Dugi marš neoliberalne revolucije

Britanski kulturalni teoretičar Stuart Hall, u članku objavljenom u Guardianu sredinom rujna, tvrdi da iza programa i djelovanja današnje britanske vlade stoji neoliberalna logika čijih pet glavnih odrednica detektira kao: rezanje javnog sektora, masovne privatizacije, sirenski zov lokalizma, lažni populizam i smanjivanje državne intervencije u kvalitetu života.

Koalicijina neoliberalna agenda predstavlja najradikalniju socijalnu revoluciju posljednjih desetljeća – demontaža tiranske države u njenoj je srži. Kulturalni teoretičar Stuart Hall promatra rapidno napredovanje ideologije pitajući može li se proces preokrenuti?

Proživljavamo izvanrednu političku situaciju: kraj buma temeljenog na dugu, bankovna kriza 2007.-2010., poraz Novih laburista i uspon na vlast koalicije konzervativaca i liberalnih demokrata. O kojoj vrsti krize se radi? Je li to ozbiljan poremećaj u ekonomskom modelu kojeg odlikuje pogodovanje bogatima[i], deklarativna vjera da profitiraju svi[ii] i da poslovni ciklus nije nestabilan[iii], a koji je dominirao globalnim kapitalizmom? Nagovještava li se „već viđeno“; produbljivanje postojećih trendova ili mobilizacija društvenih snaga za radikalnu promjenu smjera? Radi li se o početku nove konjunkture?

Tvrdim da je trenutna situacija još jedna nerazriješena ruptura konjunkture koju možemo definirati kao „dugi marš neoliberalne revolucije“. Svaka je kriza od 1970-ih, izrastajući iz specifičnih historijskih okolnosti, izgledala drukčije. Međutim, čini se da sve dijele neke postojane osnovne karakteristike povezane općom tendencijom i smjerom putanje. Paradoksalno je da su tako suprotstavljeni politički režimi kao što su tačerizam i novi laburizam na različite načine doprinijeli širenju ovog projekta. Današnja koalicija je na istom kursu.

Neoliberalizam se temelji na „slobodnom, posesivnom individualcu“, dok je država prokazana kao tiranska i ugnjetavačka. Na istaknutom mjestu je država blagostanja kao glavni neprijatelj slobode. Država nikad ne smije upravljati društvom, diktirati slobodnim pojedincima kako da raspolažu svojom privatnom imovinom, regulirati slobodnotržišnu ekonomiju ili upletati se u bogomdano pravo na stvaranje profita i zgrtanje osobnog bogatstva. Socijalni inženjering koji provodi država nikad ne smije prevladati nad korporativnim i privatnim interesima. Ne smije intervenirati u „prirodne“ mehanizme slobodnog tržišta, ili si uzimati za cilj poboljšanje sklonosti slobodnotržišnog kapitalizma ka stvaranju nejednakosti.

Prema neoliberalnom narativu država blagostanja je pogrešno vidjela svoj zadatak kao intervenciju u ekonomiju, redistribuciju bogatstva, univerzalizaciju životnih šansi, napad na nezaposlenost, zaštitu socijalno ranjivih, poboljšanje stanja ugnjetavanih ili marginaliziranih grupa i problematiziranja društvenih nepravdi. Njezina dobročiniteljska, utopijska sentimentalnost oslabila je moralni temelj nacije te potkopala osobnu odgovornost i najvažniju dužnost siromašnih – dužnost da rade. Državna intervencija nikad ne smije ugroziti pravo privatnog kapitala na razvoj biznisa, unaprjeđenje vrijednosti dionica, isplatu dividendi i nagrađivanje svojih agenata enormnim plaćama, beneficijama i bonusima.

Nastanak konzervativno-liberalne demokratske koalicije u svibnju 2010. bio je u potpunosti u skladu s dominantnom političkom logikom preorijentacije. U duhu vremena Cameron je vodeći se za Blairovim primjerom dao znak da je čvrsto odlučio pretvoriti Torijevce u „suosjećajnu konzervativnu stranku“. Ispostavilo se da se radi o tlapnji.

Istovremeno su mnogi podcijenili koliko je bivanje izvan vlasti podijelilo liberalno-demokratsku dušu. Koalicija je nahuškala neoliberalno usmjerene zagovornike Narančaste knjige[iv] koji su zagovarali savez s konzervativcima, s „naprednjacima“, uključujući i bivše socijaldemokrate koji su naginjali ka laburistima. Dogovor, čiji su detalji sada zaboravljeni je skrojen, socioliberali su poraženi, a Cameron i Clegg[v] su obavili svečanu primopredaju u ružičnjaku podno premijerovog ureda (prvi izgledajući samozadovoljno). Liberalni demokrati su tako Cameronu osigurali potrebni smokvin list, a bankovna kriza je dala alibi. Koalicijska vlada iskoristila je priliku da pokrene najradikalniju, dalekosežniju i nepovratnu socijalnu revoluciju od rata.

Koalicijska se politika često čini nekompetentnom, neuspješnom u promišljanju i povezivanju. Ali gledano iz drugog kuta to je vjerojatno najbolje pripremljen, najdalekosežniji, najradikalniji i najambiciozniji od tri režima koji od 1970-ih provode neoliberalni projekt. Konzervativci su se neko vrijeme predano pripremali za vlast – ali ne preciziranjem detalja vlastite politike, nego kako preuzimanjem vlasti iskoristiti politiku za uspostavljanje novog političkog poretka putem zakonodavstva. Uvjerili su se da je nužno učiniti duboke, brze rezove kako bi se zadovoljilo tržišta obveznica i međunarodnih procjenitelja. Ali može li se kriza iskoristiti, kako je tvrdio desni ekonomist Milton Friedman, za „proizvodnju stvarne promjene“?

Zakonodavna lavina se odmah zakotrljala i ne smanjuje se. Započinje negativno („nered koji nam je ostavila prethodna vlada“), ali završava pozitivno: prihvaćanjem radikalne strukturne reforme kao rješenja. Ideologija je, iako snažno negirana, na čelu. Istaknuti ideolozi – Osborne, Lansley, Gove, Maude, Duncan Smith, Pickles, Hunt[vi] – uronjeni su u neoliberalne ideje i odlučni da im daju zakonodavni učinak. Kao što je rečeno u Letu iznad kukavičjeg gnijezda, luđaci upravljaju ludnicom. Imaju isto mišljenje o nepovratnoj transformaciji društva, sredstva su im okrutna i poriču ishod. Osborne – zlobnog osmijeha, pametan, ciničan, „veseljak s nožem“ – i revno udara sjekirom. Cameron – opušten, dosljedan, šarmantan, samouvjeren, uglađen, otmjen patricij – vodi koalicijski tv show. Ta je ekipa davno prihvatila Schumpeterovu izreku kako nema alternative „kreativnoj destrukciji“.

Zakonodavnim manevriranjem osigurali su petogodišnje razdoblje kako bi ostvarili taj cilj čiji sveobuhvatni karakter treba suditi na temelju operativne širine institucija i praksi koje namjeravaju „reformirati“, njihove bestidnosti u prelijevanju državnih sredstava privatnom sektoru i broju birača s kojima su se spremni sukobiti. Reforma i izbor – riječi već zloupotrebljene od Novih laburista – su glavni narativ. Oni možda jesu konzervativci, ali ovo nije režim koji održava status quo (zamišljeni Laburisti su ti koji se sada igraju s tzv. „plavim laburizmom[vii]“, odnosno konzervativnom alternativom). Torijevci i Liberalni demokrati monotono ponavljaju prikrivene mantre svoje mašinerije za odnose s javnošću: „Mi čistimo nered koji smo naslijedili od prethodne vlade.“ Ali neoliberalna mašina je pod punim gasom.

Ne možemo se ovdje detaljnije baviti rezovima, ali tek su počeli i još mnogo toga slijedi. Umjesto toga ograničit ćemo se na detektiranje neoliberalne logike koja stoji iza strategije.

