Olimpijske igre – vladin cinični dar investitorima

Donosimo prijevod mini-intervjua s Douglasom Murphyjem koji je SkriptaTV snimila u studenom 2011. u Zagrebu, kada je u sklopu programa Metodologije valorizacije u organizaciji Centra za dramsku umjetnost održao predavanje „Spomenik čemu?“. U intervjuu govori o visokom obrazovanju u Ujedinjenom Kraljevstvu, Olimpijskim igrama i ulaganjima javnog novca u masivne arhitektonske projekte u gradovima domaćinima. U predavanju se pobliže bavi jednom takvom investicijom - u ogromni „ArcelorMittalOrbit“ toranj, izgrađen u sklopu priprema za Olimpijske igre u Londonu.

Featured Video Play Icon


Podržavate li globalnu borbu za besplatno, potpuno javno financirano obrazovanje na svim razinama? Ako da, zašto da, ako ne, zašto ne?

Prije svega, apsolutno je podržavam, i na vrlo jednostavnoj razini ideala – na moralnoj i etičkoj razini, ali i na praktičnoj razini, jer u Ujedinjenom Kraljevstvu smo posljednjih par generacija imali nešto slično. Imali smo izvrstan sveučilišni sustav koji je bio besplatan – doslovno besplatan: bio je plaćen kroz poreze, studenti su dobivali stipendije itd.

Cijela generacija ljudi iz radničke klase uspjela se obrazovati i poboljšati svoje živote. To se događalo u doba kad smo bili znatno siromašniji nego sada, pa opet je postojalo i bilo je dobro. Pa i sad kad su britanska sveučilišta već preko desetljeća pod napadom neoliberalne modernizacije, još uvijek su među najboljima u svijetu, a i dalje su napadana kao nikad prije.

Sadašnja vlada praktički rasprodaje sveučilišta dopuštajući dolazak konkurencije iz cijelog svijeta, posebice iz SAD-a gdje postoji mnogo sveučilišta nižeg ranga koja ostvaruju profit. Opteretili su cijelu generaciju ogromnim dugovima koje prije nije imala, a živote sveučilišnih nastavnika znatno otežali i učinili gotovo neizdrživima. Tome se treba oduprijeti, tome se odupire i podržavam sva nastojanja da se tim tendencijama pruži otpor.

Kako veliki spektakli poput Olimpijskih igara, svjetskih prvenstava i sl. mijenjaju gradove u kojima se održavaju? Što se može reći o javno-privatnim partnerstvima, gentrifikaciji i klasnoj komponenti, kada su u pitanju pokretanja takvih ogromnih jednokratnih arhitektonskih investicija?

Olimpijske igre su zanimljive jer, prije nego što se dotaknemo urbanističke razine, pružaju zemlji-domaćinu priliku da predstavi neku vrstu prostornog izraza – nazovite ga brendom, identitetom, ideološkom pozicijom ili slično – kojim se obraća svijetu i stvara objekte u prostoru kao reprezentacije vrijednosti vlastitog društva.

Tako je na jednoj razini, dok na drugim razinama može biti problematičnije. Pojedine Olimpijade su poznate po tome što su veoma pomogle svojim gradovima – dobar primjer bila bi Barcelona 1992., gdje je vlada mnogo uložila u infrastrukturu i postoji generalni konsenzus da su Olimpijske igre doista poboljšale gradske izglede za razvoj.

U slučaju Londona, u kontekstu specifičnog britanskog kapitalizma, Olimpijske igre odvijaju se na velikom području koje je bilo vrlo siromašno i u koje je za tu priliku utrošena golema količina javnog novca, no samo do određene mjere. Olimpijske igre su iskorištene kao katalizator obnove pri kojoj se grade stadioni, stvaraju parkovi, ali i rasprodaju velike površine zemlje privatnim investitorima da bi izgradili nova naselja. Time se značajno ubrzava podizanje cijena nekretnina, što se u tom području već događalo uslijed doseljavanja umjetnika, odnosno neke vrste kreativne gentrifikacije. Olimpijske igre su u velikoj mjeri ubrzale taj proces: cijene nekretnina su porasle, a naselja koja se grade su nedostupna ljudima koji ondje žive.

U principu, područja u kojima se odvijaju Olimpijske igre predmet su krupnih stranih ulaganja u nekretnine koja dolaze iz Kine, Indije i s drugih mjesta, a ljudi koji su u tim naseljima živjeli sve više i više bivaju istisnuti. Generalno, Olimpijske igre usko su vezane uz snažan komercijalni razvoj – jedan od razloga zbog kojeg su Londonu uopće dane Olimpijske igre bila je izgradnja mega trgovačkog centra Westfield. Na vrlo britanski način, to je vladin cinični dar privatnim developerima i investitorima u obliku spektakla, zanemarujući pritom kakav bi brend od Ujedinjenog Kraljevstva mogao stvoriti u svijetu ili kako bi na stvaranje tog brenda mogao utjecati.

Čini se da su spektakli dobra investicija.

Apsolutno, to je jako dobra investicija, inače ih ne bi bilo. A budući da su tako česti, očito postoji uvjerenje da su dobra investicija. No istodobno, ulaganje u spektakle – radilo se o događajima kao što su Olimpijske igre ili objektima poput javnih umjetničkih ili kulturnih investicija – i dalje počiva na određenoj razini vjere. Povrat uloženog, odnosno porast vrijednosti vrlo je teško kvantificirati, stoga takvo ulaganje zahtijeva čvrstu vjeru u uspjeh.

Kad govorimo o izgradnji nekretnina, u Ujedinjenom Kraljevstvu u posljednjih deset godina bilo je dosta ulaganja u kulturne objekte i događaje u sklopu obnove, što je na određen način dalo novi poticaj ulaganjima. Teško je dokazati jesu li urodila plodom ili ne, i bit će teško izmjeriti koju su vrijednost ulagači izvukli iz njih, ali činjenica je da je bilo mnogo ulaganja od strane privatnika koji su namjeravali graditi nekretnine ili obnoviti naselja. Ta ulaganja, naravno, sežu i do samih Olimpijskih igara, koje su organizirane na razini cijele države.

Dakle, proces je dvojak: s jedne strane, iznenađujuće ga je teško kvantificirati za nešto do te mjere orijentirano na profit, a u isto je vrijeme percipiran kao potreban, i to uz nužno velika ulaganja, pa se odvija neovisno o tome je li za gradove dobar ili ne. A najčešće nije, nego je potpuno nepotreban, ako ne i štetan za lokalnu sredinu.

Razgovor vodio: Martin Beroš
S engleskog transkripta prevela: Marina Ivandić


Spomenik čemu?

17.11.2011. 18:00h, klub za net.kulturu mama, Preradovićeva 18, Zagreb

 

U središtu Olimpijskog parka u Londonu predviđenog za igre 2012., bliži se kraj izgradnje neobične konstrukcije. „ArcelorMittalOrbit“ je 114.5m visoka javna skulptura; uvijeni toranj i platforma za promatranje dizajnirani su da budu dramatični središnji objekt Olimpijskih igara. Koncepcija objekta udružila je političara, industrijalca, inženjera i umjetnika u realizaciji ovog najspiralnijeg od svih spomenika. Ali što on znači? Kroz raspravu o povijesti okolnosti nastanka i mrežama moći i kapitala koje su osigurale izgradnju, o njegovim priznatim značenjima i njihovu značaju, o povijesnim rezonancama i odnosu prema drugim značajnim strukturama i prema tehnici, ovo izlaganje tvrdi da je „ArcelorMittalOrbit“ artefakt koji savršeno utjelovljuje tekuću krizu izražavanja političkih i kulturnih vrijednosti prostornim sredstvima.

 

Douglas Murphy je arhitekt i autor iz Londona. Studirao je na Glasgow School of Art i Royal College of Art. Njegov blog Entschwindet und Vergeht prati arhitekturu, glazbu, politiku i filozofiju. Piše o arhitekturi za Icon Magazine. The Architecture of Failure (zerobooks) njegova je prva knjiga.

 

Metodologije valorizacije ovogodišnji (2011.) su program Centra za dramsku umjetnost koji se sastoji od serije predavanja posvećene teorijskim i historijskim istraživanjima odnosa između kriterija i metoda valorizacije u umjetničkom polju i onih u širem političko-ekonomskom okružju. Bavit ćemo se artikulacijom razlika, koincidencija, uvjetovanosti, kratkih spojeva, ideoloških srastanja, te historijskih i geografskih specifičnosti.



Projekt podržavaju Gradski ured za obrazovanje, kulturu i šport Grada Zagreba, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i IPA 2009 Programme – Civil Society Facility.

SkriptaTV

Vezani članci

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve