Prava seksualnih radnica_ka su prava osoba s invaliditetom

Žalbeni sud nedavno je poništio presudu prema kojoj njegovateljica ne bi prekršila zakon ako bi podržala svog klijenta C., 27-godišnjeg autističnog muškarca s teškoćama u učenju, da potraži usluge seksualne radnice.

Slojevit i delikatan slučaj (iz kojeg bi proizlazilo da i druge_i njegovatelji_ce koji_e su pomogli osobama s invaliditetom da potraže usluge seksualnih radnica nisu počinili_e kazneno djelo) prošao je dva različita suda i trajao mjesecima, pokrenuvši brojna važna pitanja o ljudskim pravima, autonomiji, seksu i invaliditetu.

Međutim, neki su to pojednostavljeno opisali kao sraz između prava osoba s invaliditetom i prava žena.

Radikalne feministkinje koje isključuju seksualne radnice (sex-worker-exclusionary radical feminists, SWERFs), od kojih neke također imaju invaliditet, tvrdile su novinarima i na Twitteru da je prvotna presuda davala prednost pravu muškarca da plati za seks naspram pravima žena, za koja smatraju da su ugrožena postojanjem seksualnog rada. Opisujući presudu kao „dio obnovljene objektivizacije žene“, aktivistkinje_sti izjavili su da daje vjetar u leđa mizoginiji te da bi mogla biti „ponižavajuća“ za radnike i radnice u sektoru njege.

U raspravi su izostali glasovi seksualnih radnica_ka – i bilo koji spomen činjenice da disproporcionalni broj seksualnih radnica_ka jesu osobe s invaliditetom.

„Velika većina seksualnih radnica_ka su osobe s invaliditetom“, tvrdi Lydia Caradonna, seksualna radnica s invaliditetom, aktivistkinja i spisateljica. „Mnoge_i od nas su neurodivergentne_i, mnoge_i od nas imaju kronične bolesti.“ Kako objašnjava, seksualni rad je prijemčiv ženama s invaliditetom jer može biti fleksibilan, autonoman i dobro plaćen, zbog čega je za neke ljude pristupačniji od drugih radnih mjesta.

Prioritizirajući moralne rasprave o pravu muškaraca na pristup uslugama nad brigom o sigurnosti zajednice koja pruža te usluge, abolicionisti_kinje seksualnog rada propuštaju djelovati u interesu mnogih osoba, bez ili s invaliditetom, koje odlučuju raditi u industriji, tvrdi Caradonna.

Jason Domino ima epilepsiju, disleksiju i diskalkuliju. Kaže da je iskustvo invaliditeta bio „ogroman razlog“ zbog kojeg je postao seksualni radnik; drugi su poslovi za njega često bili isključujući.

Pinky, koja ima sindrom kroničnog umora, napustila je posao tajnice u NHS-u te postala seksualna radnica. „Stvarno sam uživala u svojem poslu, ali magla u mojem mozgu dovela me do toga da više nisam mogla funkcionirati“, izjavila je za Novara Mediu, dodajući da su joj niska razina energije i otežana koncentracija onemogućavale prebroditi radni dan. S druge strane, seksualni rad je „praktičan sa stajališta osoba s invaliditetom, jer vrlo rijetko moram biti aktivna dulje vrijeme“; uspijeva zaraditi dovoljno novca da bi preživjela, radeći samo nekoliko dana u tjednu.

Za neke žene s invaliditetom, koje su bile najteže pogođene rezanjem naknada, seksualni rad može biti spasonosna opcija. Mala skupina glasnih SWERF-ica, koje se na Twitteru svrstavaju na stranu grupa protiv seksualnih radnica_ka kao što je Nordic Model Now! te notorno transfobnih skupina kao što je Transgender Trend, često se citiraju u tisku. Pinky smatra „okrutnim“ što te žene „pokušavaju iskorijeniti profesiju koja je u mnogim slučajevima zadnje utočište za žene koje je država iznevjerila.“ Također, mizogino je, dodaje ona, „reći da su žene koje su se odlučile baviti seks radom obmanute ili nisu u stanju procijeniti koja je za njih najbolja opcija“ u aktualnom sistemu.