Prvo, ciljano izborno tijelo – tj. svatko povezan ili ovisan o državnim ili javnim službama. Za bogate se recesija nikad nije niti dogodila. Javni sektor, međutim, čekaju masovna otpuštanja, zamrzavanje plaće, rast prihoda daleko ispod stope inflacije, mirovine koje neće opstati u sadašnjem obliku, podizanje dobne granice za mirovinu. Pomoć za siromašne i ranjive bit će srezana, ovisnost o socijalnoj pomoći slomljena. Beneficije će se ograničiti, primjenjivat će se javni radovi koje će obavljati nezaposleni (workfare). Stariji moraju prodati domove kako bi si platili njegu; roditelji moraju platiti vrtiće, a radno nesposobni koji primaju pomoć morat će pronaći posao. Programi Sure Start[viii], Education Maintenance Allowance[ix] kao i program obnove škola su na čekanju. Bogati roditelji mogu priuštiti djeci školovanje na Oxbridgeu, ali mnogi će drugi studenti pasti u cjeloživotni dug ne bi li stekli diplomu. Ne može se uštediti 20 bilijuna funti u Nacionalnoj zdravstvenoj službi (NHS[x]), a da se ne naškodi službe koje se nalaze na prvoj liniji: kliničke i njegovateljske. Andrew Lansley međutim „ne prepoznaje ovaj pokazatelj“. Isto tako, iako su svi ostali znali da će većina sveučilišta naplaćivati maksimalnih 9 000 funti školarina, David „Two-Brains“ Willetts[xi] to nije prepoznao. Tvrditi da pravokutni klinovi ulaze u okrugle rupe je postala specijalnost vodeće nomenklature

Žene stoje na sjecištu ovih divljih linija. Kao što nas Beatrix Campbell[xii] podsjeća, rezanje države znači smanjivanje arene u kojoj žene mogu pronaći glas, saveznike, socijalnu i materijalnu podršku i u kojoj njihove brige mogu biti prepoznate. To znači smanjiti resurse koje društvo kolektivno alocira djeci, čineći je zajedničkom odgovornošću, kao i općem „radu“ usmjerenom brizi i ljubavi.

Drugo, tu je privatizacija – vraćanje javnih i državnih službi privatnom kapitalu pri čemu se mijenja društvena arhitektura. Blairova je vlada bila inovator u tom polju. Kako bi se izbjeglo političku neugodu pune privatizacije, shvatili su da se može jednostavno rovati ispod distinkcije država/tržište. Outsourcing, odnos cijene proizvoda ili usluge i korisnosti i prijepornost ugovora otvorili su vrata kroz koja se privatni kapital mogao preliti u javni sektor i podrivati ga iznutra. Privatizacija dolazi u tri oblika: (1) direktna rasprodaja javne imovine; (2) podugovaranje privatnih kompanija za profit; (3) potajna privatizacija u dva koraka, predstavljena kao nenamjeravana posljedica. Primjeri: u kaznenom pravosuđu se ugovori za vođenje zatvora dodjeljuju na javnom natječaju, a Ken Clarke[xiii], u istinski neoliberalnoj maniri, kaže da ne vidi principijelne razlike između javnog i privatnog vlasništva nad zatvorima; u zdravstvu je privatni sektor već sada masivan i profitabilan, prvenstveno kroz medicinske usluge koje si bolnice više ne mogu priuštiti; u najdalekosežnijoj hijerarhijski zasnovanoj (top-down) reorganizaciji NHS-a, liječnici opće prakse grupirani u privatne konzorcije (dio čijih profita zadržavaju) preuzet će kontrolu nad 60 bilijuna funti zdravstvenog proračuna. Budući da mali broj liječnika zna ili ima vremena voditi kompleksne proračune prirodno će se okrenuti privatnim zdravstvenim kompanijama koje kruže oko NHS-a poput gladnih ajkula. Zaklade primarne zaštite[xiv], koje su predstavljale javni interes u procesu financiranja, se ukidaju. U općem duhu konkurentnosti bolnice moraju ukloniti ograničenje na broj privatnih pacijenata koje liječe.

Treće, zov „lokalizma“. U skladu s Cameronovim Velikim društvom, „slobodne škole“[xv] (financirane iz javnih sredstava – osveta ministra Govea) opunomoćit će roditelje i prenijeti moć „narodu“. Ali roditelji – pritisnuti kućnim i osobnim odgovornostima ne mogu voditi škole, procijeniti kvalitetu poučavanja, određivati uravnoteženi kurikulum, pratiti znanost ili novu matematiku, ili govoriti strani jezik i u isto vrijeme držati povijest dosadnom, a ozbiljan roman nisu pročitali od male mature – pa će se morati obratiti privatnom obrazovnom sektoru da vodi škole i definira obrazovnu „viziju“. Može li logika dvokoraka biti jasnija?

Četvrto, lažni populizam: huškanje zajednica protiv lokalne demokracije. Eric Pickles namjerava vijećima ukinuti potporu centralnog sustava subvencija. U međuvremenu gradnja socijalnih stanova je u zastoju, subvencije za stanovanje će se srezati, a cijena najma općinskih stanova u urbanim centrima rast će do tržišnih razina. Mnogi će preseliti u jeftiniji stanove i pritom će izgubiti mreže prijatelja, dječji doplatak, obitelj, školske prijatelje i mjesta u školama. Roditelji moraju u mjestu stanovanja pronaći novo radno mjesto – ako ga ima – ili putovati dulje do posla. Naknade za nezaposlene će se ograničiti. Kao što je rekao glasnogovornik lobija privatnih stanograditelja: „Veselimo se rudniku zlata.“ Još od davnih dana premijerke Thatcher nismo vidjeli tako svirep juriš na sam temelj civilnog društva, društvene odnose i život.

Peto, smanjivanje državnog interveniranja u kvalitetu života. Blagodati poput knjižnica, parkova, bazena, sportskih objekata, omladinskih i društvenih centara bit će privatizirani ili nestati. Neplaćeni volonteri će preuzeti odgovornost na sebe ili će se vrata zatvoriti. Cilj zapravo nije, u žargonu 1968. iz kojeg se nekritični Cameron ne srami posuđivati, “vraćanje moći narodu” nego potkopavanje struktura lokalne demokracije. Ljevica, koja ima pozitivan stav – a tko nema? – prema volontiranju, društvenom uključenju i participiranju, opet se našla pred provalijom. Koncept Velikog društva je tako prazan da su sveučilišta obvezana, pod prijetnjom rezanja financiranja, da ga stave na vrh svoje istraživačke agende – vjerojatno kako bi političari konačno otkrili što zapravo znači: otrcano, neodgovorno, prevarantsko miješanje u slobodu misli.

Cilj je permanentna revolucija. Može li se društvo permanentno rekonstruirati po tim linijama? Je li neoliberalizam hegemonistički?

Protesti rastu. Utjecajni stručnjaci dižu glas protiv strukturnih reformi, brzine i razmjera rezova u krhkoj ekonomiji. Ima zastoja, premišljanja i temeljitih promjena. Konačno, tu su i neočekivani razvoji događaja koji su se pojavili niotkuda kao skandal s telefonskim prisluškivanjem koji se nadvio nad News International Ruperta Murdocha. U duhu sustava vrijednosti neoliberalnih vremena „navali narode“ ova prljava afera je skinula krinku s medija narušivši Cameronovo liderstvo i penetriravši u samu državu. Kao što je Donald Rumsfeld žalosno primijetio: „Događa se!“ Ako mrmljanje liberalnih demokrata o rezovima i kampanja protiv njih na sljedećim izborima ne budu dovoljno uvjerljivi, suočavaju se s mogućnošću da će im se na izborima zatrti trag. Koalicija bi se mogla raspasti, iako bi na izborima konzervativci mogli dobiti većinu koju nisu skupili posljednji put. Možemo samo nagađati što će se dogoditi nakon toga.

Hegemonija je zeznut pojam koji izaziva zbrkano mišljenje. Nijedna pobjeda nije permanentna ili konačna. Na hegemoniji se stalno mora raditi, održavati je, obnavljati, revidirati. Isključene društvene snage koje se nije uspjelo pridobiti, čiji interesi nisu uzeti u obzir čine temelj kontrapokreta, otpora, alternativnih strategija i vizija… pa borba oko hegemonističkog sustava počinje ispočetka. Oni čine one koje je Raymond Williams nazvao “onima koji dolaze” – i oni su razlog zašto povijest nikad nije okončana nego zadržava otvoren prozor u budućnost.

Međutim, neoliberalizam se konstituirao kao hegemonijski projekt ambicijom, dubinom, stupnjem raskida s poviješću, rasponom koloniziranih mjesta, učinkom na zdrav razum i pomakom u društvenoj arhitekturi. Popularno mišljenje i kalkuliranje u svakodnevnom životu danas pružaju slab otpor neoliberalnim idejama. Spasenje je manje izgledno: nove i stare kontradikcije još uvijek vrebaju zdanje u samom procesu rekonstrukcije. Ipak, što se tiče postavljanja temelja i inscenacije budućnosti na pogodan teren, neoliberalni je projekt odmakao nekoliko faza naprijed. Da parafraziramo Marxa “krtica koja neprestano ruje”. Jao nama!

Sve navedene opaske su prevoditeljeve: