Klasa, klasna teorija, klasna borba

Pogledajte snimku seminara "Class, Class Theory, Class Struggle", održanog 17-18. listopada 2015. u sklopu programa CRS-a posvećenog teoriji klase. Stipe Ćurković je govorio o potrebi diferenciranja između proučavanja eksplanatornih dosega i granica strukturne klasne analize kapitalističkog načina proizvodnje i empirijskih, povijesnih i socioloških klasnih analiza konkretnih kapitalističkih društava. John Milios je kroz klasnu analizu grčkog društva predstavio uvjete pod kojima politike mjera štednje mogu oblikovati širu proturadničku društvenu koaliciju temeljenu na konsenzusu dijela "srednjih klasa", dok je u večernjem razgovoru ponudio svoje viđenje dosadašnjeg razvoja političke situacije u Grčkoj. Dora Levačić i Mislav Žitko su s konceptualnog i metodološkog aspekta razmotrili različite pristupe klasnoj analizi. Branko Bembič je izložio historijat 'specifične' slovenske tranzicije i presjek trenutnih radničkih organizacija u Sloveniji, čija ograničenja predlaže premostiti strukturiranjem istih u istraživačke organizacije s naglaskom na vanparlamentarni rad.

Featured Video Play Icon
Seminar:

 

“Class, Class Theory, Class Struggle”

Few concepts developed by Marx and the many theoretical and political currents claiming continuity with his critical project can rival ‘class’ in their distinctive association with Marxism in all its contested plurality. Yet, the widespread consensus on the centrality of the concept for Marxism, shared by both proponents and detractors, is significantly complicated by the persistent disputes over its theoretical content. As a central category in the Marxian/Marxist theoretical arsenal, it remains subject to a wide variety of conflicting interpretations and mutually exclusive theoretical projects. Marx himself failed to provide a systemic treatment of the concept. Notoriously, the discussion of class at the end of Volume III of Capital was left a mere fragment, while the conjunctural analyses presented in political and historical writings such as The Eighteenth Brumaire and The Class Struggle in France raise questions as to their compatibility (or lack thereof) with the systemic development of categories in Capital and other texts of Marx’s mature critique of political economy.

 

This seeming lack of coherence facilitated the development of diverging traditions, providing textual footholds for often mutually hostile approaches. The history of Marxism is thus in large part also the long history of disputes between what usually have been called ‘structural’ and more historically founded attempts at tackling the problem, with deep implications for the explanatory status of class and class struggle in Marx’s overall project as well as questions pertaining to political subjectivation, agency (their limits and conditions) and political strategy – all of which remains disputed terrain to this day. To this must be added various attempts to improve on perceived deficits or omissions in Marx’s theory by recourse to other, non-Marxists/non-Marxian theoretical traditions and approaches, amongst which more or less explicitly ‘Weberian’ approaches occupy a privileged position. Predictably, though, the often eclectic and merely additive character of many such ‘innovations’ did not go unnoticed. Rather than overcoming or silencing earlier questions as to the possibility of an internally coherent Marxist class theory, capable of plausibly superseding or bridging the longstanding structural/historical divide, such approaches more often than not amounted to their proliferation and amplification, eventually adding to them the question of the possibility of their coherent integration with various stratification theories.

 

While these disputes may be considered to some extent ‘internal’ – arising from fundamentally affirmative approaches to the question of class and its explanatory relevance for contemporary capitalist societies, the rise of ‘new’ social movements and the perceived crisis and limits of older forms of class-based politics since the 1960s resulted in new challenges, often in the form of an outright dismissal of the ‘privileged’ status of class and class politics, in both their explanatory and political-organizational dimensions. The spreading and deepening of the influence of these new theories and the related shifts in political focus on the left – conducted under the banner of a critique and rejection of ‘class reductionism’ (often a mere code-word for Marxism itself) – has placed class-theoretical approaches in a defensive position. Ironically, this radical revision of the core inventory of the conceptual arsenal of the historical left gathered pace at a conjuncture which in retrospect may most plausibly be conceptualized as an intensification of class politics from above in the form of what has often been labeled the neoliberal offensive or ‘counterrevolution’.

 

In Eastern Europe, the crisis and collapse of ‘real socialism’ and the subsequent drama of capitalist restoration intensified the predicaments and disorientation of the left, often leading to its wholesale dissolution in favor of an assertive and confident (neo)liberalism, virtually erasing class – considered irredeemably ‘contaminated’ by its association with the legitimizing discourse of the toppled communist regimes – as a subject of theoretical and political concern at the very moment of deep and traumatic shifts in the class composition of these societies.

 

This Seminar will try to confront the following (and related) questions: Is there a coherent class theory in Marx? What to make of the cacophonic plurality of class theories within and around Marxism? Can the explanatory centrality of the concept of class for the understanding of contemporary capitalist societies be maintained and coherently argued for? What is the explanatory scope and where lie the explanatory limits of class-based approaches to the understanding of the complexities of capitalist societies? How to approach the vexed problem of political subjectivation and what is its relation to class? How to respond to challenges to class-based politics from within the left? What are the limits and possible virtues, both of a class-based approach and of the various challenges to it? Is it possible to theoretically and politically integrate these challenges into the project of a non-reductive renewal of class analysis and politics or is such an endeavor doomed from the start? On what grounds may such an encounter be made both analytically and politically productive?

 

Stipe Ćurković: Marxism, class theory and the need to differentiate levels of abstraction

 

The third volume of Marx’s Capital ends with a short chapter on class, albeit an unfinished one. Based on some recent scholarship on class theory in Marx’s mature writings from the domain of the critique of political economy, I will argue that these writings nevertheless contain a coherent structural class analysis of the capitalist mode of production in its ideal average. What they do not contain, however, is a theoretical basis for the ‘optimistic fatalism’ of much of traditional marxism, i.e. the belief in the inevitability of an anti-capitalist or revolutionary political orientation of the working class. In fact, Marx’s analysis in Capital can be shown to provide systemic theoretical arguments against such a reading. To say that the passage from the analysis of the structural class position to (revolutionary) political subjectivation cannot be assumed to be predetermined and/or automatic is not to deny the relevance of structural class analysis for anticapitalist politics (as post-marxism would have it). Rather, it points to the necessity to differentiate between levels of abstraction in analysis: investigating the explanatory scope and limits of structural class analysis of the capitalist mode of production and differentiating it from empirical, historical and sociological class analysis of concrete capitalist societies is a necessary step in overcoming reductionism and developing a more adequate understanding of the complex relationship between class and politics.

 

  • Stipe Ćurković is a member of the Centre for Labour Studies.
John Milios: The working class and the middle classes: allies in a common anti-neoliberal strategy?

 

After the outbreak of the 2008 global economic crisis, extreme neoliberal austerity policies prevailed in many parts of the developed capitalist world, especially in the European Union (EU) and the Euro-area (EA). Austerity has been criticized as an irrational policy, which afflicts the vast majority of society, as it further deteriorates the economic crisis by creating a vicious cycle of falling effective demand, recession and over-indebtedness. However, these criticisms can hardly explain why this “irrational” or “wrong” policy persists, despite its “failures”. In reality, economic crises express themselves not only in a lack of effective demand, but above all in a reduction of profitability of the capitalist class. Austerity constitutes a strategy for raising capital’s profit rate.

 

This paper examines under which conditions the prevailing capitalist strategy of neoliberalism and austerity may mould a broader anti-labour social coalition, by enforcing the consensus of a part of the “middle classes”, defined as (i) the traditional petty bourgeoisie, (ii) the new petty bourgeoisie and (iii) middle bourgeoisie.

 

  • John Milios is a professor of Political Economy at the National Technical University of Athens and author and co-author of many books, including Rethinking Imperialism: A Study of Capitalist Rule and A Political Economy of Contemporary Capitalism: Demystifying Finance. He was chief economic advisor of Syriza until March 2015.
First general discussion

 

Talk with John Milios on Greece, Syriza and Popular Unity

 

Chairman: Marko Kostanić

 

In this conversation we will tackle recent political developments in Greece, political trajectory of Syriza and prospects for Popular Unity as a new organization on the Left. Based on Greek dynamics we will try to discuss some broader political lessons for the Left which can be learned from this example. John Milios will also talk about his experience of being chief economic advisor of Syriza, with a special accent on relations between Marxist analytical framework and concrete political struggles.
Dora Levačić / Mislav Žitko: How Class works? Developing a class map for post-socialism

 

The post-socialist period in Croatia has been marked by abandonment of class analysis in the social sciences and public discourse. The rise of nationalism and consolidation of capitalist market institutions, together with the discovery of postmodern sensibilities in academia, have forged the conditions for displacement of class to the margins of economy and society by virtue of its inherent connection with the ‘Marxist ideology’. In the first step, this paper aims to develop a notion of class by taking into account the recent contributions developed by Goldthorpe, Savage and others. The paper will offer arguments against ‘employment-based’ and ‘cultural theory of class’. In the second step, a class map based on a variety of indicators pertinent to the Croatian social structure in the post-socialist period will be put forward and discussed on conceptual and methodological level. The overall objective of the paper is to bridge the gap created by the suppression of class analysis in the last quarter century and embed the discourse on social class in post-socialism in the discussions that are currently taking place in the advanced capitalist societies.

 

  • Dora Levačić is a sociologist and a member of Organisation for Workers Initiative and Democratisation from Zagreb.
  • Mislav Žitko is a PhD candidate at the Faculty of Humanities and Social Sciences in Zagreb and a member of the Centre for Labour Studies
Branko Bembič: Balance of Forces and Working Class Organisations in Slovenian Transition

 

This paper is composed of three parts. The first part interprets the specific path of Slovenian transition from self-managed socialism to capitalism by disentangling the class alliances underlying the transitional balance of forces and its gradual transformation in the past decade. This is followed by an account of the current situation of working class organisations in Slovenia and the challenges they face. Finally, the paper outlines the idea of working class organisation structured as a research organisation capable of tackling the problems identified in the second part of the paper.

 

  • Branko Bembič is a PhD candidate at the University of Ljubljana. His main fields of interest are the critique of political economy and the class culture of workers.
Second general discussion

 

 

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve