Lekcije iz Cable Streeta
Prije nekoliko dana obilježena je 80. godišnjica radničkog otpora jačanju fašizma u Velikoj Britaniji. Najupečatljiviji moment ovog historijskog događaja nije bio fizički okršaj između fašista i antifašista, nego brutalna upotreba policijske represije nad potonjima koji su, unatoč svemu, pokušali (i uspjeli) spriječiti javnu demonstraciju rasizma i neprikrivenog imperijalizma. Pouke izvučene iz ove borbe upućuju na čvrstu vezu između kapitala i fašizma čemu jedini efikasni odgovor pronalazimo u zajedništvu organizirane radničke klase.

Prema mišljenju britanskog povjesničara Chrisa Bamberyja, 1936. godina predstavlja „vrijeme straha i nade“. Uzroci straha su očigledni. Hitler je na vlast u Njemačkoj došao svega tri godine ranije, dok su Mussolinijevi fašisti na čelu Italije dulje od desetljeća. Ovi ekstremno desni režimi skršili su nekoć snažne njemačke i talijanske radničke pokrete. Fašizam je u punoj ofenzivi. Osim buržoaskih demokracija na sjeverozapadu i SSSR-a na istoku, većinom kontinenta vladaju fašističke, polufašističke i monarhističke diktature.
Međutim, ističe Bambery, uočljivi su i momenti nade. U Parizu je 1934. godine zaustavljen fašistički puč, što izaziva ubrzanu mobilizaciju i homogenizaciju na ljevici. Diljem Francuske uslijedio je dvogodišnji period štrajkova i okupacija tvornica, što naposljetku dovodi do formiranja ljevičarske vlade Narodnog fronta. Ključni događaji iz 1936. godine odvijaju se i u Španjolskoj, u kojoj je desnica iskoristila poraz na izborima kao povod za građanski rat između snaga Republike i fašističko-monarhističkih pobunjenika ujedinjenih pod zapovjedništvom generala Francisca Franca koji je uživao podršku Njemačke i Italije.
Slogan „¡No Pasarán!“ pod kojim su u Španjolskom građanskom ratu bile okupljene antifašističke snage iste se godine mogao čuti i na ulicama Londona. Osvrćući se na odnos prema međuratnom dijelu britanske povijesti, Bambery tvrdi sljedeće:
„Mnogi smatraju da fašizam u Britaniji, kao zemlji koja se suprotstavila Hitleru i branila demokraciju, predstavlja nešto strano. Ipak, ovakav pristup je revizionistički. Fašizam je 1930-ih bio veoma vidljiv na ulicama, naročito u londonskom East Endu, gdje se nalazila najveća britanska židovska zajednica. U Stepneyju, Dalstonu i ostalim židovskim radničkim četvrtima uniformirani razbojnici u crnim košuljama napadali su židovske domove, dućane i prolaznike. Čuvali su stražu dok su fašistički agitatori prosipali antisemitsku propagandu i veličali postignuća Hitlerove Njemačke i Mussolinijeve Italije.“
Od kralja do žandara – antiradnička fronta

kasniju okupaciju ostatka Češke (Slovačka je postala njemački protektorat). Lav Trocki zapisat će kako su Britanci sporazumom umjesto produljivanja mira samo ubrzali izbijanje rata između „starih, bogatih kolonijalnih carstava i zakašnjelih imperijalističkih pljačkaša“. Situacija u londonskim medijima pratila je duh vremena. Primjerice, lord Rothermere, osnivač i vlasnik Daily Maila, u članku naslovljenom „Hura za crnokošuljaše!“ napisao je kako fašizam „predstavlja pokušaj mlađe generacije da udahne nov život u zastarjele političke sisteme“.
„Fašisti su se okupljali pored Kraljevske riznice, a policijska je pratnja započela s jurišima pješadije i konjanika kako bi pendrečenjem raščistila put maršu. Nisu uspjeli. Počelo je podizanje barikade. Prevrnut je kamion i nagomilan namještaj, a kamenje s pločnika i materijal s obližnjeg gradilišta poslužili su da se dovrši barijera. Policija je uspjela raščistiti prvu, ali nakon nje je naišla na drugu, a zatim i treću. Pikule su bačene pod kopita policijskih konja, a kiša cigala sručila bi se na svaki juriš policijskog kordona.“
Radnička borba kao odgovor
Naposljetku, događaji iz 1936. godine tek su epizode tijekom europskog međuratnog perioda, kojeg je u najvećoj mjeri obilježio sukob s fašizmom. Bila je to uvertira u najveći ratni sukob u povijesti čovječanstva. Darko Suvin će ovaj period nazvati „vjerojatno jedinim crno-bijelim sukobom demokracije i prokletnika“,[1] a iskustvo predratnog antifašizma u Britaniji, koji je svoj vrhunac dosegao 4. oktobra 1936. godine u Cable Streetu, usprkos tome što je protiv sebe imao cjelokupni državni represivni i ideološki aparat, ukazuje nam na ulogu radničkog pokreta kao jedinog relevantnog nosioca antifašističke borbe. Vanjskopolitička sprega kapitalizma i fašizma o kojoj je nedavno pisao Danijel Švraka, kao i neprijateljski odnos zapadnih zemalja prema republikanskoj ljevici u periodu Španjolskog građanskog rata, ruše tezu o buržoaskoj demokraciji kao antipodu i adekvatnom odgovoru na fašistoidne tendencije.
Kao i borba londonskih radnika, hrvatski i jugoslavenski otpor za vrijeme Narodnooslobodilačkog rata bio bi nemoguć bez kontinuiteta radničke borbe i organiziranja, najčešće ostvarenih kroz strukture Komunističke partije. Veselin Masleša, član KPJ i marksist međuratnog razdoblja koji će sedam godina kasnije herojski poginuti prilikom proboja neprijateljskog obruča tijekom bitke na Sutjesci, zapisao je:
„Radnička klasa mogla je da u demokratskim zemljama proširi svoje političke i ekonomske organizacije i da time neposredno ugrozi kapitalistički poredak. Kapital je morao da traži nove političke forme i našao ih je u fašizmu, koji je nikao u datim istorijskim situacijama kao reakcij[a] […] na sve veću opasnost koja je pretila od strane radničke klase. Kapital je u prvo vreme samo tolerirao fašizam, da ga u konkretnim situacijama, kada ovaj pokaže organizovanu i ofanzivnu snagu, prihvati, finansira i dovede na vlast.“[2]
U skladu s Maslešinim postavljanjem uloge radničke klase kao glavne prijetnje fašizmu, Bambery ukazuje na nemogućnost ispunjavanja te uloge ako ju se prepusti buržoaskim državnim institucijama:
„Ako fašizam ponovno zaprijeti, kao što to čini u Francuskoj i Mađarskoj, nećemo se moći osloniti na policiju i suce. Ono što je izostalo u Njemačkoj i Italiji jest jedinstvo djelovanja Židova i nežidova, sindikalista, ljevičara i dijela stanovništva koje zajedno blokira cestu kojom su fašisti htjeli marširati. To je danas za nas – lekcija iz Cable Streeta.“
Bilješke:
[1] Krunoslav Stojaković, predgovor studiji Milana Radanovića „Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji,“ (Beograd: Rosa Luxemburg Stiftung, 2015), 26.
[2] Veselin Masleša, „Socijalni i ekonomski uslovi nemačkog i italijanskog fašizma,“ u: Komunisti o fašizmu (Zagreb: Centar za aktualni politički studij, 1976), 57.