Budućnost uzajamne njege

"Moramo djelovati prema etičkim principima promiskuitetne njege ne samo na razini osobne bliskosti ili srodstva, već na svim razinama života – umnožavajući i eksperimentirajući s modelima njege za druge, o drugima, s drugima, nadilazeći okvire današnjih hegemonih izvitoperenih oblika njege."

ACT UP protest ispred NIH-a, 1999. godine (izvor: April Killingsworth @ Flickr)
Kako bismo osigurali prosperitet života, moramo izgraditi novo društvo, utemeljeno na modelu univerzalne njege, poručuju iz Care Collectivea.

COVID-19 je ukazao kako na potencijal, tako i na potrebu različitih zajednica da same organiziraju uzajamnu podršku. Današnje potrebe navode nas na to da otkrijemo načine na koje su ljudi organizirali kolektivnu solidarnost davno prije pandemije. Alternativni oblici kolektivne njege – od opskrbljivanja hranom i zaštitnom zdravstvenom opremom do pružanja emocionalne potpore i obrazovnih inicijativa – zapravo su vrsta kreativnog otpora, mogućnost progresivnog djelovanja koja ponekad remeti, pa čak i nadilazi potrebu za neadekvatnom, uvjetovanom njegom koju nude pojedine države i institucije. Ove mreže njege, koje su bazirane na solidarnosti, a ne milostinji, oblikuju ono što možemo smatrati solidarnom domaćom ekonomijom.

 

U našim heteropatrijarhalnim imaginarijima, njega je već dugo feminizirana pa smo je posljedično obezvrijedili i degradirali. Danas su žene, posebice pripadnice etničkih i migrantskih manjina, one koje obavljaju rad njege u našem društvu, poput dječje skrbi te zdravstvene njege u domovima i bolnicama, a zauzvrat su plaćene bijedno, ako uopće. Posljednjih desetljeća njega je postala još marginaliziranija zbog sve ukotvljenijeg neoliberalnog sistema koji ljudske subjekte svodi tek na čestice ljudskog kapitala, dok za njegu koristi samo najrudimentarniji, najosiromašeniji vokabular. Prema toj se logici NHS (Nacionalni zdravstveni sustav) i sektor njege doživljavaju kao ekonomska prilika za rentijerske kapitaliste, a ne više kao ključne institucije za njegu građana.

 

U Manifestu njege (The Care Manifesto) zalažemo se za hitni preokret ove situacije i izgradnju novog društva koje će biti utemeljeno na modelu „univerzalne njege“. To podrazumijeva njegu kao sve ono što čini nužnu komponentu onoga što je potrebno da bi se osigurao prosperitet života na našem planetu. Kako bismo došli do takvog modela univerzalne njege – modela u kojem je njega organizacijska logika na svim nivoima života – potražili smo modele njege koji predstavljaju alternativu ograničenim oblicima njege koji danas prevladavaju.

 

AIDS aktivizam

Jedan od alternativnih modela koji nam je posebno zaokupio pozornost proizašao je iz AIDS aktivizma u SAD-u tijekom 1980-ih godina. Jedan od razloga zašto je AIDS kriza u tom periodu postala tako katastrofalna je taj da se bolest širila među grupama ljudi za koje je društvo tako malo marilo – imigrantima s Haitija, korisnicima_ama intravenoznih droga i gej muškarcima. Odgovor vlade na krizu bio je zanemariv sve do nekoliko godina nakon što se virus već proširio. Kao rezultat toga, grassroots organizacije poput ACT UP-a priskočile su popuniti prazninu.

 

Osnovan u New Yorku u travnju 1987. godine, ACT UP (The AIDS Coalition to Unleash Power, AIDS koalicija za oslobođanje moći) je opisan kao „raznolika, politički neutaborena grupa pojedinaca ujedinjenih u gnjevu i predanih direktnim akcijama u svrhu okončanja AIDS krize“. Ujedinivši dotad razjedinjene društvene grupe, kao što su gej muškarci, lezbijke, trans osobe, feministkinje drugog vala, ne-bijele osobe te korisnici_e intravenoznih narkotika, ACT UP je vodio strategiju na više razina kako bi se uhvatio ukoštac s katastrofalnim izostankom njege za one pogođene krizom. Iako je bio primarno grupa za direktnu akciju koja je organizirala takozvane „zap” prosvjede kako bi privukla pozornost na vladin nemar prema AIDS krizi, ACT UP je također organizirao raznovrsne zdravstvene inicijative. Odigrao je glavnu ulogu u lobiranju za brza i učinkovita klinička testiranja HIV/AIDS lijekova te je išao po bolnicama njegovati ljude koji su bolovali od AIDS-a, a nije im bila pružena adekvatna zdravstvena njega.

 

Jedna od stvari koje su nam pomogle mapirati djelovanje ACT UP-a bio je esej „Kako biti promiskuitetan u epidemiji” jednog od članova grupe, kustosa i akademskog radnika Douglasa Crimpa. Crimp je kritizirao ideju da je promiskuitet gej muškaraca korijen epidemije AIDS-a. Tvrdio je da je promiskuitet seksualnih kultura iz ere nakon Stonewalla značio da je među gej muškarcima došlo do umnožavanja eksperimentalnih seksualnih praksi izvan domene penetrativnog seksa koji je bio i najčešći put zaraze HIV-om među gej muškarcima. U tom je smislu tvrdio da je promiskuitet doveo do sigurnijih seksualnih praksi koje su zapravo spašavale živote, a ne uzimale ih, suprotno nekim tadašnjim predodžbama.

 

Promiskuitetna njega

U istom bismo duhu mogli umnožavanje i eksperimentiranje s takvim oblicima njege nazvati „promiskuitetnom njegom“. Tvrdimo da moramo djelovati prema etičkim principima promiskuitetne njege ne samo na razini osobne bliskosti ili srodstva, već na svim razinama života – umnožavajući i eksperimentirajući s modelima njege za druge, o drugima, s drugima, nadilazeći okvire današnjih hegemonih izvitoperenih oblika njege.

 

Na razini zajednice moramo kultivirati lokalnu kulturu uzajamne pomoći, univerzalnu solidarnost i radikalnu demokraciju. Vidjeli smo to nedavno na primjeru grupa za uzajamnu pomoć tijekom pandemije COVID-19 i u radikalnom municipalističkom pokretu. Također, trebamo nastaviti eksperimentirati te prenositi na višu razinu alternativne ekonomske aranžmane utemeljene na dijeljenju, kakvi već postoje u solidarnim inicijativama u državama pogođenima mjerama štednje poput Grčke i Španjolske. Ovdje se promiskuitet ne odnosi samo na načine na koje se povezujemo jedni s drugima već i na naš odnos s nepokretnim stvarima, pri čemu težimo prigrliti alternativne oblike kolektivne radosti koji će poremetiti materijalističke, posesivne, individualističke imaginarije. Takve inicijative stoga prefiguriraju nove oblike uzajamne njege i brige o planetu.

 

To sve znači da u praktičnom smislu moramo normalizirati egalitarni model njege u kojem svatko može njegovati svakoga, uključujući naše zajednice i širi vanjski svijet – umjesto da to svaljujemo na leđa hiper-eksploatiranih, feminiziranih ili rasijaliziranih subjekata – uz rad na izgradnji radikalno demokratske države koja može osigurati resurse za sve ove eksperimentalne aranžmane njege. Zato moramo proliferirati naše napore, proširiti naše krugove njege onkraj naših obitelji i onih koji su određeni kao naši_e sugrađani_ke, obnoviti naše zajednice i misliti globalno, namjeravamo li zaustaviti nadolazeće izbjegličke i klimatske krize, te iznova osmisliti naš odnos prema strancima i ne-ljudskom svijetu kao prema srodstvu.

„Budućnost uzajamne njege” prvi je od tri dijela u kolekciji eseja o „društvenoj solidarnosti“ koji su prvotno objavljeni u 231. broju časopisa People, Power, Place, objavljenog u ožujku 2021. godine.

The Care Collective su Andreas Chatzidakis, Jamie Hakim, Jo Littler, Catherine Rottenberg i Lynne Segal.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve