Ljevica je woke

Unutar afroameričke zajednice „wokeness” kao budnost, svijest o opasnostima sustavnog rasizma, postoji kao koncept i fraza u različitim varijacijama od ranog 20. stoljeća. Black Twitter i prosvjedi pokreta Black Lives Matter popularizirali su termin u širem aktivističkom, političkom i kulturnom miljeu za vrijeme drugog mandata Baracka Obame. Woke je potom počeo označavati senzibiliziranost za različite sistemske društvene probleme i nepravde (rasizam, seksizam, homofobija, transfobija, ableizam, klimatske promjene…). Američka, ali i svjetska desnica posljednjih godina svoje političke kampanje sve češće zna začiniti, a ponekad i usidriti u zahtjevima da se zaustavi woke ludilo: to bi, pritom, bio svaki tip reprezentacije diskriminiranih i opresiranih društvenih skupina ili zagovaranje politika koje bi tu diskriminaciju i opresiju adresirale.

Desnica uz woke vezuje novostare bauke kao što su politička korektnost, borci_kinje za društvenu pravdu (social justice warriors) i kultura otkazivanja (cancel culture). Radi se o „virusu uma”, kaže Elon Musk, koji na Twitteru cenzurira svaku eksplicitniju kritiku kapitalističkih klasa i vrijednosti aktualnih političkih elita. Njegov politički favorit Ron DeSantis, konzervativni guverner Floride, provodi antiwoke politiku kroz zakone poput Stop WOKE Acta i zabrane kurikuluma afroameričkih studija, ograničavajući podučavanje o sustavnom rasizmu, privilegijama i rodnom identitetu; te uklanja knjige s temama Crne povijesti, LGBTIQ+ iskustava i kvir književnosti iz školskih knjižnica pod izgovorom borbe protiv ideološke indoktrinacije.

Nasuprot relativno konsolidirane pozicije desnice i neoliberala, woke, u najboljem slučaju, ima samo vrlo uvjetna savezništva i platforme. Korporacije interesno koriste woke-washing kako bi se obranile od glasnih i artikuliranih kritika društvenih pokreta ili kao priliku za širenje tržišta prema manjinskim skupinama. No, isto tako, brzo će promijeniti smjer i krenuti u aproprijaciju antiwoke poruka ako procjene da će na drugoj strani dobiti veći tržišni i politički zamah.

Woke ne uživa ni neambivalentnu podršku na lijevom spektru – od atavističkih verzija ortodoksnog marksizma i bijelog radničkog sindikalizma do recentnijih otpora kulturalizaciji klase. Woke je tako često prikazivan kao nedovoljno materijalistički i klasno situiran, previše fiksiran na socijalnu reprodukciju i „identitetsku politiku”, jednostavan za kapitalističku kooptaciju i previše usmjeren na partikularna, (pre)specifična iskustva koja bi mogla dodatno antagonizirati tradicionalnu bijelu radničku klasu, itd. Liberali pak nerijetko koriste woke teme u izgradnji političkog ili akademskog statusa, iako uvijek oportunistički oprezno. U svojem pomirljivom habermasijanskom duhu, liberali nikada ne vole ni u čemu biti „preekstremni”, pa su tako umjereni i u svojem wokenessu.

Jedan primjer liberalno-lijevog spektra je i knjiga Left Is Not Woke Susan Neiman. Naime, Neiman se identificira kao socijalistkinja, a socijalizam za nju obuhvaća i neke liberalne tradicije. Konkretno, ljevica za nju podrazumijeva: 1. univerzalizam, 2. koncepciju pravde, 3. vjeru u progres, te 4. zagovaranje socijalnih prava kao ljudskih prava (zdravlje, obrazovanje, stanovanje…). U svojoj kritici wokea autorica se koncentrira na prve tri točke, za koje tvrdi da su zajedničke ljevici i liberalizmu (četvrta točka distinktivna je za ljevicu). Međutim, dok su rasprave oko wokea na radikalnoj ljevici vezane uz probleme komodifikacije značenja te organiziranja i zagovaranja heterogene radničke klase, Neimanina kritika se ističe kao pokušaj analize wokea iz perspektive liberalnog idealizma. Ispunjava li woke adekvatno liberalne kriterije univerzalizma, koncepcije pravde i vjere u progres?

Liberalna kritika

Susan Neiman je Amerikanka koja radi i živi u Njemačkoj. Bavi se moralnom filozofijom s naglaskom na prosvjetiteljstvo i poslijeratnu Njemačku. Neiman inzistira da je saveznica, iako ima i kritiku instrumentalne logike tog termina. Podržavala je Black Lives Matter, slaže se s woke sentimentima i motivima, i ne želi da se ovu knjigu doživi kao još jednu reakcionarnu budalaštinu.

Neiman kreće od kritike onog što naziva woke tribalizmom, nauštrb lijevog univerzalizma. Woke inzistira na partikularnim identitetima, primarno onima koji su najizloženiji opresivnim režimima. Umjesto da brani ideju univerzalne ljudskosti, woke diže ograde između počinitelja povijesnih zločina i njihovih žrtava. Te ograde vode u ahistorijsko reakcionarno esencijaliziranje. Neiman tvrdi da bi se po woke logici, zbog svog židovskog porijekla, trebala identificirati s Benjaminom Netanyahuom, iako ona pripada univerzalističkoj judaističkoj tradiciji. Povijesne žrtve ne bi trebale biti uzor, sama njihova patnja ne daje im posebne vrline ili uvide. S druge strane, vilifikacija poopćenih bijelih, europskih, maskulinih opresora vodi woke prema poopćenoj osudi ljudi koji, po Neiman, imaju izrazito važne vrline i uvide za globalnu ljevicu.

Tu prije svega navodi europsko prosvjetiteljstvo. Diderot, Voltaire, Rousseau i Kant su pioniri kritike kolonijalizma i imperijalizma, a ne europskog suprematizma. Po Neiman, prosvjetitelji su uspjeli kroz svoje kritike stvoriti „grižnju savjesti” imperijalizma. Zbog toga je imperijalizam devetnaestog stoljeća osjećao pritisak da se zamaskira jezikom humanizma i progresa (npr. civilizirajuća misija). Neiman s odobravanjem citira Frantza Fanona i Amílcara Lopesa Cabrala dok navodi da bi umjesto dekolonizacije, koja regresira u tribalizam, antikolonijalna misao trebala baštiniti prosvjetiteljski univerzalizam. U suvremenijem kontekstu, bez elaboracije, autorica preporuča: čitajte Adolpha Reeda umjesto Ibrama X. Kendija, Atoa Sekyi-Otua umjesto Achillea Mbembea, Benjamina Zachariaha umjesto Gayatri Spivak.

Nadalje, Neiman tvrdi da suvremeni woke slijedi Michela Foucaulta, Carla Schmitta i evolucijsku psihologiju u potpunom negiranju postojanja pravde, odnosno prokazivanju svake teorije pravde kao samo još jednog odnosa moći. U woke kozmologiji postoji samo binarna opreka prijatelja i neprijatelja (Schmittov „djetinjasti” dualizam) i diskursi koji kriju društvene i ekonomske hijerarhije. Po njoj, woke implicira da je “pravda” isključivo sredstvo manipulacije dominantnih klasa, zavodljiva retorika bez transformativnog potencijala.

U toj matrici je nemoguće zastupati progresivnu politiku, budući da se ona suštinski ne razlikuje od reakcionarnih principa borbe za moć. Neiman nudi primjer Donalda Trumpa kao političke pojave koja se ponaša onako kako woke perspektiva razumije svaki tip političkog djelovanja. Trump je doista isključivo nemoralni apologet moći, bez sustava vrijednosti i koncepcije pravde. Naravno, to se ne događa „namjerno”, nego proizlazi iz teorijskih izvora na koje, po Neiman, woke stavlja naglasak, i koji nisu bitno drugačiji od antičke sofistike.

Srodno i zaključno, Neiman smatra da woke vodi u beznađe, da nema ideju progresa. Slijedeći Foucaulta, za woke ne postoji napredak, već samo mutacije moći. Odbacivši prosvjetiteljstvo i humanizam, woke teorija ne može utvrditi razliku između npr. srednjovjekovnog kotača za mučenje i suvremenog zatvorskog sustava. Woke ne može zastupati napredak i stoga što ne prihvaća primjere napretka iz prošlosti. Svi dosezi prosvjetiteljstva, borbi za rasnu i rodnu ravnopravnost, kao i povijesno sjećanje, za woke nisu supstantivni, sve je presporo i premalo.

Što je zapravo woke?

Ovaj popularni termin obuhvaća različite fenomene, od samosvjesnih aktivista_kinja, preko pomodne performativnosti, do kapitalističke aproprijacije. Nitko nije artikulirao woke kao koherentan koncept, ideologiju ili program. Zato mnogi, pa i Neiman, opisuju woke u onom obujmu i s onim sadržajem koji se njima čini relevantnim. Ponudio bih stoga svoje viđenje da završni kritički osvrt bude jasniji. Woke bi za ljevicu trebao biti paradigmatski i organizacijski konstitutivan. Od slabljenja sindikalnog organiziranja i država blagostanja te propasti internacionala i Sovjetskog Saveza, ljevica nema institucionalne centre, ali mogla bi iskoristiti woke kao mjesto mobilizacije široko disperziranog kritičkog instinkta o neodrživosti kapitalizma, imperijalizma i patrijarhalnih režima.

Ljevica danas mora integrirati ideje različitih revolucionarnih teorija i praksi, biti senzibilizirana za prepoznavanje represije, sistemskih odnosa moći, koja uključuje klasne, rasne, rodne, ableističke, ekocidne i specističke režime, dakle, mora biti woke. Realsocijalizmi dvadesetog stoljeća bili su prisiljeni raditi brojne kompromise koji su u međuvremenu postali nepotrebne dogme. Woke budi nadu u pomirbu različitih struja revolucionarnog razmišljanja i organiziranja u kontekstu sveprožimajuće krize i prisile, paralelnih s instantnim metodama komunikacije i procvatom kritičke i angažirane proizvodnje znanja.

Naravno, onkraj afirmativne optike, woke mogu biti i kapitalistički woke-washing, kozmetičke reforme ili narcizam malih razlika. Kako je ranije navedeno, korporacije i liberali vole woke signaliziranje ako/kada je oportuno, ali kapitalizam sustavno kooptira mnoge društvene fenomene, pa tako i progresivne pokrete i politike, i tomu se sustavno treba opirati. Standardnu kritiku ljevice da je woke performativan treba operacionalizirati u sustavniji angažman, a ne diskvalifikaciju. Woke treba kurirati, urediti emergentni kritički kanon koji sintetizira marksističke, kvir, zelene, dekolonijalne, crip i mad tradicije u njihovoj sukonstituciji kroz historijsko-materijalističku optiku. Nova klasna politika, kako bi se mobilizirala i reproducirala, mora sadržavati i jasnu viziju progresivne lijeve kulturne hegemonije.

Zašto Neiman nije woke?

Dakle, ljevica ima ozbiljne izazove i prilike s wokeom, a desnica propagira nepokolebljivu borbu protiv budnosti kao takve. Gdje se tu uklapa Neimanina liberalna kritika? Iako autorica Left Is Not Woke ne želi da se njezina knjiga proglasi reakcionarnom budalaštinom, teško se otrgnuti dojmu da se radi o duboko banalnoj knjizi. Primjeri štetnosti wokea koje Neiman navodi su zbunjujuće bezazleni. Poziva se na oprečne i nezgrapne upute na engleskom i njemačkom jeziku za rodno neutralan odnosno rodno afirmativan govor i pismo. Također, citira članak u medijima koji procjenjuje da Kamala Harris neće biti sklona Modiju iako je indijskog porijekla. Takvi primjeri slabo opravdavaju pisanje kritičke knjige koja ovoliko dramatično diskvalificira woke.

Indikativno je i da je najstrastveniji dio knjige obrana prosvjetiteljstva. Neiman je nereflektirano vezana za varijacije standardne, teleološke, eurocentrične vizije povijesti u kojima je neki tip moralnog razvoja evidentan i za njega su zaslužni bijeli Europljani. Naime, umjesto da se obračuna s obilnim i raznolikim lijevim kritikama prosvjetiteljstva, woke kritiku prosvjetiteljstva svela je na „tribalizam” čija agenda nekako trpa sve bijelce u isti koš. Da se doista suočila s globalnom poviješću zajedničkog konstituiranja modernosti u procesima borbi i kritika „opresora i opresiranih”, „eksploatatora i eksploatiranih”, vjerojatno bi joj bilo neugodno zaključiti da trebamo biti zahvalni prosvjetiteljima jer su razvili „grižnju savjesti” imperijalizma.

Paušalnost analize u Left Is Not Woke još je prozirnija kada se čini da Neiman počinje razumijevati woke. Primjerice, kada izražava žaljenje što politika identiteta svodi ljude na rubrike koje su im umjetno nametnute. To ju je moglo odvesti do zaključka da se upravo putem umjetno/društveno nametnutih identitetskih markera brojnim pojedincima i društvenim skupinama definira i ugrožava, pa i zabranjuje život. Možda bi u tom kontekstu i taj „tribalizam”  razumjela kao organizacijsku nužnost, prinudu, a ne načelo kojem woke teži?

Ili kada kao otkriće prepričava razgovor s kustosom Muzeja sjećanja u Alabami koji govori o bijelim južnjacima koji su se borili protiv ropstva, a koje je povijest prešutjela. To ju je moglo nagnati da prepravi argument u kojem piše da je slavljenje ugnjetavanih neproduktivno. Naime, prema autorici, opresirani su „žrtve” i kao takvi nemaju posebne uvide i vrline. Već samo identificiranje i imenovanje opresiranih kao „žrtava”, a opresora kao „počinitelja” autorica vrši desubjektivizaciju, dehistorizaciju i depolitizaciju sukoba i sukobljenih strana. Sjećanje na „izgubljene” borbe upućuje na aktualnost istih pitanja i moralnih dilemi. Povijest „gubitnika” nije prazno slavljenje patnje, nego povijest živog i žilavog kontinuiteta otpora.

Promašenost analize najupadljivija je u pokušaju poistovjećivanja wokea, Foucaulta, Schmitta i evolucijske psihologije. Ova linija argumentacije podsjeća na besmislice u stilu Jordana Petersona. Iako je važno podcrtati da je evolucijska psihologija znanstveni scam, povezati te ideje s wokeom preko u popularnoj predaji uvriježene „nemoralnosti” Foucaltove filozofije duboko je nerezonski. Foucault je, unatoč različitim kritikama koje su mu na ljevici upućene, neke i s pravom, svakako podigao vidljivost bavljenja različitim važnim, a dotad podzastupljenim temama, poput seksualnosti, rodnih i ableističkih režima koji su u svojoj opstojnosti sui generis, a koje su neka od centralnih pitanja na koje woke ukazuje. Knjiga koja slavi „racionalnu” europsku tradiciju – onu istu koja je na štetan način definirala i dalje nasilno normira seksualno, tjelesno, kognitivno i emocionalno zdravlje – teško da ima dovoljno intelektualnog kredita za ovako prvoloptašku diskreditaciju Foucaulta.

Konačni dojam je da Neiman kritizira woke jer je neprimjeren, nepristojan. Neiman zastupa perspektive po kojima (nedekonstruirana) europska intelektualna tradicija definira i oblikuje povijesne događaje. Iz Left Is Not Woke bi se moglo zaključiti da moralna budućnost svijeta ovisi o obrani integriteta Immanuela Kanta. Iako fakulteti u SAD-u i nekim europskim kapitalističkim centrima, poput Njemačke, svojim resursima omogućuju referentnu proizvodnju znanja, oni ujedno baštine i neke od najreakcionarnijih modernih intelektualnih struja. Neiman se u tomu kontekstu predstavlja kao dovoljno dobro prilagođena buntovnica. Ponosna na ono dobro, kritična prema onom lošem. Moralni napredak je spor, ne treba pretjerivati. To je tip skromnosti i komfora za koji u probuđenom svijetu stvarno više nitko nema vremena ni živaca.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2024. godinu.