Prema Caradonni, stavovi protiv seksualnog rada u C-ovom slučaju su „iznimno redukcionistički“. Fokusiranje na moralnost sudske presude, kaže ona, pokazuje da su te feministkinje „zaglavile u drugovalnom feminizmu“, opetovano ponavljajući pitanje „Je li seks pravo?“ umjesto da kritički razmatraju rad i moć „u kontekstu patrijarhalnih obrazaca unutar kapitalizma“.

„Prilično sam impresionirana činjenicom da abolicionistkinje i abolicionisti seksualnog rada opetovano uspijevaju preusmjeriti pitanje pokreta za prava seksualnih radnica_ka – pokreta za radnička prava – na pitanje penisa jednog muškarca, umjesto na sistemske probleme“, kaže ona.

S invaliditetom ili ne, klijenti su klijenti, a radnici_e radnici_e, ističe Domino, što za sobom povlači dinamiku moći. Preživljavanje seksualnih radnica_ka s invaliditetom – često u većoj mjeri nego preživljavanje seksualnih radnica_ka bez invaliditeta – ovisi o klijentima, a svi klijenti predstavljaju i potencijalnu prijetnju njihovoj sigurnosti.

Umjesto prava klijenta_ice da kupi seks, kaže Caradonna, „ako govorimo o seksualnom radu i osobama s invaliditetom, pravi, veliki problem jest činjenica da trenutna kriminalizacija djeluje prilično destruktivno na [radnice_ke] s invaliditetom“. Prema aktualnim zakonima, prodavanje seksa je legalno, ali većina aktivnosti koje ga okružuju je kriminalizirana. Radnice_i s invaliditetom, za koje je vjerojatnije da će trebati dodatnu pomoć, kaže Caradonna, „bilo da se radi o vozaču, njegovateljici koja je u blizini, pomoći pri rezervaciji termina, bilo kakvoj vrsti pomoći, ili ako žele raditi na mjestu koje ima upravljačku strukturu“ – stoga su „nerazmjerno kriminalizirane_i“. Posljedično je vjerojatnije „da će upravo seksualnim radnicama_ima s invaliditetom biti oduzet novac na temelju zakona o imovini stečenoj kriminalom, da će ustanove u kojima rade biti prisiljene na obustavu rada ili da će ljudi poput njihovih partnera prema zakonu biti optuženi kao svodnici“.

Za Domina, koji ima epilepsiju, zakoni o seksualnom radu osmišljeni prema nordijskom modelu – koji zabranjuju kupnju seksa, kriminalizirajući klijenta, ali ne i radnika_cu, i koje podržavaju mnoge SWERF-ice – značili bi povećanu opasnost. Prema nordijskom modelu, „ako imam napadaj pred klijentom, hoće li tom klijentu odgovarati da nazove hitnu pomoć… ili će izaći iz prostorije, zatvoriti vrata i pretvarati se da nikada nije bio tamo?“, pita se Domino. Čak i pri trenutnoj razini kriminalizacije u Ujedinjenom Kraljevstvu, nastavlja, cimer bi mogao gajiti slične nedoumice – jer je facilitiranje seksualnog rada protuzakonito.

„Ovo su pitanja o kojima bismo trebali razgovarati, a ne o tome zaslužuju li muškarci s invaliditetom da ih se oralno zadovolji ili ne“, smatra Caradonna.

U razgovorima o invaliditetu i seksualnom radu, fokus treba biti na dekriminalizaciji zbog radničkih prava i sigurnosti, povećanju pristupačnosti svih poslova i borbi za svijet u kojem svatko ima ono što mu je potrebno za preživljavanje, zagovaraju seksualni_e radnici_e s invaliditetom s kojima je razgovarala Novara Media. U tim borbama, Caradonna izražava nadu da se pokret za prava osoba s invaliditetom i pokret za prava seksualnih radnica_ka mogu ujediniti.

„Prilično je frustrirajuće što od pokreta za prava osoba s invaliditetom ne čujemo previše toga o seksualnom radu, kada je toliki broj seksualnih radnica_ka s invaliditetom, kojima su radna mjesta općenito nedostupna“, kaže Caradonna. „Mislim da je iznimno važno [uvidjeti] da su pokreti za prava seksualnih radnica_ka i prava osoba s invaliditetom u biti ista stvar.“