Nadzor i kazna u koloniji

"Jednom kada prepoznamo da su odnosi policijskog nadzora dio društva koje želimo promijeniti, moramo izbjeći zamku da i sami postanemo poput policije ili stražara u zatvorima. Umjesto toga moramo graditi jake, organizirane zajednice, koje će moći rješavati probleme na suosjećajnije načine. Moć koja postoji u našim zajednicama i pokretima ne može se tek tako poništiti od nekog korumpiranog službenika, izmjenom zakona ili rezanjem budžeta."

Policijska jedinica iz Senegala obučava urugvajski bataljun za suzbijanje nereda, 5. lipnja 2020. godine (foto: Kevin Jordan, izvor: MONUSCO Photos @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Moramo biti otvoreni prema mogućnosti da naša društva trebaju smanjiti, a ne povećavati policijski nadzor. Dapače, možda ga čak trebaju i ukinuti.

Kada se neko od stotine godišnjih ubojstava (dakle, više od jednog dnevno) i uspije pojaviti na vijestima, neki od nas bukte od bijesa i rone suze. Neki pak zastanu pa se zapitaju: deset godina nakona Andriesa Tatane, devet godina nakon Marikane[*], je li se išta promijenilo? To je pogrešno pitanje, jer pretpostavlja da bismo trebali očekivati da će se nešto promijeniti. Tranziciju iz apartheida u neoliberalizam obgrlio je i omogućio korporativni kapital, omogućujući kapitalistima da zgrću profite, a liše se stigme. Apartheid ponovno živi, no sad je manje neukusan globalnom liberalizmu, a to možemo vidjeti u području policijskog nadzora. Ono što se zapravo trebamo zapitati: je li policijski nadzor kao takav uopće dobra stvar?

 

Narativ policije predstavlja policajce kao heroje koji štite i služe. Najbrži način da se ta fabrikacija sreže u korijenu je upitati što to i koga oni točno u praksi služe, i tko će zauzvrat biti meta nasilja i maltretiranja.

 

Generalno, policija posvuda štiti postojeći poredak. Od njihovog postanka tijekom perioda kolonizacije do današnjeg dana, policija je služila bogatoj manjini nauštrb većine, bijelcima nauštrb svih ostalih. U SAD-u smo svjedočili masovnim prosvjedima protiv policijskog nasilja, no ovdje je situacija puno gora. Najniža nezavisna procjena na koju sam naišla tvrdi da južnoafrička policijska služba ubije gotovo dva i pol puta više ljudi nego ona u SAD-u. Svatko od nas osobno zna nekog koga su silovali. Pitajte bilo kojeg_u stambenog aktivista_kinju, aktivista_kinju protiv rudarenja ili protiv velikih zemljoposjednika o njihovim iskustvima sa policijom i vidjet ćete jednu užasnu stvarnost koja svima treba biti obznanjena. Unatoč tomu, kao antikapitalisti i antikapitalistkinje, mi u svoje programe uglavnom ne uključujemo principijelan otpor prema policiji.

 

Poput bedema neke brane, policija je fizička sila koja sprečava redistribuciju resursa ove zemlje njezinim ljudima. Policija je ta koja uništava domove i vrši deložacije siromašnih masa s ukradene zemlje kada je okupatori pokušaju ponovno prisvojiti. Policajci su ti koji, samo radeći svoj posao, podržavaju šefove kada iscrpljeni radnici zahtijevaju dostojanstveni život, čime osuđuju i njihovu djecu na jednako siromaštvo.

 

Policijski nadzor ne rješava problem zločina. Više od ičega, on je dio mehanizma koji stvara zločine, održavajući privatne posjedničke odnose koji omogućavaju naše nejednako društvo te provodi svakodnevnu kriminalizaciju siromašnih koji pokušavaju poboljšati svoje živote. Štetne posljedice policijskog nadzora nisu tek neke aberacije od norme, već su ono što je policijski nadzor oduvijek bio zbog svoje funkcije u sistemu. Posljedično, on se kao takav ne može popraviti. Zatvori su također jedan potpuni promašaj, no to je tema za neki drugi članak.

 

Marikana se nikada nije trebala dogoditi jer, da ovo nije kolonijalna nacija, nijedan rudar ne bi morao ići u štrajk za bijednih 12,500 južnoafričkih randa. Ljudska stvarnost je da nitko punog želuca i s krovom nad glavom za sebe ili svoje voljene ne bi ušao u te rudnike. Ti rudnici izgrađeni su na užasnoj eksploataciji, i sve dok oni postoje, postojat će i kolonijalizam. Za omogućavanje takvih stvari, tu su policajci koji stražare i podržavaju čitav sustav da se ne raspadne.

 

Tijekom mojeg kratkog iskustva u reformističkim krugovima stekla sam dojam da ljudi u njima žele obaviti dobar posao, no pate od zatomljene tjeskobe. Naime, primjećuju da se njihova rješenja beskonačno odgađaju, da njihovo djelovanje rezultira samo tokenističkim kaznenim progonima, minimalnim reformama i ostalim polumjerama koje u najboljem slučaju ostavljaju tek dojam promjene, a samo ponekad učine nešto protiv najgorih malverzacija. U praksi, te se promjene svode na sam minimum onoga što je potrebno da se čitava mašinerija države i kapitalizma nastavi podmazivati krvlju marginaliziranih.

 

Krajem apartheida uvedene su reforme koje su imale veliku financijsku cijenu – policija je u značajnoj mjeri bila demilitarizirana, prekvalificirana i demokratizirana. No, samo je nekoliko autoritarnih pojedinaca na pozicijama moći bilo dovoljno da ponište taj napredak.

 

Sve do danas, devet godina kasnije, različite komisije i paneli stručnjaka promišljale su o slučaju Marikane i iznosile službene prijedloge policiji. Na stotine prijedloga bačeni su uprazno; izgledi da budu prihvaćeni ravne su izgledima da pod kapitalizmom dođe do realne redistribucije resursa, jer su dio istog problema. Reformisti ne uzimaju u obzir zapanjujuću dubinu i cijenu promjena koje traže. Oni neće osigurati potrebnih 12,500 južnoafričkih randa ljudima koje naše društvo cijeni toliko nisko.

 

Naša se agencija za nadzor policije, Nezavisni policijski istraživački direktorat, pod istragom novinara iz Viewfinder grupe opetovano pokazala sustavno beskorisnom. Čak i kada direktorat iznađe dokaze protiv policije, sama policija to uglavnom ignorira. Kao i svi ostali isključivo reformistički pristupi, u praksi ta agencija samo iscrpljuje i preusmjerava energiju ljudi i njihovu nadu za promjenom, gurajući je u slijepu ulicu njihove nemoći. Nekima to daje lažni dojam da postoji takvo što kao policijska odgovornost. Koliko je godina prošlo otkako je ono što se dogodilo u Marikani snimljeno na video-vrpci, i je li ijedan od ubojica, ili onih koji su dali zapovijedi za to kazneno odgovarao? Situacija je još poraznija kod manje poznatih slučajeva.

 

Očigledno je da je reformizam – a ne ukidanje policijskog nadzora – nerealna i „utopijska“ ideja.

 

Dvostrukoj povredi koju stvaraju zakoni i policija doskočimo mjerama dekriminalizacije i smanjenja sredstava. Umjesto reformističkih reformi koje naposljetku samo osiguravaju policiji resurse, mogli bismo se ograničiti na radikalne reforme, koje će smanjiti njezin kapacitet za nanošenje povreda. Nije bit u smanjenju sredstava policiji, već u njihovu preusmjeravanju u stvarna društvena dobra poput stambenih kapaciteta, sigurnosti prehrane, zdravstvene skrbi i obrazovanja. Pojačano ulaganje u njih može pomoći svima te spriječiti reprodukciju uvjeta zbog kojih se ljudi osjećaju kao da im je potrebna policija. Uz sve to, trebamo započeti i s općom dekriminalizacijom siromaštva te uklanjanjem štetnih socioekonomskih posljedica koje donose maltretiranje, globe i zatvaranje marginaliziranih osoba u društvu. Na taj način možemo započeti mijenjati naš odnos prema odgovornosti. Afrička komisija za ljudska prava već je usvojila principa kojima se zalaže za dekriminalizaciju sitnih prekršaja. Vi i vaše organizacije trebate ići i dalje od toga.

 

Oduzmimo policiji legitimitet – ona nije na strani radništva ni marginaliziranih. Policajci su „radnici“ koji su odlučili stjecati sredstva za život održavanjem postojećeg poretka. Njihova radna mjesta ovise o obrani kapitala i načina razmišljanja koji reproduciraju kapitalizam, te će stoga policijska djelatnost biti privlačna takvim ljudima. Potreba za plaćom nije izgovor za deložaciju siromašnih obitelji, za pucanje gumenih metaka na gladne studente koji traže bolji život za sve, ili zlostavljanje migranata bez dokumenata. Dok god rade taj posao, oni ne mogu biti naši saveznici. Policijski sindikati često u praksi znaju braniti najgore policajce i zlodjela dok traže još više novaca, a još manje nadzora nad njima. Na nama je da osudimo čitavu instituciju policije, odbijemo njihove sindikate i demoraliziramo pojedinačne službenike kako bi napustili njihove redove i našli se na strani oslobođenja.

 

Ovi zahtjevi nisu samo zbog nas samih: ako je južnoafrička policija imalo kao ona s druge strane oceana, u usporedbi s ostalim sektorima, vjerojatno je obilježena visokim stopama zlostavljanja djece, obiteljskog nasilja, suicida i problema s ovisnostima.

 

Za razliku od drugih mjesta, u Južnoj Africi još ne postoji integralni program za ukidanje policije, no postoje određeni presedani. Moja je generacija čula priče naših starijih, kako su za vrijeme apartheida obični ljudi uspjeli istisnuti policiju iz svojih gradova. Mnogi su osnovali ulične odbore, grupe u zajednici i studentska vijeća kojima je cilj bio pobrinuti se za sigurnost u zajednici bez policije. Možemo crpiti iz te povijesti, koju je danas toliko mladih zaboravilo, te je poboljšati i iskoristiti kao jedan od ključnih dijelova naše šire antikapitalističke borbe.

 

Jednom kada prepoznamo da su odnosi policijskog nadzora dio društva koje želimo promijeniti, moramo izbjeći zamku da i sami postanemo poput policije ili stražara u zatvorima. Umjesto toga moramo graditi jake, organizirane zajednice, koje će moći rješavati probleme na suosjećajnije načine. Moć koja postoji u našim zajednicama i pokretima ne može se tek tako poništiti od nekog korumpiranog službenika, izmjenom zakona ili rezanjem budžeta.

 

Ne možemo točno reći kako bi taj proces izgledao u našem, dosad najnejednakijem društvu, ali možemo učiti iz prošlosti, a i od abolicionista i abolicionistkinja posvuda po svijetu. Na nama je da otkrijemo što je moguće i ostvarimo to zajedno.

Bilješke:

[*] Marikana je gradić u Južnoafričkoj republici u kojoj se 2012. dogodio užasan masakr—članovi južnoafričke policijske službe su tijekom sukoba sa rudarima u štrajku zbog niskih plaća vatrenom paljbom ubili čak njih 34.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve