Lekcije iz Cable Streeta

Prema mišljenju britanskog povjesničara Chrisa Bamberyja, 1936. godina predstavlja „vrijeme straha i nade“. Uzroci straha su očigledni. Hitler je na vlast u Njemačkoj došao svega tri godine ranije, dok su Mussolinijevi fašisti na čelu Italije dulje od desetljeća. Ovi ekstremno desni režimi skršili su nekoć snažne njemačke i talijanske radničke pokrete. Fašizam je u punoj ofenzivi. Osim buržoaskih demokracija na sjeverozapadu i SSSR-a na istoku, većinom kontinenta vladaju fašističke, polufašističke i monarhističke diktature.

Međutim, ističe Bambery, uočljivi su i momenti nade. U Parizu je 1934. godine zaustavljen fašistički puč, što izaziva ubrzanu mobilizaciju i homogenizaciju na ljevici. Diljem Francuske uslijedio je dvogodišnji period štrajkova i okupacija tvornica, što naposljetku dovodi do formiranja ljevičarske vlade Narodnog fronta. Ključni događaji iz 1936. godine odvijaju se i u Španjolskoj, u kojoj je desnica iskoristila poraz na izborima kao povod za građanski rat između snaga Republike i fašističko-monarhističkih pobunjenika ujedinjenih pod zapovjedništvom generala Francisca Franca koji je uživao podršku Njemačke i Italije.

Slogan „¡No Pasarán!“ pod kojim su u Španjolskom građanskom ratu bile okupljene antifašističke snage iste se godine mogao čuti i na ulicama Londona. Osvrćući se na odnos prema međuratnom dijelu britanske povijesti, Bambery tvrdi sljedeće:

„Mnogi smatraju da fašizam u Britaniji, kao zemlji koja se suprotstavila Hitleru i branila demokraciju, predstavlja nešto strano. Ipak, ovakav pristup je revizionistički. Fašizam je 1930-ih bio veoma vidljiv na ulicama, naročito u londonskom East Endu, gdje se nalazila najveća britanska židovska zajednica. U Stepneyju, Dalstonu i ostalim židovskim radničkim četvrtima uniformirani razbojnici u crnim košuljama napadali su židovske domove, dućane i prolaznike. Čuvali su stražu dok su fašistički agitatori prosipali antisemitsku propagandu i veličali postignuća Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije.“

Od kralja do žandara – antiradnička fronta

Nositelj fašističkog pokreta u Londonu 1936. godine bila je stranka Oswalda Mosleyja – British Union of Fascists (BUF). Mosley se mogao osloniti na simpatije dijela policije i vladajućih klasa, koje su njegovu političku opciju vidjele kao branu pred mogućim prodorom boljševičkih ideja. Fašistoidne tendencije u britanskoj visokoj politici mogle su se uočiti i kod samog kralja Edwarda VIII, prije i poslije njegove abdikacije 1936. godine. U funkciji vojvode od Windsora, Edward je 1937. godine posjetio Hitlera u njegovoj rezidenciji u Obersalzbergu (Berghof), tijekom čega je salutirao nacističkim pozdravom i izvršio smotru SS jedinica. Kulminaciju britansko-njemačkog koketiranja predstavlja potpisivanje Münchenskog sporazuma 1938. godine koji je omogućio njemačku aneksiju rudom bogatih Sudeta i

kasniju okupaciju ostatka Češke (Slovačka je postala njemački protektorat). Lav Trocki zapisat će kako su Britanci sporazumom umjesto produljivanja mira samo ubrzali izbijanje rata između „starih, bogatih kolonijalnih carstava i zakašnjelih imperijalističkih pljačkaša“. Situacija u londonskim medijima pratila je duh vremena. Primjerice, lord Rothermere, osnivač i vlasnik Daily Maila, u članku naslovljenom „Hura za crnokošuljaše!“ napisao je kako fašizam „predstavlja pokušaj mlađe generacije da udahne nov život u zastarjele političke sisteme“.

„Fašisti su se okupljali pored Kraljevske riznice, a policijska je pratnja započela s jurišima pješadije i konjanika kako bi pendrečenjem raščistila put maršu. Nisu uspjeli. Počelo je podizanje barikade. Prevrnut je kamion i nagomilan namještaj, a kamenje s pločnika i materijal s obližnjeg gradilišta poslužili su da se dovrši barijera. Policija je uspjela raščistiti prvu, ali nakon nje je naišla na drugu, a zatim i treću. Pikule su bačene pod kopita policijskih konja, a kiša cigala sručila bi se na svaki juriš policijskog kordona.“

Radnička borba kao odgovor

Naposljetku, događaji iz 1936. godine tek su epizode tijekom europskog međuratnog perioda, kojeg je u najvećoj mjeri obilježio sukob s fašizmom. Bila je to uvertira u najveći ratni sukob u povijesti čovječanstva. Darko Suvin će ovaj period nazvati „vjerojatno jedinim crno-bijelim sukobom demokracije i prokletnika“,[1] a iskustvo predratnog antifašizma u Britaniji, koji je svoj vrhunac dosegao 4. oktobra 1936. godine u Cable Streetu, usprkos tome što je protiv sebe imao cjelokupni državni represivni i ideološki aparat, ukazuje nam na ulogu radničkog pokreta kao jedinog relevantnog nosioca antifašističke borbe. Vanjskopolitička sprega kapitalizma i fašizma o kojoj je nedavno pisao Danijel Švraka, kao i neprijateljski odnos zapadnih zemalja prema republikanskoj ljevici u periodu Španjolskog građanskog rata, ruše tezu o buržoaskoj demokraciji kao antipodu i adekvatnom odgovoru na fašistoidne tendencije.

Kao i borba londonskih radnika, hrvatski i jugoslavenski otpor za vrijeme Narodnooslobodilačkog rata bio bi nemoguć bez kontinuiteta radničke borbe i organiziranja, najčešće ostvarenih kroz strukture Komunističke partije. Veselin Masleša, član KPJ i marksist međuratnog razdoblja koji će sedam godina kasnije herojski poginuti prilikom proboja neprijateljskog obruča tijekom bitke na Sutjesci, zapisao je:

„Radnička klasa mogla je da u demokratskim zemljama proširi svoje političke i ekonomske organizacije i da time neposredno ugrozi kapitalistički poredak. Kapital je morao da traži nove političke forme i našao ih je u fašizmu, koji je nikao u datim istorijskim situacijama kao reakcij[a] […] na sve veću opasnost koja je pretila od strane radničke klase. Kapital je u prvo vreme samo tolerirao fašizam, da ga u konkretnim situacijama, kada ovaj pokaže organizovanu i ofanzivnu snagu, prihvati, finansira i dovede na vlast.“[2]

U skladu s Maslešinim postavljanjem uloge radničke klase kao glavne prijetnje fašizmu, Bambery ukazuje na nemogućnost ispunjavanja te uloge ako ju se prepusti buržoaskim državnim institucijama:

„Ako fašizam ponovno zaprijeti, kao što to čini u Francuskoj i Mađarskoj, nećemo se moći osloniti na policiju i suce. Ono što je izostalo u Njemačkoj i Italiji jest jedinstvo djelovanja Židova i nežidova, sindikalista, ljevičara i dijela stanovništva koje zajedno blokira cestu kojom su fašisti htjeli marširati. To je danas za nas – lekcija iz Cable Streeta.“

Bilješke:

[1] Krunoslav Stojaković, predgovor studiji Milana Radanovića „Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji,“ (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015), 26.

[2] Veselin Masleša, „Socijalni i ekonomski uslovi nemačkog i italijanskog fašizma,“ u: Komunisti o fašizmu (Zagreb: Centar za aktualni politički studij, 1976), 57.