Sve ono dobro što se ne da izmjeriti

S novim grčkim ministrom financija Yanisom Varoufakisom razgovarali smo 2013. godine tijekom njegova gostovanja na 6. Subversiveu. Pročitajte što nam je rekao o ekonomskom redukcionizmu, konceptu BDP-a, problemu kvantifikacije upotrebnih vrijednosti, razlici između rasta i razvoja, ekonomiji darivanja, antagonizmu između radnika privatnog i javnog sektora, te perspektivama za Europsku uniju. Prilažemo i video snimku intervjua.

Featured Video Play Icon


Kako komentirate zablude redukcionizma u ekonomskim teorijama?

Zanimljivo je promotriti kako su se od 1870-ih naovamo ispreplitale dvije struje. S jedne strane, neki su se politički ekonomisti u to vrijeme nastojali etablirati u zvanju akademskih profesora na sveučilištima. Imitirajući fiziku, pokušavali su se predstaviti kao društveni fizičari – znanstvenici društva. Pritom su morali porušiti cijelu tradiciju političke ekonomije Adama Smitha, Davida Ricarda i Karla Marxa, kako bi mogli nanovo utemeljiti ekonomsku znanost na osnovi svojevrsne analitičko-sintetičke metode unutar koje je pojedinac za ekonomiste bio ono što je fizičarima predstavljao atom. Tako je ekonomska znanost postala atomistička i individualistička.
 
Međutim, čim krenete matematizirati ekonomiju na temelju atomizma i individualizma, zaglavite u matematičkim modelima tržišne razmjene koji gube svaki potencijal zahvaćanja društvenih odnosa proizvodnje. Jednako kao što zanemaruju da sklapanjem ugovora o radu na razini korporacije, firme ili poduzeća – napuštate tržište i ulazite u društveni odnos s vašim šefom. Stoga se ono što nazivamo neoklasičnom ili marginalističkom ekonomijom, od 1870-ih naovamo, posve udaljilo od stvarno postojećeg kapitalizma. To je bila jedna struja.
 
Druga se struja, naravno, manifestirala u očajničkoj potrazi za političkom ekonomijom koja je u vrijeme druge industrijske revolucije trebala osigurati legitimitet kapitalizmu, institucijama moći i vladajućim klasama, predstavljajući ih kao kotačiće u prirodnom znanstvenom eksperimentu. Ovakva naturalistička, matematizirana, neoklasična ekonomija savršeno im je odgovarala jer je ekonomskoj struci omogućila da konstruira matematičke modele u kojima nije bilo prostora za eksploataciju ili društvene odnose – modele koji su funkcionirali kao savršena ideološka krinka pomoću koje ih se moglo predstaviti kao sastavne dijelove prirodnog sistema učinkovite alokacije resursa. Jednom kada se takav obrazac razmišljanja o ekonomiji ustalio, kapitalizam je postao nevidljiv, a time je i svaka analiza kapitalizma postala irelevantna.
 
No, općenito govoreći – a trebalo mi je više desetljeća da dođem ovoga zaključka, ne radi se o nečemu što sam oduvijek znao – svaki pokušaj kreiranja matematičkih modela kapitalizma, bilo da su utemeljeni na premisama poput onih koje sam već spomenuo ili na marksističkim pretpostavkama, u konačnici uvijek spektakularno podbace, jer se kapitalizam – baš poput darvinizma – ne može sasvim obuhvatiti precizno definiranim, determinističkim matematičkim modelom. Štoviše, svaki pokušaj da se to učini polučit će uspjehom jedino ukoliko sâm model udalji od kapitalizma. Nažalost, ovakva je sudbina zadesila čak i marksističke ekonomiste, koji su postali skolastični i opsjednuti vlastitim modelima.
 

Čini se kako srednjestrujaški mediji pri procjenjivanju stanja gospodarstva pojedine države posvećuju puno pozornosti BDP-u (Bruto domaći proizvod). Koliko je BDP relevantan za mjerenje nezaposlenosti, životnog standarda, eksploatacije, i općenito govoreći, upotrebnih vrijednosti?

BDP to ne može. Sve što nam BDP može pokazati jest raste li kapitalistička aktivnost ili opada. E sad, ako BDP svake godine pada za 5, 6 ili 7 posto, kao što je u ovom trenutku slučaj u Grčkoj, očigledno nešto nije u redu s grčkim kapitalizmom. Dakle, u tom je smislu BDP koristan podatak. No, s druge strane, nema kapacitet da uspostavi stvarnu vezu s ljudima, da zahvati kvalitetu života ili ljudskog stanja. Naime, poznat vam je standardni primjer – kada jedna šuma nestane – BDP raste. Kada tsunami pokosi Japan – BDP ide gore, i to vrlo brzo, uslijed svih napora koji se ulažu u spašavanje ljudskih života pri čemu dolazi do potrošnje dizelskog goriva, kao i u projekte obnove, postavljanje šatora, i tome slično. Dakle, recimo da ste izvanzemaljac s Marsa ili stanovnik neke druge galaksije i pratite isključivo mijene BDP-a – dobit ćete vrlo iskrivljenu sliku ljudskog iskustva.
 

Postoje li neke drugačije statistike koje bi nam mogle biti korisne kako bismo apostrofirali razliku između mjerenja upotrebne i razmjenske vrijednosti dobara?

Sklonost prema kvantifikaciji varijabli koje se ne mogu kvantificirati jedno je od najvećih zala našega vremena. S time se isprva krenulo u javnom zdravstvenom sektoru (National Health Service – NHS) te na sveučilištima u Velikoj Britaniji, da bi se potom raširilo na različita područja, u različitim zemljama. Postoji određena logika u pokušajima da se kvantificira kvaliteta akademskih istraživanja, odnosno bolničke skrbi koju se pruža pacijentima – želimo da bolnice i sveučilišta budu odgovorna prema ljudima. Želimo znati koliko dobro obavljaju svoj posao.
 
Međutim, kada pokušate kvantificirati kvalitetu dobara koja proizvode, to će uvijek biti lažno. Nikada nećete uspijeti zahvatiti kvalitetu. Naime, na koji bismo način izmjerili ljepotu? Kako mjeriti ljubav, kako izmjeriti brigu? Kako ćemo izmjeriti kvalitetu pjesme ili eseja? Ili kada smo kod toga – filozofskog teksta? Naime, to je ono što činite kada kvantificirate učinak filozofa na sveučilištima. Odgovor glasi – nikako. Stoga će svaki pokušaj da se to učini neminovno izostaviti mnogo bitnih stvari koje se ne mogu kvantificirati. Pritom se stvaraju grozomorni pritisci na pojedince da učine sve što je u njihovim mogućnostima kako bi podigli indekse u izvještajima na temelju kojih će biti nagrađeni, što je ponekad, zapravo mnogo češće nego rjeđe, štetno za sve ono dobro što se ne da izmjeriti. Dakle, trebali bismo oprezno pristupiti zahtjevima da se nešto kvantificira.
 
Zato su nam potrebni neki opisni podaci, deskriptivna statistika koja bi nam dala naslutiti na koji način različite politike služe društvu. Međutim, moramo paziti na to da se u obzir uzme više varijabli, da se ne obraća pozornost samo na jedan statistički pokazatelj, nekakvu alternativu BDP-u, kao primjerice Nacionalni indeks sreće u Butanu. Kako bismo dobili sliku kulturnog i društvenog života potrebno je sagledati niz statističkih podataka u cjelini. Na primjer, očekivani životni vijek. Koliko su djeca sretna kad se vrate doma iz škole? Kolika je konzumacija knjiga, koliko ljudi čita knjige? Koliko ljudi posjećuje koncerte, kako stoje naši muzeji? Dakle, bio bih sklon sagledavanju niza različitih kvantiteta koje bi nam dale naslutiti kvalitetu.
 

Pretpostavlja li to politički pokret koji novac utrošen na zdravstvo ne vidi kao financijski trošak, već kao ulaganje u ljudski život – tip politike koja nije utemeljena na znanstvenoj legitimaciji ili brojkama, već na nečemu posve drugačijem?

Na prosudbi. Ja sam veliki pobornik znanosti, obožavam znanost. Znanost je naše najbolje oruđe protiv ljudskog praznovjerja i gluposti. No problem je što imamo posla s pseudoznanošću. Da, ekonomija je pseudoznanost. Bilo koji pokušaj da se znanstvenim metodama mjeri ljepotu nije znanstven, već puka besmislica. Dakle, ja naprosto ne podnosim kada se besmislice prodaje pod znanost. A kada se znanost koristi radi ostvarivanja određenih političkih agendi, na način da se navodno stvaraju znanstvene metode mjerenja onoga što se ne da izmjeriti, to predstavlja uvredu za znanost.
 

U komentaru u kojem se osvrće na globalne snage ljevice, Immanuel Wallerstein pravi razliku između „developmentalizma“ i „prioriteta civilizacijske promjene“. Između zahtjeva za gospodarskim rastom kao sredstvom ispravljanja trenutnih ekonomskih disbalansa (koje s jedne strane postavljaju lijeve vlade i sindikati) – te zabrinutosti za ekološka i društvena pitanja uslijed neodrživosti gospodarskog rasta (koju s druge strane izražavaju borci za zaštitu okoliša i pokreti autohtonih naroda). Kako biste razriješili ovu dihotomiju?

Mislim da je ključno razdvojiti rast i razvoj, te jasno ukazati na njihovu međusobnu razliku. Mene ne zanima rast, no stalo mi je do razvoja. Dakle, postoji mnogo toga što bih volio vidjeti u opadanju, umjesto kako raste. Želio bih da financijski sektor ode u recesiju, odnosno da se smanji obujmom. Ne želim rast proizvodnje CO2. Volio bih vidjeti smanjivanje mnogih otrovnih aktivnosti, a ne njihov rast.
 
No, razvoj je humanistički koncept. Upravo stoga što razvoj ne znači nužno više, već bolje. Za mene razvoj podrazumijeva obrazovni sustav koji je vrlo neproduktivan – da na jednog učenika, ako je to moguće ostvariti, ide jedan učitelj. Uostalom, buržoazija to želi, šalju svoju djecu na Oxford i Cambridge jer je tamo omjer učitelja i učenika jedan naprama jedan. Zašto i svi mi ostali ne bismo željeli istu stvar? Možda je omjer jedan naprama jedan pretjeran, ali pet prema jedan nije. Dakle, gospodarstvo koje može podnijeti jednog učitelja na pet učenika, gospodarstvo je u razvoju – developmentalističko gospodarstvo. No ono se ne mora nužno temeljiti na kapitalističkom rastu.
 
Ekonomski rast predstavlja pošast ove planete. Pogledajte golem udio koji rast predgrađâ ima u rastu BDP-a. To je katastrofa. Dolazi do pojačanog širenja gradova na horizontalnoj razini, duboko u ruralni dio zemlje, što znači da morate izgraditi jako dugačke mreže distribucije – kako ljudi, tako i dobara te usluga. A to je vrlo neučinkovito. Istovremeno proizvodite izolirane zajednice u kojima se među tamošnjim stanovništvom generira mnogo srednjeklasnog beznađa. Uništenje okoliša pojavljuje se u statistici kao rast BDP-a jer se sirovine nužne za proizvodnju svega što je potrebno za održavanje ovakvih predgrađa crpe iz prirode, koju se pritom uništava.
 
Naravno, morali biste posve sići s uma da poduprete takav rast. No, ukoliko želimo stvoriti istinski održiva rješenja u polju energetike, potreban nam je razvoj – ali nam je potreban i rast industrije obnovljive energije. Stoga, pitanje je što želimo potaknuti na rast, a što na opadanje. I radi se o tome da se ne bismo trebali usredotočiti na rast, već na razvoj, i to onaj koji bi ljudski život učinio sretnijim i slobodnijim.
 

Iz Grčke nam stižu informacije o netržišnim gospodarskim aktivnostima, poput autarkičnih zajednica koje pružaju usluge komunalne skrbi te urbanih hortikulturnih projekata, kojima je u cilju smanjivanje ovisnosti određenih elemenata osnovne društvene reprodukcije o tržišnim silama i cjenovnim režimima. Kakvi su izgledi za to da se veći dio gospodarstva organizira na ovaj način?

Stvaranje mreža proizvođača i potrošača koji pronalaze načine da komuniciraju i koordiniraju svoje aktivnosti bez oslanjanja na tržišne signale već na poopćeni sustav darovne razmjene (kako ja razumijem tu ideju), pruža veliku nadu u stvaranje oaza unutar kapitalizma. Imajući to u vidu, ne vjerujem da se na takvim temeljima može ostvariti zajednički prosperitet na globalnoj razini.
 
Zamislite da vam pođe za rukom umanjiti patnju koju ljudi proživljavaju tijekom depresije, poput one koja je zadesila Grčku, tako da uspostavite lokalnu zajednicu koja će se temeljiti na solidarnosti i darovnoj razmjeni. To je sjajan mehanizam otpora bijedi koju proizvodi recesija. No, ne radi se o modelu koji može ugroziti globalizirajući financijalizirani kapitalizam. Kapitalisti s time nemaju problema, to naprosto znači da oni sami ne moraju brinuti hoće li se pojedina zajednica pobuniti ili umrijeti od gladi ispred njihova praga. Tu nije riječ o stvarnoj prijetnji.
 
