23. studenoga 2021.Tko se zadnji smije – od Konga do CongaDok su kritičarski i auditorijumski reflektori upereni u Čin ubijanja, dokumentarni film Joshue Oppenheimera iz 2012. godine o genocidu nad indonežanskim komunistima, dotle je Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice, film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog iz 1966. godine, ostao slijepa mrlja filmske kritike i recepcije. Ova odvažna reprezentacija političkog nasilja kroz priču nacističkog veterana Kongo-Müllera također ogoljuje brutalne masakre nad komunistima, posebice one koji su se odvijali pod njegovim rukovodstvom u Kongu. Budući da on o tome govori kao pripadajućem dijelu paketa europskih vrijednosti, NATO politika, pa čak i nastojanja Goethe Instituta, možda i nije čudno što je film ostao skrajnut unutar hladnoratovski magnetiziranog eurocentričnog okvira.
22. studenoga 2021.Bolesni od rezova"Furioznim pokušavanjem proizvodnje sve kraćih, bržih, i jeftinijih govornih terapija kako bi se pokrila mentalna šteta neoliberalizma, država je povukla financiranje onih kojima je pomoć najpotrebnija. Danas je iznimno teško naći se u prostoru u kojem možete slobodno govoriti. Umjesto toga, zadatak terapije često je unaprijed zadan terapijskim protokolima, čije financiranje i oblikovanje ciljeva počivaju na fiskalnom obećanju – da će biti isplativo utoliko što će vratiti ljude na posao."
22. studenoga 2021.Kako Netflix tiranizira historiografijuŠestodijelna dokumentarna serija How to Become a Tyrant jedna je u nizu popularno-historiografskih reprezentacija koje se savršeno uklapaju u prožvakani liberalni narativ o „totalitarizmu‟, a svojom umjetničkom sadržinom i formom daje kontrafaktualno, pojednostavljeno, selektivno, dekontekstualizirano i individualizirano razumijevanje povijesti. Tobožnji ključni motor povijesti karizmatični su pojedinci, dok su materijalni uvjeti i strukture u drugom planu.
21. studenoga 2021.Nadzor i kazna u koloniji"Jednom kada prepoznamo da su odnosi policijskog nadzora dio društva koje želimo promijeniti, moramo izbjeći zamku da i sami postanemo poput policije ili stražara u zatvorima. Umjesto toga moramo graditi jake, organizirane zajednice, koje će moći rješavati probleme na suosjećajnije načine. Moć koja postoji u našim zajednicama i pokretima ne može se tek tako poništiti od nekog korumpiranog službenika, izmjenom zakona ili rezanjem budžeta."
19. studenoga 2021.U potrazi za korijenima popkulturne transfobijeKako Lindsay Ellis pokazuje u svom video-eseju Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia, transfobni tropi i narativi u popularnoj kulturi nisu nešto usputno i slučajno, već sukonstituiraju slike transrodnosti kao poremećaja te potpiruju moralnu paniku. Na tom tragu je unaprijed odlučeno da se trans osobe ne uzimaju kao realna ljudska bića, već kao anomalična identitetsko-seksualna izražavanja, najčešće kroz cross-dressing. I dok su benigni primjeri cross-dressinga u kulturi brojni, ovi drugi, maliciozni, u službi su spektakularne konstrukcije trans osoba kao tobože cisrodnih, ali seksualno devijantnih odnosno predatorskih, zločinačkih i nasilnih antagonista čija patologija naizgled ima korijen u tome što su pobrkali društveno raspodijeljene cis uloge.
15. studenoga 2021.Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (1. dio)Biti Romkinja, identificirati se kao romska feministkinja i baviti se romskim feminizmom nisu iste stvari. Usto, romski feminizam nije unison. I dok koncepti bjelačkosti i gadžo-centrizma donekle opisuju specifičnu opresiju Romkinja, feminističke se optike logički i politički razlikuju i prema tome kako se misli kategoriju roda. U vizuri koja je u prvom dijelu ovog triptiha označena kao „rodno-ravnopravni pogled“, rodno uvjetovana opresija naddeterminira sve druge društvene odnose i sukobe: rod kao analitičko-politička kategorija se privilegira, a ako se misli u relacijama s drugim kategorijama kojima se imenuju društvene opresije i eksploatacija, onda je to prema aditivnom metodološkom modelu. Konačni cilj borbi koje se nastavljaju na ovu optiku je ravnopravnost (uz naglasak na normativnoj dimenziji), a ne postklasna jednakost, koja bi pretpostavljala potpunu transformaciju sistema.
8. studenoga 2021.Abolicija smrtne kazne: a policija?Povijest britanskog kaznenog zakonodavstva, kao i put ka aboliciji smrtne kazne, prate filozofske debate i rasprave o praktičnim problemima. Neke od ključnih linija argumentacije u prilog ukidanju smrtne kazne ticale su se kažnjavanja nevinih ljudi, arbitrarnosti primjene smrtne kazne i korupcije koju ono polučuje, disproporcionalnosti ove kazne varijabilnim zločinima, problema ne/dobrobiti smrtne kazne po društvo u cjelini, problema tobožnjeg odvraćanja od zločina kao svrhe kažnjavanja itd. Različiti pristupi normativnih teorija kažnjavanja gravitiraju oko retribucionizma i njemu suprotstavljenog konzekvencijalizma, pa se stoga na ova pitanja daju i različiti odgovori. Sličan argumentacijski horizont otvara se i u raspravama o aboliciji zatvora i policije, koje se posebno razbuktavaju nakon ubojstva Georgea Floyda. Ovim se pitanjima bavi Abigail Thorn u video-eseju o smrtnoj kazni i aboliciji zatvora na svom kanalu Philosophy Tube.
4. studenoga 2021.Otpor i potpora"Mreže solidarnosti mogu se promatrati kao sredstvo osiguravanja infrastrukture za demokratsko samoupravljanje političkom i ekonomskom sferom. One naznačuju mogućnost uspostavljanja „vanstitucija“ koje konsolidiraju nužnu (i kreativno otpornu) društvenu i materijalnu moć unapređivanja suverenosti, emancipacije, podruštvljene ekonomije i distribuiranog restrukturiranja moći kao takve."
2. studenoga 2021.Kotao, mač, pobjeda!"Prosvjedujući protiv nametanja neoliberalnih reformi koje otvaraju indijski poljoprivredni sektor daljnjoj privatizaciji, potvrđeno je kako je 250 milijuna ljudi stupilo u štrajk u studenom, a od tada desetine tisuća seljaka kampiraju na autocestama prema Delhiju. Preživjeli su zahvaljujući langaru koji su pripremali jedni drugima, sjedeći i objedujući zajedno sa seljacima i seljankama te radnicima i radnicama iz različitih kasta i religija usred ciče zime."
29. listopada 2021.Kultura otkazivanja: kritika ili napad?Popularizirana MeToo heštegovima, uz glavno područje borbe na Twitteru, kultura otkazivanja jedna je od suvremenih formi (poglavito online) ostracizma. Ponekad se upućuje i na njezine demokratizacijske potencijale, jer javni bojkot onih koji bi inače bili imuni na bilo kakve posljedice za svoj govor i aktivnosti makar simbolički uzdrmava neke naizgled nedodirljive pozicije. Ipak, pored moralnih i političkih problema ovog fenomena ponekad bliskog online sramoćenju, zlostavljanju, maltretiranju, vigilantizmu i linčovanju, ostaju i njegove logičke kontradikcije, koje – ako se ne zadovoljavamo samo optužbama bez dokazivanja – valja stalno iznova propitivati. Upravo to čini i Natalie Wynn u svom video-eseju o činu otkazivanja.
27. listopada 2021.Čija sloboda govora?"Opis prijetnji slobodi govora fokusiran na one koje dolaze od države nije pogrešan, ali je nepotpun. Umjesto takvog pristupa, lijeve kritike politike slobode govora usredotočuju se na zapažanje kako mogućnost „slobodnog“ govora u današnjim Sjedinjenim Državama ovisi o moći – a moć da se ograniči govor u ovoj je zemlji premoćno u privatnim rukama."
26. listopada 2021.Diktatura leće: bilješke o filmu Queimada Gilla PontecorvaDijalektika različitih vrsta pogleda masa koje na makroskopskoj razini filma Queimada (Burn!) talijanskog redatelja Gilla Pontecorva uokviruje totalizirajući pogled kamere, prožima odnos njegova dva ključna protagonista: britanskog agenta Williama Walkera (kojega igra profesionalni američki glumac Marlon Brando) i pobunjenog roba Joséa Doloresa (kojega igra naturščik, kolumbijski zemljoradnik Evaristo Marquez). Složeni pedagoški odnos koji se razvija kroz iskustvo, obrazovanje, obuku, ali i konačno nepristajanje i prepoznavanje, pokazuje kako se sloboda ne može darovati već se mora osvojiti, za što nije dovoljna „revolucija“ kolonijalne buržoazije protiv ropstva, već revolucija svih potčinjenih protiv neokolonijalizma.
Tko se zadnji smije – od Konga do Conga
Dok su kritičarski i auditorijumski reflektori upereni u Čin ubijanja, dokumentarni film Joshue Oppenheimera iz 2012. godine o genocidu nad indonežanskim komunistima, dotle je Čovjek koji se smije – Ispovijesti jednog ubojice, film istočnonjemačkih autora Gerharda Scheumanna i Waltera Heynowskog iz 1966. godine, ostao slijepa mrlja filmske kritike i recepcije. Ova odvažna reprezentacija političkog nasilja kroz priču nacističkog veterana Kongo-Müllera također ogoljuje brutalne masakre nad komunistima, posebice one koji su se odvijali pod njegovim rukovodstvom u Kongu. Budući da on o tome govori kao pripadajućem dijelu paketa europskih vrijednosti, NATO politika, pa čak i nastojanja Goethe Instituta, možda i nije čudno što je film ostao skrajnut unutar hladnoratovski magnetiziranog eurocentričnog okvira.
Bolesni od rezova
"Furioznim pokušavanjem proizvodnje sve kraćih, bržih, i jeftinijih govornih terapija kako bi se pokrila mentalna šteta neoliberalizma, država je povukla financiranje onih kojima je pomoć najpotrebnija. Danas je iznimno teško naći se u prostoru u kojem možete slobodno govoriti. Umjesto toga, zadatak terapije često je unaprijed zadan terapijskim protokolima, čije financiranje i oblikovanje ciljeva počivaju na fiskalnom obećanju – da će biti isplativo utoliko što će vratiti ljude na posao."
Kako Netflix tiranizira historiografiju
Šestodijelna dokumentarna serija How to Become a Tyrant jedna je u nizu popularno-historiografskih reprezentacija koje se savršeno uklapaju u prožvakani liberalni narativ o „totalitarizmu‟, a svojom umjetničkom sadržinom i formom daje kontrafaktualno, pojednostavljeno, selektivno, dekontekstualizirano i individualizirano razumijevanje povijesti. Tobožnji ključni motor povijesti karizmatični su pojedinci, dok su materijalni uvjeti i strukture u drugom planu.
Nadzor i kazna u koloniji
"Jednom kada prepoznamo da su odnosi policijskog nadzora dio društva koje želimo promijeniti, moramo izbjeći zamku da i sami postanemo poput policije ili stražara u zatvorima. Umjesto toga moramo graditi jake, organizirane zajednice, koje će moći rješavati probleme na suosjećajnije načine. Moć koja postoji u našim zajednicama i pokretima ne može se tek tako poništiti od nekog korumpiranog službenika, izmjenom zakona ili rezanjem budžeta."
U potrazi za korijenima popkulturne transfobije
Kako Lindsay Ellis pokazuje u svom video-eseju Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia, transfobni tropi i narativi u popularnoj kulturi nisu nešto usputno i slučajno, već sukonstituiraju slike transrodnosti kao poremećaja te potpiruju moralnu paniku. Na tom tragu je unaprijed odlučeno da se trans osobe ne uzimaju kao realna ljudska bića, već kao anomalična identitetsko-seksualna izražavanja, najčešće kroz cross-dressing. I dok su benigni primjeri cross-dressinga u kulturi brojni, ovi drugi, maliciozni, u službi su spektakularne konstrukcije trans osoba kao tobože cisrodnih, ali seksualno devijantnih odnosno predatorskih, zločinačkih i nasilnih antagonista čija patologija naizgled ima korijen u tome što su pobrkali društveno raspodijeljene cis uloge.
Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (1. dio)
Biti Romkinja, identificirati se kao romska feministkinja i baviti se romskim feminizmom nisu iste stvari. Usto, romski feminizam nije unison. I dok koncepti bjelačkosti i gadžo-centrizma donekle opisuju specifičnu opresiju Romkinja, feminističke se optike logički i politički razlikuju i prema tome kako se misli kategoriju roda. U vizuri koja je u prvom dijelu ovog triptiha označena kao „rodno-ravnopravni pogled“, rodno uvjetovana opresija naddeterminira sve druge društvene odnose i sukobe: rod kao analitičko-politička kategorija se privilegira, a ako se misli u relacijama s drugim kategorijama kojima se imenuju društvene opresije i eksploatacija, onda je to prema aditivnom metodološkom modelu. Konačni cilj borbi koje se nastavljaju na ovu optiku je ravnopravnost (uz naglasak na normativnoj dimenziji), a ne postklasna jednakost, koja bi pretpostavljala potpunu transformaciju sistema.
Abolicija smrtne kazne: a policija?
Povijest britanskog kaznenog zakonodavstva, kao i put ka aboliciji smrtne kazne, prate filozofske debate i rasprave o praktičnim problemima. Neke od ključnih linija argumentacije u prilog ukidanju smrtne kazne ticale su se kažnjavanja nevinih ljudi, arbitrarnosti primjene smrtne kazne i korupcije koju ono polučuje, disproporcionalnosti ove kazne varijabilnim zločinima, problema ne/dobrobiti smrtne kazne po društvo u cjelini, problema tobožnjeg odvraćanja od zločina kao svrhe kažnjavanja itd. Različiti pristupi normativnih teorija kažnjavanja gravitiraju oko retribucionizma i njemu suprotstavljenog konzekvencijalizma, pa se stoga na ova pitanja daju i različiti odgovori. Sličan argumentacijski horizont otvara se i u raspravama o aboliciji zatvora i policije, koje se posebno razbuktavaju nakon ubojstva Georgea Floyda. Ovim se pitanjima bavi Abigail Thorn u video-eseju o smrtnoj kazni i aboliciji zatvora na svom kanalu Philosophy Tube.
Otpor i potpora
"Mreže solidarnosti mogu se promatrati kao sredstvo osiguravanja infrastrukture za demokratsko samoupravljanje političkom i ekonomskom sferom. One naznačuju mogućnost uspostavljanja „vanstitucija“ koje konsolidiraju nužnu (i kreativno otpornu) društvenu i materijalnu moć unapređivanja suverenosti, emancipacije, podruštvljene ekonomije i distribuiranog restrukturiranja moći kao takve."
Kotao, mač, pobjeda!
"Prosvjedujući protiv nametanja neoliberalnih reformi koje otvaraju indijski poljoprivredni sektor daljnjoj privatizaciji, potvrđeno je kako je 250 milijuna ljudi stupilo u štrajk u studenom, a od tada desetine tisuća seljaka kampiraju na autocestama prema Delhiju. Preživjeli su zahvaljujući langaru koji su pripremali jedni drugima, sjedeći i objedujući zajedno sa seljacima i seljankama te radnicima i radnicama iz različitih kasta i religija usred ciče zime."
Kultura otkazivanja: kritika ili napad?
Popularizirana MeToo heštegovima, uz glavno područje borbe na Twitteru, kultura otkazivanja jedna je od suvremenih formi (poglavito online) ostracizma. Ponekad se upućuje i na njezine demokratizacijske potencijale, jer javni bojkot onih koji bi inače bili imuni na bilo kakve posljedice za svoj govor i aktivnosti makar simbolički uzdrmava neke naizgled nedodirljive pozicije. Ipak, pored moralnih i političkih problema ovog fenomena ponekad bliskog online sramoćenju, zlostavljanju, maltretiranju, vigilantizmu i linčovanju, ostaju i njegove logičke kontradikcije, koje – ako se ne zadovoljavamo samo optužbama bez dokazivanja – valja stalno iznova propitivati. Upravo to čini i Natalie Wynn u svom video-eseju o činu otkazivanja.
Čija sloboda govora?
"Opis prijetnji slobodi govora fokusiran na one koje dolaze od države nije pogrešan, ali je nepotpun. Umjesto takvog pristupa, lijeve kritike politike slobode govora usredotočuju se na zapažanje kako mogućnost „slobodnog“ govora u današnjim Sjedinjenim Državama ovisi o moći – a moć da se ograniči govor u ovoj je zemlji premoćno u privatnim rukama."
Diktatura leće: bilješke o filmu Queimada Gilla Pontecorva
Dijalektika različitih vrsta pogleda masa koje na makroskopskoj razini filma Queimada (Burn!) talijanskog redatelja Gilla Pontecorva uokviruje totalizirajući pogled kamere, prožima odnos njegova dva ključna protagonista: britanskog agenta Williama Walkera (kojega igra profesionalni američki glumac Marlon Brando) i pobunjenog roba Joséa Doloresa (kojega igra naturščik, kolumbijski zemljoradnik Evaristo Marquez). Složeni pedagoški odnos koji se razvija kroz iskustvo, obrazovanje, obuku, ali i konačno nepristajanje i prepoznavanje, pokazuje kako se sloboda ne može darovati već se mora osvojiti, za što nije dovoljna „revolucija“ kolonijalne buržoazije protiv ropstva, već revolucija svih potčinjenih protiv neokolonijalizma.