Iskustva njemačkog radničkog suodlučivanja – suodlučivanje u Hrvatskoj, 19.10.2011.

SkriptaTV donosi snimku panela “Iskustva njemačkog radničkog suodlučivanja – suodlučivanje u Hrvatskoj” od 19. listopada 2011. Izlagali su i raspravljali Dietmar Dirmoser – voditelj ureda Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu, Mladen Novosel – predsjednik SSSH, Milan F. Živković – Novo društvo, Mato Lalić – Međunarodni sindikalni projekt ICEM – EMF – IUF, Dragan Bagić – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ana Miličević-Pezelj – SSSH, Darko Šeperić – SSSH i Thomas Dickmann – sindikat IGBCE. U nastavku pročitajte osvrt Mislava Žitka “Radničko suodlučivanje? Pravimo se Englezi…” koji prenosimo iz Novosti.




Radničko suodlučivanje? Pravimo se Englezi…

U Radničkom domu u Zagrebu 19. listopada održana je rasprava o radničkom suodlučivanju. U pristojnim bi društvima, nakon dva desetljeća više ili manje oštrih sukoba između rada i kapitala, nakon različitih stožera za obranu poduzeća, prosvjeda i štrajkova zbog neisplate nadnica i plaća, špekulacija imovinom, neisplaćenih prekovremenih sati itd., odgovor na pitanje živimo li u kapitalizmu bio toliko bjelodan, da bi i samo pitanje postalo suvišno. No, kako se u javnom prostoru postojeće stanje još pokušava nadići izmišljanjem novih imena za već poznate stvari, raspravu o iskustvu njemačkoga radničkog suodlučivanja i mogućim primjenama tog modela u Hrvatskoj treba pozdraviti. Usprkos početnoj simpatiji prema zacrtanoj temi skupa, ne možemo a da ne ostanemo neugodno iznenađeni nedopustivim prigodničarenjem, odnosno količinom vješto sročenih no očito iluzornih tvrdnji.

Đakovština “nije tema”

Skup je otvorio Dietmar Dirmoser, voditelj Zaklade “Friedrich Ebert” u Zagrebu, s pozdravnim govorom u kojem se prigodno osvrnuo na povijest funkcioniranja radničkog suodlučivanja u Njemačkoj. Nakon njega nastupio je predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Mladen Novosel, s izlaganjem u kojem se na osobit način sabralo sve ono što ne valja sa sindikatima u Hrvatskoj. Bez namjere da smisleno uđe u goruću problematiku, Novosel je ustvrdio da je u proteklom razdoblju došlo do degeneracije radničkog suodlučivanja u Hrvatskoj. Istaknuvši da se radnička vijeća u poduzećima ponekad tretiraju kao suparnici sindikatima, predsjednik SSSH-a ponudio je rješenje – jačanje pozicije sindikata svim sredstvima.

Igrom slučaja, u vrijeme održavanja sindikalnog skupa radnici Đakovštine također su održavali skup, ovoga puta prosvjedni. U jednom se trenutku prosvjedna povorka radnika zaustavila ispred Radničkog doma. Buka koju su stvarale zviždaljke i sirene nije se mogla zanemariti, tako da se i sam predsjednik SSSH-a morao osvrnuti na prosvjednike. Novosel je ustvrdio kako je ono što se događa tim ljudima ružno i loše, ali kako to, nažalost, nije tema skupa. Naivni posjetitelj mogao bi zaključiti da je, kada se sve zbroji i oduzme, upravo to tema skupa. No, predsjednik SSSH-a odlučio se čvrsto držati obrasca koji su odavno prigrlili gotovo svi sindikalni vođe. Dakle, načelno podupirati radničku stranu u sukobima s poslodavcima, ali činiti to tako tromo i blijedo da politička impotencija poruke bude osigurana. Uz to, treba probleme odijeliti tako da umjesto temeljnog sukoba kapitala i rada javno vidljivi budu samo pojedinačni prosvjedi, kao izolirani ekscesi bez sistemskog zaleđa. Stoga se možemo složiti s Milanom Živkovićem, koji je na skupu govorio kao predstavnik socijaldemokratske udruge Novo društvo, prema kojem je proteklo tranzicijsko razdoblje obilježeno uspjehom vladajućih poslovno-političkih elita u zauzdavanju radničkih zahtjeva, pri čemu je djelovanje samih sindikata, posebice sindikalnih čelnika, bilo od nezanemariva značaja.

Direktiva Europske komisije

Sindikalist Mato Lalić u kratkom je govoru istaknuo nezadovoljavajuću kvalitetu socijalnog dijaloga u praksi i potrebu da se uravnoteže pozicije radnika i poslodavaca kao preduvjet smislenog pregovaranja. Usprkos dobrim namjerama na kojima je takva pozicija izgrađena, ne možemo se oteti dojmu kako se olako zanemaruje činjenica da su nejednake pregovaračke pozicije strukturno zadane i, štoviše, pojačane utjecajem ekonomske krize.

Središnje mjesto skupa pripalo je Draganu Bagiću, sociologu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je održao predavanje o radničkim vijećima i sindikatima u sklopu problematike položaja rada u privredi. Naglasio je da je u Europi model suodlučivanja iznimka te da ga tako treba i razumjeti. Ne postoji uniformno tržište rada, pa tako nije moguće jednostrano implementirati model suodlučivanja. Bagić je još jednom podsjetio na različite formalizirane oblike prisutnosti radnika u donošenju odluka na razini poduzeća: u industrijskim odnosima razlikujemo prisutnost koja proizlazi iz formalno-pravnog okvira od prisutnosti koja proizlazi iz snage sindikata da se nametne kao faktor u upravljanju poduzećem.

Što se tiče odnosa radničkih vijeća i sindikata, Bagić je naveo tri modela: skandinavski, u kojem sindikati imaju monopol, zatim zemlje u kojima u nekim sektorima dominiraju sindikati a u drugima radnička vijeća te, konačno, dualni model, u kojem postoje i vijeća i sindikati. Direktiva Europske komisije iz 2002. jest prvi pokušaj da se prethodno navedeni industrijski odnosi reguliraju na razini EU-a. Međutim, kako navodi Bagić, direktiva je bila razmjerno neuspješna: prije svega stoga što ona zapravo ne govori neposredno o suodlučivanju te ne postoje formalnih pritisci za njezino provođenje. Drugim riječima, govori općenito o potrebi da se radnici približe upravljanju poduzećem, naglašavajući potrebu informiranja i dijaloga. Budući da nema formalnih pritisaka, svaka je zemlja obavila provedbu čuvajući u najvećoj mjeri postojeće industrijske odnose. Dakle, riječ je o politici najmanjega zajedničkog nazivnika, što su pojedine zemlje, odnosno dominantne snage u tim zemljama, iskoristile na način da se zaobilazi proces konvergencije. One zemlje koje su ranije formirale industrijske odnose prema njemačkom modelu, nisu morale mnogo raditi na dotjerivanju pravnih propisa. Bagić je istaknuo postojanje određene socijalne inercije koja se može mijenjati samo kroz duboke strukturne promjene, iako nije naveo o kakvim je strukturnim promjenama riječ, izbjegavši potencijalno neugodne političke implikacije.

Ništa bez borbe

Ostatak izlaganja bio je podsjetnik na slučaj radničkih vijeća u susjednoj Mađarskoj, gdje su ona podržavana od strane vladajuće elite. Naime, vladajući su procijenili kako su vijeća prihvatljiviji oblik radničkog sudjelovanja, odnosno da je njih moguće lakše izmanipulirati, a to je praksa poznata i u Hrvatskoj. Prema provedenom istraživanju, u približno 500 poduzeća u kojima radnici imaju pravo predstavljanja (dakle, poduzeća sa 20 i više zaposlenika), oko 40 posto ima radnička vijeća. Otprilike sedam posto ima samo vijeća bez sindikata, u 18 posto sindikati su prisutni bez vijeća, a 33 posto ovisi o raspoloženju poslodavca. Dakle, oko 40 posto poduzeća je na samom dnu u pogledu radničkih prava. Sindikati, naglasio je Bagić suptilno, ne obavljaju svoj posao te spadaju u institucije u koje građani imaju ispodprosječno povjerenje. Problem leži u činjenici da se postojeća pravna regulativa uopće ne poštuje. U tom je smislu korisnije tražiti načine da se to promijeni, navodi Bagić, nego insistirati na donošenju novih pravila koja će također ostati mrtvo slovo na papiru. Korporativistički model, koji leži u pozadini mehanizma suodlučivanja, ne postoji u zemljama jugoistočne Europe, pa je iluzorno očekivati da bi suodlučivanje moglo biti lako uvedeno, bez ozbiljne borbe.

Nakon Bagića, Ana Pezelj i Darko Šeperić predstavili su svoje istraživanje o radničkim vijećima. Naglasili su da je Zakon o radu (ZOR) neadekvatno postavio funkcioniranje radničkih vijeća. Budući da tek dvadeset i više radnika unutar jednog poduzeća ima pravo osnovati radničko vijeće, poslodavci su oprezni da im pojedine sastavnice ne budu veće od tog broja. Milan Živković je u kasnijem neformalnom razgovoru ispravno uočio paradoks da se s jedne strane svi zalažu za malo i srednje poduzetništvo, a s druge strane radničko predstavljanje može smisleno postojati jedino u velikim poduzećima.

Slovenski primjer

Ana Pezelj i Darko Šeperić navode da, osim što suodlučivanje u Hrvatskoj nije zaživjelo kako treba, drugi aspekti ZOR-a također ne valjaju. Obveza obavještavanja postoji samo na papiru i nitko u stvarnosti ne vodi računa kako se ona provodi. U nekoliko navrata Ana Pezelj se požalila na nedostatak podataka o radničkim vijećima, osobito na nepostojanje obrasca koji bi članovi pojedinih vijeća ispunjavali, a iz čega bi se moglo vidjeti što se događa u pojedinim poduzećima. Stavka o savjetovanju s vijećem prije donošenja važnih odluka također se provodi samo formalno. Ona je u tom smislu navela živopisni primjer slovenskog poduzeća koje je sklopilo posao s Peugeotom: radnici su od poslodavca zatražili obavijesti o sklopljenom poslu, a udovoljeno im je tako što im je poslano 250 stranica teksta na francuskom jeziku.

Završna diskusija nakon izlaganja bila je, nažalost, izuzetno kratka. Ipak, dvije sindikalistkinje, iz Sindikata metalaca i Sindikata trgovine, u kratkom su vremenu odlično izložile ključne sindikalne slabosti. Predstavnica Sindikata trgovine ustvrdila je da dilema između kolektivnog ugovora ili gotovih zakonskih rješenja nije od primarne važnosti. Naime, glavna je poteškoća prestrašeno i nezainteresirano članstvo i radništvo općenito. Dakle, riječ je o problemu političke subjektivizacije, kako bi neki rekli. Na sličnom je tragu bila i predstavnica Sindikata metalaca, koja se osvrnula na problem slabe pozicije radništva i osipanja sindikalnog članstva.

Čini se da se spuštamo po osi sindikalne hijerarhije i da društvena dimenzija odnosa radništva i poslodavaca postaje razvidnija, što može biti razlog zrnu optimizma u dosad besperspektivnoj žabokrečini u kojoj je medijska promocija sindikalnih vođa uvijek bila važnija od sindikalnih poslova.

Mislav Žitko, preuzeto iz Novosti br. 623

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve