Nadzor i kazna u koloniji

Kada se neko od stotine godišnjih ubojstava (dakle, više od jednog dnevno) i uspije pojaviti na vijestima, neki od nas bukte od bijesa i rone suze. Neki pak zastanu pa se zapitaju: deset godina nakona Andriesa Tatane, devet godina nakon Marikane^[*], je li se išta promijenilo? To je pogrešno pitanje, jer pretpostavlja da bismo trebali očekivati da će se nešto promijeniti. Tranziciju iz apartheida u neoliberalizam obgrlio je i omogućio korporativni kapital, omogućujući kapitalistima da zgrću profite, a liše se stigme. Apartheid ponovno živi, no sad je manje neukusan globalnom liberalizmu, a to možemo vidjeti u području policijskog nadzora. Ono što se zapravo trebamo zapitati: je li policijski nadzor kao takav uopće dobra stvar?

Narativ policije predstavlja policajce kao heroje koji štite i služe. Najbrži način da se ta fabrikacija sreže u korijenu je upitati što to i koga oni točno u praksi služe, i tko će zauzvrat biti meta nasilja i maltretiranja.

Generalno, policija posvuda štiti postojeći poredak. Od njihovog postanka tijekom perioda kolonizacije do današnjeg dana, policija je služila bogatoj manjini nauštrb većine, bijelcima nauštrb svih ostalih. U SAD-u smo svjedočili masovnim prosvjedima protiv policijskog nasilja, no ovdje je situacija puno gora. Najniža nezavisna procjena na koju sam naišla tvrdi da južnoafrička policijska služba ubije gotovo dva i pol puta više ljudi nego ona u SAD-u. Svatko od nas osobno zna nekog koga su silovali. Pitajte bilo kojeg_u stambenog aktivista_kinju, aktivista_kinju protiv rudarenja ili protiv velikih zemljoposjednika o njihovim iskustvima sa policijom i vidjet ćete jednu užasnu stvarnost koja svima treba biti obznanjena. Unatoč tomu, kao antikapitalisti i antikapitalistkinje, mi u svoje programe uglavnom ne uključujemo principijelan otpor prema policiji.

Poput bedema neke brane, policija je fizička sila koja sprečava redistribuciju resursa ove zemlje njezinim ljudima. Policija je ta koja uništava domove i vrši deložacije siromašnih masa s ukradene zemlje kada je okupatori pokušaju ponovno prisvojiti. Policajci su ti koji, samo radeći svoj posao, podržavaju šefove kada iscrpljeni radnici zahtijevaju dostojanstveni život, čime osuđuju i njihovu djecu na jednako siromaštvo.

Policijski nadzor ne rješava problem zločina. Više od ičega, on je dio mehanizma koji stvara zločine, održavajući privatne posjedničke odnose koji omogućavaju naše nejednako društvo te provodi svakodnevnu kriminalizaciju siromašnih koji pokušavaju poboljšati svoje živote. Štetne posljedice policijskog nadzora nisu tek neke aberacije od norme, već su ono što je policijski nadzor oduvijek bio zbog svoje funkcije u sistemu. Posljedično, on se kao takav ne može popraviti. Zatvori su također jedan potpuni promašaj, no to je tema za neki drugi članak.

Marikana se nikada nije trebala dogoditi jer, da ovo nije kolonijalna nacija, nijedan rudar ne bi morao ići u štrajk za bijednih 12,500 južnoafričkih randa. Ljudska stvarnost je da nitko punog želuca i s krovom nad glavom za sebe ili svoje voljene ne bi ušao u te rudnike. Ti rudnici izgrađeni su na užasnoj eksploataciji, i sve dok oni postoje, postojat će i kolonijalizam. Za omogućavanje takvih stvari, tu su policajci koji stražare i podržavaju čitav sustav da se ne raspadne.

Tijekom mojeg kratkog iskustva u reformističkim krugovima stekla sam dojam da ljudi u njima žele obaviti dobar posao, no pate od zatomljene tjeskobe. Naime, primjećuju da se njihova rješenja beskonačno odgađaju, da njihovo djelovanje rezultira samo tokenističkim kaznenim progonima, minimalnim reformama i ostalim polumjerama koje u najboljem slučaju ostavljaju tek dojam promjene, a samo ponekad učine nešto protiv najgorih malverzacija. U praksi, te se promjene svode na sam minimum onoga što je potrebno da se čitava mašinerija države i kapitalizma nastavi podmazivati krvlju marginaliziranih.

Krajem apartheida uvedene su reforme koje su imale veliku financijsku cijenu – policija je u značajnoj mjeri bila demilitarizirana, prekvalificirana i demokratizirana. No, samo je nekoliko autoritarnih pojedinaca na pozicijama moći bilo dovoljno da ponište taj napredak.

Sve do danas, devet godina kasnije, različite komisije i paneli stručnjaka promišljale su o slučaju Marikane i iznosile službene prijedloge policiji. Na stotine prijedloga bačeni su uprazno; izgledi da budu prihvaćeni ravne su izgledima da pod kapitalizmom dođe do realne redistribucije resursa, jer su dio istog problema. Reformisti ne uzimaju u obzir zapanjujuću dubinu i cijenu promjena koje traže. Oni neće osigurati potrebnih 12,500 južnoafričkih randa ljudima koje naše društvo cijeni toliko nisko.

Naša se agencija za nadzor policije, Nezavisni policijski istraživački direktorat, pod istragom novinara iz Viewfinder grupe opetovano pokazala sustavno beskorisnom. Čak i kada direktorat iznađe dokaze protiv policije, sama policija to uglavnom ignorira. Kao i svi ostali isključivo reformistički pristupi, u praksi ta agencija samo iscrpljuje i preusmjerava energiju ljudi i njihovu nadu za promjenom, gurajući je u slijepu ulicu njihove nemoći. Nekima to daje lažni dojam da postoji takvo što kao policijska odgovornost. Koliko je godina prošlo otkako je ono što se dogodilo u Marikani snimljeno na video-vrpci, i je li ijedan od ubojica, ili onih koji su dali zapovijedi za to kazneno odgovarao? Situacija je još poraznija kod manje poznatih slučajeva.

Očigledno je da je reformizam – a ne ukidanje policijskog nadzora – nerealna i „utopijska“ ideja.

Dvostrukoj povredi koju stvaraju zakoni i policija doskočimo mjerama dekriminalizacije i smanjenja sredstava. Umjesto reformističkih reformi koje naposljetku samo osiguravaju policiji resurse, mogli bismo se ograničiti na radikalne reforme, koje će smanjiti njezin kapacitet za nanošenje povreda. Nije bit u smanjenju sredstava policiji, već u njihovu preusmjeravanju u stvarna društvena dobra poput stambenih kapaciteta, sigurnosti prehrane, zdravstvene skrbi i obrazovanja. Pojačano ulaganje u njih može pomoći svima te spriječiti reprodukciju uvjeta zbog kojih se ljudi osjećaju kao da im je potrebna policija. Uz sve to, trebamo započeti i s općom dekriminalizacijom siromaštva te uklanjanjem štetnih socioekonomskih posljedica koje donose maltretiranje, globe i zatvaranje marginaliziranih osoba u društvu. Na taj način možemo započeti mijenjati naš odnos prema odgovornosti. Afrička komisija za ljudska prava već je usvojila principa kojima se zalaže za dekriminalizaciju sitnih prekršaja. Vi i vaše organizacije trebate ići i dalje od toga.

Oduzmimo policiji legitimitet – ona nije na strani radništva ni marginaliziranih. Policajci su „radnici“ koji su odlučili stjecati sredstva za život održavanjem postojećeg poretka. Njihova radna mjesta ovise o obrani kapitala i načina razmišljanja koji reproduciraju kapitalizam, te će stoga policijska djelatnost biti privlačna takvim ljudima. Potreba za plaćom nije izgovor za deložaciju siromašnih obitelji, za pucanje gumenih metaka na gladne studente koji traže bolji život za sve, ili zlostavljanje migranata bez dokumenata. Dok god rade taj posao, oni ne mogu biti naši saveznici. Policijski sindikati često u praksi znaju braniti najgore policajce i zlodjela dok traže još više novaca, a još manje nadzora nad njima. Na nama je da osudimo čitavu instituciju policije, odbijemo njihove sindikate i demoraliziramo pojedinačne službenike kako bi napustili njihove redove i našli se na strani oslobođenja.

Ovi zahtjevi nisu samo zbog nas samih: ako je južnoafrička policija imalo kao ona s druge strane oceana, u usporedbi s ostalim sektorima, vjerojatno je obilježena visokim stopama zlostavljanja djece, obiteljskog nasilja, suicida i problema s ovisnostima.

Za razliku od drugih mjesta, u Južnoj Africi još ne postoji integralni program za ukidanje policije, no postoje određeni presedani. Moja je generacija čula priče naših starijih, kako su za vrijeme apartheida obični ljudi uspjeli istisnuti policiju iz svojih gradova. Mnogi su osnovali ulične odbore, grupe u zajednici i studentska vijeća kojima je cilj bio pobrinuti se za sigurnost u zajednici bez policije. Možemo crpiti iz te povijesti, koju je danas toliko mladih zaboravilo, te je poboljšati i iskoristiti kao jedan od ključnih dijelova naše šire antikapitalističke borbe.

Jednom kada prepoznamo da su odnosi policijskog nadzora dio društva koje želimo promijeniti, moramo izbjeći zamku da i sami postanemo poput policije ili stražara u zatvorima. Umjesto toga moramo graditi jake, organizirane zajednice, koje će moći rješavati probleme na suosjećajnije načine. Moć koja postoji u našim zajednicama i pokretima ne može se tek tako poništiti od nekog korumpiranog službenika, izmjenom zakona ili rezanjem budžeta.

Ne možemo točno reći kako bi taj proces izgledao u našem, dosad najnejednakijem društvu, ali možemo učiti iz prošlosti, a i od abolicionista i abolicionistkinja posvuda po svijetu. Na nama je da otkrijemo što je moguće i ostvarimo to zajedno.