Zoran Veselinović
15. veljače 2015.
Berlinski zid oko kubanskog bejzbola
“Američke vrhunske profesionalne sportske lige imaju dvije dominantne karakteristike: njihov je primarni cilj zarađivanje novca i one predstavljaju ekskluzivna udruženja u koja se ne ulazi prema meritokratskim principima „dobrih sportskih rezultata“ unutar nekakve koncepcije sistema tranzitnih liga”. Veselinović donosi iscrpan izvještaj i analizu američke bejzbolske lige MLB čiju su sezonu 2014. godine označili kubanski igrači, što autor koristi kao ulaznu točku u skiciranje povijesti Kube te američko-kubanskih bejzbolskih odnosa, koji nikada nisu “samo bejzbolski odnosi”.
Tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu mnogi su mediji u SAD-u ovaj događaj popratili pomalo sarkastičnim riječima poput „počelo je svjetsko ludilo u kojem američka javnost ne sudjeluje“ ili „u ovih će mjesec dana ostatak svjetskog medijskog prostora isključivo popunjavati onaj kuriozitet kojeg mnogi stanovnici Latinske Amerike i Europe nazivaju religijom“. Zanimljivo je primijetiti kako se rotiranjem perspektive ujedno mijenjaju kurioziteti i sakralni sportski objekti. Ako biste nekog Europljanina upitali koji je „najameričkiji“ od svih američkih sportova, postoji iznimno velika vjerojatnost, dobrim dijelom napumpana holivudskim filmovima, da bi vam on odgovorio – bejzbol. Međutim, umjesto traćenja vremena i pozivanja na globalni sportski ekumenizam posvetimo se činjenicama.
Nepobitna je istina da je nogomet neprikosnoveni vladar velikog dijela sportske sfere Latinske Amerike. Tu se onda postavlja pitanje: koji su džepovi gdje njegovo veličanstvo nema dominaciju? Ako je nogomet ovdje uistinu religija, onda se može reći da u Portoriku, Dominikanskoj Republici, Venezueli i Kubi caruje netko drugi. Ako je tamo nogomet religija, onda se može reći da je ovdje bejzbol Bog. Odgovor na pitanje zašto je tome tako nudi nam povijest i geografija. Blizina i jaki utjecaj kulture SAD-a odigrao je svoju ulogu.
Neophodne pretpostavke
Netko bi nakon ovakvih bombastičnih izjava i zbog previše analogija s nogometom mogao pomisliti da u klupskim natjecanjima bejzbola postoji nešto poput sjeverno-/srednjoameričkih liga petice. To bi međutim bila kriva analogija. U stvarnosti postoji samo jedna, velika, razvijena, komercijalna i kvalitetom globalno dominantna liga, a to je Major League Baseball (MLB), odnosno najviša razina profesionalnog bejzbola u SAD-u. Spomenuta je kao „najviša razina profesionalnog bejzbola u SAD-u“ jer pored MLB-a postoji još široka struktura nižih profesionalnih liga koja se naziva Minor Leagues. Kako bi se spriječile zablude i zabune, treba reći da se europske organizacijske strukture sportskih liga ne smiju transponirati na američke profesionalne lige. U tom se smislu ne smije reći da je najviša razina Minor Leagues zapravo „druga liga“ ako se pod tim riječima podrazumijeva mogućnost da prvaci tih liga dobivaju promociju u MLB. Kao što je vjerojatno poznato, američke vrhunske profesionalne sportske lige imaju dvije dominantne karakteristike: njihov je primarni cilj zarađivanje novca i one predstavljaju ekskluzivna udruženja u koja se ne ulazi prema meritokratskim principima „dobrih sportskih rezultata“ unutar nekakve koncepcije sistema tranzitnih liga. Njihova se suština može formulirati u jednoj kratkoj rečenici: one su ekskluzivne organizacije privatnih entiteta čiji je osnovni cilj u načelu ostvarivanje profita.
Čak je i upotreba riječi „klub“ za entitete američkih profesionalnih sportskih liga netočna i može odvesti na krive analitičke kolosijeke.[1] „Klub“ je koncept koji također proizlazi iz europskih sportskih organizacijskih modela i on podrazumijeva sportske entitete koji unutar svoje strukture i poslovanja imaju i kalkuliraju s onim što se obično naziva „omladinski pogon“, odnosno internu klupsku sportsku školu odakle bi klub za svoju profesionalnu natjecateljsku razinu trebao, makar u teoriji, crpiti najviše talenta, tj. budućih igrača. Američki profesionalni sportski entiteti, kao što je poznato, nisu organizirani prema ovome principu. Oni u načelu nemaju svoje omladinske škole, nego talent isključivo crpe iz drugih izvora. Za američki nogomet i, u nešto manjoj mjeri, košarku glavni je izvor talenta obrazovni sistem SAD-a, tj. sportski programi u okrilju obrazovnog sistema. Bitno je napomenuti kako su sportski programi obrazovnih institucija u SAD-u također široka i iznimno razvijena struktura natjecanja i kvalitativnog probiranja talenta, kako na sveučilišnoj tako i na nižim obrazovnim razinama. Bejzbol se u ovom pogledu ponešto razlikuje od američkog nogometa i košarke. Zahvaljujući svojoj nešto drugačijoj povijesti i razvojnoj putanji, bejzbol ima veći broj izvora talenata i karakteri su ovih izvora raznovrsniji nego što je to u slučaju drugih konkurenata na sceni profesionalnih sportova u SAD-u. Jedna se posljedica ove činjenice sastoji u tome da se bejzbol na koledž razini ne ubraja u tzv. „prihodovne sveučilišne sportove“ (američki nogomet i košarka), tj. sveučilišni bejzbol nije toliko popularan da bi svojim sveučilištima donosio značajne prihode i profite. Shodno tome, bejzbol draft je manje značajan i neusporedivo manje medijski praćen za razliku od košarkaškog drafta, a kamoli drafta za američki nogomet.
Usprkos tome što je izraz „klub“ u ovome kontekstu dobrim dijelom netočan, upotrebljavat ću ga i dalje iz dva razloga: a) on je kod nas standardizirani izraz kada uspoređujemo ovakve sportske entitete s nacionalnim reprezentacijama i b) iz razloga da se, upravo zbog svojevrsne standardiziranosti ovoga termina, ne pojavljuje previše očuđujućih izraza i formulacija. Također bi termin „talent“ mogao biti problematičan. Ovdje se upotrebljava u smislu igrača za koje postoji procjena da imaju potencijal postati standardni, dugotrajni ili etablirani igrači najviše profesionalne razine. S tim da, samo kao mala opaska, u bejzbolskim prilikama talent ne podrazumijeva nužno mladog igrača, mladog naspram prosječne igračke dobi u MLB-u. Povezivanje talenta i mladosti je također proizvod naviknutosti na „klupski princip“ organiziranja sportskih entiteta.
Na nacionalnoj razini SAD-a Minor Leagues su značajni samo kao razvojni poligon talenata za MLB. Svi MLB timovi imaju svoje, u punom značenju riječi, filijale unutar svih razina Minor Leagues sistema. Takva se struktura filijala naziva „farming system“. MLB klubovi Minor Leagues doslovno koriste kao svojevrsno uzgajalište „gotovih“ igrača. Minor Leagues im u tom smislu služe kao poligon za brušenje svojih talenata i služe im kao sekundarni filter kvalitativnog probiranja igrača. Zamislite prosječnog igrača koji je potpisao ugovor za neki MLB klub. Hodogram njegove karijere sastojao bi se u sljedećim koracima. On bi prvo vrlo vjerojatno otišao u neku od filijala na nižim razinama Minor Leagues i tamo bi igrao polusezonu, sezonu ili koliko je potrebno da svoj matični MLB klub uvjeri kako je ostvario neki napredak ili da je zadovoljio određena očekivanja u pogledu njegove forme. Ako je njegov napredak bio u granicama očekivanja, on se onda prebacuje u filijalu na višoj razini Minor Leagues. Ovdje je na djelu jednak proces procjene njegovih performansi i eventualne promocije na više razine Minor Leagues sistema. On će tako napredovati ligu po ligu, sve dok ne dobije šansu u svome matičnom MLB klubu, odnosno dok ne dobije šansu zaigrati na najvećoj od svih bejzbolskih pozornica. Treba dakako pripomenuti da postoji mogućnost da igrač zbog svoje nevjerojatno dobre forme odmah dobije šansu u MLB-u, tj. da zbog nevjerojatne forme preskoči neke stepenice Minor Leagues sistema. Međutim, ovo ne samo da je rjeđi od dva scenarija, nego treba ujedno napomenuti da zapravo veoma mali broj talenata kojeg MLB timovi potpišu uistinu zaigraju na velikoj pozornici. Ako ste profesionalni bejzbolaš i potpišete ugovor s MLB klubom, statistika kaže da ćete najvjerojatnije svoju čitavu karijeru tavoriti unutar Minor Leagues sistema. MLB klubovi još znaju koristiti Minor Leagues na način „inkubatora za rekuperaciju forme ozlijeđenih etabliranih igrača“. Zamislimo igrača koji je imao dužu i težu ozljedu, ali je uspio izliječiti ozljedu neposredno prije početka sezone ili tijekom sezone. MLB klub će ga tada najvjerojatnije poslati na nekoliko tjedana ili eventualno duže u jednu od svojih filijala da prođe kroz određeni raspored utakmica. Ideja je da on na ovoj nižoj razini natjecanja vrati natjecateljsku formu koja je potrebna na zahtjevnijoj razini MLB natjecanja. Ovo je zanimljiva pojava iz navijačke perspektive jer omogućuje navijačima Minor League klubova, koji se dominantno nalaze u manjim gradovima ili sredinama SAD-a, da uživo vide kako igraju mnogi etablirani MLB igrači ili čak najveće MLB zvijezde.
„Farming system“ je dugo bio ekskluzivni izum profesionalnog bejzbola. Razlog tome ponovno se nalazi u drugačijoj povijesti i razvojnoj putanji bejzbola naspram drugih profesionalnih sportova u SAD-u. Međutim, treba napomenuti da su i druge profesionalne sportske organizacije nedavno krenule ili postoje naznake da će krenuti (NFL) implementirati ovakav ili sličan program razvoja igrača, ali ti sistemi nisu ni približno dosegli stupanj razvijenosti kojeg na raspolaganju imaju MLB klubovi.
Vratimo se u sada
Iako bi detaljna analiza pojedinačnih američkih sportova u najmanju ruku bila zanimljiva, iako bi komparativna analiza američkih i europskih sportskih modela bila zasigurno više nego zanimljiva, tema je ovoga teksta mnogo skučenija i manje ambiciozna. Pravi početak ovoga teksta nalazi se u pitanju: po čemu je sezona MLB-a 2014. godine najznačajnija ili najupečatljivija? Neki bi možda rekli da je to po trećem osvajanju World Series u posljednjih pet godina od strane San Francisco Giantsa, čime bi se moglo argumentirati da je taj tim prema ovome kriteriju zajedno s „renesansom“ Boston Red Soxa, barem zasada, najuspješniji u 21. stoljeću. Tabloidni američki mediji bi možda argumentirali da se upečatljivost ove sezone nalazi u još jednoj suspenziji jedne od najvećih bejzbolskih zvijezda i nepopravljivog recidivista Alexa Rodrigueza (popularno zvanog A-Rod) zbog ponovnog korištenja dopinga. Međutim, meni se čini da je protekla sezona najupečatljivija po tome što bi ju se moglo nazvati „sezonom Kubanaca“.[2]
Razlog za ovu tvrdnju nalazi se u jednostavnoj činjenici da su gotovo svi kubanski igrači bili noseći elementi jako dobrih ili neočekivano dobrih partija i sezone svojih timova. Bilo da se radi o bacaču José Fernandezu kao jednom od bacačkih tvrđava neočekivano solidne sezone Miami Marlinsa, bilo da se radi o potpunom etabliranju u bejzbol zvijezdu bacačkog fenomena Aroldisa Chapmana iz Cincinnati Reds ekipe, bilo da se radi o ultra-skupoj ekipi LA Dodgersa gdje se Yasiel Puig uspio u potpunosti nametnuti kao standardni igrač i dobiti ogromnu medijsku pažnju zbog svoga pomalo ekscentričnog stila igranja i ponašanja, u svim ovim slučajevima obrazac je isti: oni su po mnogočemu stupovi svojih timova. Teško je ne primijetiti kako početak kraha ekipe Oakland A’s na njihovom „dugo očekivanom možebitnom šampionskom pohodu“, kada se većim dijelom sezone iz Oaklanda širio glas „stigao je trenutak“, korespondira s „tradeom“ jednog od glavnih elemenata njihova recentnog uspjeha Yoenisa Céspedesa u Boston Red Sox tijekom završnog stadija regularne sezone. Međutim, pored svih kubanskih kolosa iz 2014. jedan je najveći od svih – José Abreu. Abreu je sa svojih 27 godina odigrao rookie sezonu u ekipi Chicago White Sox, ekipi iz južnog dijela Chicaga koja je ujedno omiljena ekipa američkog predsjednika Baracka Obame, kao najplaćeniji kubanski igrač i kao najveća enigma prije početka sezone. On je White Soxima vrijedan prvenstveno zbog svoje palice i udaranja, što kad se prevede u nama bližu sportsku terminologiju znači „zbog svojih ofenzivnih performansi“. Abreu je klasičan tip igrača koji se naziva „power hitter“, tj. njegova je osnovna uloga udarati lopticu daleko, po mogućnosti postizanje poena udaranjem loptice preko stotinjak jardi udaljene ograde (najčešćim tipom home runa). Ove je sezone loptica posebno rado bježala od palice José Abreua. Toliko rado da je Abreu bio uvjerljivi rookie godine i četvrti igrač na popisu za MVP-a godine, usprkos tome što je tijekom sezone imao jednu višetjednu ozljedu. Kako su statistički podaci nerijetko presudni u glasanju za MVP-a sezone, višetjedna ozljeda može mnogo značiti za MLB bejzbolaša u smislu popunjavanja njegovih statističkih rubrika. Razlog se nalazi u tome što MLB klubovi tijekom sezone na tjednoj bazi igraju u rasponu od pet do sedam utakmica, s tim da se u njihovim rasporedima češće pojavljuju tjedni sa šest ili sedam zakazanih utakmica. Na kraju su sezone u pogledu José Abreua sve enigme riješene i sve dvojbe nestale. Kako stvari stoje, Abreu bi mogao biti nova velika zvijezda MLB-a.
Netko bi mi mogao s pravom kontrirati da bi se s istim argumentima moglo ustvrditi kako je ovo sezona igrača iz Venezuele, igrača iz Dominikanske Republike ili da bi se mogla navesti i čitava plejada sličnih igrača iz samog SAD-a. To je točno, međutim Kubanci u suvremenoj povijesti SAD-a nikad nisu „samo Kubanci“, a američko-kubanski bejzbolski odnosi nikad nisu „samo bejzbolski odnosi“. Svi navedeni kubanski igrači, kao i svaki kubanski igrač u MLB-u i Minor Leagues sistemu, nisu samo Kubanci nego su isključivo kubanski defektori.[3] Kubanski bejzbolski defektori kolateralni su proizvod čudne, nevjerojatne, anakronističke i, naprosto, apsurdne hladnoratovske ostavštine. Kubanska sportska defekcija nije nekakav novitet i zasigurno nije skučena samo na bejzbol, no ona se u bejzbolskim poslovima razvila u pravi i relativno sofisticirani sistem.
Kubanska strana priče
Svakom se povjesničaru Kube sam od sebe nameće jedan binarni interpretativni okvir: kubanska je povijest podijeljena u dvije velike epohe, a 1959., kao godina socijalističke revolucije, jasna je razdjelnica ovih dviju polutki.
Povjesničar Louis A. Perez tvrdi kako nije slučajno što bejzbol ima specifičnu poziciju unutar kubanske kulture i što se pokazuje kao jednom od stvari na stolu u suvremenim odnosima SAD-a i Kube.[4] Njegov se glavni zaključak svodi na dvije stvari: a) bejzbol je od svoga dolaska na otok pa sve do današnjih dana uvijek bio politiziran, tj. od samog je početka bio neizostavni element kubanskog nacionalizma ili kubanskog nacionalnog osjećaja i b) u takvoj je politiziranosti uvijek igrao značajnu ulogu kako u unutarnjoj politici Kube tako i vanjskoj. Tu se postavlja pitanje: kako je moguće da jedan, po podrijetlu i slavi, strani element može biti sastavni dio kubanskog nacionalizma ili kubanskog nacionalnog osjećaja? Da bi se moglo odgovoriti na ovo pitanje, priču je potrebno odvrtjeti od početka.
Dolazak bejzbola na Kubu odgovara periodu dubokih društvenih promjena. Kuba je u 19. stoljeću prolazila kroz završnu fazu španjolskog kolonijalizma i kroz interne ekonomske promjene koje su u konačnici proizvele domaću, kubansku buržoaziju. Ova buržoazija nastaje u uskoj povezanosti s eksplozijom industrije šećera i sa smještanjem ove industrije na najviše mjesto u skali kubanskih ekonomskih grana. Ovaj proces ujedno korespondira geopolitičkom procesu udaljavanju Španjolske i naglog približavanja Amerike. Španjolsko je tržište kroz 19. stoljeće naglo padalo po svome značaju, dok su Sjedinjene Američke Države rapidno postajale glavna destinacija za kubanske robe. Perez ovaj proces integriranja Kube u sjevernoamerički ekonomski sistem ilustrira brojevima trgovačkih brodova koji su uplovljavali u kubanske luke: 1826. godine ukupan broj brodova iz SAD-a iznosio je 783, dok se taj broj 1851. godine popeo na 2088.[5]
Ekonomski razvoj i reorijentacija, uzdizanje domaće buržoazije te sve veći ekonomski, politički i kulturni utjecaj SAD-a ne samo da je naglo pomicao pogled Kubanaca od Madrida prema Washingtonu i New Yorku, nego je također razvijao ogromno nezadovoljstvo prema propalom španjolskom imperijalističkom projektu. Španjolska ne samo da više nije bila u stanju držati Kubu pod svojom kontrolom, nego je u svojim, iz današnje perspektive rečeno, uzaludnim pokušajima konsolidacije vlasti i dominacije objektivno sprečavala kubanski infrastrukturni i tehnološki razvoj. Ovo je odlučujuće utjecalo na nastanak prvog vala kubanske emigracije u Sjedinjene Američke Države. Perez emigrante dijeli u tri skupine ili tri tipa. Rastuća kubanska buržoazija i dio stare veleposjedničke elite slao je svoju djecu u SAD radi njihova obrazovanja. Ovakvi su se, uglavnom privremeni emigranti, upisivali na sve razine obrazovnog sistema u SAD-u. Neki su se upisivali u osnovne škole, neki u srednje škole, dok su se mnogi upisivali na sveučilišta. U svakom slučaju, Kuba je odjednom dobila, kako Perez kaže, tisuće ljudi koji su svoje formativne godine proveli u SAD-u i koji su na taj način bitno određeni kulturom SAD-a. Drugi su tip emigracije motivirali ekonomski razlozi. Tisuće su ljudi stigle u SAD primarno bježeći od nezaposlenosti i siromaštva. Treću su skupinu Kubanaca u SAD-u sačinjavale izbjeglice koje su bježale pred razaranjima i represijom nastalima tijekom brojnih ustanaka protiv španjolske vlasti.[6]
Ovakva je političko-društvena konstelacija tadašnje Kube razvila svojevrsni „common“ imaginarij koji je bio određen u uskom odnosu prema SAD-u, imaginarij koji je usporediv s našim imaginarijem koji se referira na Njemačku. SAD su počele figurirati kao nešto što je geografski iznimno blizu, ali što je istovremeno djelovalo kao drugi svijet, kao drugi planet. SAD su postale sinonimne s „progresom“, „modernošću“, „uređenošću“ itd. Perez navodi kako se osnovni narativni obrazac sastojao u uspoređivanju Havane s New Yorkom ili nekim drugim od većih gradova u SAD-u.[7] To bi bio onaj tipičan razgovor poput „ da vidiš kako ti je tamo; sve su ulice popločane, administracija je brza i efikasna, lijekovi i medicinske usluge su lako dostupne, a ne kao kod nas gdje je blato do koljena, administracija posjeduje svu brzinu kola bez kotača i korupcija je njezina definicija, dok u svim krajevima vladaju epidemije svake moguće bolesti koju možeš zamisliti“. U tom su smislu Sjedinjene Američke Države novonastalim društvenim i političkim snagama postale uzor u njihovoj opoziciji prema španjolskoj kolonijalnoj vlasti.
Iako postoje dvije priče o tome kako je bejzbol došao na Kubu, ono što je sigurno jest da se on na otoku prvi puta pojavljuje 1860-ih godina. Jedna priča kaže da je bejzbol potekao od američkih moreplovaca koji su u kubanskim lukama čekali ponovno isplovljavanje, tj. da su oni radi vlastite zabave lokalno stanovništvo naučili pravila ovoga sporta kako bi mogli sastaviti svoju ekipu koja bi igrala protiv ekipe moreplovaca. Druga priča kaže da su bejzbol na Kubu donijeli kubanski studenti iz SAD-a. Vjerojatno su obje priče istinite, odnosno ne postoje razlozi zašto ovaj sport nije mogao doći na Kubu različitim rutama. Međutim, mnogo je važnije primijetiti da se igranje bejzbola nakon inicijalnog probijanja na otok počinje iznimno brzo širiti i da veoma brzo stječe ogromnu popularnost. Već se ranih 1870-ih godina na Kubi počinju pojavljivati prvi profesionalni klubovi[8], a koliko je popularnost bejzbola naglo rasla kroz 1880-e i 1890-e godine pokazuje ogroman broj sportskih tjednika koji se pojavljuju u ovome periodu. Neki su od naziva bili „El Catcher“, „El Pitcher“, „El Base-Ball“, „El Sportsman Habanero“, „El Basebolista“, „El Strike“ itd.[9] Sam broj i nazivi sportskih tjednika posvećenih bejzbolu jasno pokazuju da je bejzbol postao prava i svakodnevna tema u životima Kubanaca.
Prema Perezovoj interpretaciji, bejzbol ne samo da je predstavljao sve ideale koji su u tadašnjem kubanskom životu inače pripadale ideji ili predodžbi „SAD-a“, nego je ujedno bio objektivno znatno inkluzivniji od sporta, ako se on uopće može tako nazvati, kojeg je španjolska kultura donijela na Kubu i kojeg su španjolske vlasti svesrdno podržavale i promovirale. Španjolci su na Kubu donijeli borbe s bikovima, koje su s bejzbolom od trenutka njegove pojave na otoku ušle u svojevrsni sportski rat u čijem su se podtekstu konfrontirale dvije skupine suprotstavljenih društvenih snaga. Bejzbol ne samo da je omogućavao aktivnu ili pasivnu konzumaciju od strane različitih klasnih i rasnih skupina nego također i žena. Perez tvrdi kako su žene bile pravi raritet na tribinama tijekom borbi s bikovima, dok su, naprotiv, bejzbolske utakmice po uzoru na SAD imale poprilično veliki udio žena u gledateljstvu.[10]
Tadašnji su ideolozi kubanske nacije i samostalnosti veoma često naglašavali pozitivan utjecaj progresivnog bejzbola naspram barbarskih borbi s bikovima. Oba su sporta veoma brzo akumulirala ogromnu simboličku vrijednost. Bejzbol je počeo simbolizirati progresivne i modernističke tendencije po uzoru na SAD, dok su borbe s bikovima postale omraženi simbol barbarske, ugnjetavačke i nazadne španjolske vlasti. Bejzbol je postao simbolički nosilac kubanskih nacionalnih težnji i razvio se u, kako to formulira Perez, metaforu za ono što su Kubanci htjeli postati. Španjolske su vlasti odmah uvidjele opasnost bejzbola kao točke okupljanja lokalnih kubanskih političkih težnji, ali i kao moguću ulaznu točku mnogo većeg političkog utjecaja SAD-a. Shodno tome, Perez navodi da su španjolske vlasti već od ranih 1870-ih godina periodično zabranjivale organiziranje bejzbolskih utakmica, pojedinačnih klubova ili su se trudile nekim drugim načinima otežati proliferaciju bejzbola na otoku. Zbog sposobnosti bejzbolskih utakmica da okupljaju ogromne mase ljudi, španjolske su vlasti s početkom kubanskog rata za neovisnost 1895. godine prvo zabranile organiziranje bejzbolskih utakmica.[11]
Period od 1898. do 1902. godine, tj. period okupacije otoka od strane SAD-a i period tranzicije Kube od španjolske kolonijalne vlasti do neovisnosti obilježen je ne samo povezivanjem kubanskog bejzbola s bejzbolskim klubovima u SAD-u nego ujedno konačnim trijumfom bejzbola nad borbama s bikovima. Američke su okupacijske vlasti dekretom izdanim 10. 10. 1898. godine službeno zabranile borbe s bikovima, a ovaj je dekret specifičan po svojoj iznimno kratkoj formulaciji: „Borbe s bikovima su apsolutno zabranjene na otoku Kubi“.[12] Međutim, kubanski je bejzbol u 1890-im godinama također ostavio neizbrisiv trag u cjelokupnoj povijesti sporta i bejzbola na Karibima. Kubanci su ostali upamćeni kao ključni i presudni transmiteri ovoga sporta u mnogim karipskim državama. Oni su na različite načine bejzbol donijeli u Dominikansku Republiku i Venezuelu, a ujedno su predstavljali jednu od ulaznih točki bejzbola u Meksiko.[13]
Bejzbol je na Kubu došao kao jedini relativno sofisticiraniji ekipni sport koji je omogućio, uz malo ulične ingenioznosti i adaptiranja pravila, igranje na svakom kutu otoka, tj. nisu vam bili potrebni savršeni uvjeti ili savršeni sportski rekviziti kako biste konzumirali bejzbol. On se mogao igrati u siromašnim i bogatijim četvrtima, iako je igranje u siromašnim kvartovima iziskivalo znatno više spomenute ingenioznosti i adaptiranja pravila. To je također bio jedan od razloga zašto se ovaj sport smjestio u jednu od centralnih pozicija kubanske kulture, a svoju čvorišnu poziciju, ako je vjerovati Perezovoj argumentaciji, duguje i simboličkoj prtljazi koju je dobio u presjeku onodobnih društvenih promjena i političkih borbi. U ovom se smislu kubanski bejzbol neposredno nakon 1959. godine, odnosno u hladnoratovskim i blokovskim uvjetima, našao u paradoksalnoj poziciji. Što učiniti s bejzbolom koji ne samo da je jedno od ključnih društvenih vezivnih tkiva, neodvojiv od života gotovo svakog Kubanca, nego je sa sobom nosio i relativno veliku, ako mogu tako reći, „američku“ simboličku vrijednost? Rješenje je pronađeno upravo u drugim segmentima zadužbine kubanskog bejzbola. Ne smije se zaboraviti da je kubanski bejzbol također preuzeo ulogu antiimperijalističkog i antikolonijalnog simbola. To je postala platforma na kojoj će počivati prvenstveno kubanski reprezentativni bejzbol. Castrov režim je redefinirao ulogu kubanskog bejzbola na način da su se naglasili antiimperijalistički momenti njegove prošlosti. Kubanska je reprezentacija trebala pokazivati dominaciju u internacionalnim natjecanjima iz bejzbola, a internacionalna sportska natjecanja su u tom periodu označavala bojišta za prestiž blokovskih sila. Ili u analogiji s nogometom; ako su SAD po pitanju bejzbola ono što je Engleska po pitanju nogometa, onda će kubanski bejzbol biti isto ono što je nogomet u Brazilu (učenik će nadvladati učitelja). Mora se priznati da kubanska reprezentacija nije podbacila u novoj i redefiniranoj ulozi.
Pored nove uloge za kubansku reprezentaciju Castrov režim je također redefinirao ulogu klupskog bejzbola. Klupski bejzbol je u suštini amateriziran, međutim sačuvana je sva infrastruktura i svi kubanski sistemi za odgajanje vrhunskih bejzbolskih igrača. Osnovna svrha očuvanja ovoga sistema sastoji se u hranjenju kubanske reprezentacije i održavanju njezinih jako dobrih rezultata.
Američka strana priče
Iako bi mnogi Europljani rekli da je bejzbol „najameričkiji“ od svih američkih sportova, postoji velika vjerojatnost da se sami Amerikanci uglavnom ne bi složili s ovakvom ocjenom. Jedan od razloga sastoji se u jednostavnoj činjenici da bejzbol više nema ni približni status kao što je imao kada su mu svi u SAD-u tepali da je „America’s pastime“.[14] Od otprilike sredine dvadesetog stoljeća bejzbol je dobio iznimno jaku konkurenciju i od tada u SAD-u započinje tzv. „američki nogomet-bejzbol debata“, a od 70-ih godina, tj. od inkorporiranja AFL-a u NFL, naziva se „NFL-MLB debata“. Postoje jaki argumenti na strani onih koji zagovaraju tezu da je NFL trenutačno kraljevska sportska liga u SAD-u. Pogledajmo kategoriju popularnosti. Od 1985. godine postoji nešto što se naziva „Harris Sports Popularity Poll“. Iako se u ovoj anketi ne pita direktno je li osobama najdraži NFL, MLB, NBA, NHL ili neke druge sportske lige, nego su pitanja koncipirana na način da se ispitanike pita je li im omiljeni sport profesionalni američki nogomet, profesionalna košarka, profesionalni bejzbol, koledž američki nogomet, koledž košarka itd., ipak postoji općeniti konsenzus da oni koji odgovaraju s „profesionalni američki nogomet“ uglavnom misle „NFL“, oni koji odgovaraju „profesionalna košarka“ uglavnom misle „NBA“ itd. Razlog se nalazi u tome što ove sportske organizacije imaju de facto monopole u sportovima u kojima organiziraju natjecanja. Nadalje, ova anketa također analizira popularnost sportova u SAD-u prema kategorijama rase/etniciteta, mjesta stanovanja, godišnjih primanja kućanstva, obrazovanja itd. Prema zadnjim rezultatima objavljenim u siječnju 2014. godine 35% Amerikanaca kaže da im je NFL najdraži, a MLB se nalazi na drugom mjestu s 14%. Bitno je primijetiti kako je 1985., kada je anketa prvi puta objavljena, NFL također bio na prvom mjestu s 24%, međutim MLB se nalazio na drugom mjestu s 23%. Tu je bitno napomenuti da je MLB 1985. imao svoj vrhunac popularnosti od kada se provodi ova anketa, tj. bitno je uočiti trend da je MLB od 1985. do 2014. godine stabilno padao u popularnosti za čak 9 postotnih poena. MLB je u ovome vremenskom periodu u relativnim brojkama i u usporedbi sa svim ostalim američkim sportovima izgubio najviše na svojoj popularnosti. Demografija je također interesantna: 19% Hispanoamerikanaca se izjasnilo da im je bejzbol najdraži sport, dok se samo 7% Afroamerikanaca izjasnilo za MLB. NFL je drastično popularniji među stanovnicima ruralnih područja SAD-a, dok je bejzbol (MLB) najpopularniji sport među ispitanicima iz domaćinstava s primanjima na godišnjoj bazi većim od 100 000 dolara (iznadprosječna primanja u SAD-u).[15] Možemo pogledati izvadak iz povijesti ovoga istraživanja u svrhu uspoređivanja trendova popularnosti sedam konzistentno najpopularnijih sportskih organizacija u SAD-u.[16]
Parcijalni pregled rezultata Harris Poll 1985.-2014.[17]
Neki tvrde da se problem MLB-a nalazi u lošijem sistemu raspodjele televizijskih prava, dok drugi tvrde da se uzrok nalazi u inflaciji MLB sezone, tj. da je to što svaki od 30 klubova igra minimalno 162 utakmice u sezoni ipak previše. Neki također tvrde kako su se američki sportski gledatelji po svojim afinitetima reorijentirali na mnogo dinamičnije sportove i da bejzbol nije eventualnim promjenama pravila igre pratio korak s takvim trendom. Mnogo je teorija, no jedna je stvar sigurna: MLB se već duži period nalazi u silaznoj putanji.
MLB ima određenu sreću u tome što se njegova sezona igra uglavnom u proljetnom i ljetnom terminu, tako da ima samo parcijalne kolizije s ostalim konkurentima na sceni profesionalnog sporta u SAD-u. Međutim, MLB je ozbiljno shvatio predznake anketarskih augura i shvatio je moguće kaskadne implikacije negativnih trendova popularnosti. Zaključak je jednostavan: manja popularnost povećava vjerojatnost manjeg okretanja televizijskih kanala na kojima se prikazuju trosatne bejzbolske utakmice i manju posjećenost bejzbolskih stadiona, a ovo s druge strane može označavati smanjenje broja prodanih dresova, kapa i ostale memorabilije s MLB logom, smanjenje broja prodaje hot dogova, piva i ostalog pića na stadionima, smanjenje cijene marketinškog prostora na televizijskim kućama koje emitiraju MLB. Krajnja je konzekvenca manje novca u MLB-ovom džepu.
Što MLB u ovakvoj situaciji može činiti kako bi sačuvao svoje profitne stope? On teoretski na raspolaganju ima četiri mehanizma od kojih su tri zajednička svim ostalim američkim profesionalnim ligama, dok je četvrti, ponovno zbog njegove nešto drugačije povijesti i razvojne putanje, specifično MLB-ov. Prva se tri zovu uvođenje drafta, „salary cap“ i širenje tržišta. Amaterski draft je specifični proizvod koji proizlazi iz američkog modela organizacije sporta. Nužan uvjet postojanja drafta sastoji se u tome da profesionalni klubovi nisu zaduženi za odgajanje igrača. Ovo je u SAD-u primarno prepušteno sveučilišnim sportskim pogonima. Sveučilišni su sportaši, tzv. „student-athletes“, tijekom igranja za sveučilište formalno amateri, a sa završetkom njihove sveučilišne sportske karijere imaju mogućnost izlaska na sportsko tržište rada. Osnovni učinci koji se nastoje postići draftom sastoje se u dvjema stvarima: a) smanjiti prosječnu plaću i druga direktna klupska novčana izdvajanja za nove sportaše te b) uspostavljati i održavati nešto što se naziva „kompetitivnom ravnotežom“. Draft je u suštini određeni redoslijed kojim klubovi biraju igrače iz nekog bazena igrača koji još nisu imali potpisane ugovore s nekim klubom iz te sportske lige. „Biranje igrača“ znači dobivanje ekskluzivnog prava na pregovaranje s odabranim igračem. Osnovna je ideja onemogućiti situaciju koja se naziva „bidding war“, tj. konkurenciju više timova za isti talent, i na taj način smanjiti uzlaznu spiralu novčanih ponuda prema igraču. Kompetitivna ravnoteža se u načelu pokušava ostvariti tako što je princip biranja određen na način da onaj klub koji ima najlošije rezultate u zadnjoj sezoni bira prvi, klub koji ima druge najlošije rezultate bira drugi itd. MLB je ponudio definiciju idealne kompetitivne ravnoteže: ona situacija u kojoj bi svaki klub na početku sezone imao opravdane razloge vjerovati da bi mogao otići u doigravanje (američkim rječnikom „postsezonu“).[18] Osnovna ideja koja se nalazi iza koncepta „kompetitivne ravnoteže“ sastoji se u sljedećem zaključku: veća konkurentnost klubova za sobom povlači veći interes za ligaškim utakmicama, a veći interes za sobom povlači veće prihode klubova. Ovo je samo skica onoga što bi draft trebao biti u svojoj esenciji i koji bi trebali biti njegovi osnovni učinci, dok su stvarni draftovi u američkim sportovima mnogo složenija stvorenja koja ponekad kao da žive vlastitim životom. Nadalje, bitno je spomenuti da je MLB svoj draft implementirao 1965. godine i da je on tek usporio rast plaća.[19]
Ono što je podizalo prosječnu plaću bio je tzv. „free agency“. Igrači kojima istekne njihov „draftovski“ ugovor, tj. ugovor s klubom koji su potpisali neposredno nakon drafta, postaju „free agent“. U takvoj situaciji više ne postoji nekakva podjela ekskluzivnih prava pregovaranja, nego su igrači i klubovi u mogućnosti pregovarati s kim god žele. Tu neminovno nastaje ranije opisana „bidding war“ situacija. Mehanizam kojim profesionalne sportske organizacije u SAD-u u ovakvoj situaciji nastoje stati na kraj rastu prosječne plaće i kojim nastoje održavati kompetitivnu ravnotežu naziva se „salary cap“. „Salary cap“ je određena suma koju klubovi smiju potrošiti na plaće cjelokupnog rostera u godini dana. Ovdje je bitno napomenuti kako se „salary cap“ u američkim profesionalnim ligama pojavljuje u tri varijante. „Hard salary cap“ ili „salary cap u pravom smislu“ je iznos kojeg klubovi doslovno ne smiju prekoračiti. „Soft salary cap“ je varijanta u kojoj se definira gornji prag, no također se propisuju određeni uvjeti pod kojima se dopušta prekoračivanje praga. Treća se varijanta naziva „luxury tax“ ili porez na luksuz. Ovdje je također određen gornji prag, no ne postoje nikakvi dodatni uvjeti koji bi diskriminirali klubove, tj. svima je dopušteno prekoračivanje praga. Međutim, timovi su u slučaju prekoračivanja dužni uplatiti u svoju sportsku organizaciju iznos koji se dobiva kada se razlika ukupne mase plaća rostera i određenog praga pomnoži s „poreznom stopom na luksuz“.[20] MLB je 2003. godine implementirao model poreza na luksuz i on je i dalje na snazi.
Kako bi porez na luksuz u MLB-u bio u potpunosti jasan, najbolje je da se poslužimo primjerom. Potrebno je napomenuti kako se konkretni prag i porezne stope periodično mijenjaju, međutim ključno je primijetiti kako se prag od implementacije do danas kontinuirano podizao. On je 2007. godine iznosio 148 milijuna dolara, dok će u sezoni 2015. godine iznositi 189 milijuna dolara. MLB je ovaj porez koncipirao kao sistem progresivnog oporezivanja na temelju povijesti prekoračivanja praga. Kako stvari zasada stoje, porezni razredi za sezonu 2015. godine iznosit će 17,5%, 30%, 40% i 50%. Uzmimo kao primjer New York Yankees ekipu (ovaj se porez kolokvijalno naziva „Yankees porez“ jer su Yankees jedini klub koji ga je bio dužan plaćati svaku sezonu od njegovog uvođenja) i recimo da će 2015. biti prva godina da oni prelaze prag. U tom će slučaju morati uplatiti iznos koji je jednak potrošenom višku pomnoženom s 17,5%. Međutim, ako su prag prekoračili i u 2014., onda će morati platiti svoj višak u 2015. godini pomnožen s 30%. Ako im je ovo treća godina da prelaze preko praga, onda će morati platiti višak pomnožen s 40% itd. Bitno je napomenuti da se porezna stopa kontinuirano povećava samo ako je neki klub prekoračio prag u uzastopnim sezonama. U momentu padanja ispod praga nekog uzastopnog prijestupnika, njegova se povijest prekršaja resetira.[21]
Ni porez na luksuz nije uspio zaustaviti kontinuirani rast plaća. Pogledajmo izvadak razvoja prosječnih godišnjih plaća u MLB-u.
Rezultati AP-a i USA Today.[22]
Pored uvođenja mehanizama za kontroliranje rasta plaća MLB se također odlučio za ozbiljnu kampanju širenja tržišta. Bejzbol je u ovom pogledu imao veće komparativne prednosti naspram drugih američkih sportova. On se veoma rano, zahvaljujući kulturnom i političkom utjecaju SAD-a, uspio instalirati kao značajan kotačić sportskih sistema ne samo u nekim državama Latinske Amerike nego i na Dalekom istoku (Japan, Južna Koreja i Tajvan). Međutim, MLB se u usporedbi s ostalim američkim sportovima znatno kasnije osvijestio u pogledu novih potencijalnih izvora prihoda. MLB je strategiju širenja osvijestio i krenuo provoditi u 90-im godinama, a ta se kampanja može ukratko opisati kao „težnja za globalizacijom bejzbola“.
Bitno je primijetiti kako MLB-u primarni interes nije tražiti nove konzumente u svim dijelovima svjetske mape gdje se bejzbol već ranije probio. Nova tržišta na koja MLB prvenstveno cilja nalaze se u bogatim dalekoistočnim državama, ali jednako tako u Australiji i na europskom kontinentu. MLB je u ovome smislu pokrenuo dva programa za promociju bejzbola u bogatim državama u kojima se ovaj sport nije već ranije ukorijenio: „Pitch, Hit and Run“ i „Play Ball!“. Osnovna je zamisao ovih programa slati trenere, opremu i organizirati natjecanja iz bejzbola za dječake i djevojčice između 9 i 12 godina starosti. Marcano Guevara i Fidler tvrde kako ideja nije nužno stvaranje budućih MLB zvijezda ili etabliranih igrača nego upoznavanje djece u ranoj dobi s igrom bejzbola i MLB-om. Osnovna je ideja stvaranje preduvjeta da oni u kasnijoj životnoj dobi postanu eventualni konzumenti MLB televizijskih prijenosa ili ostale MLB robe.[23]
Što je onda sa zemljama Latinske Amerike gdje bejzbol već duži period ima status božanstva? Kako bejzbol u ovim relativno siromašnim državama i državama sa znatno lošijim standardima zaštite radničkih prava zauzima jednu od centralnih kulturnih pozicija, MLB je odlučio kako je najisplativiji način koristiti ih kao izvor nevjerojatno jeftinih talenata. Zbog drugačije povijesti bejzbola, MLB je u ovim državama pronašao nevjerojatan izvor talenata kojeg druge sportske lige u SAD-u nemaju, tj. nijedan drugi američki sport ne može izvan SAD-a pronaći izvore igrača koji su u prosjeku po kvaliteti barem jednaki domaćim, američkim talentima. Upravo je to ekskluzivni četvrti mehanizam za usporavanje rasta plaća kojeg na raspolaganju ima MLB. Pogledajmo kretanje udjela stranih igrača u MLB-u kroz sezone i kretanja podrijetla stranih igrača.
Graf preuzet od Ke Chen, Charles Gunter i Chunhua Zhang.[24]
Podaci preuzeti iz istog izvora.[26]
Ako ste bejzbolaš koji želi otići u MLB, na raspolaganju imate tri moguća ulaza koja ovise o državi vašeg podrijetla. Ako ste iz SAD-a, Kanade i Portorika, onda morate proći kroz draft. Ako dolazite iz dalekoistočnih zemalja ili Meksika, onda morate proći kroz proceduru određenu ugovorima između MLB-a i saveza ili liga vaše zemlje. Ako dolazite iz bilo koje druge zemlje, onda ste automatski „free agent“. Kako se prednosti „free agency“-a raspodjeljuju, ovisi o tome u kojem se kontekstu provodi „free agency“. Ako ste igrač iz SAD-a, Kanade ili bilo koje druge ekonomski razvijene zemlje, „free agency“ u teoriji ide u vašu korist. Međutim, ako ste igrač iz siromašnijih zemalja u kojima ne postoje dobri zakoni i standardi zaštite radničkih prava, onda „free agency“ stvara prednosti MLB klubovima. Ovakva situacija omogućuje MLB timovima kupovanje znatno jeftinijih talenata i usisavanje istih u „farming system“ bez ispunjavanja različitih oblika pravne zaštite na koje obvezuje proces drafta.
Ogromna eksplozija udjela stranih igrača od sredine 1980-ih godina primarno se odnosi na igrače iz Dominikanske Republike i Venezuele. MLB klubovi su u ovim državama razvili razgranate skautske mreže i osnovali brojne akademije kao poligone za prvu fazu daljnjeg razvijanja sirovih talenata. Osnovna dva načela prema kojima se vode operacije MLB klubova u Dominikanskoj Republici i Venezueli, kako je to opisao bivši dužnosnik MLB kluba Colorado Rockies Dick Balderson, jesu „boatload“ mentalitet (tj. umjesto da klubovi potpišu pet američkih talenata za 25 000 dolara po glavi, oni potpišu dvadeset igrača iz Venezuele i Dominikanske Republike za 5 000 dolara po glavi)[27] i „potpišite ih dok su mladi“. Drugo načelo kaže da MLB klubovi primarno traže djecu i kako Milton Jamail, stručnjak za latinoameričku ekonomiju i politiku koji se u jednom momentu počeo intenzivno interesirati i za bejzbolske poslove, tvrdi: „nema djeteta na Karibima kojeg do njegovog 14. rođendana nije vidio skaut neke MLB ekipe“.[28] MLB propisi nalažu da nijedan klub ne smije potpisati ugovor s igračem prije njegove sedamnaeste godine (tj. mogu ga potpisati i u šesnaestoj godini samo ako će do kraja sezone napuniti sedamnaest), ali je u spomenutim karipskim državama standardna praksa da klubovi zanemaruju ovo pravilo.
Ako vas potpišu kao ovako mladog igrača, prvo što radite jest da odlazite u akademije kluba u vašoj državi. To je prvi korak u „farming system“ nekoga MLB kluba. Mali broj mladih igrača zaista ode u Minor Leagues sistem u SAD-u jer je broj viza koje SAD dodjeljuje limitiran i jer postoji poprilično velika konkurencija. Međutim, bitno je napomenuti da ove akademije nisu vrhunski sportski kompleksi, nego često ne zadovoljavaju ni elementarne infrastrukturne, sanitarne i zdravstvene uvjete (iako postoje i iznimke od ovoga pravila).[29]
Dick Balderson opisuje rezon operacija MLB klubova u Dominikanskoj Republici i Venezueli: „Potpisivanje igrača iz prve runde drafta u SAD-u MLB klub u prosjeku košta 1,3 milijuna dolara. Dominikanski igrači ne moraju proći kroz draft i klubovi ih mogu potpisati u njihovoj šesnaestoj godini, odnosno kada su još dovoljno mladi za oblikovanje. Igrači i njihove obitelji obično potpisuju kada im se ponudi bonus za potpisivanje koji u prosjeku iznosi između $5000 i $8000 – iznimno skromna izdvajanja za klub. Oni mogu na ovaj način potpisati desetke djece i ako samo jedan ili dva dospiju do MLB razine, investicija se isplatila“.[30] Novinari Marcos Breton i José Villega ovako karakteriziraju proces potpisivanja mladih igrača u ovim državama: „Ovo je miljama daleko od tetošenja bonusima za potpis u Americi gdje su involvirane obitelji igrača, njihovi agenti i odvjetnici“.[31] Također je zanimljiva priča kako je Vladimir Guerrero, jedna od velikih zvijezda koji je donedavno bio aktivni igrač, došao u dominikansku akademiju Montreal Expos kluba (klub koji danas više ne postoji, a čiji je nasljednik Washington Nationals): „Njega je na zadnjem sjedištu motocikla dovezao neki tip koji je obično dovodio mlade igrače u akademije i kampove MLB klubova. Svoju je opremu za trening držao u krilu i imao je dvije različite patike od kojih je jedna imala uguranu dodatnu čarapu kako bi mu dobro pristajala. Otrčao je 60 jardi za 6,6 sekundi (poprilično brzo) i jako je dobro bacao lopticu s desne udaljene strane igrališta. […] Fred Ferraira, skaut Expos-a, vidio je dovoljno. Malog je potpisao na licu mjesta, a vozaču motocikla je platio 200 dolara jer ga je doveo.“[32]
Do sredine 20. stoljeća dominantni broj stranih igrača u MLB-u potjecao je iz Kube. No nakon kraja dotoka kubanskih talenata 1959. godine, MLB se orijentirao na sljedeću najbolju stvar, tj. Dominikansku Republiku, Venezuelu i ostale latinoameričke države.
Sistem kubanske bejzbolske defekcije
Ubrzo nakon 1959. godine Sjedinjene Američke Države Kubi nameću trgovački embargo koji je na snazi do danas, a Kuba je od tog trenutka ekonomski bitno ovisila o svojim vezama sa SSSR-om. Međutim, krahom SSSR-a ranih devedesetih godina Kuba upada u ogromnu ekonomsku krizu koja će potaknuti treći veliki val emigracije u SAD. Nakon prvog vala iz 19. stoljeća, drugi se veliki val odvija neposredno nakon uspostavljanja Castrove vlasti, a on će rezultirati nastajanjem jake antikastrovske emigracije na Floridi. Kako je Florida tradicionalno „swing state“ i kako se tvrda linija unutar spomenute emigracije protivi ukidanju embarga jer smatra da bi takva odluka samo osnažila Castrov režim, američke političke elite veoma pažljivo plešu oko pitanja ukidanja embarga. Možda će jedan bejzbolski primjer ocrtati snagu antikastrovske usmjerenosti ove emigracije. Klub Florida Marlins 2012. godine mijenja ime u Miami Marlins, dobiva novi stadion, novog trenera, nove igrače i hrpu velikih ambicija. Novi se trener zove Ozzie Guillen, čovjek koji je poznat po dvije stvari: da je kao trener Chicago White Sox ekipe 2005. godine osvojio World Series (njihovo prvo i zasad jedino osvajanje nakon 1917. godine) i da svoje press-konferencije vodi u „što na umu to na drumu“ stilu. Guillen je na samom početku sezone u jednom intervjuu izjavio: „Ja poštujem Fidela Castra. Znate zašto? Mnogi su tijekom proteklih šezdeset godina htjeli ubiti Fidela Castra, a taj je kurvin sin i dalje ovdje“. Kubanska je zajednica potom podigla ogromnu prašinu: ispred klupskih prostorija organizirali su se prosvjedi, tražio se otkaz ili sankcije za trenera, čak su se uključili i lokalni kubanski političari. Klub je naposljetku, u strahu od gubljenja iznimno važnih lokalnih navijača, natjerao Guillena da se javno ispriča.[33]
MLB je do uvođenja embarga imao veoma razgranate poslove na Kubi. U tom je smislu stavke embarga bilo potrebno prevesti ili adaptirati u pravilnik MLB-a. To je formalizirano 1977. godine tzv. Kuhnovom direktivom koja je nadograđena 1991. godine. Rachel D. Solomon navodi sukus ove direktive: „Ona MLB klubovima zabranjuje pregovaranje s bilo kim iz Kube radi potpisivanja ugovora s nekim igračem iz Kube. Drugim riječima, ona zabranjuje predstavnicima kluba, kao što su skauti, da razgovaraju s nekim kubanskim igračem dok je on na Kubi. Međutim, ako skaut nekog kubanskog bejzbolaša vidi izvan Kube, onda ne postoje nikakve restrikcije. Prema tome, iako predstavnici klubova ne smiju regrutirati ili pregovarati s igračima na Kubi, oni to mogu u nekoj drugoj državi. Kako MLB klubovi smiju potpisivati samo igrače koji žive izvan Kube, to prisiljava Kubance koji žele igrati bejzbol [misli na MLB, op. ZV] da napuste svoje domove i ustanove svoju rezidenciju negdje drugdje.“[34]
Sistemska defekcija kubanskih bejzbolaša započinje u devedesetim godinama, a ona je plod presjeka višestruko promijenjenih društveno-političkih okolnosti i bitno različitih interesa. Kubanski bejzbolaši u ovome periodu nisu bili u ništa privilegiranijem položaju od svojih sugrađana i oni su, jednako kao i ovi, počeli ozbiljno razmišljati i vagati o mogućem odlasku u SAD. S druge strane, MLB-u se u sivoj zoni potencijalno otvarao ponovni ulaz na Kubu, odnosno oazu ili rezervat nevjerojatne bejzbolske kvalitete. Kuba je za razliku od ostalih država imala dobru infrastrukturu i posjedovala je provjerene metode odgajanja vrhunskih bejzbolaša. Mnogi su Kubanci bili „formirani“ igrači, štoviše mnogi su kroz igranje za reprezentaciju bili „provjerena roba“, a MLB klubovima se tada otvorila prilika za dovođenje mnogih „superstar“ talenata za „male pare“.
Stavimo ovu posljednju tvrdnju u perspektivu i vratimo se na José Abreua. Kako stvari zasad stoje Abreu bi mogao i trebao dugoročno producirati ofenzivne brojke kao i Miguel Cabrera, Adrian Gonzalez, Prince Fielder (kada nije ozlijeđen gotovo čitavu sezonu) ili Ryan Howard (u njegovim boljim danima). Svi oni igraju na istoj poziciji i isti su tip igrača poput José Abreua. Jedina razlika između njih sastoji se u plaćama. Miguel Cabrera je 2014. godine od svoga kluba dobio $21,943,027, Adrian Gonzalez dobio je $21,857,143, Prince Fielder je dobio $24,000,000, a Ryan Howard zaradio je $25,000,000. Za razliku od njih, José Abreu je od White Soxa dobio $8,666,667.[35] Abreu je bio formiran igrač i odmah ga se moglo baciti u najveću vatru, tj. nije ga se trebalo provoditi kroz „farming system“. Računica White Soxa je jasna: oni će barem nekoliko sezona dobivati ofenzivne brojke za trećinu novca koja je inače potrebna za takve performanse nekog igrača.
Prvi se kubanski defektor zove Rene Arocha i on je prebjegao 1991. godine na najjednostavniji i najlagodniji način. Arocha je igrao prijateljske utakmice s kubanskom reprezentacijom po SAD-u i na aerodromu u Miamiju jednostavno je „profulao“ terminal. Arochina je defekcija isprva izazvala određenu pomutnju u MLB-u po pitanju načina inkorporiranja kubanskog defektora u strukturu MLB-a, tj. kako odrediti princip smještanja kubanskih defektora po MLB klubovima. Međutim, stvari su se stabilizirale već spomenutom nadopunom Kuhnove direktive. MLB je odlučio da nova rezidencija kubanskih igrača postaje presudni kriterij za određivanje procedure kojom klubovi mogu pristupati ovakvim igračima. Ako bi neki kubanski bejzbolaš prebjegao, recimo, u Japan i htio doći u MLB, onda bi se primjenjivala procedura transfera određena ugovorima između MLB-a i japanske bejzbolske lige. Ako bi kubanski igrač prebjegao u SAD, onda bi morao proći kroz draft. Međutim, ako bi prebjegao u neku od trećih zemalja, onda postaje „free agent“ i bilo koji klub, bez ikakvih restrikcija, s njim može stupiti u pregovore.
Ovaj se „treći put“ nerijetko naziva „Joe Cubas ruta“ i upravo on čini cjelokupnu priču kubanske defekcije „sistemskom“ i „zanimljivom“. Joe Cubas je sin kubanskih emigranata u SAD-u i proslavljeni agent kubanskih bejzbolaša koji je u novom trendu kubanske defekcije vidio veliku šansu za jako dobru zaradu, iako će za sebe tvrditi da je zapravo zagriženi borac protiv Castrova režima i da su njegovi postupci uglavnom pokušaj potkopavanja kubanskog reprezentativnog bejzbola, odnosno Castrovog velikog ponosa. Cubas je svoj način poslovanja patentirao 1995. godine kada je zastupao kubanske defektore Osvalda Fernandeza i Livana Hernandeza. Cubas im je sugerirao da ne odu u SAD, nego im je omogućio šestomjesečni boravak u Dominikanskoj Republici kako bi ondje dobili rezidenciju. Razlog za ovu sugestiju nalazi se u izbjegavanju drafta, tj. u potencijalnoj mogućnosti dobivanja većih novčanih iznosa tijekom potpisivanja ugovora s MLB klubovima u svojstvu „free agenta“.[36] Drugi proslavljeni slučaj u kojem je svoje prste imao Cubas zbio se 1997. godine kada je bejzbolaš Orlando Hernandez, na Kubi poznatiji kao El Duque, pokušao na brodu zajedno sa sedam svojih prijatelja pobjeći u SAD. Brod je nakon četiri dana plovidbe promašio Floridu i nasukao se na Bahamima. Bahamske su vlasti privele emigrante i strpale ih u pritvor dok ne razmotre što će učiniti s njima, tj. hoće li ih deportirati na Kubu ili ne. Vijest se brzo probila do SAD-a da se El Duque u pokušaju bijega s Kube nasukao na Bahamima. MLB je promptno zabranio klubovima da stupaju u kontakt s ovim igračem, barem dok se ne razriješi situacija o možebitnoj deportaciji na Kubu. Priliku je ponovno iskoristio Joe Cubas koji je doletio na Bahame da razvidi situaciju. Cubas nije bio uvjeren da će se Bahame odlučiti za dodjeljivanje azila, tj. smatrao je da postoji ozbiljna mogućnost da Hernandeza deportiraju nazad na Kubu. Cubas je tada, pod relativno nerazriješenim okolnostima, telefonskim pozivom kostarikanskom predsjedniku dobio azil za spomenutog igrača. El Duque je ubrzo nakon toga potpisao za New York Yankees. Cubasova je receptura jasna: dva telefonska poziva, jedan predsjednik države, nekoliko MLB klubova, barem jedan kubanski bejzbolaš i multimilijunski ugovori; jednostavnije ne može biti.[37]
Cubasova je ruta Dominikansku Republiku i Kostariku ustoličila kao glavne tranzitne zemlje za kubanske bejzbolske defektore. Međutim, priče koje su povezane s Joe Cubasom i sličnim agentima sačinjavaju tek početne impulse za stvaranje sistema defekcije kubanskih bejzbolaša i takve priče ujedno sačinjavaju tek vrh sante leda. Bilo bi možda pomalo smiješno prolijevati suze za igrače kao što su Aroldis Chapman i José Abreu. Oni su dobili svoje milijunske ugovore. Međutim, bitno je primijetiti da svaku kubansku bejzbolsku defekciju na kraju putovanja ne čeka nužno ćup pun zlata, odnosno da svaka defekcija nije relativno sretna priča kao kod ovih igrača. Cubas i njemu slični bave se etabliranim kubanskim igračima ili provjerenim reprezentativcima za koje mnogi klubovi već znaju i u čiju su kvalitetu uvjereni. Sam je Cubas jednom priznao kako je mala vjerojatnost da ćete vidjeti financijski slabije MLB klubove kako s njim rade poslove.[38] Nema svaki kubanski bejzbolaš tu sreću da je José Abreu, tj. da mu je neko čudnovato božanstvo već kao dječaku pri prvom uzimanju bejzbolske palice u ruke na čelu ispisalo „ovaj će mali postati ofenzivni kralj“. Rijetko kada se nailazi na bacačke fenomene poput Aroldisa Chapmana. Bacači su u bejzbolu u suštini glavni defenzivni igrači. Oni protivničke udarače pokušavaju prevariti manipulirajući brzinom i putanjom loptice. U pogledu brzine loptice, gornja je psihološka granica 100 milja na sat (160 km/h), dok bacači u MLB-u najbržim tipovima bacanja u prosjeku dostižu nešto ispod 95 milja na sat. Kada neki bacač baci lopticu 100 ili više milja na sat, ne može se reći da je to senzacija, ali će sažeci kola zasigurno pokazati i taj događaj. Specifičnost Aroldisa Chapmana sastoji se u tome da on može konzistentno bacati oko 100 milja na sat.
Mnogi su kubanski defektori tek prosječni igrači koji se nerijetko samostalno, bez pomoći agenata ili nekih drugih entiteta, pokušavaju na najrazličitije načine dokopati šanse da zaigraju u MLB-u. Mnogi na svoju ruku odlaze u SAD pomoću improviziranih brodova ili plaćajući švercerima. Mnogi odlaze u Dominikansku Republiku ili neke druge zemlje Latinske Amerike s golom nadom da će nekako privući pozornost MLB klubova. To je ostatak sante leda zvane kubanska bejzbolska defekcija. Od 200-300 defektora samo ih je oko četrdesetak uistinu zaigralo u MLB-u, tj. na najvećoj bejzbolskoj pozornici svijeta.[39]
Zaključak
Priča o kubanskoj bejzbolskoj defekciji u osnovi izrasta iz nekoliko paralelnih povijesnih događaja, a dobivanje njezine potpune slike iziskuje razmatranje najmanje četiri perspektive ili linije interesa.
Operacije MLB klubova po latinoameričkom bazenu, sa svim problematičnim nusproduktima, nisu nikakva tajna u SAD-u. Postoje mnogi tekstovi i istraživanja koja se njima bave i koja su čak pokušala ponuditi neka rješenja za uklanjanje brojnih problema. Jedno od najpopularnijih rješenja sastoji se u prijedlogu uvođenja globalnog drafta, tj. prijedlogu da svaki novi igrač MLB-a mora proći kroz proceduru drafta neovisno o zemlji podrijetla. Iako bi to možda pomoglo u poboljšanju situacije u Dominikanskoj Republici i Venezueli, mnogi kritičari ukazuju kako ono ne bi dugoročno uklonilo kubansku bejzbolsku defekciju. Takvi kritičari ukazuju na to da su američko-kubanski bejzbolski odnosi sastavni dio američko-kubanskih političkih odnosa. Oni ukazuju na to da je sistem kubanske defekcije prirodna ekstenzija spomenutih političkih odnosa. Prema njihovom mišljenju, fundamentalno rješenje ne može se iznaći na bejzbolskom terenu nego jedino na političkom stolu, pri čemu bi se bejzbolski problemi riješili po zakonima implikacije.
Zoran Veselinović
*** Zahvaljujem Mislavu Žitku na pomoći pri istraživanju za ovaj tekst.
Bilješke
[1] Allen Guttmann, A Whole New Ballgame. An Interpretation of American Sports, Chapel Hill-London, 1988., str. 116-118
[2] Za to da nisam usamljen u ovoj procjeni usp. Jonah Keri, „The Evolution of the Cuban Baseball Pipeline“, grantland.com, 18.6.2014., dostupno na: http://grantland.com/the-triangle/the-evolution-of-the-cuban-baseball-pipeline/
[3] „Defekcija“ ili „defektori“ mogu pobuditi cijeli niz različitih asocijacija poput „izdajnici“, „otpadnici“ ili čak „dezerteri“. Međutim, kada govorimo o sportskim defektorima, a posebno kubanskim sportskim defektorima, najbolje je pred očima imati riječ „prebjeg“.
[4] Usp. Louis A. Perez, „Between Baseball and Bullfighting: The Quest for Nationality in Cuba, 1868-1898“, u: The Journal of American History, Vol. 81, No. 2, 1994., str. 493-517
[5] Ibid., str. 496
[6] Ibid., str. 497-498
[7] Usp. ibid., str. 495-496
[8] Usp. ibid., str. 500
[9] Usp. ibid., str. 505
[10] Usp. ibid. str. 505-507
[11] Usp. ibid. str. 509-513
[12] Ibid., str. 516
[13] Usp. ibid., str. 514
[14] Postoje i mišljenja koja se ne slažu s ovom tvrdnjom. Usp. Allen Barra, „Sorry, NFL: Baseball is still America’s Pastime“, theatlantic.com, 30.10.2013., dostupno na: http://www.theatlantic.com/entertainment/archive/2013/10/sorry-nfl-baseball-is-still-americas-pastime/280985/#disqus_thread
[15] Usp. http://www.census.gov/prod/2013pubs/acsbr12-02.pdf i http://www.mybudget360.com/how-much-do-americans-earn-what-is-the-average-us-income/
[16] Rezultati ankete dostupni su ovdje: http://www.harrisinteractive.com/NewsRoom/HarrisPolls/tabid/447/mid/1508/articleId/1365/ctl/ReadCustom%20Default/Default.aspx, ujedno usp. Darren Rovell, „NFL Most Popular for 30th Year in a Row“, espn.go.com, 26.01. 2014., dostupno na: http://espn.go.com/nfl/story/_/id/10354114/harris-poll-nfl-most-popular-mlb-2nd
[17] Usp. ibid.
[18] Usp. Roger D. Blair, Sports Economics, New York, 2012., str. 65-66
[19] Arturo J. Marcano Guevara i David P. Fidler, Stealing Lives. The Globalization of Baseball and the Tragic Story of Alexis Quiroz, Bloomington-Indianapolis, 2002., str. 25
[20] Usp. Roger D. Blair, Sports Economics, str. 77-80
[21] Usp. Luis Delgado, „Explaining the Luxury Tax in Major League Baseball“, sportingcharts.com, 5.3.2013., dostupno na: http://www.sportingcharts.com/articles/mlb/explaining-the-luxury-tax-in-major-league-baseball.aspx i Roger D. Blair, Sports Economics, str. 80
[22] Usp. „MLB Salaries“, cbssports.com, dostupno na: http://www.cbssports.com/mlb/salaries/avgsalaries, Scott Kendrick, „2009 Baseball Team Payrolls“, dostupno na: http://baseball.about.com/od/newsrumors/a/09teamsalaries.htm, „Major League Finance“, baseballchronology.com, dostupno na: http://www.baseballchronology.com/Baseball/Teams/Background/Financials/, „MLB Salaries“, usatoday.com, dostupno na: http://www.usatoday.com/sports/mlb/salaries/2014/team/all/ i http://content.usatoday.com/sportsdata/baseball/mlb/salaries/team
[23] Arturo J. Marcano Guevara i David P. Fidler, ibid., str. 14
[24] Ke Chen, Charles Gunter i Chunhua Zhang, „How Global is US Major League Baseball? A Historical and Geographic Perspective“, u: GeoJournal 77, 2012., str. 434
[25] Pod „Centralnom Amerikom“ misli se na Bahame, Belize, Dominikansku Republiku, El Salvador, Gvatemalu, Haiti, Honduras, Jamajku, Kostariku, Kubu, Nikaragvu, Panamu, Portoriko i karipske otoke. Meksiko je klasificiran pod oznaku „Sjeverna Amerika“.
[26] Ibid., str. 435
[27] Arturo J. Marcano Guevara i David P. Fidler, ibid., str. 21
[28] Ibid., str. 31
[29] Usp. Ian Gordon, „Inside Major League Baseball’s Dominican Sweatshop System“, Mother Jones, ožujak/travanj 2013.
[30] Citirano prema Arturo J. Marcano Guevara i David P. Fidler, ibid., str. 21
[31] Citirano prema ibid., str. 42
[32] Citirano prema Arturo J. Marcano Guevara i David P. Fidler, ibid., str. 38
[33] Usp. Jorge L. Ortiz, „Ozzie Guillen on the Hot Seat over Fidel Castro Remarks“, usatoday.com, 10.4.2012., dostupno na: http://usatoday30.usatoday.com/sports/baseball/nl/marlins/story/2012-04-09/ozzie-guillen-castro-controversy/54136806/1
[34] Rachel D. Solomon, „Cuban Baseball Players, the Unlucky Ones: United States-Cuban Professional Baseball Relations Should be an Integral Part of the United States-Cuba Relationship“, u: Journal of Internationl Business and Law, Vol. 10, Iss. 1, 2011., str. 159-160 i usp. ujedno Matthew Frankel, „Major League Problems: Baseball’s Broken System of Cuban Defection“, u: Boston College Third World Law Journal, Vol. 25, Iss. 2, 2005., str. 397
[35] Podaci preuzeti sa ESPN-ove internetske stranice posvećene MLB-u. Dostupno na: http://espn.go.com/mlb/
[36] Matthew Frankel, ibid., str. 398
[37] Rachel D. Solomon, ibid., str. 162-163
[38] Usp. Arturo J. Marcano Guevara i David P. Fidler, ibid., str. 187
[39] Usp. Rachel D. Solomon, ibid., str. 154
Adaptirana fotografija preuzeta sa stranice Yankee Yapping