Prijetnja će postati stvarna tek kada te zajednice, osnažene internetom, pronađu načine da konstruiraju globalnu verziju alternative u kojoj će se kapitalna dobra moći proizvoditi i dijeliti s različitim zajednicama diljem svijeta, podupirući stvaranje sinergije u proizvodnji kapitalnih dobara između Kenijaca, Grka, Iraca, Hrvata i Kineza, što bi u suštini predstavljalo nadilaženje kapitalizma. To bi trebao biti naš zadatak, a ne povlačenje u male parohijalne zajednice nalik srednjem vijeku.
 

Što možete reći o proizvodnji resantimana kojeg radnici privatnog sektora gaje prema radnicima u javnom sektoru?

Za početak – „podijeli pa vladaj“ oduvijek je bila iznimno profitabilna strategija za kapitalizam. Podijeliti radnike privatnog i javnog sektora, te uvjeriti jednu i drugu stranu u međusobno neprijateljstvo, bila je vrlo uspješna strategija, ako se uspjehom smatra to da je u konačnici svima bilo gore.
 
Nadalje, ideja da se može bez državnog sektora, ili da državni sektor ne bi trebao postojati zato što je antagonističan prema privatnom sektoru, pokazatelj je duboko ukorijenjenog nerazumijevanja radnika u privatnom sektoru o načinu na koji kapitalizam funkcionira. Radi se o zabludi koju vole propagirati republikanci u SAD-u, kao i konzervativci u Europi. Zabludi da je država antitetična i neprijateljski nastrojena prema privatnom sektoru. Ona to nije. Privatni sektor bi se smežurao i uvenuo bez javnog sektora. Državu nisu stvorili socijalisti – državu je stvorio kapital, kao esencijalni regulativni mehanizam koji privatnom sektoru osigurava potražnju realno potrebnu za njegovo funkcioniranje.
 
Dakle, kapital stvara ili uzurpira državu – stavlja je u svoju službu. Čini to zapošljavanjem radnika u javnom sektoru, koristeći ih da bi intervenirao u slučajevima koje nazivamo tržišnim slomovima, kolapsima privatnog sektora. Istovremeno uspijeva okrenuti radnike privatnog sektora protiv radnika u javnom sektoru, a time postići i veću kontrolu nad oba sektora. Što prije radnici u privatnom sektoru osvijeste ovu realnost, to bolje za njih.
 

Što možete reći o izgledima Europske unije kao zajedničkog političkog prostora?

Europska unija nam otvara divnu mogućnost za progresivnu promjenu. Ne pruža nam nikakve garancije u tom smjeru, a kao institucija predstavlja protivnika progresivne promjene. Međutim, usprkos samoj sebi ona nam daje veliku priliku zato što ukida granice. Omogućuje nam nešto što ostatak čovječanstva nema – posjetite li granicu između SAD-a i Meksika, bit će vam jasno o čemu govorim. Divno je što unutar Europske unije više nemamo granice, naravno ukoliko smo članovi Europske unije.
 
Međutim, ekonomske politike Europske unije pokušavaju povući granice i podići zidove među našim narodima, koristeći specifičan način podjele preko zajedničke valute – što je predivan paradoks. A jedini način pomoću kojeg možemo spriječiti ove neoliberalne institucije da nas zaustave pri ujedinjavanju s ciljem ostvarivanja progresivne alternative u Europi, jest ukoliko uistinu iskoristimo moć kretanja i izostanak granica, kako bismo prestali o sebi razmišljati kao Grcima, Hrvatima ili Nijemcima.
 
Ne postoje Hrvati. Ne postoje Nijemci. Ne postoje Grci. Postoje različite perspektive o zajedničkom blagostanju, te institucije i logika europskog kapitalizma koje idu protiv tog zajedničkog blagostanja – trebamo iskoristiti nepostojanje granica u Europi kako bismo ga ostvarili.
 

Kakve bi političke institucije trebale iskoristiti ovaj manjak granica – sindikati, političke stranke ili netko treći?

Svo troje. Sindikati, političke stranke i netko treći. Civilne organizacije. Grassroots pokreti. Svi oni usmjeravaju naše politike, a i nas same, prema tome da Europu shvaćamo kao vitalan prostor koji pripada svima nama, i na kojem bi se ljudsko stanje moglo promijeniti i osloboditi svojih trenutnih okova.


Transkript i prijevod s engleskog: Karolina Hrga, Martin Beroš


Snimke gostovanja Yanisa Varoufakisa na 6. Subversive festivalu:
 

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve