U potrazi za korijenima popkulturne transfobije

Kako Lindsay Ellis pokazuje u svom video-eseju Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia, transfobni tropi i narativi u popularnoj kulturi nisu nešto usputno i slučajno, već sukonstituiraju slike transrodnosti kao poremećaja te potpiruju moralnu paniku. Na tom tragu je unaprijed odlučeno da se trans osobe ne uzimaju kao realna ljudska bića, već kao anomalična identitetsko-seksualna izražavanja, najčešće kroz cross-dressing. I dok su benigni primjeri cross-dressinga u kulturi brojni, ovi drugi, maliciozni, u službi su spektakularne konstrukcije trans osoba kao tobože cisrodnih, ali seksualno devijantnih odnosno predatorskih, zločinačkih i nasilnih antagonista čija patologija naizgled ima korijen u tome što su pobrkali društveno raspodijeljene cis uloge.

Neki to vole vruće (1959) (izvor: commons.wikimedia.org)
Iako trans ljudi postoje odvajkada, moralne panike koje se oko transrodnosti dižu nešto su novijeg kova. S obzirom na to da moralne panike ne nastaju u vakuumu, Lindsay Ellis, filmska kritičarka, spisateljica i redateljica, u svom video-eseju naslova Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia odlučila je pozabaviti se transfobnim popkulturnim tropima koji su pogodovali širenju ovog ustrajnog fenomena.
 
Kao što i sama Ellis uočava, važno je napomenuti kako većina tropa nema pretjerane veze s transrodnošću, jer nije riječ o prikazima realnih trans osoba, već se redovito radi o cisrodnim muškarcima čiji je cross-dressing isprepleten ne samo s njihovom „nastranom“ seksualnošću, već i ekstremno nasilnim porivima. Žrtve njihove seksualnosti su zavarani (heteroseksualni) cis muškarci, a njihovih nasilnih impulsa zlostavljane i nerijetko ubijene cis žene. Osim što podupiru ideju o trans ženama kao predatorima, aljkavost ovih ilustracija nije slučajna, jer poenta ni nije razmatrati trans stvarnost kao realnu i moguću. U službi ovih tropa, trans žene nisu i ne mogu biti ništa više od muškaraca u haljinama, uznika „autoginefilije“, dok transmaskulinitet ostaje fusnota kako u petparačkim konceptualizacijama roda (Ray Blanchard piše o „autohomoeroticizmu“, trans-isključive_i „radikalne_i“ „feministkinje_i“ nariču nad zabludjelim sestrama), tako i u popularnoj kulturi, zajedno s ostatkom spektra rodne raznolikosti.
 
Ellis navodi kako se u zapadnoj kulturi cross-dressing ranije poimao kao (ne nužno zlonamjerna) prevara te prati trop benignog i često komičnog cross-dressera od Ilijade do Neki to vole vruće. Koristi primjer Wilderove komedije ne samo kao prikaz muške intruzije u ženske prostore lišen transfobne tjeskobe, dokaz da čak i pedesetih godina dvadesetog stoljeća cross-dressing nije smatran intrinzično devijantnim ponašanjem, već i slučaj u kojem razotkrivanje muškaraca prerušenih u žene nema kobne rezultate po dotične.
 
Uzevši u obzir činjenicu da u većini saveznih država SAD-a još uvijek ne postoji zakonska zabrana pozivanja na obranu iz panike u slučajevima zločina iz mržnje, čije su žrtve nerijetko upravo trans žene, nije naodmet pokušati detektirati što se i kako u popkulturnim tropima promijenilo te nastavlja potpirivati ideju o transrodnosti kao skandaloznoj tajni čije otkriće opravdava cijeli niz manje ili više nasilnih reakcija.
 
Korijeni preokreta vidljivi su u medijskoj misreprezentaciji Eda Geina, cis muškarca čija se mizoginija očitovala njegovim ubojstvom dviju žena, haranjem po ženskim grobovima i prekrajanjem posmrtnih ostataka u, između ostalog, koš za smeće. Osim što je ostao zapamćen kao serijski ubojica, Geinu je pripisana femininost i zbunjenost vlastitim rodom, izdžikljala iz traume gubitka majke, te je u časopisu Life o njemu pisano kao o „muškarcu koji je želio biti žena“. Tako senzacionalistički skrojen lik kasnije je ovjekovječen u filmskim naslovima poput Psiha i Kad jaganjci utihnu.
 
Ellis navodi i nešto raniji primjer trans ubojice u detektivskom romanu Vengeance is Mine, koji je tiskan sedam godina prije nego što će Ed Gein počiniti drugo od dva dokazana ubojstva te biti uhićen. Međutim, navedeni roman nije zapamćen kao nezaobilazno opće mjesto popularne kulture. Likovi Normana Batesa i Buffalo Billa, utemeljeni na medijskim napisima o Edu Geinu, kodificirali su trop ubojitog cross-dressera, prvenstveno zahvaljujući tinjajućoj anksioznosti u pogledu ljudske seksualnosti i roda, koja se u to vrijeme razbuktala na tragu Kinseyevih istraživanja.
 
U svom video-eseju Ellis citira Richarda Tithecotta, koji u Of Men and Monsters: Jeffrey Dahmer and the Construction of the Serial Killer piše: „Ne uspijevamo ispravno čitati serijskog ubojicu jer je on utjelovljenje ‘dominantnih vrijednosti društva’. Kao kultura smo toliko nesposobni priznati ili prepoznati vezu između naših dominantnih oblika maskuliniteta i nasilnih mizoginih zločina, da im moramo pripisati neku drugu vrstu motiva namjesto maskuliniteta. Stoga se motiv pripisuje percipiranoj rodnoj devijantnosti, točnije muškarcima koji čeznu za femininosti ili preuzimaju njezinu krinku putem rodne identifikacije ili homoseksualnog izbora objekta.“
 
Sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ovaj se trop utvrđuje putem niza naslova, od kojih je bitno spomenuti Obučena da ubije Briana De Palme, koji eksplicira ubojičinu „transseksualnost“, za razliku od Kad jaganjci utihnu iz 1991. godine, filma čiji se redatelj godinama pokušavao distancirati od štete koju je isti nanio generacijama trans osoba, ponajviše trans žena. Iako likovi psihijatra Hannibala Lectera i psihologinje/kriminologinje Clarice Starling u filmu konstatiraju kako Buffalo Bill, serijski ubojica kojemu pokušavaju stati na kraj, zapravo nije trans, kvirfobija ovog materijala bjelodana je i rezultirala je prosvjedom prilikom dodjele nagrade Oscar 1992. godine, a s njezinim štetnim posljedicama trenutno se sučeljava i spin-off serija Clarice. Iscrpnu analizu ovog slučaja nudi Jos Truitt u svom tekstu „My Auntie Buffalo Bill: The Unavoidable Transmisogyny of Silence of the Lambs“.
 
Trop nastavlja jačati u devedesetima i dvijetisućitima, tijekom kojih penisi trans žena nagone na povraćanje heteroseksualne muškarce u rasponu od šašavog detektiva za kućne ljubimce Acea Venture, do kućnog ljubimca Briana iz animirane serije Family Guy.
 
Laverne Cox, trans glumica najpoznatija po svojoj ulozi Sophie Burset u seriji Narančasta je nova crna, tijekom diskusije s bell hooks citirala je Debru Messing, koja je svojedobno izjavila: „Ako ljudi ne dolaze u kino vidjeti tebe, dolaze vidjeti sebe.“ Prema rezultatima istraživanja iza kojeg stoji GLAAD, američka nevladina organizacija za praćenje medija, ono što su transrodne osobe mogle vidjeti između 2002. i 2012. godine naprosto je poražavajuće.
 
Srećom, nije moralo proći još desetljeće prije negoli su se oni_e koji_e su preživjeli_e mogli_e ogledati u daleko realističnijim prikazima kao što su Sense8, Pose, Euphoria i mnogi drugi.
 
P.S. Gledajte Disclosure.





 
[VA]





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve