Zoran Veselinović
14. lipnja 2015.
Fenomenologija svastika i retorika sramote
“Retorika „sramote“ i „straha pred sankcijama UEFA-e“ zasigurno je točna i opravdana, no ona nije dovoljna. Nedostaje jasno imenovanje stvari od strane svih relevantnih instanci. Nedostaje prihvaćanje očite istine da su stadioni tijekom utakmica reprezentacije postali mjesta na kojima se već godinama toleriraju pojave koje se na drugim mjestima ne bi tolerirale. Nedostaje jednoznačna dijagnoza da su utakmice reprezentacije u pravilu događaji u kojima se konstantno manifestira specifičan oblik ekstremno desnih parola i govora mržnje.” Autor problematizira reakcije na navijačku ornamentiku ekstremno desne provenijencije, koja se u obliku svastike ukazala na poljudskom travnjaku tijekom kvalifikacijske utakmice između talijanske i hrvatske reprezentacije za Europsko nogometno prvenstvo.
Crna misa reprezentativnog nogometa
Svaka utakmica nogometne reprezentacije u zadnjih nekoliko godina postala je nešto mnogo više od „običnog nogometnog spektakla“. Utakmice nogometne reprezentacije postale su vrsta masovnih seansi za prizivanje aveta iz prošlosti i prigodan ispušni ventil za gotovo orgijastičko oslobađanje ekstremno desničarskih poriva povećeg broja „navijača“.
Ovu je tezu lako potvrditi. Svaki prijenos utakmica nogometne reprezentacije popraćen je zvučnom kulisom pozdrava iz režima koji je izgubio u Drugom svjetskom ratu, već standardnim hit-numerama govora mržnje i pokojim drugim pjevačkim bravurama. S vremena na vrijeme pojave se i dodatni koreografski elementi, elementi koji nastoje adekvatno nadopuniti već dovoljno razrađeni soundtrack na utakmicama.
To je uistinu postao standardni repertoar svake utakmice reprezentacije, tako da imate kao racionalna osoba samo dvije mogućnosti: ili ne gledati utakmicu ili ugasiti ton na televizoru.
U vezi s prijenosima utakmica reprezentacije, ranije smo mogli posvjedočiti klasičnim primjerima nečega što se može nazvati komentatorskom „gluhoćom na desno uho“, tj. mogli smo posvjedočiti posvemašnjem ignoriranju već spomenute zvučne kulise utakmica nogometne reprezentacije. Stvari su se ipak ponešto promijenile. Sada možemo čuti i pokoje sramežljive komentatorske osude zvukova koje valjda ranije nisu uspijevali registrirati.
Ponavljajuće sličnosti
Utakmice nogometnih reprezentacija Italije i Hrvatske počele su očigledno razvijati trademark karakteristike, nešto poput sitnih rituala kakvi se pojavljuju u američkom sportu. Svaka domaća utakmica ekipe američkog nogometa s University of South Carolina započinje masovnom koreografijom uz pjesmu „Sandstorm“, dok svaka domaća utakmica Florida State Seminoles započinje tako što njihova maskota, indijanski konjanik, zabija koplje pri punom trku u centar igrališta.
Prvu naznaku sitnih rituala na utakmicama nogometnih reprezentacija Italije i Hrvatske mogli smo vidjeti 2006. godine na prijateljskoj utakmici u Livornu. Oni koji imaju bolje sjećanje zasigurno će znati da je ta utakmica ostala poznata po tome što su hrvatski navijači na tribinama tijekom utakmice svojim tijelima formirali kukasti križ. Drugu pojavu kukastog križa mogli smo posvjedočiti 12. lipnja 2015. godine na kvalifikacijskoj utakmici između ove dvije reprezentacije u Splitu. Ovaj puta materijal nisu bila ljudska tijela nego sam travnjak.
Za prvi se događaj spekuliralo da se motivacija nalazila u težnji da se lupi pljuska navijačima nogometnog kluba Livorno jer su oni poznati po tome što su ljevičarski orijentirani. Za drugi se događaj spekulira da je motivacija pokušaj dobivanja dodatnih kazni od strane UEFA-e i da se na taj način pokuša indirektno srušiti vodstvo HNS-a.
Iako se motivacije možda mijenjaju kroz godine, očigledna je pak konstantnost inkarnacija svastika na utakmicama između nogometnih reprezentacija Italije i Hrvatske. Situacija bi bila mnogo jednostavnija kada bi ovakvi fenomeni bili samo nekakav kuriozitet tijekom okršaja s Italijom, međutim, kao što je već rečeno, oni su sveprisutni kada igra reprezentacija – neovisno o protivniku i neovisno o natjecanju.
Adekvatni odgovori?
Dva su ključna pitanja: kakve bi trebale biti reakcije i koje su to instance koji bi trebale ponuditi prvi val reakcija?
Instance prvog vala reakcija zasigurno bi trebale biti: a) igrači i stručni stožer reprezentacije, b) čelnici hrvatskog nogometa, c) sportski novinari i d) politički establišment. Njihove reakcije nakon posljednjeg incidenta nisu izostale, no njihove se reakcije mogu opisati kao cinične ili, u boljem slučaju, nepotpune.
Ako biste napravili brzinsku inventuru reakcija, primijetit ćete dva stalna motiva. Prvi je taj da se radi o sramoti koja je nanesena hrvatskom društvu, dok se drugi sastoji u bojazni o eventualnim sankcijama koje će UEFA nametnuti HNS-u i hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.
Iako su obje tvrdnje nepobitno istinite, ipak je teško ne primijetiti određenu perverznost toga tipa argumentacije. Obje su tvrdnje usmjerene prema van, izvan hrvatskog društva. Kao da su svi transgresivni fenomeni na stadionima kada igra hrvatska reprezentacija prihvatljivi ako to ne mogu registrirati strane instance, ako je to namijenjeno samo za oči i uši hrvatske javnosti.
Taj tip argumentacije nije začudan ako se uzme u obzir da se ona savršeno uklapa u dominantni obrazac interpretiranja „navijačkih transgresija“ kada igra reprezentacija. Dominantna se teorija može nazvati teorijom „sveprisutnog i neuhvatljivog huligana“. Ta se teorija svodi na jednostavno i jeftino ‘pranje ruku’ u smislu da svi problemi imaju svoje izvorište u nekim fantomskim, vrhunski angažiranim, veoma marljivim i neuhvatljivim huliganima. Svaki incident za sobom u pravilu povlači silne proglase kako se ti huligani moraju pronaći, kako se ti huligani moraju iskorijeniti s hrvatskih stadiona, kako su ti huligani krivi za sve nedaće hrvatskog nogometa itd.
Ova je teorija idealna ako je potrebno osuditi ono što je nužno osuditi, ali ako zapravo ne postoji volja, interes ili snaga da se nešto uistinu i poduzme. Ona je savršena ako se žele ignorirati dubinski problemi hrvatskog nogometa i pojave u nekim segmentima hrvatskog društva u širem smislu, koji služe kao hranjiva podloga za takav tip manifestacija tijekom utakmica hrvatske nogometne reprezentacije.
Prema iskrenoj strategiji
Osmišljavanje efektivne strategije za rješavanje ovih problema nije proizvod nekakvog genijalnog uma. Preduvjet za nekakvu efektivnu strategiju u ovom konkretnom slučaju nije spoznajni jer je svima razvidno o čemu se radi samim time što upale televizor tijekom prijenosa utakmica reprezentacije. Poteškoća se nalazi u manjku iskrenosti, volje i interesa da se uhvati u klinč s fenomenima ekstremno desne provenijencije i govora mržnje na stadionima. U tom je smislu teško zaobići zaključak kako je hrvatski nogomet u gotovo svim aspektima jedan od najlicemjernijih segmenata hrvatskog društva.
Retorika „sramote“ i „straha pred sankcijama UEFA-e“ zasigurno je točna i opravdana, no ona nije dovoljna. Nedostaje jasno imenovanje stvari od strane svih relevantnih instanci. Nedostaje prihvaćanje očite istine da su stadioni tijekom utakmica reprezentacije postali mjesta na kojima se već godinama toleriraju pojave koje se na drugim mjestima ne bi tolerirale. Nedostaje jednoznačna dijagnoza da su utakmice reprezentacije u pravilu događaji u kojima se konstantno manifestira specifičan oblik ekstremno desnih parola i govora mržnje.
Tek s ispunjenjem toga preduvjeta uopće se i može krenuti govoriti o nekakvoj efektivnoj strategiji. Iako se od njih najmanje može očekivati, igrači i stručni stožer također imaju svoju ulogu. Oni moraju jasno i jednoznačno osuditi konkretne manifestacije ekstremno desničarskih parola i govora mržnje, umjesto da ostanu samo na osudama nespecificiranih „incidenata“ i „sramota“. Sportsko novinarstvo mora preuzeti ozbiljniju ulogu preciznog definiranja ekstremno desničarskih manifestacija i govora mržnje, te biti stalni korektiv nemara u rješavanju tih problema.
Politički establišment mora uskočiti u taj vlak i zasigurno je u ovom smislu kontraproduktivno perpetuiranje od strane nekih političkih aktera javnog diskursa koji dvosmisleno i neprecizno osuđuje ekstremno desne manifestacije i govor mržnje. Najveći je teret na čelnicima hrvatskog nogometa. Oni moraju konačno prihvatiti dijagnozu stvarnog stanja. Nadalje, moraju osmisliti skup jasno definiranih programa koji bi mogli djelovati dugoročno i preventivno naspram specifičnih oblika ekstremno desničarske retorike na stadionima tijekom utakmica reprezentacije i pronaći efektivne sankcije protiv govora mržnje.
Realne perspektive
Kada se vratimo iz ovoga idealnog svijeta i sagledamo trenutačnu situaciju, možemo samo konstatirati da budućnost ne izgleda dobro. Naprosto ne postoji nekakva konvergencija interesa i volje da se iskreno, jasno i jednoznačno definira kronični problem na stadionima tijekom utakmica reprezentacije, a bez ispunjenja toga preduvjeta nemoguće je uopće osmisliti ikakvu efektivnu strategiju.
Odgovor na pitanje o razlozima izostanka unificiranog interesa i volje može ponuditi samo analiza funkcioniranja i ustrojstva nogometnih institucija, skupovi interesa segmenata političkog establišmenta i načini funkcioniranja medijskog aparata.
Upravo je teorija o huliganima te retorika „sramote“ i „straha pred sankcijama UEFA-e“ jasan pokazatelj manjka konvergencije interesa i volje da se uđe u pravu problematiku. Jedan su od pravih problema stalne manifestacije ekstremno desničarskih parola na stadionima i govor mržnje. Taj se problem mora riješiti ne samo zbog „sramote“ pred stranom javnošću ili strahom od UEFA-e, nego prvenstveno zbog budućnosti hrvatskog nogometa unutar hrvatskog društva.
Zoran Veselinović
Fotografija je preuzeta s Twittera i prilagođena formi ikone.
