnog šikaniranja, korištenja sankcija povezanih uz socijalne naknade kako bi se učvrstilo rodne uloge i binarnu rigidnost zadržavanjem mladih LGBTQ osoba kod njihovih roditelja, do nadolazeće okolišne katastrofe, mladim ljudima teško je razmišljati o budućnosti na racionalno optimističan način. To je nesumnjivo jedan od razloga zbog kojih se veliki broj nas povlači u neoliberalni konzumerizam ili X-faktorizaciju ukupnog društvenog života, pri čemu samopromocija postaje najčestitiji cilj.

 

Međutim, da bi postojali pobjednici talent emisije, mora postojati smetlište gubitnika, na kojem se nalazi većina nas. Ne radi se o tome da mladi ljudi očekuju kako će stvari teći glatko, ili da su lijeni, već su nagrabusili štogod da učine. Jedino oni koji sustavno gaze preko prijatelja i kolega uspinju se do vrha, da bi ih se potom paradiralo kao dokaz kako bilo tko može uspjeti ako uloži malo truda. Sve ovo kombinira se s općom razinom grozote i proizvodi probleme s mentalnim zdravljem. Iako nam je potreban kritički pristup OCD-ovima kao što je Mind, izvještaj koji su nedavno pripremili, a prema kojemu su mentalne bolesti u porastu među učenicima i učenicama srednjih škola, primjer je toga kako kapitalizam učinkovito razara vlastite kapacitete za reprodukciju svog društvenog poretka.

 

Kriza djelovanja

Nama ova epidemija predstavlja ogroman problem, tragediju, krizu djelovanja. Mentalna ili fizička bolest ni na koji način ne određuje da osobe nisu u stanju boriti se za vlastitu emancipaciju. Društvo im to onemogućuje. No to je još jedan teret, još jedan okov, još jedan lanac oko vrata. Reći „jednako ste sposobni boriti se“ zato nikada ne može značiti „morate se pribrati“.

 

Nije slučajnost da su depresija i anksioznost, kao i apokaliptična rezignacija, u porastu tijekom proteklih dvadeset godina. Čak i najozbiljniji pokreti nisu uspjeli predstaviti učinkovit izazov kapitalističkom procesu samouništenja. Način na koji je ljevica često konstruirala svoje vođe nije bio od pomoći. Nedavne smrti Tonyja Benna i Boba Crowa rezultirale su time da se brojni komentatori pitaju gdje su njihovi ekvivalenti u idućoj generaciji. Mislim da oni_e postoje – iako nisu uvijek pred očima javnosti – ali takva percepcija heroja nije nam od koristi. Time dolazi do prebacivanja odgovornosti, i evocira se prizor borca obdarenog individualnom snagom. Nemojte me krivo razumjeti, ne zamjeram ništa Tonyju ni Bobu, upravo suprotno – ali mislim da nas činjenica da smo prisiljeni tražiti inspiraciju u pojedincima umjesto u kolektivima dovodi u probleme. Kakva je uloga u borbi za ljude kada su suviše anksiozni da bi bili javni heroji? Međutim, takvi su nam ljudi potrebni kao predvodnici naših emancipatornih projekata, i ne možemo zahtijevati da „im se stanje popravi“ kao preduvjet da to budu u mogućnosti činiti.

 

Spasiti svijet

Da, trebaju nam pokreti, ali i općenito populariziranje masovne baze depresivaca. Potrebno nam je jedinstvo korisnika_ca i radnika_ca uslužnog sektora uz podršku kontrakulturne propagandne kampanje.

 

Po pitanju osjećaja da smo bespomoćni da promijenimo svijet, otvoreno naznačenog u članku u Viceu, potreban nam je način da kolektivno odbijemo anksioznost i očajanje. Nismo spremni sjediti postrani s hladnom pivom u ruci i gledati kako se vode dižu i klizišta otvaraju.

 

Boriti se protiv kapitalizma zapravo može biti iznimno ispunjujuće, i suzbiti učinke alijenacije. Međutim, to nije dovoljno. Ne samo zato što i iskustvo trajne aktivnosti na ljevici samo po sebi može biti nevjerojatno alijenirajuće, traumatično i stvarati anksioznost, nego zbog toga što ne postoji prečica – ljevica se ne nalazi izvan kapitalizma i ne može se hermetički izolirati. No mislim da postoje načini pomoću kojih možemo raditi na umanjivanju tih efekata – između ostalog, tako što se nećemo prepuštati moraliziranju, nećemo poticati hiperaktivnost koja vodi prema izgaranju, te se nećemo pogrešno postavljati prema slučajevima opresije, napastovanja i maltretiranja.

 

Međutim, također trebamo razmisliti kako bismo se mogli konkretno organizirati i propagandizirati oko samog pitanja mentalnog zdravlja – čak i ako je toliko intrinzično povezano s drugim stvarima. Peter Sedgwick, marksistički psihijatar, zagovarao je da svi oblici terapije budu besplatni po potrebi, bez obzira na zapreke. Kako da se za to borimo ako se NHS naveliko rasprodaje?

 

Čini se kako je ljevica sve bolja u prepoznavanju pustoši koju psihoza stvara među čitavom generacijom ljudi – to mi pokazuje potencijal da se oko toga i organizira. Međutim, moramo biti u stanju ne samo dijagnosticirati, već i povezati ljudske emocije i bolesti s politikom, s revolucijom koja bi nam omogućila da se prikladno i kolektivno nosimo s bolesti, primjerice, tako što ćemo se srijedom popodne boriti za širenje dostupnosti terapije u lokalnim zdravstvenim ambulantama.

 

Marx je govorio kako proleteri nemaju ništa za izgubiti osim vlastitih lanaca, a mogu osvojiti svijet. Mislim da to treba preformulirati, jer smo trenutno suočeni s mogućnošću gubitka svih naših budućnosti, gubitka svijeta koji bismo trebali osvojiti. Ne radi se o tome da nemamo ništa za izgubiti, već nemamo drugog izbora. Treba se izložiti i spasiti svijet. Ili izgubiti sve.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve