Costas Lapavitsas
22. studenoga 2020.
U Europi ne caruje drugarstvo
"Kada je Karl Marx razvijao svoje teorije, ljevica je kao struja već postojala. Ljevica u Europi ima povijesnu ulogu koja nam je dobro poznata još iz vremena Francuske revolucije. Trenutno po prvi puta u povijesti u Europi postoji ljevica koja ne želi mijenjati društvo. Kako bismo se suočili s ovim problemom, potrebna nam je ljevica koja se vraća svojem starom radikalizmu i želi dokrajčiti kapitalizam, a ne ga popravljati. Budući da takva ljevica u Europi ne postoji, vrijeme je da počnemo ozbiljno raditi na njezinoj izgradnji."
Progresivni akteri na različite načine pristupaju pitanju članstva u Europskoj uniji i eurozoni. Od djelomičnog odvajanja od Europske unije, primjerice izlaskom iz eurozone uz ostanak u EU, preko pokušaja reformiranja europskog političkog projekta u cjelini, do rješenja koja se temelje na izgradnji drugačijih saveza izvan EU. Koju opciju zagovarate i zašto?
Već dugo zagovaram da Grčka i druge periferne zemlje napuste monetarnu uniju, i da se uhvate ukoštac s ekonomskim i socijalnim politikama Europske unije. Radi se o dvije različite stvari. Kad razmišljamo o alternativnim europskim aranžmanima, trebamo uzeti u obzir da Europska unija i eurozona, današnja okosnica EU, nisu ispunile najavljena obećanja. Nema konvergencije, ne radi se o partnerstvu jednakih, već o institucionalnom okviru koji je u Europi stvorio potpodjele između centra i periferije i to se neće, niti se može preokrenuti.
Naše rasprave o koracima koje bi trebale poduzeti zemlje periferije, ali i centra, moraju poći od te činjenice. Dakle, s obzirom na navedeno, smatram da bi periferne zemlje trebale smjesta izaći iz europske monetarne unije, koja bi u svakom slučaju trebala biti ukinuta, čak i za zemlje centra. Periferne zemlje potom bi se morale suprotstaviti politikama same Europske unije dok pokušavaju obnoviti svoje ekonomije. Ne krenu li tim putem, zadržat će se na periferiji unedogled.
Je li postojao način da Grčka 2015. godine odbaci euro bez socijalne cijene koja bi kao posljedica takvog poteza došla na naplatu većini stanovništva?
Znamo da se povijest ne odvija linearno, iskustvo nam je to više puta pokazalo. Ne smijemo zaboraviti da u povijesti postoje skokovi, prekidi i nove situacije koje iz njih izviru. Promotrimo li Grčku s tim na umu, potpuno je jasno da je 2015. postojao trenutak, ili čak nekoliko trenutaka, kada je Grčka mogla učiniti društveni i ekonomski skok. Nema sumnje da u tome leži važnost 2015. godine, a naročito njenih prvih 6 mjeseci, kada je historijsko vrijeme bilo kondenzirano i akcelerirano.
Oni koji u takvim situacijama traže apsolutnu izvjesnost ne razumiju kako se povijest kreće i kako se društvo razvija. Nema potpune izvjesnosti u tim stvarima i ako na njoj inzistirate nikada nećete ništa promijeniti. No, razumno je smatrati da su neke stvari izvjesne i da ih morate učiniti jer su bitne za društvenu evoluciju. Ipak, najvažnije od svega je razumjeti što ne smijete učiniti, a to je moguće znati.
Grčka je 2015. godine nesumnjivo bila u takvoj poziciji, do čega je došlo zbog ulančavanja ekonomskih, društvenih i političkih silnica, koje su tijekom prethodnih godina aterirale na Syrizu, odnosno konkretnije na Alexisa Tsiprasa, kao čovjeka koji je personificirao mogućnost promjene. To je bila realnost, i to je ono što se naprosto događa u povijesti. Tsipras nije bio kadar suočiti se s povijesnim izazovom.
No nije bio jedini – takva je bila i sama Syriza, koja kao političko tijelo također nije bila dorasla izazovima te nije uspjela ugrabiti priliku i usmjeriti Grčku u drukčijem pravcu. Zašto? Imala je pogrešnu politiku. Uvijek možemo raspravljati o konkretnim potezima pojedinih vođa, kao i o pogreškama koje su napravili. Naravno da ljudi čine greške, međutim, pravi je problem zapravo bila Syrizina organizacijska politika, a prije svega njezini politički planovi u Europi, za Europu, i u Grčkoj, za Grčku.
U Syrizi su iskreno vjerovali da je moguće osvojiti demokratski mandat i na temelju toga sastančiti na europskom nivou, zahtijevati određene poteze i predlagati druge, te prisiliti kreditore na uzmicanje. Ljudi poput mene, ali i drugi, govorili su da je to nemoguće, što su Syriza i njezino vodstvo odbijali prihvatiti. Bili su uvjereni da imaju posla s Europom razumnih ljudi u kojoj caruje partnerstvo. Kada su se konačno suočili s realnošću Europe na kakvu smo ih upozoravali, a ne kakvu su sami bili zamislili, nisu se znali nositi s time i potpisali su predaju. U suštini su odugovlačili, čekali, odgađali, i na kraju se predali.
Drugim riječima, nisu bili dorasli povijesnoj stvarnosti. Jesu li se stvari mogle drukčije odigrati? U to nema sumnje. No, to bi zahtijevalo drugačije pripreme, drugačiji pogled na stvari, drugačije razumijevanje onoga što je bilo posrijedi, drugačiji plan, drugačije prijedloge, a vjerojatno i drugačije ljude te drugačije vodstvo. Sve se to zagovaralo i na ovaj ili onaj način je bilo na raspolaganju, ali je gurnuto na stranu.
Bi li postojala cijena za radničku klasu i cjelokupni narod Grčke? Naravno da bi. Nema velikih promjena, povijesnih skokova i prijeloma u povijesnoj evoluciji društava, a da se za to ne plati određena cijena. Međutim, cijena bi bila puno manja, a izglednost društvenog razvoja daleko veća. Omogućili bismo grčkom društvu i Europi kretanje u novome smjeru. Syriza je propustila iskoristiti priliku koju joj je povijest pružila, predala se i vratila na status quo.
Je li moguće postaviti prioritete između pitanja valute u Grčkoj i njezinih dužničkih obveza? Kako su ove domene povezane?
U svakoj ekonomskoj krizi određena pitanja postaju njezine fokalne točke. Ne postoji apstraktna ekonomska kriza, a stoga ni apstraktna kapitalistička kriza. Kapitalistička kriza je uvijek konkretna, uvijek postoje neka pitanja oko kojih konvergiraju glavne silnice krize. Pozicija koju zauzimamo s obzirom na to kojim bi se putem društveni razvoj trebao kretati određuje se na temelju onoga što govorimo o ovim ključnim pitanjima. U slučaju Grčke, ali i drugih zemalja eurozone, isfiltrirala su se dva jasna pitanja koja su imala tu ulogu. Prvo je pitanje duga, a drugo pitanje valute. Nema sumnje da su to bila glavna pitanja. Rečeno marksističkim rječnikom, kroz njih se klasna borba kristalizirala – učinila su klasne podjele i suprotstavljene klasne interese ekstremno vidljivima.
Djelovanje različitih političkih aktera u Grčkoj i drugdje možemo procijeniti s obzirom na ono što su zagovarali u pogledu ta dva pitanja. Iz moje perspektive, radikalna pozicija, koja je željela društvenu promjenu i vjerovala u nju, pozicija koja je uistinu željela vidjeti drugačiji svijet, a ne samo govoriti o njemu, glasila je: „Grčka mora na suveren način odbiti platiti dug i izaći iz europske monetarne unije te ponovno uspostaviti monetarnu suverenost.“
Pitanja duga i valute nije bilo moguće diferencirati, jer bi jedno za sobom povuklo drugo. Ova su pitanja bila povezana, kao što to klasna pitanja obično i jesu. Imala su usku ekonomsku dimenziju i bilo ih je moguće tehnički analizirati, ali su imala i spomenutu duboku društvenu te političku dimenziju. Oni koji su promatrali isključivo ekonomiju ili samo o njoj raspravljali, istovremeno se protiveći gore opisanoj radikalnoj poziciji, u pravilu su bili svjesni da je društvena dimenzija vrlo skliska te su je željeli izbjeći, pa su se fokusirali na ekonomiju. Pritom su smislili na tisuće načina da kažu da je sve to previše opasno, previše nesigurno, previše ovo, previše ono. To je bila fasada, paravan za izbjegavanje društvenog i klasnog pitanja koje je bilo nadohvat ruke.
Situacija se na ovaj način krenula razvijati prije sedam godina, kada je nastala kriza u Grčkoj. Dug i euro bili su fokalne točke. Umnogome je i dalje tako, ali prošlo je sedam godina – društvo ne stoji na mjestu, ekonomije se razvijaju, kapitalizam nije statičan. Današnja Grčka nije ista Grčka koju smo imali 2010., a to vrijedi i za eurozonu. Danas su prava pitanja postala puno dublja, šira i očitija. Njihova širina je danas očiglednija.
2010. godine bilo je moguće zamisliti situaciju i politiku kojom bi se napustilo euro, odbilo plaćanje duga te posvetilo restrukturiranju grčke ekonomije unutar određenih parametara. Sada smo suočeni s društvenom destrukcijom, 25 posto manjom ekonomijom, ogromnom nezaposlenošću, gubitkom proizvodnih kapaciteta, smanjenim mogućnostima državne intervencije, kao i potpuno promijenjenom situacijom u Europi, gdje je njemačka dominacija trenutno neupitna. Problem je sada puno dublji. Naravno, dug i euro su i dalje ključna pitanja, ali sada je pravo pitanje kako povratiti narodnu i nacionalnu suverenost. To je sada u Grčkoj sve očitije postalo političko pitanje. Naravno, s tim je povezano i pitanje demokracije te društvene integracije i društvenih odnosa u širem smislu. Do toga obično dođe kada se krizama dopusti da se razmašu.
Pozivaju li vaši politički prijedlozi i analiza europskog političkog i ekonomskog okvira na raskid s dosadašnjim okvirom lijeve realpolitike?
Očito je da ljevica u Europi, kako u zemljama centra, tako i periferije, ima ogromne probleme, koji su do određene mjere proizvedeni stavovima i politikama koje je prigrlila u protekla tri desetljeća, kao i njezinim bihevioralnim i organizacijskim refleksima. Kako se situacija u Europi razvijala, ovi su problemi metamorfozirali i postali prilično očigledni. Možemo ih promatrati u konkretnim terminima.
Veliki dio ljevice u Europi vjeruje u ideologiju europejstva i usvojio je njezine argumente, kako u zemljama centra, tako i na periferiji. Prema ideologiji europejstva, postoji transcendentalna Europa kojoj svi težimo – Europa harmonije, Europa naroda, Europa demokracije, Europa konvergencije i ekonomskog rasta, itd. Ova predstava o Europi revno je kultivirana tijekom proteklih nekoliko desetljeća.
Upadljivo je i iznenađujuće da je na velikom dijelu ljevice usvojen dobar dio te ideologije, koja je nedvojbeno proizvod velikih kompanija i duboko ukorijenjenih kapitalističkih interesa. U određenom smislu, ovo je dosad neviđeni period u povijesti ljevice u Europi, struje koja se oduvijek odupirala okoštalim klasnim interesima i vladajućoj ideologiji, te je uvijek tražila prijelom i raskid s istima. No, u protekla tri desetljeća prigrlila je ovu ideologiju i doživljava samu sebe kao silu koja bi neprestano trebala težiti ostvarenju europskog ideala, kao silu čiji je zadatak popravljati i unapređivati određene aspekte i specifična područja tog ideala. Svojstveno je to europskoj socijaldemokraciji, ali i mnogim njezinim dijelovima koji nisu bili socijaldemokratski, a prigrlili su ovakav pristup. Ovakvo ideološko povezivanje ljevice s dominantnim idejama u Europi katastrofalno je za njezin renome, što je vidljivo na primjeru dviju dinamika, i dovodi nas do njezinih dubljih problema.
Kao prvo, usvajanje europejstva krinka je za nedostatak povjerenja u vlastite povijesne ideje. U suštini, veliki dio europske ljevice prestao je vjerovati da zaista može promijeniti društvo i ne vjeruje u povijesni projekt ljevice, a to je rušenje kapitalizma i postavljanje drukčijeg društvenog sistema na njegovo mjesto. Ljevica ovo duboko uvjerenje i ozbiljni manjak samopouzdanja prikriva europejstvom, predstavljajući se kao realni faktor i djelatni akter u situaciji, što, naravno, nije, jer se isključivo bavi popravljanjem postojećeg stanja stvari.
Kao drugo, usvojivši europejstvo i sve što ono sa sobom nosi, ljevica se i sama prilagodila sistemu, i zbog toga je u većem dijelu Europe izgubila podršku radničke klase i narodnih slojeva, koji su shvatili što se događa. Uopće nije iznenađujuće što ljevica postaje sve odvojenija od društvenog sloja iz kojeg je historijski ponikla. Naravno, u tom se kontekstu narodni slojevi u mnogim dijelovima Europe okreću desnici, naročito onoj ekstremnoj, koja u dobroj mjeri imitira stari jezik ljevice i fingira njezinu nekadašnju spremnost suprotstavljanja postojećem sistemu. Dva važna događaja iz 1980-ih i 1990-ih pogurala su ljevicu u tom smjeru.
Prvi je niz poraza sindikata i drugih radničkih organizacija u razvijenim zemljama tijekom 1980-ih, zbog kojih je došlo do povlačenja radničke klase i narodnih slojeva pred kapitalom. Povratak kapitala kao dominantne društvene sile u 1980-ima, personificirane ličnostima poput Margaret Thatcher i Ronalda Reagana te neoliberalizmom, pratilo je povlačenje organiziranog radništva, a sve je to skupa bila objektivna sila koja je oslabila ljevicu, ohrabrivši je da krene maločas opisanim smjerom. Naravno, drugi historijski događaj koji je dodatno gurnuo ljevicu u tom smjeru je kolaps Istočnog bloka. Pad Berlinskog zida i kolaps društava na istoku Europe koja su u određenoj mjeri bila trula i tiranska, bio je povijesni udarac za europsku ljevicu i narušio joj je samopouzdanje.
Kada je Karl Marx razvijao svoje teorije, ljevica je kao struja već postojala. Ljevica u Europi ima povijesnu ulogu koja nam je dobro poznata još iz vremena Francuske revolucije. Trenutno po prvi puta u povijesti u Europi postoji ljevica koja ne želi mijenjati društvo. Kako bismo se suočili s ovim problemom, potrebna nam je ljevica koja se vraća svojem starom radikalizmu i želi dokrajčiti kapitalizam, a ne ga popravljati. Budući da takva ljevica u Europi ne postoji, vrijeme je da počnemo ozbiljno raditi na njezinoj izgradnji.
Kakvi su potencijali izgradnje solidarne ekonomije, kao rezervoara samoodrživosti prilikom otpora dominantnim političkim i ekonomskim strukturama, nečega poput masivnog „štrajkačkog fonda“ za radnice i radnike u cijeloj državi?
Kapitalistička ekonomija i sve što generira u društvu te onkraj njega naginje ka kreiranju neposrednog otpora, što znamo na temelju višestoljetne kapitalističke dominacije u Europi. Dio tog otpora sastoji se u pokušajima radnih ljudi da uspostave oblike ekonomije koji se u praksi suprotstavljaju kapitalističkoj logici, porivu za stjecanjem profita te dominaciji novca i kapitala. Proteklih dva stoljeća u Europi bilo je mnogo ovakvih primjera, a pojavljuju se i dalje.
Silovitim povratkom kapitalističke dominacije uslijed uspona neoliberalne ekonomije tijekom proteklih nekoliko desetljeća svjedočili smo i vrlo značajnim, transformiranim oblicima organizacija koje se suprotstavljaju vladavini kapitala. Nema dvojbe da komunalne organizacije, organizacije samopomoći, solidarne mreže, mreže koje kreiraju alternativne oblike novca itd. upućuju na spremnost za suprotstavljanje kapitalu i djelomično osiguravanje svojevrsnog izvora moći na lokalnoj razini. One također nude model potencijalne reorganizacije društva, jer otpor sam po sebi nije dovoljan – društvo treba reorganizirati postavljajući naglasak na lokalnu kontrolu i lokalnu suverenost te racionalniju organizaciju ekonomskih aktivnosti, u sklopu koje možda nećemo opskrbljivati ljude hranom koja do njih putuje tisućama kilometara. U tom smislu, ovo je pozitivan model budućeg razvoja. Međutim, je li dostatan?
Fundamentalan je, ali nije dovoljan. Potrebno ga je integrirati u našu predstavu, sliku i viziju alternativnog, socijalističkog društva. U socijalizmu se, na kraju krajeva, radi o društvu temeljenom na udruživanju, koje stavlja naglasak na ono zajedničko. Udruživanje se smatra superiornim individualnom i privatnom. Moramo integrirati ove prakse – osobito uzmemo li u obzir širenje kapitalizma diljem svijeta i sve apsurde kojima svjedočimo proteklih godina – ali one same neće biti dovoljne.
Iz iskustva proteklih dvaju stoljeća znamo da su nam pored njih potrebna rješenja koja omogućuju racionalnu društvenu organizaciju investicija, tehnologija, obrazovanja itd. na integrativnoj, agregatnoj razini, na kojoj je moguće provesti intervenciju koja nadilazi pojedinačne zajednice i mala udruženja, jer je to jedini način da se uravnoteženo pristupi ovome problemu. Naravno, pitanje toga kako spojiti udruživanje i zajednička dobra na lokalnoj razini sa širom potražnjom u društvu je dugotrajni problem socijalizma, koji se danas samo ispostavlja na novi način. Nemamo jasan odgovor i to je nešto na čemu radimo, ali je potrebno učiti iz iskustva posljednjih nekoliko godina, nastaviti u tom smjeru i pritom ne zanemarivati nijednu od ovih dviju razina.
Je li moguće jednom nogom stajati u parlamentu, a drugom na ulici? Odnosno, do kakvih posljedica dolazi ako se politički akteri na određeni način ne pridržavaju ove dvostruke strategije?
Radikalna ljevica oduvijek je nastojala biti prisutna u parlamentu i kombinirati parlamentarno djelovanje s masovnim grassroots naporima odozdo – to je dio njezine povijesne tradicije još od Lenjina, a i prije njega. Nemam razloga dovesti u sumnju učinkovitost i prikladnost takve strategije i ne vidim drugačiji način djelovanja – bilo kakvo naglašavanje jednog na štetu drugoga bila bi ogromna pogreška.
Pritom nije lako pronaći ravnotežu. Parlamentarni kretenizam, da se poslužim starim marksističkim terminom, živ je i zdrav, imao sam to prilike vidjeti tijekom svog sudjelovanja u parlamentu. Po svoj prilici, kako se Europa u zadnja tri desetljeća sve brže raspada kao politička perspektiva, stanje se u ovom pogledu pogoršava. Političko polje obilježeno je dubokom krizom parlamentarne demokracije i parlamentarizma te nemogućnošću potonjeg da zadovolji konkretne društvene potrebe.
Vidjeli smo to i ranije, u međuraću, kada su se slične stvari događale u parlamentarnim demokracijama u Europi i drugdje, a rezultat je u većem dijelu Europe, naravno, bio fašizam. Trenutno je na djelu nešto slično: parlamenti diljem Europe propuštaju rezonirati s onime što se događa na terenu i odražavati narodnu volju, a navodno je upravo to poanta parlamentarne demokracije, od Voltairea nadalje. Teško je prepoznati narodnu volju u današnjim parlamentima. Elemente toga vidio sam za svojega mandata u grčkom parlamentu – beskrajne rasprave među ljudima koji ne znaju o čemu pričaju, uglavnom generirane putem internih mehanizama, što je znak odvojenosti od svijeta.
Međutim, ako uistinu želite mijenjati društvo, potrebno je participirati na toj razini i kombinirati to s djelovanjem na terenu, odozdo. Autentični politički pokret stvara se u svakodnevnom životu, na mjestima gdje radimo i živimo. U tom pogledu ništa nije bitno drugačije od onoga što nas uči tradicija socijalističke borbe, samo je to potrebno prilagoditi suvremenim uvjetima.
Tijekom svojeg predavanja na konferenciji govorili ste o financijalizaciji. Kako biste je definirali i zbog čega je problematična?
Od velike krize sredinom 1970-ih, s kojom je došao kraj poslijeratnog booma (izvanrednog perioda kapitalističkog rasta u 1950-ima, 1960-ima i dijelu 1970-ih), ušli smo u drukčiju fazu razvoja kapitalizma. Mnogi pojedinci i škole misli pokušali su je opisati i teorijski zahvatiti fordizmom ili postfordizmom, pojavom globalizacije itd.
Financijalizacija je mnogo potentniji termin koji bolje opisuje ono što se dogodilo zrelom kapitalizmu u posljednja tri, četiri desetljeća, a sve više i kapitalizmima u nastajanju u mnogim dijelovima svijeta. Došlo je do promjene ravnoteže između različitih sektora zrelih kapitalističkih ekonomija, pri kojoj se financijski sektor okoristio razvojem događaja u zadnja četiri desetljeća i postao proporcionalno masivniji od proizvodnog sektora. U određenom pogledu za ovo nema presedana u povijesti industrijskog kapitalizma.
Konkretnije, dolazi do promjene načina poslovanja proizvodnih poduzeća, koja su postala financijalizirana, to jest, ostvaruju profit na račun financijskih aktivnosti. Također dolazi do promjene u poslovanju financijskih poduzeća, banaka itsl., koje sve manje pozajmljuju proizvodnim poduzećima, i sve su manje s njima povezane, a profit ostvaruju putem financijskih transakcija te pozajmljivanja kućanstvima i pojedincima.
To je na neki način i najupečatljivija transformacija. Financijska računica prodrla je u mnoge segmente društva gdje je ranije nije bilo, a u svakodnevne živote radnih ljudi i drugih društvenih slojeva ušla je kroz stambene kredite, kredite za zdravstvene usluge i kredite za obrazovanje, ali i kroz upravljanje imovinom, mirovinama itd. Svakodnevni život postao je financijaliziran, odnosno prožet financijskom racionalnošću i mehanizmima. Ovo je utjecalo i na državu, koja kao derivat ovakvog razvoja događaja i sama umnogočemu postaje financijalizirana, te reorganizira vlastito poslovanje na drugačiji način i podupire financijalizaciju suvremenog kapitalizma.
Ovo je bolji opis onoga što se dogodilo u kapitalizmu tijekom protekla četiri desetljeća. Problemi su očigledni: radi se o novim oblicima financijske eksproprijacije radnih ljudi kroz izravnu ekstrakciju vrijednosti iz svakodnevnog života, odnosno osobnog dohotka, te usmjeravanje iste u profit banaka; izostanku produktivnih ulaganja, a shodno tome i rasta; i neoliberalnoj perspektivi države. Neoliberalizam je prikladna ideologija za ovakvu transformaciju – porezne olakšice za bogate; reduciranje javne potrošnje u raznim područjima socijalne države; ogromni porast nejednakosti koja dijelom proizlazi iz financijskih metoda kojima bogataši provode ekstrakciju prihoda; i, naravno, sve veća nestabilnost. Financije su duboko nestabilan dio kapitalističke ekonomije i u stanju su proizvesti krizu na osnovu vlastite logike – ne putem onoga što se događa u proizvodnji, već naprosto kroz financijski sektor.
Dakle, nestabilnost se povećala i za to nema boljeg dokaza od goleme krize u razdoblju od 2007. do 2009. godine koja je proizišla iz financijskog sustava SAD-a, a zatim se proširila globalno i time postala ozbiljnija. Ovo je suštinski oboljeli, apsurdni kapitalizam koji ne daje puno nade gotovo nikome tko u njemu sudjeluje, osim tankom sloju ljudi na vrhu. Ovakav kapitalizam treba čim prije rušiti.
Video snimka dijela intervjua prikazana je u četrnaestoj epizodi edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitiranoj 2.6.2017. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu.
