Protiv novog Hladnog rata

Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Kineski predsjednik Xi Jinping rukuje se s američkim potpredsjednikom Joe Bidenom, Peking, Kina, 4. prosinca 2013. godine (REUTERS/Lintao Zhang, izvor: 李 季霖 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci)
Zapadnjački ljevičari moraju se kloniti kratkovidnog i neupućenog podržavanja Komunističke partije Kine, koja nije ni blizu socijalističkog režima, piše Brian Hioe.



U doba pojačanih američko-kineskih geopolitičkih tenzija, valja biti na oprezu. Opravdano je biti zabrinut da srljamo u sukob između dviju supersila, koji se na ljevici u nekim krugovima artikulira kao ‘novi hladni rat’. Iako ova usporedba ima svoja ograničenja – SAD i Sovjetski Savez nisu bili ekonomski međuzavisni kao što su to današnji SAD i Kina, na primjer – ako ništa drugo, takav okvir je barem evokativan.
 
Neovisno o tome ima li ili nema ‘novoga hladnog rata’, pogubni fenomen iz izvornika iznova je promolio glavu – ‘kampizam’, odnosno idealiziranje autoritarnih vlada od strane nekih zapadnjačkih ljevičara, koji dotične smatraju autentičnim socijalističkim vladama. I tako se tropi slični onima kojima se branilo SSSR i druge autoritarne iteracije ‘realsocijalizma’ sada koriste u odnosu na Kinu.
 
Možda nema znakovitijeg primjera od Davida Harveya, doajena marksističke geografije i čuvenog teoretičara neoliberalizma. Kako je vidljivo u nedavnom podcastu objavljenom u ROAR Magazineu, dok je Harvey Kinu nekoć poimao kao neoliberalnu, razumjevši slobodnotržišne reforme iz Dengove ere kao dio globalnog neoliberalizma, sada Kinu vidi kao državu koja gospodarstvo drži pod strogom kontrolom. Harvey tvrdi da je politički legitimitet Komunističke partije Kine (KPK) povezan s njezinom retorikom o jednakosti te će stoga pravedne politike provoditi iz osobnog interesa.
 
Takve politike uključuju nedavno najavljene ‘zone zajedničkog prosperiteta’, koje će, prema Harveyevom mišljenju, nekim čudom uspostaviti socijalizam u Kini. Ipak, uza svu pompu, slabo se raspravlja o užasnim radnim uvjetima vidljivima diljem zemlje. Nema ni pretjerane zabrinutosti zbog opetovane represije nad radničkim, LGBTQ, feminističkim i studentskim aktivistima. Očito je riječ o socijalizmu u kojem ima prostora za efektivnu čistku organizacija civilnog društva.
 

Lijenost na ljevici

Ovo zakriva općenitiji problem. U Harveyevim radovima i, kad smo već kod toga, u radovima Naomi Klein od Doktrine šoka nadalje, može se uočiti pogibeljna ograničenost oslanjanja na malen skup izvora na engleskome jeziku vezano za Kinu. Čini se da reference na rad kineskog ljevičarskog nacionalista Wanga Huija, koji se nedavno okrenuo apologizmu kulta ličnosti kineskoga predsjednika Xia Jinpinga, dominiraju raspravom o Kini u radovima Harveya i Klein, kao da je Wang alfa i omega svake diskusije o Kini.
 
Postoje brojni stručnjaci, alternative Wangu, koji su zadržali kritički stav prema kineskoj vladi i koje istaknuti ljevičari rutinski ignoriraju. Jedan takav primjer je Lee Ching-kwan, čije pisanje pokriva teme od kineskih aktivnosti u Africi do suvremenih prosvjeda u Hong Kongu. Hongkonški ljevičar Au Loong Yu na stranicama glasila Made in China, Lausan Collective i Chuang pruža nužne korektive vezano za pitanja u rasponu od kineskog radništva do suvremene kineske političke ekonomije.
 
Upravo je ta intelektualna lijenost omogućila skupinama kao što je Qiao Collective da u posljednje vrijeme steknu određeni status na ljevici. Qiao Collective prvenstveno se sastoji od kineske dijaspore, koja često demonstrira slabo poznavanje kineskog jezika, a čija je argumentacija vezano za Kinu gotovo univerzalno zasnovana na kineskim državnim medijima. Iako je dijaspora daleko od homogene skupine, učestala je tendencija da se Kinu uzvisi kao idealiziranu domovinu na koju dotična može projicirati svoje ideale.
 
Kroz simboličke geste u smjeru kulturne autentičnosti, naglašene nedostatnim znanjem većine zapadne ljevice o bilo čemu što ima veze s Kinom, Qiao je stekao uporište u američkim antiratnim krugovima, svrstavši se s Vijayem Prashadom, Nickom Estesom i drugim ljevičarima koji su Kinu počeli idealizirati kao socijalističku utopiju. Tome je tako zbog želje da se pruži alternativa SAD-u, čak i ako to ukazuje na nerazumijevanje činjenice da na svijetu može istovremeno postojati više od jednoga imperija.
 

Istraživanje imperija

Nije teško pronaći primjere ekstremne represije u Kini. Ujguri, većinski muslimani, zbog svoje su religije stavljani u goleme zatočeničke logore u Xinjiangu, što se ponekad opravdava retorikom informiranom ‘ratom protiv terorizma’. Han Kinezi su većinska etnička skupina u Kini i rutinski izmještaju takozvane ‘etničke manjine’. KPK često svoje postupke opravdava tvrdeći da suzbija separatističke sklonosti. Slična sablast separatizma koristi se protiv Tibetanaca i Tajvana, čije de facto neovisne teritorije Kina svojata kao dio vlastitoga. Kao dio aktualnog (i eskalirajućeg) zastrašivanja Tajvana, KPK redovito regrupira stotine ratnih zrakoplova diljem Tajvanskog tjesnaca.
 
U primjeru zapanjujućeg poraza internacionalizma, Demokratski socijalisti Amerike (DSA) nedavno su odbacili prijedlog da se osudi raspuštanje Konfederacije sindikata Hong Konga (HKCTU) zbog pritiska kineskih vlasti. Mnogi smatraju da je HKCTU bio najučinkovitiji kanal za neovisno radničko organiziranje u Hong Kongu. Do ovog neuspjeha vjerojatno je došlo jer su Qiao Collective i druge skupine propagirale neistinu da je HKCTU sila koju podupire SAD i čiji je cilj potkopavanje Kine.
 
Stoga neće biti lako boriti se protiv ovog fenomena, iako su nastojanja da se pruži šire i nijansiranije političko obrazovanje o nezapadnim kontekstima dobrodošla i s njima valja nastaviti. Može biti lakše pokušati uteći okovima nacionalizma idealizirajući drugu naciju nego se snalaziti u složenoj geopolitičkoj stvarnosti novoga hladnog rata. Nažalost, čini se da su dijelovi ljevice slabo pripremljeni na to da domisle ovu nedoumicu. Kao takav, novi internacionalizam koji se ne svodi na nekritički kampizam čini se dalekim.





Brian Hioe je urednik, pisac i aktivist. Jedan je od osnivača časopisa New Bloom.





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu.






Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve