Protiv novog Hladnog rata

Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Kineski predsjednik Xi Jinping rukuje se s američkim potpredsjednikom Joe Bidenom, Peking, Kina, 4. prosinca 2013. godine (REUTERS/Lintao Zhang, izvor: 李 季霖 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Zapadnjački ljevičari moraju se kloniti kratkovidnog i neupućenog podržavanja Komunističke partije Kine, koja nije ni blizu socijalističkog režima, piše Brian Hioe.



U doba pojačanih američko-kineskih geopolitičkih tenzija, valja biti na oprezu. Opravdano je biti zabrinut da srljamo u sukob između dviju supersila, koji se na ljevici u nekim krugovima artikulira kao ‘novi hladni rat’. Iako ova usporedba ima svoja ograničenja – SAD i Sovjetski Savez nisu bili ekonomski međuzavisni kao što su to današnji SAD i Kina, na primjer – ako ništa drugo, takav okvir je barem evokativan.
 
Neovisno o tome ima li ili nema ‘novoga hladnog rata’, pogubni fenomen iz izvornika iznova je promolio glavu – ‘kampizam’, odnosno idealiziranje autoritarnih vlada od strane nekih zapadnjačkih ljevičara, koji dotične smatraju autentičnim socijalističkim vladama. I tako se tropi slični onima kojima se branilo SSSR i druge autoritarne iteracije ‘realsocijalizma’ sada koriste u odnosu na Kinu.
 
Možda nema znakovitijeg primjera od Davida Harveya, doajena marksističke geografije i čuvenog teoretičara neoliberalizma. Kako je vidljivo u nedavnom podcastu objavljenom u ROAR Magazineu, dok je Harvey Kinu nekoć poimao kao neoliberalnu, razumjevši slobodnotržišne reforme iz Dengove ere kao dio globalnog neoliberalizma, sada Kinu vidi kao državu koja gospodarstvo drži pod strogom kontrolom. Harvey tvrdi da je politički legitimitet Komunističke partije Kine (KPK) povezan s njezinom retorikom o jednakosti te će stoga pravedne politike provoditi iz osobnog interesa.
 
Takve politike uključuju nedavno najavljene ‘zone zajedničkog prosperiteta’, koje će, prema Harveyevom mišljenju, nekim čudom uspostaviti socijalizam u Kini. Ipak, uza svu pompu, slabo se raspravlja o užasnim radnim uvjetima vidljivima diljem zemlje. Nema ni pretjerane zabrinutosti zbog opetovane represije nad radničkim, LGBTQ, feminističkim i studentskim aktivistima. Očito je riječ o socijalizmu u kojem ima prostora za efektivnu čistku organizacija civilnog društva.
 

Lijenost na ljevici

Ovo zakriva općenitiji problem. U Harveyevim radovima i, kad smo već kod toga, u radovima Naomi Klein od Doktrine šoka nadalje, može se uočiti pogibeljna ograničenost oslanjanja na malen skup izvora na engleskome jeziku vezano za Kinu. Čini se da reference na rad kineskog ljevičarskog nacionalista Wanga Huija, koji se nedavno okrenuo apologizmu kulta ličnosti kineskoga predsjednika Xia Jinpinga, dominiraju raspravom o Kini u radovima Harveya i Klein, kao da je Wang alfa i omega svake diskusije o Kini.
 
Postoje brojni stručnjaci, alternative Wangu, koji su zadržali kritički stav prema kineskoj vladi i koje istaknuti ljevičari rutinski ignoriraju. Jedan takav primjer je Lee Ching-kwan, čije pisanje pokriva teme od kineskih aktivnosti u Africi do suvremenih prosvjeda u Hong Kongu. Hongkonški ljevičar Au Loong Yu na stranicama glasila Made in China, Lausan Collective i Chuang pruža nužne korektive vezano za pitanja u rasponu od kineskog radništva do suvremene kineske političke ekonomije.
 
Upravo je ta intelektualna lijenost omogućila skupinama kao što je Qiao Collective da u posljednje vrijeme steknu određeni status na ljevici. Qiao Collective prvenstveno se sastoji od kineske dijaspore, koja često demonstrira slabo poznavanje kineskog jezika, a čija je argumentacija vezano za Kinu gotovo univerzalno zasnovana na kineskim državnim medijima. Iako je dijaspora daleko od homogene skupine, učestala je tendencija da se Kinu uzvisi kao idealiziranu domovinu na koju dotična može projicirati svoje ideale.
 
Kroz simboličke geste u smjeru kulturne autentičnosti, naglašene nedostatnim znanjem većine zapadne ljevice o bilo čemu što ima veze s Kinom, Qiao je stekao uporište u američkim antiratnim krugovima, svrstavši se s Vijayem Prashadom, Nickom Estesom i drugim ljevičarima koji su Kinu počeli idealizirati kao socijalističku utopiju. Tome je tako zbog želje da se pruži alternativa SAD-u, čak i ako to ukazuje na nerazumijevanje činjenice da na svijetu može istovremeno postojati više od jednoga imperija.
 

Istraživanje imperija

Nije teško pronaći primjere ekstremne represije u Kini. Ujguri, većinski muslimani, zbog svoje su religije stavljani u goleme zatočeničke logore u Xinjiangu, što se ponekad opravdava retorikom informiranom ‘ratom protiv terorizma’. Han Kinezi su većinska etnička skupina u Kini i rutinski izmještaju takozvane ‘etničke manjine’. KPK često svoje postupke opravdava tvrdeći da suzbija separatističke sklonosti. Slična sablast separatizma koristi se protiv Tibetanaca i Tajvana, čije de facto neovisne teritorije Kina svojata kao dio vlastitoga. Kao dio aktualnog (i eskalirajućeg) zastrašivanja Tajvana, KPK redovito regrupira stotine ratnih zrakoplova diljem Tajvanskog tjesnaca.
 
U primjeru zapanjujućeg poraza internacionalizma, Demokratski socijalisti Amerike (DSA) nedavno su odbacili prijedlog da se osudi raspuštanje Konfederacije sindikata Hong Konga (HKCTU) zbog pritiska kineskih vlasti. Mnogi smatraju da je HKCTU bio najučinkovitiji kanal za neovisno radničko organiziranje u Hong Kongu. Do ovog neuspjeha vjerojatno je došlo jer su Qiao Collective i druge skupine propagirale neistinu da je HKCTU sila koju podupire SAD i čiji je cilj potkopavanje Kine.
 
Stoga neće biti lako boriti se protiv ovog fenomena, iako su nastojanja da se pruži šire i nijansiranije političko obrazovanje o nezapadnim kontekstima dobrodošla i s njima valja nastaviti. Može biti lakše pokušati uteći okovima nacionalizma idealizirajući drugu naciju nego se snalaziti u složenoj geopolitičkoj stvarnosti novoga hladnog rata. Nažalost, čini se da su dijelovi ljevice slabo pripremljeni na to da domisle ovu nedoumicu. Kao takav, novi internacionalizam koji se ne svodi na nekritički kampizam čini se dalekim.





Brian Hioe je urednik, pisac i aktivist. Jedan je od osnivača časopisa New Bloom.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve