Elitistički pasijans Latinke Perović

Dosadašnja recepcija nove knjige beogradske historičarke Latinke Perović, objavljene prošle godine pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) u pravilu se svodila na pohvale autorici. Prvi glas neslaganja stigao je prošlog mjeseca, kada je sociologinja Mira Bogdanović u srbijanskom Le Monde diplomatiqueu objavila članak „Elitistički pasijans Latinke Perović“, u kojemu je prikazala dimenzije Perovićinog povijesnog revizionizma te njezino stvaralaštvo stavila u kontekst antikomunističke histerije prisutne posljednjih četvrt stoljeća. Donosimo snimku razgovora koji je povodom tog članka i nadolazeće knjige Mire Bogdanović o Latinki Perović održan 25. studenog u Zagrebu, navedeni članak iz srbijanskog LMD-a te kratki osvrt Luke Matića.

Featured Video Play Icon


Latinka Perović, naslovna junakinja Bogdanovićinog teksta vjerojatno je najpoznatija srbijanska historičarka, k tome bivša politička radnica. Naime, Perović je 1972. godine smijenjena s dužnosti sekretarke CK SK Srbije, zajedno sa svojim bliskim suradnikom Markom Nikezićem, tadašnjim predsjednikom CK SK Srbije. Perović i Nikezić uklonjeni su sa svojih dotadašnjih pozicija u sklopu „obračuna“ s „liberalnom strujom“ u SK, nakon što su s pozicija posmjenjivani i njihovi hrvatski parnjaci poput Mike Tripala i Savke Dabčević-Kučar. Do raspada socijalističke Jugoslavije Perović je bila skrajnuta, bavila se uglavnom svojim istraživanjima, da bi se 1990-ih pojavila kao kritičarka Miloševićevog režima, a potom i velika podržavateljica Zorana Đinđića pa zatim i njegova jedinog legitimnog nasljednika, vođe ekstremno neoliberalne Liberalno-demokratske partije, Čedomira Jovanovića.
 
Povod Bogdanovićinu tekstu Perovićina je knjiga, pod naslovom Dominantna i neželjena elita. Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX-XXI vek) (Beograd: Den Graf, 2015). U toj knjizi autorica nudi svoju verziju historije Srbije od 1878. godine do suvremenosti u žanru političkih biografija trinaestero proizvoljno odabranih istaknutih učesnika u političkom životu. Pritom svu dominantnu elitu koncentrira u lik i (ne)djelo Dobrice Ćosića, dok neželjenoj eliti pripadaju Marko Nikezić, Koča Popović, Milovan Đilas, Ivan Stambolić, Ivan Đurić, Novak Pribičević, Slobodan Inić, Olga Popović-Obradović, Sima Ćirković, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović i Radomir Konstantinović.
 
Prva je linija kritike uža, specijalistička kritika proizvoljnog teoretiziranja elita dok se druga odnosi na kontekst histeričnog antikomunističkog historijskog revizionizma
Dvije su linije kritike koje je Bogdanović uputila. Prva je uža, specijalistička kritika proizvoljnog teoretiziranja elita, dočim druga, u širem zahvatu, Perovićinu knjigu, kao i njezin rad nakon pada realsocijalističkih poredaka, smješta u kontekst histeričnog antikomunističkog historijskog revizionizma. Pod vidom prve, Bogdanović prigovara da Perović reducira društvenu strukturu na odnos elite i mase koji se odvija u vakuumu, dakle bez ikakvog socijalnog, historijskog ili ekonomskog konteksta. Povrh toga, kaže Bogdanović u svojem tekstu, u knjizi se miješa „elita kao tehnički aparat vlasti i elita u feudalnom, vrednosnom smislu“, kao i to da joj Perović pridaje mistično svojstvo osiguravateljice progresa u svakom smislu. Iz metodološkog gledišta, nastavlja Bogdanović, nije jasno ni po kojem su ključu odabrani predstavnici tzv. neželjene elite, a jedino je jasno to da su svi oni „Srbi i mrtvi“. Izuzev toga, neželjene junake povezuje i to da su u perspektivi Latinke Perović percipirani kao nosioci modernizacijskih promjena.
 

Upravo na pitanju modernizacije otvara se druga linija kritike koju je Bogdanović ispostavila. Naime, istaknuta metodološka proizvoljnost omogućila je Perović da iskonstruira historijski narativ onako kako joj odgovara. Prema Bogdanovićinoj kritici, to je narativ koji suprotstavlja individualno kolektivnom, pri čemu u potonje pripadaju i socijalistički kolektivizam i predmoderni kolektivistički oblici života. Prvo je neoliberalno i zapadno, drugo je antiliberalno i istočno. Prvo, razumije se, teži ka Evropi, dočim drugo karakterizira rusofilija. Prvo je, naposljetku, legalističko i modernističko, a drugo je plemensko i antimoderno.

Ta se podjela, u srbijanskom javnom govoru, uvriježila kao podjela na takozvanu Prvu i Drugu Srbiju, pri čemu je Prva Srbija ona postojeća, Srbija dominantne elite iz narativa Latinke Perović, dok je Druga Srbija – Srbija budućnosti, utopijski imaginirane pripadnosti srednjoevropskom civilizacijskom krugu. Možda je prvim povodom najprikladnija ilustracija te podjele ona koju je ispisala Olga Popović-Obradović, jedina Perovićina junakinja, o Zoranu Đinđiću u posthumno objavljenoj knjizi Kakva ili kolika država. Ogledi o političkoj i društvenoj istoriji Srbije XIX-XXI veka (Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, 2008), koju je za objavljivanje priredila i pogovor joj napisala upravo Latinka Perović. Tamo Popović-Obradović, komentirajući govor Amfilohija Radovića nad Đinđićevim odrom, piše da je Amfilohije, unatoč želji da pokojnika „opanjka“, potpuno pogodio u bît Đinđićeve politike povezavši je s politikom dinastije Obrenović „koja je pod kraljem Milanom Obrenovićem postala simbol vezivanja Srbije za zapad, a samim time i za politiku modernizacije Srbije.“ (463-4) Povezivanje atentata na Đinđića s nasilnim krajem dinastije Obrenović u takozvanom Majskom atentatu 1903. godine,
Kapitalistički projekt u Srbiji na vrhuncu je upravo sad, za vladavine Aleksandra Vučića kada je Srbija maksimalno liberalizirala radno zakonodavstvo i započela približavanje EU
smatra Obradović-Popović, bila je poruka Prve Srbije da „tako prolaze u Srbiji oni koji je vode na Zapad, oni su uvek bili i ostaće izdajnici i zato oni predstavljaju legitimnu metu za odstrel.“ (464) Iz toga proizlazi i drugosrbijanski orijentalistički diskurs koji uspostavlja problem istočnjačke nazadnosti – ništa nova, istu poruku nosi i Satir iliti divlji čovik, lektirni naslov Matije Antuna Relkovića – i nudi samog sebe kao rješenje.
 

No cijeli je ovaj narativ Latinke Perović potreban, tvrdi Mira Bogdanović, samo zato da bi sa sebe oprala grijeh sudjelovanja u strukturama koje su nakon antikomunističke histerije postale nepoćudne. Primijetio je to na predstavljanju Perovićine knjige u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju (CZKD) – inače drugosrbijanskom hramu – i Dejan Jović, profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Jović je tada primijetio da su brojni od Perovićinih protagonista neželjene elite na neki način bili učesnici dominantne elite – primjerice, obnašajući visoke političke dužnosti kao Ivan Stambolić, Bogdan Bogdanović, Koča Popović ili Marko Nikezić – i obratno.

I za kraj, dimenzije Perovićinog historijskog revizionizma dolaze posebno do izražaja kada gledamo putanju političkog projekta koji ona zagovara. Naime, restauracija kapitalizma u Srbiji započeta je u vrijeme pripadnika dominantne elite Slobodana Miloševića, a zaoštrena je u vrijeme „neželjenog“ Zorana Đinđića, kada su započele masovne privatizacije u Srbiji. No kapitalistički projekt u Srbiji na vrhuncu je upravo sad, za vladavine Aleksandra Vučića kada je Srbija maksimalno liberalizirala radno zakonodavstvo i započela približavanje Evropskoj uniji. S obzirom na to da je riječ o političaru koji je devedesetih bio Šešeljev ađutant i Miloševićev ministar, a da mu na reformskim zahvatima čestita čak i drugosrbijanski princ i Perovićin liebling Čedomir Jovanović, pitanje na koje Latinka Perović nikad neće odgovoriti glasilo bi: kojoj eliti pripada Aleksandar Vučić?

Luka Matić

 

Elitistički pasijans Latinke Perović

 

Noviji opus Latinke Perović nakon promene režima iscpljuje se u delegitimizaciji realnog socijalizma i društva socijalne pravde. Njen istorijski revizionizam usmeren je na afirmaciju društvene nejednakosti i liberalnog elitizma kao garanta društvenog progresa prema zapadnjačkom modelu

 

Piše Mira Bogdanović*

 

Poslednja knjiga Latinke Perović, Dominantna i neželjena elita – Beleške o intelektualnoj i političkoj eliti u Srbiji (XX – XXI vek), bio mi je povod za dublje poniranje u njene radove, tim pre što su ovu knjigu prikazivači hvalili kao krunu autorkinog rada. Novo čitanje njenog opusa pokazuje duboko subjektivan, partijsko-politički odnos prema istorijskoj građi, lomove i uzajamno suprotstavljene ocene istorijskih zbivanja i epoha. Oni izlaze na videlo kad se uporedi marksističko-komunistička i liberalna faza u njenoj naučno-političkoj evoluciji. Politički i naučni aspekt se kod nje ne mogu razdvojiti, a nova ideološka pozicija iziskivala je retuširanje stare, pa tako i svojevrsnu formu istorijskog revizionizma. Latinka Perović preko tih diskontinuiteta ćutke prelazi i podastire kontinuitet ne samo u vlastitom razvoju, već i u novoekovnoj istoriji Srbije.

 

Ključni pojmovi u reviziji su uzajamno tesno povezani pojmovi modernizacije, elite, totalitarizma i liberalizma. Autorka se ne obazire na klasične i moderne teorije elita, već razlikuje dve, po snazi nejednake elite, modernizacijsku i antimodernu. Prva je, neželjena, okrenuta Zapadu, a druga, dominantna, okrenuta je Rusiji. Zapravo bi bilo potrebno obrnuti stav u temelju autorkine argumentacije: dominantna elita je neželjena, a neželjena bi trebalo da bude dominantna, pravi odgovor na pitanje ko treba da vlada. A vladati se može samo odozgo. Pogrešna, dominatna elita, na vlasti obeležila je istorijski kontinuitet u razvoju Srbije od sticanja nezavisnosti 1878. do Miloševića. Neželjena je opstala “u porazu” zbog egalitarističkog, kolektivističkog komunizma u raznim oblicima i nije se duže mogla održati na vrhu. Tu su sudbinu podelili elitini liberali Milana Piroćanca u XIX veku i komunistički “liberali”, koje Perovićeva shvata bez navodnika, u XX veku. Radikalna partija, čiji je ideološki osnivač bio Svetozar Marković, a izvođač u praksi Nikola Pašić, je porazna osa srpske istorije.

 

Koren antimoderne dominantne elite Perovićeva vidi u ruskoj zavereničkoj populističkoj tradiciji, koju je Svetozar Marković presadio na plodno tle u Srbiju, zemlju kolektivističkog, zadružnog, preživljavanja pod Turcima. Ona je bujala u navodnoj ideologiji preskakanja kapitalizma, revolucionarnog avanturizma, jednakosti u siromaštvu, ratovanja radi teritorijalnog širenja države i skupljanja svih Srba pod zajednički politički krov. Ova orijentacija je suštinski totalitarna i predstavlja večiti patrijarhalni odgovor na izazov modernizacije. Istorijska vertikala u ovoj viziji spaja Svetozara Markovića, Nikolu Pašića, V. I. Lenjina, J. V. Staljina, J. B.Tita, D. Ćosića, S. Miloševića, i td.

 

Ključna reč je modernizacija izjednačena s kapitalizmom. Temelj istinski modernog društva je privatno vlasništvo, a motor modernizacije je nejednakost. Zato će Perovićeva pokazati ambivalentan, u suštini negativan odnos prema realnom socijalizmu, koji je za nju trajno stanje mada je menjao forme, od dolaska Narodne radikalne stranke na vlast u Srbiji 1888. godine. Njen temeljni stav je da se sve menja kako bi ostalo isto. Zato će ona iz svojih analiza isključiti osobenosti društvene strukture, pretvoriti klase i slojeve u elitu i masu, ulje i vodu, a forme kapitalizma koje su prethodile realnom socijalizmu potpuno preskočiti. U njenoj koncepciji kapitalizma u Srbiji nikada nije ni bilo, a dominantna elita je jedino propovedala i održavala jednakost u siromaštvu i podgrejavala snove srbijanskih Srba za ujedinjenjem s delovima nacionalnog korpusa van Srbije.

 

Nasuprot antimodernoj eliti, paralelno i istovremeno, stoji njen podređeni antagonist, pro-evropska liberalna elita, čiji je cilj uvođenje evropskih standarda i vrednosti u život Srbije, razvoj u dubinu umesto teritorijalne ekspanzije. Ova marginalna tendencija u srpskoj istoriji pruža Perovićevoj materijal za nekritički spoj antidemokratskih liberala XIX veka, Milana Piroćanca i Živojina Perića, sa njihovim navodnim baštnicima, Markom Nikezićem i samom sobom u XX i XXI veku. Za razliku od totalitarne struje, koja je navodno osujetila modernizaciju, liberali su bili osujećeni jer su modernizaciju bezuspešno zagovarali: modernizaciju Latinka Perović shvata skučeno i u sukobu sa istorijskom evidencijom. Zato modernizacija u realnom socijalizmu prema njoj loše prolazi jer je istinska modernizacija moguća samo u građanskom društvu, odnosno kapitalizmu. A njen nosilac može biti samo elita, koju Perovićeva, paradoksalno, shvata na antidemokratski, predmoderni način, kao skupinu izvrsnika, kao ulje na vodi. Oni dele, ili im se pripisuje liberalizam, o kojem Perovićeva nema puno toga reći svodeći ga na parole.

 

Parolaški pristup liberalizmu ne uspeva da uverljivo poveže komunističke “liberale” i liberale XIX veka, koji se bez analize izjednačavaju. Ali autorka sama sebi postavlja klopku: prava linija, koju ona povlači od liberalnih protivnika demokratije i opšteg prava glasa, narodne suverenosti utelovljene u Narodnoj skupštini, protiv vladavine fukare do komunističkih “liberala”, pokazuje autoritarnost u njenom shvatanju politike. Nedostatna orijentacija u raznim varijantama liberalizma vidi u njemu samo autoritarnu struju sa kojom identifikuje komunističke “liberale”. A princip “građanizma”, sad u modi, svakoga koji se izjašnjava za ta načela čini novom neželjenom elitom. Ja bih rekla, arivističkom, lumpenelitom, dok je Latinka Perović uverena da nema elite bez tradicije i bogatstva. Bogatstvo je sad, na ramenima komunističke tradicije, brzo stečeno ili se stiče. Da li će u Srbiji biti dosta 200 “bogatih obitelji”, koje je Franjo Tuđman u Hrvatskoj smatrao poželjnim za diskonitunuitet s pogubnim socijalizmom?

 

Dakle, elita je ključ progresa. Zato vredi malo zastati kod ovog središnjeg koncepta u novoj autorkinoj viziji. Ta je koncepcija potpuno nerazrađena. Nenamerno se, jer nema traga o upućenosti autorke u teorijske kontroverze oko elita, meša elita kao tehnički aparat vlasti i elita u feudalnom, vrednosnom smislu. To pokazuje već spisak koji nam ona nudi. Kriterijum odabira dvanaest ličnosti, pripdnika neželjene elite (Marko Nikezić, Koča Popović, Milovan Đilas, Ivan Đurić, Novak Pribićević, Slobodan Inić, Ivan Stambolić, Olga Popović-Obradović, Sima Ćirković, Zoran Đinđić, Bogdan Bogdanović i Radomir Konstantinović), čije kratke (političke) biografije, pročišćene i doterane nakon sloma realnog socijalizma sadrži knjiga, posve je arbitraran. Jedino što je jasno je da su svi Srbi i mrtvi i da su bili uglavnom istaknuti protivnici ili žrtve Miloševićevog režima. Čini se da je poruka knjige da je s njima otišla i nada da se u Srbiji ikada nešto može promeniti. Ostala je još Latinka Perović, hroničar njihovog lika i dela, da kroz njih svedoči o Srbiji koja se, sama samcijata, već dvesto godina, kako ona misli, vrti u krugu. Svedočeći o njima, ona svedoči o sebi jer se identificira s idejama koje im u svojevrsnoj stilizaciji pripisuje. Zanemaruju se moguće razlike među njima po mnogim pitanjima, mimo slaganja po nekim. Pošto ih više nema među živima, oni ne mogu nijansirati crno-belu sliku koju Perovićeva o njima nudi. Osim toga, ona u uvodu Dominantne i neželjene elite obećava da će bar naznačiti mesto pripadnika neželjene elite u odnosu na prethodnike, “na generacije te iste elite od početka novovekovne Srbije do sloma i nestanka jugoslovenske države. Šta njih sa prethodnicima povezuje a šta ih od njih deli, koliko se oni međusobno razlikuju i šta je u središtu razlika?” Dugujući mehaničkom karakteru ove knjige, sastavljene skoro u potpunosti od predgovora ranijim radovima, ili nekrologa, svi su njeni protagonisti poslagani jedan iza drugog, a obećanje povezivanja s prethodnicima i analiza sličnosti i razlika posve izostaje. Upravo bi samo takva analiza pokazala neodrživost čitave zamisli. Zato je i nema.

 

Podela na dominantnu i neželjenu elitu u crno-beloj optici pati od nedostataka. Ne samo da je pojam elite ostao mutan i povezan s neugodnim istorijskim asocijacijama, nego je i svrstavanje pojedinih aktera nekonzistentno: ako se njihova ranije poznata biografija uzme u obzir, oni menjaju mesto u toj podeli, jednom su pripadnici dominantne, a drugi put neželjene elite. To važi već za samu autorku koja je taj put prešla sukcesivno i nepovratno. Ona prisvaja slobodu odlučivanja. Ali Perovićeva te nijanse i prelaze ne prati niti ih analizira – evolucija iz jednog stanja u drugo bi srušila konstrukciju koju je stvorila. Njena konstrukcija sadrži glorifikaciju vremena liberalizma XIX veka. Tako Latinka Perović u XXI veku predstavlja liberala na prelazu iz XX u XIX vek.

 

Subjektivna, arbitrarna, metodologija Latinke Perović naročito se bolno iskazuje na primeru Živojina Perića, koji zauzima počasno mesto među prvim pripadnicima neželjene elite, spomenut i u drugim autorkinim radovima. Perić je bio žestoki protivnik Francuske revolucije i radikalske seljačke demokratije pre Prvog svetskog rata. Radikale Perovićeva smatra komunistima XIX veka. Liberalni modernizator, Perić, kasniji simpatizer nacista, već je juna 1941. godine bio postavljen milošću Milana Nedića za člana Zakonodavnog saveta Komesara Ministarstva pravde, gde je proveravao zakone i davao mišljenje o pitanjima zakonodavno-pravne prirode, dakle, aminovao i rasno, antisemitsko i antikomunističko zakonodavstvo kvislinške tvorevine. Pred oslobođenje Beograda, 20. oktobra 1944., pobegao je u Švajcarsku, a u međuvremenu faktički rehabilitovan time što osnovnu školu u rodnom mu selu Stubline krasi njegovo ime. Koliko je meni poznato, Latinka Perović se nije bunila. Ona i dalje očekuje od pravničkog ceha u Srbiji da se oduži Živojinu Periću. Nisu mu se ni domaći nacisti još odužili. Ali jest Latinka Perović kao zaboravljenom liberalu.

 

Nedomišljenost crno-bele podele na dominantnu i neželjenu elitu najjasnije se vidi baš na primeru Živojina Perića i Marka Nikezića: u Latinkinoj klasifikaciji, dželat za pisaćim stolom i žrtva pripadaju istoj, neželjenoj eliti, dok se u stvarnosti Nikezić, kad još nije bio “liberal” već komunist, da bi kao skojevac sačuvao glavu, mesecima krio od režima čiji je istaknuti funkcioner bio Perić. Perić bi jamačno bio streljan (sa ili bez suđenja) nakon ulaska (buduće) dominantne elite u Beograd, ali ne zato što je između ostalog bio i liberal, već zato što je bio simpatizer nacista rečju i delom. Perovićeva uzima u obzir samo jedan isečak iz Perićevog života, mada u svim njegovim fazama Perić stoji na antidemokratskoj poziciji, protivnik je narodne suverenosti, napušta autoritarni aristokratski liberalizam, vraća se u krilo matere Crkve, matuške Rusije i panslovenstva, Latinkinog kolektivizma i egalitarizma, pa kao takav čas spada, čas ne spada u neželjenu elitu po autorkinom kroju. Ili pre spada u dominantnu, ili bolje rečeno, u konvertitsku? Jer, na kraju krajeva, svi su Latinkini izabranici u stvarnosti bili živi, ili ih je ona takvim učinila, posmrtni konvertiti. Da li su oni svi zbilja postali liberali? To ih više ne možemo pitati.

 

Još jedan drastičan primer pokazuje površnost, varljivost, teorijsku nedomišljenost i promašenost podele na dve elite prema njenim kriterijumima. To je Slobodan Jovanović, “školovan na Zapadu, erudita, individualist i duhovni aristokrata”, kako ga ocenjuje Latinka Perović, a ja dodajem: intelektualna veličina evropskog formata, autor nenadmašenih, elegantnih i dramatičnih, savršeno napisanih studija iz političke istorije Srbije XIX veka. Kao pripadnik nesumnjive elite u struci, uglavnom je, za razliku od Latinke Perović, znao razdvojiti svoj politički izbor i savesno istraživanje istorijskih događaja. On bi ipak pao na testu Latinke Perović o pripadnosti neželjenoj eliti zahvaljujući – u funkciji političkog čoveka – zastupanju srpskog ekspanzionističkog etničkog nacionalizma. Zato ga među pripadnicima neželjene elite, za razliku od Perića i Piroćanca, nema, iako je bio konzervativan liberalni političar. Perovićeva ga izdašno citira u svojim radovima.

 

Nakon proglašenja Banovine Hrvatske (26.08.1939 – 10.04.1941) Jovanović svoj Srpski kulturni klub, koji je u osnivačkim aktima 1936. prožet jugoslovenskim duhom i usmeren na kulturno-prosvetna i ekonomska pitanja, pretvara u organizaciju čiji je cilj skupiti sve Srbe na hrpu, odcepiti administrativne jedinice s čistim ili većinskim srpskim stanovništvom i pripojiti ih Banovini Srbiji (Velikoj Srbiji) koju, kao kontrameru, tek treba ustanoviti. Zvuči poznato, sve te brojne SAO Krajine, što se pod drugim naslovima dešavalo u leto 1990., i dalje. Ujedinjenje svih Srba u jednu državu navodno je osnovna crta socijalno-političke filozofije dominantne elite i neosporna opsesija Latinke Perović. Slobodan Jovanović, duhovni aristokrat, sveznalica, deli s dominantnom elitom fukare i poluznanja, baš tu parolu: “Srbi na okup!” Tamo je zajedno s Dobricom Ćosićem, Vojislavom Šešeljem, Slobodanom Miloševićem, Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem… i njihovim borbenim četama. Karlovac, Karlobag, Virovitica. Ispada da je, po rečima Mirka Kovača, koje Milivoj Bešlin navodi u svojem nastupu na promociji Dominantne i neželjene elite u beogradskom CZKD, elita zbilja gora od rulje. Neka i rulja dobije neki kompliment. Međutim, s ovim se ne bi mogla složiti Latinka Perović, jer ona između dominantne elite i rulje ne vidi nikakvu razliku. “Kad je rasno i nacionalno u pitanju, brišu se razlike između rulje i elite, duha i tuposti”, piše Mirko Kovač.

 

Elitizam, ideologija nejednakosti, narcisoidna samoizabranost i samouverenost u jedino svespasavajuće ispravno mišljenje u kombinaciji s prezrivim odnosom prema izrabljenom, izmanipulisanom i potlačenom narodu, odaje autoritarnu volju za moć. Zato ne čudi bliskost Latinke Perović sa Liberalno demokratskom partijom Čedomira Jovanovića, koji predstavlja jak primerak simbioze skorojevića žednog vlasti, okićenog liberalnom frazom. Ta je fraza danas jedina igra u gradu, pa je Latinka Perović ponovo u skladu s duhom vremena. I liberali XIX veka, u fraku i cinindru koje ona sada slavi, bili su isti takvi. Nije bilo plave krvi, umiješali su se Turci, pa se elita u smislu kako je shvata Latinka Perović, stalno gubi i vraća. Sve se menja da bi ostalo isto.

 

Objavljeno 10.11.2016. u srbijanskom izdanju Le Monde diplomatiquea

 

*Dr MIRA BOGDANOVIĆ je istoričarka i sociološkinja. Bila je saradnica Međunarodnog instituta za socijalnu istoriju u Amsterdamu, a trenutno živi u Zagrebu. Ovaj tekst je odlomak iz knjige u kojoj će se kritički prevrednovati ideološki elementi u istoriografiji Latinke Perović. Knjiga uskoro izlazi iz štampe u izdanju MOSTART-a.

 

(Izvor)





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije.
 

Vezani članci

  • 15. listopada 2016. Demontaža i zaborav. Petokraka zvijezda skinuta sa spomenika žrtvama fašizma u selu Slatinski Drenovac. Foto: LM. Uloga sećanja i zaborava u postsocijalizmu Zagovornici uobičajenog narativa o kulturi sjećanja naglašavaju potrebu za suočavanjem s traumatičnom historijskom prošlošću. Nakon sloma socijalizma i restauracije kapitalizma kasnih 1980-ih nisu privatizirane isključivo tvornice, nego i samo pravo na sjećanje. Proizvodnjom nove, revizionističke kolektivne memorije nastao je ideološki paravan koji stoji ispred procesa primitivne akumulacije kapitala i sustavnog uništavanja radničkih prava. Postali smo, naime, svjedocima redefiniranja društvenih odnosa koje počiva na relegitimaciji nejednakosti, do koje zasigurno ne bi došlo bez svojevrsnog kolektivnog – zaborava.
  • 5. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Promocija zbornika „Bilans stanja: doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“

    Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu u organizaciji Kluba studenata FPZG-a, Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju te Centra za politike emancipacije predstavljen je zbornik „Bilans stanja – Doprinos analizi restauracije kapitalizma u Srbiji“, u izdanju Centra za politike emancipacije iz Beograda uz financijsku potporu fundacije Rosa Luxemburg Stiftung. Izlaganje je započeo Vladimir Simović koji […]

  • 19. svibnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Ustav je posthistoricistička bajka

    Komunisti su 1945. spasili Hrvatsku od ustaške logike koja je vodila u propast i koja se 1990. vraća dovršiti ono u čemu Pavelić nije uspio – uništiti Hrvatsku Govorili ste o tome kako fašizam služi pacifikaciji klasne borbe u kapitalizmu. Kakav je odnos između liberalizma i fašizma danas? Kada govorimo o odnosu između liberalizma i […]

  • 23. ožujka 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji

    Organizacija: 70 godina oslobođenja Zagreba Lokacija: 12.2.2016., 18h, Knjižnica Bogdana Ogrizovića, Zagreb   Moderator: Bartul Čović Autor: Milan Radanović Diskusanti: Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Krunoslav Stojaković   Nedavno objavljena knjiga Milana Radanovića, “Kazna i zločin: snage kolaboracije u Srbiji. Odgovornost za ratne zločine (1941-1944) i vojni gubici (1944-1945)”, predstavlja najobuhvatniju kronologiju ratnih zločina snaga pod […]

  • 16. svibnja 2016. Poster sa prosvjeda u Brightonu, UK (izvor: acb prema Creative Commons licenci). Egalitarni ili liberalni sindrom? Potaknut nedavno održanim okruglim stolom, pod nazivom „Egalitarni sindrom – teorijska fantazija ili razvojna kočnica?“, autor teksta se osvrće na aktualne rasprave o radu sociologa Josipa Županova (1923-2004), u javnom prostoru ponovno inicirane znanstvenom kritikom Danijele Dolenec. Svjedočimo li procesu ideološkog sloma liberalizma čiji predstavnici odbijaju uočiti da je jednakost jedan od neophodnih temelja demokracije, a ne tek puki „sindrom“ ili „kočnica“?
  • 21. rujna 2016. Gustave Doré, „Vagabonds sur le pont d'Alcantara, a Tolède“. (izvor) Prema reartikulaciji otpora ekonomskom liberalizmu Aktualni politički trenutak nameće nam brojne teme, razumijevanjem kojih se stvaraju preduvjeti za uspješno emancipatorno političko organiziranje. Formiranje političkog polja u postsocijalističkoj Hrvatskoj, rast ekstremne desnice diljem Europe, odnos političke demokracije i ekonomskog liberalizma te struktura moći u Europskoj Uniji, neka su od pitanja koja smo otvorili u razgovoru s Danijelom Dolenec, docenticom na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti i predsjednicom Upravnog odbora Instituta za političku ekologiju.
  • 12. travnja 2014. Boris Buden: Ideologija postkomunističke tranzicije

    Iz časopisa Up&Underground iz 2010. godine prenosimo prijevod razgovora Ozrena Pupovca s Borisom Budenom: “Meni je bilo prilično lagano (i to je nešto što zapravo nisam činio u tolikoj mjeri) razotkriti tu glupost jer je u pitanju bila glupost po sebi, posve očita glupost. No, način na koji je funkcionirala je zanimljiv, jer je te […]

  • 21. prosinca 2015. Fotografija knjige "Sociologija i samoupravljanje" preuzeta je sa stranice kupindo.com. Preispitivanje “egalitarnog sindroma” Josipa Županova Rad ukazuje na slabosti empirijskih uporišta i teorijskih postupaka na kojima se temelji utjecajna teza Josipa Županova o egalitarnom sindromu kao prepreci razvoju. Kontekstualizacija njegova djelovanja u kasne šezdesete godine propituje njegov kritički karakter, pokazujući kako su Županovljeve teze o homo oeconomicusu predstavljale dio protržišno orijentirane liberalne reformske struje. Konačno, Županovljeva teza o modernizaciji u Jugoslaviji kao “devijantnoj” naspram pretpostavke da sva društva konvergiraju prema kapitalističkom modelu razvoja, osporava se uvođenjem pristupa višestrukih moderniteta, prema kojem modernizacija nije linearna putanja prema hegemonijskom modelu, nego otvoren proces koji nužno poprima povijesno specifične oblike.
  • 16. veljače 2010. Ljetna škola – Intervju s G. M. Tamásem: Gdje smo pogriješili?

    U on-line ljetnoj školi Slobodnog Filozofskog nastavljamo intervjuom s G. M. Tamásem, profesorom filozofije na Sveučilištu u Budimpešti, disidentom i bivšim članom mađarskog parlamenta za liberale, u kojem govori o razvoju situacije u Istočnoj Europi nakon pada staljinizma. Razgovor je za teorijski časopis International Socialism vodio nedavno preminuli Chris Harman, a mi preuzimamo prijevod iz […]

  • 14. srpnja 2016. Dio učesnika i kamera SkriptaTV-a prate predavanje Campbella Jonesa, 24. lipnja (foto: ISSH-S). Izvještaj: School for Politics and Critique 2016 Od 24. do 27. VI. na Ohridu je održana treća po redu School for Politics and Critique, u organizaciji skopskog Institute of Social Sciences and Humanities. Škola je, zamišljena kao regionalni marksistički edukacijsko-diskusijski forum na teorijske i političke teme, okupila preko tridesetero učesnika, uglavnom iz regije. Kao predavači, na njoj su sudjelovali Silvia Federici, Campbell Jones, Gal Kirn i Santiago Zabala.
  • 14. listopada 2016.
    Featured Video Play Icon
    Kritika građanskog antifašizma

    U sklopu konferencije Politike prijateljstva 9. Subversive festivala, 7. svibnja 2016. godine održan je panel „Kritika građanskog antifašizma“. Nakon uvodnih izlaganja Nikole Vukobratovića, Luke Matića, Aleksandra Matkovića, Dragana Markovine i Žarka Puhovskog, uslijedila je 40-minutna rasprava, no bez Markovine koji je imao drugih obaveza. Zadnjih dvadesetak minuta bilo je rezervirano za pitanja iz publike. S […]

  • 28. lipnja 2016. Talijanski fašisti prilikom tzv. Marša na Rim, 1922. godine (izvor). Fašizam u službi zaštite kapitalizma od demokracije U prilogu o fašizmu prve epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“ razgovarali smo s Nikolom Vukobratovićem, urednikom hrvatskog izdanja Le Monde diplomatiquea. Pročitajte proširenu, prilagođenu verziju intervjua u kojoj se dotičemo pitanja društvenih implikacija preuske, odnosno preširoke definicije fašizma, političko-ekonomske funkcije povijesnih fašizama i njihovih ideoloških nasljednika te, kao jedinu uistinu djelotvornu metodu borbe protiv njihove revitalizacije, uočavamo potrebu za masovnom demokratskom mobilizacijom odozdo.
  • 17. lipnja 2010. Primož Krašovec: Svi antikomunisti su tigrovi od papira

    U devetnaest godina, koliko je prošlo od njenoga raspada, bilo je sjećanje na Jugoslaviju ako već ne temeljni, onda barem značajan sastojak ideoloških bitaka novih vladajućih klasa. Zajedno sa državnim socijalizmom u univerzitetskom prostoru ukinut je i marksizam kao osnovna znanstvena paradigma u društvenim znanostima i humanistici – ulogu pisanja o povijesti tako su preuzeli […]

  • 12. lipnja 2016. Fašističko uništavanje sjedišta sindikata CGL, Rim, 1922. godine (izvor). Iste klase profitiraju od liberalizma i od fašizma Diskurs antitotalitarizama pretvorio je 20. stoljeće u „noć u kojoj su sve krave crne“, a njegove političke aktere u zlikovce podjednakih kalibara. U postsocijalističkim zemljama, to je diskreditiralo socijalizam kao političku i ekonomsku alternativu. Danas, kada ponovo svjedočimo formiranju bloka liberala i nacionalista, analitički se vraćamo u prošlost i ponovo osvjetljavamo uvjete u kojima je nastao fašizam, s naglaskom na strategije gušenja radničkog pokreta. Donosimo proširenu verziju intervjua s Lukom Matićem iz Antifašističkog VJESNIKA.
  • 6. kolovoza 2016. Japanski laki tenkovi elitne Kwantunške armije u ofenzivi protiv sovjetsko-mongolskih snaga na rijeci Khalkhi/Halki, srpanj 1939. godine (izvor: wikimedia). Fašizam i kultura zaborava Jedno od utemeljujućih mjesta suvremenog historijskog revizionizma korištenje je sporazuma Molotov-Ribbentrop kao dokaza da je Sovjetski Savez, baš kao i Treći Reich, imao agresivne ekspanzionističke namjere prema ostatku europskog kontinenta. Nasuprot uvriježenim vjerovanjima, autor teksta nastoji mapirati cjelovitu sliku dinamike svjetske vanjske politike u predratnom periodu, u kontekstu kojega sklapanje sporazuma o nenapadanju između SSSR-a i Njemačke u kolovozu 1939. godine postaje očajnički sovjetski pokušaj odgađanja rata.
  • 28. rujna 2014.
    Featured Video Play Icon
    Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva

    Ishay Landa: Liberalizam, fašizam i zagonetka masovnog društva Filozofski fakultet, dvorana 6, Ivana Lučića 3, Zagreb, 20.9.2104., 19h   U izlaganju ću preispitati standardno poimanje fašizma kao ”masovne politike” ili čak ”masovne histerije”. Pristup koji su desetljećima branili i perpetuirali bezbrojni stručnjaci i promatrači iz različitih disciplina i perspektiva oslanja se na duboko ukorijenjenu sliku […]

  • 28. studenoga 2009. Ljetna škola – Reinhard Kühnl: Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam

    Novo izdanje online Ljetne škole Slobodnog Filozofskog donosi dio teksta iz knjige Reinharda Kühnla „Oblici građanske vladavine – liberalizam – fašizam“ (str. 37-62). Liberalni koncepti ljudskih prava imaju vlastitu statističku povijest, a njihovi konkretni socijalni sadržaji od samog početka predmet su političke borbe. Za razumijevanje koncepata koji proizlaze iz liberalno-demokratskih tradicija i konkretnih uloga koji […]

  • 3. srpnja 2016.
    Featured Video Play Icon
    Razgovor sa Sonjom Lokar

    Organizacija: Centar za ženske studije   Lokacija: Multimedijalni institut (net.kulturni klub MaMa), Preradovićeva 18, Zagreb   Datum održavanja: 20.5.2016. od 18 do 20h   Moderira: Ankica Čakardić   Obrazovni program Centra za ženske studije u petak, 20. svibnja završava još jednu nastavnu godinu. Dvosemestralni studij zaključujemo velikim kolegijem Feministička kritika političke ekonomije u okviru kojega […]