Fenomenologija svastika i retorika sramote

“Retorika „sramote“ i „straha pred sankcijama UEFA-e“ zasigurno je točna i opravdana, no ona nije dovoljna. Nedostaje jasno imenovanje stvari od strane svih relevantnih instanci. Nedostaje prihvaćanje očite istine da su stadioni tijekom utakmica reprezentacije postali mjesta na kojima se već godinama toleriraju pojave koje se na drugim mjestima ne bi tolerirale. Nedostaje jednoznačna dijagnoza da su utakmice reprezentacije u pravilu događaji u kojima se konstantno manifestira specifičan oblik ekstremno desnih parola i govora mržnje.” Autor problematizira reakcije na navijačku ornamentiku ekstremno desne provenijencije, koja se u obliku svastike ukazala na poljudskom travnjaku tijekom kvalifikacijske utakmice između talijanske i hrvatske reprezentacije za Europsko nogometno prvenstvo.



Crna misa reprezentativnog nogometa

Svaka utakmica nogometne reprezentacije u zadnjih nekoliko godina postala je nešto mnogo više od „običnog nogometnog spektakla“. Utakmice nogometne reprezentacije postale su vrsta masovnih seansi za prizivanje aveta iz prošlosti i prigodan ispušni ventil za gotovo orgijastičko oslobađanje ekstremno desničarskih poriva povećeg broja „navijača“.

Ovu je tezu lako potvrditi. Svaki prijenos utakmica nogometne reprezentacije popraćen je zvučnom kulisom pozdrava iz režima koji je izgubio u Drugom svjetskom ratu, već standardnim hit-numerama govora mržnje i pokojim drugim pjevačkim bravurama. S vremena na vrijeme pojave se i dodatni koreografski elementi, elementi koji nastoje adekvatno nadopuniti već dovoljno razrađeni soundtrack na utakmicama.

To je uistinu postao standardni repertoar svake utakmice reprezentacije, tako da imate kao racionalna osoba samo dvije mogućnosti: ili ne gledati utakmicu ili ugasiti ton na televizoru.

U vezi s prijenosima utakmica reprezentacije, ranije smo mogli posvjedočiti klasičnim primjerima nečega što se može nazvati komentatorskom „gluhoćom na desno uho“, tj. mogli smo posvjedočiti posvemašnjem ignoriranju već spomenute zvučne kulise utakmica nogometne reprezentacije. Stvari su se ipak ponešto promijenile. Sada možemo čuti i pokoje sramežljive komentatorske osude zvukova koje valjda ranije nisu uspijevali registrirati.

Ponavljajuće sličnosti

Utakmice nogometnih reprezentacija Italije i Hrvatske počele su očigledno razvijati trademark karakteristike, nešto poput sitnih rituala kakvi se pojavljuju u američkom sportu. Svaka domaća utakmica ekipe američkog nogometa s University of South Carolina započinje masovnom koreografijom uz pjesmu „Sandstorm“, dok svaka domaća utakmica Florida State Seminoles započinje tako što njihova maskota, indijanski konjanik, zabija koplje pri punom trku u centar igrališta.

Prvu naznaku sitnih rituala na utakmicama nogometnih reprezentacija Italije i Hrvatske mogli smo vidjeti 2006. godine na prijateljskoj utakmici u Livornu. Oni koji imaju bolje sjećanje zasigurno će znati da je ta utakmica ostala poznata po tome što su hrvatski navijači na tribinama tijekom utakmice svojim tijelima formirali kukasti križ. Drugu pojavu kukastog križa mogli smo posvjedočiti 12. lipnja 2015. godine na kvalifikacijskoj utakmici između ove dvije reprezentacije u Splitu. Ovaj puta materijal nisu bila ljudska tijela nego sam travnjak.

Za prvi se događaj spekuliralo da se motivacija nalazila u težnji da se lupi pljuska navijačima nogometnog kluba Livorno jer su oni poznati po tome što su ljevičarski orijentirani. Za drugi se događaj spekulira da je motivacija pokušaj dobivanja dodatnih kazni od strane UEFA-e i da se na taj način pokuša indirektno srušiti vodstvo HNS-a.

Iako se motivacije možda mijenjaju kroz godine, očigledna je pak konstantnost inkarnacija svastika na utakmicama između nogometnih reprezentacija Italije i Hrvatske. Situacija bi bila mnogo jednostavnija kada bi ovakvi fenomeni bili samo nekakav kuriozitet tijekom okršaja s Italijom, međutim, kao što je već rečeno, oni su sveprisutni kada igra reprezentacija – neovisno o protivniku i neovisno o natjecanju.

Adekvatni odgovori?

Dva su ključna pitanja: kakve bi trebale biti reakcije i koje su to instance koji bi trebale ponuditi prvi val reakcija?

Instance prvog vala reakcija zasigurno bi trebale biti: a) igrači i stručni stožer reprezentacije, b) čelnici hrvatskog nogometa, c) sportski novinari i d) politički establišment. Njihove reakcije nakon posljednjeg incidenta nisu izostale, no njihove se reakcije mogu opisati kao cinične ili, u boljem slučaju, nepotpune.

Ako biste napravili brzinsku inventuru reakcija, primijetit ćete dva stalna motiva. Prvi je taj da se radi o sramoti koja je nanesena hrvatskom društvu, dok se drugi sastoji u bojazni o eventualnim sankcijama koje će UEFA nametnuti HNS-u i hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.

Iako su obje tvrdnje nepobitno istinite, ipak je teško ne primijetiti određenu perverznost toga tipa argumentacije. Obje su tvrdnje usmjerene prema van, izvan hrvatskog društva. Kao da su svi transgresivni fenomeni na stadionima kada igra hrvatska reprezentacija prihvatljivi ako to ne mogu registrirati strane instance, ako je to namijenjeno samo za oči i uši hrvatske javnosti.

Taj tip argumentacije nije začudan ako se uzme u obzir da se ona savršeno uklapa u dominantni obrazac interpretiranja „navijačkih transgresija“ kada igra reprezentacija. Dominantna se teorija može nazvati teorijom „sveprisutnog i neuhvatljivog huligana“. Ta se teorija svodi na jednostavno i jeftino ‘pranje ruku’ u smislu da svi problemi imaju svoje izvorište u nekim fantomskim, vrhunski angažiranim, veoma marljivim i neuhvatljivim huliganima. Svaki incident za sobom u pravilu povlači silne proglase kako se ti huligani moraju pronaći, kako se ti huligani moraju iskorijeniti s hrvatskih stadiona, kako su ti huligani krivi za sve nedaće hrvatskog nogometa itd.

Ova je teorija idealna ako je potrebno osuditi ono što je nužno osuditi, ali ako zapravo ne postoji volja, interes ili snaga da se nešto uistinu i poduzme. Ona je savršena ako se žele ignorirati dubinski problemi hrvatskog nogometa i pojave u nekim segmentima hrvatskog društva u širem smislu, koji služe kao hranjiva podloga za takav tip manifestacija tijekom utakmica hrvatske nogometne reprezentacije.

Prema iskrenoj strategiji

Osmišljavanje efektivne strategije za rješavanje ovih problema nije proizvod nekakvog genijalnog uma. Preduvjet za nekakvu efektivnu strategiju u ovom konkretnom slučaju nije spoznajni jer je svima razvidno o čemu se radi samim time što upale televizor tijekom prijenosa utakmica reprezentacije. Poteškoća se nalazi u manjku iskrenosti, volje i interesa da se uhvati u klinč s fenomenima ekstremno desne provenijencije i govora mržnje na stadionima. U tom je smislu teško zaobići zaključak kako je hrvatski nogomet u gotovo svim aspektima jedan od najlicemjernijih segmenata hrvatskog društva.

Retorika „sramote“ i „straha pred sankcijama UEFA-e“ zasigurno je točna i opravdana, no ona nije dovoljna. Nedostaje jasno imenovanje stvari od strane svih relevantnih instanci. Nedostaje prihvaćanje očite istine da su stadioni tijekom utakmica reprezentacije postali mjesta na kojima se već godinama toleriraju pojave koje se na drugim mjestima ne bi tolerirale. Nedostaje jednoznačna dijagnoza da su utakmice reprezentacije u pravilu događaji u kojima se konstantno manifestira specifičan oblik ekstremno desnih parola i govora mržnje.

Tek s ispunjenjem toga preduvjeta uopće se i može krenuti govoriti o nekakvoj efektivnoj strategiji. Iako se od njih najmanje može očekivati, igrači i stručni stožer također imaju svoju ulogu. Oni moraju jasno i jednoznačno osuditi konkretne manifestacije ekstremno desničarskih parola i govora mržnje, umjesto da ostanu samo na osudama nespecificiranih „incidenata“ i „sramota“. Sportsko novinarstvo mora preuzeti ozbiljniju ulogu preciznog definiranja ekstremno desničarskih manifestacija i govora mržnje, te biti stalni korektiv nemara u rješavanju tih problema.

Politički establišment mora uskočiti u taj vlak i zasigurno je u ovom smislu kontraproduktivno perpetuiranje od strane nekih političkih aktera javnog diskursa koji dvosmisleno i neprecizno osuđuje ekstremno desne manifestacije i govor mržnje. Najveći je teret na čelnicima hrvatskog nogometa. Oni moraju konačno prihvatiti dijagnozu stvarnog stanja. Nadalje, moraju osmisliti skup jasno definiranih programa koji bi mogli djelovati dugoročno i preventivno naspram specifičnih oblika ekstremno desničarske retorike na stadionima tijekom utakmica reprezentacije i pronaći efektivne sankcije protiv govora mržnje.

Realne perspektive

Kada se vratimo iz ovoga idealnog svijeta i sagledamo trenutačnu situaciju, možemo samo konstatirati da budućnost ne izgleda dobro. Naprosto ne postoji nekakva konvergencija interesa i volje da se iskreno, jasno i jednoznačno definira kronični problem na stadionima tijekom utakmica reprezentacije, a bez ispunjenja toga preduvjeta nemoguće je uopće osmisliti ikakvu efektivnu strategiju.

Odgovor na pitanje o razlozima izostanka unificiranog interesa i volje može ponuditi samo analiza funkcioniranja i ustrojstva nogometnih institucija, skupovi interesa segmenata političkog establišmenta i načini funkcioniranja medijskog aparata.

Upravo je teorija o huliganima te retorika „sramote“ i „straha pred sankcijama UEFA-e“ jasan pokazatelj manjka konvergencije interesa i volje da se uđe u pravu problematiku. Jedan su od pravih problema stalne manifestacije ekstremno desničarskih parola na stadionima i govor mržnje. Taj se problem mora riješiti ne samo zbog „sramote“ pred stranom javnošću ili strahom od UEFA-e, nego prvenstveno zbog budućnosti hrvatskog nogometa unutar hrvatskog društva.


Zoran Veselinović





Fotografija je preuzeta s Twittera i prilagođena formi ikone.



Vezani članci

  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.
  • 17. srpnja 2019. Syriza je poražena, ali Tsiprasov pohod na lijevi centar se nastavlja Na nedavnim prijevremenim grčkim općim izborima pobijedila je desna stranka Nova demokracija. Stranka Alexisa Tsiprasa, Syriza, napušta vlast, ali na osnovu izbornog rezultata od 31,5% ostaje u parlamentu, gdje će svoj imidž pokušati graditi hegemonizacijom lijevog centra, u svrhu čega su već implementirana određena kadrovska rješenja te marketinško-ideološki rebrending. Najveći izazov predstavlja joj iznalaženje kompenzacije za aktivnost u stranačkoj bazi, koju je ova „kartel-stranka“ neutralizirala još tijekom Tsiprasova konsolidiranja unutarstranačke moći oko uskog kruga suradnika.
  • 9. srpnja 2019. Tragovima devedeset devete: između imperijalizma i nacionalizma Nedavno je navršeno 20 godina od završetka rata na Kosovu, posljednjeg poglavlja tragičnih devedesetih. Dugogodišnji napori srpskih i jugoslavenskih političkih elita da Albancima oduzmu pravo na samoopredjeljenje stvorili su napete međuetničke odnose koji se otada nisu bitno poboljšavali, a samim ratom i imperijalističkom agresijom na Srbiju već dugi niz godina uspješno manipuliraju vladajuće nacionalističke garniture. Naši sugovornici_ce razmatraju kako bi se progresivne snage trebale suprotstaviti dominantnim narativima i zauzeti stav naspram dobro poznatih neprijatelja ljevice na ovim prostorima: imperijalizma i nacionalizma.
  • 30. lipnja 2019. O povijesnoj genezi autorskih prava Naturalizacija legalističkog pristupa pitanju autorstva, koja u javnom diskursu i danas hrani mit o umjetniku kao geniju, počiva na marginalizaciji historijata konceptualnih prijepora i društveno-političkih borbi koje su još u 18. stoljeću oblikovale i iznjedrile institut autora i autorskih prava.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve