U potrazi za korijenima popkulturne transfobije

Kako Lindsay Ellis pokazuje u svom video-eseju Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia, transfobni tropi i narativi u popularnoj kulturi nisu nešto usputno i slučajno, već sukonstituiraju slike transrodnosti kao poremećaja te potpiruju moralnu paniku. Na tom tragu je unaprijed odlučeno da se trans osobe ne uzimaju kao realna ljudska bića, već kao anomalična identitetsko-seksualna izražavanja, najčešće kroz cross-dressing. I dok su benigni primjeri cross-dressinga u kulturi brojni, ovi drugi, maliciozni, u službi su spektakularne konstrukcije trans osoba kao tobože cisrodnih, ali seksualno devijantnih odnosno predatorskih, zločinačkih i nasilnih antagonista čija patologija naizgled ima korijen u tome što su pobrkali društveno raspodijeljene cis uloge.

Neki to vole vruće (1959) (izvor: commons.wikimedia.org)
Iako trans ljudi postoje odvajkada, moralne panike koje se oko transrodnosti dižu nešto su novijeg kova. S obzirom na to da moralne panike ne nastaju u vakuumu, Lindsay Ellis, filmska kritičarka, spisateljica i redateljica, u svom video-eseju naslova Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia odlučila je pozabaviti se transfobnim popkulturnim tropima koji su pogodovali širenju ovog ustrajnog fenomena.
 
Kao što i sama Ellis uočava, važno je napomenuti kako većina tropa nema pretjerane veze s transrodnošću, jer nije riječ o prikazima realnih trans osoba, već se redovito radi o cisrodnim muškarcima čiji je cross-dressing isprepleten ne samo s njihovom „nastranom“ seksualnošću, već i ekstremno nasilnim porivima. Žrtve njihove seksualnosti su zavarani (heteroseksualni) cis muškarci, a njihovih nasilnih impulsa zlostavljane i nerijetko ubijene cis žene. Osim što podupiru ideju o trans ženama kao predatorima, aljkavost ovih ilustracija nije slučajna, jer poenta ni nije razmatrati trans stvarnost kao realnu i moguću. U službi ovih tropa, trans žene nisu i ne mogu biti ništa više od muškaraca u haljinama, uznika „autoginefilije“, dok transmaskulinitet ostaje fusnota kako u petparačkim konceptualizacijama roda (Ray Blanchard piše o „autohomoeroticizmu“, trans-isključive_i „radikalne_i“ „feministkinje_i“ nariču nad zabludjelim sestrama), tako i u popularnoj kulturi, zajedno s ostatkom spektra rodne raznolikosti.
 
Ellis navodi kako se u zapadnoj kulturi cross-dressing ranije poimao kao (ne nužno zlonamjerna) prevara te prati trop benignog i često komičnog cross-dressera od Ilijade do Neki to vole vruće. Koristi primjer Wilderove komedije ne samo kao prikaz muške intruzije u ženske prostore lišen transfobne tjeskobe, dokaz da čak i pedesetih godina dvadesetog stoljeća cross-dressing nije smatran intrinzično devijantnim ponašanjem, već i slučaj u kojem razotkrivanje muškaraca prerušenih u žene nema kobne rezultate po dotične.
 
Uzevši u obzir činjenicu da u većini saveznih država SAD-a još uvijek ne postoji zakonska zabrana pozivanja na obranu iz panike u slučajevima zločina iz mržnje, čije su žrtve nerijetko upravo trans žene, nije naodmet pokušati detektirati što se i kako u popkulturnim tropima promijenilo te nastavlja potpirivati ideju o transrodnosti kao skandaloznoj tajni čije otkriće opravdava cijeli niz manje ili više nasilnih reakcija.
 
Korijeni preokreta vidljivi su u medijskoj misreprezentaciji Eda Geina, cis muškarca čija se mizoginija očitovala njegovim ubojstvom dviju žena, haranjem po ženskim grobovima i prekrajanjem posmrtnih ostataka u, između ostalog, koš za smeće. Osim što je ostao zapamćen kao serijski ubojica, Geinu je pripisana femininost i zbunjenost vlastitim rodom, izdžikljala iz traume gubitka majke, te je u časopisu Life o njemu pisano kao o „muškarcu koji je želio biti žena“. Tako senzacionalistički skrojen lik kasnije je ovjekovječen u filmskim naslovima poput Psiha i Kad jaganjci utihnu.
 
Ellis navodi i nešto raniji primjer trans ubojice u detektivskom romanu Vengeance is Mine, koji je tiskan sedam godina prije nego što će Ed Gein počiniti drugo od dva dokazana ubojstva te biti uhićen. Međutim, navedeni roman nije zapamćen kao nezaobilazno opće mjesto popularne kulture. Likovi Normana Batesa i Buffalo Billa, utemeljeni na medijskim napisima o Edu Geinu, kodificirali su trop ubojitog cross-dressera, prvenstveno zahvaljujući tinjajućoj anksioznosti u pogledu ljudske seksualnosti i roda, koja se u to vrijeme razbuktala na tragu Kinseyevih istraživanja.
 
U svom video-eseju Ellis citira Richarda Tithecotta, koji u Of Men and Monsters: Jeffrey Dahmer and the Construction of the Serial Killer piše: „Ne uspijevamo ispravno čitati serijskog ubojicu jer je on utjelovljenje ‘dominantnih vrijednosti društva’. Kao kultura smo toliko nesposobni priznati ili prepoznati vezu između naših dominantnih oblika maskuliniteta i nasilnih mizoginih zločina, da im moramo pripisati neku drugu vrstu motiva namjesto maskuliniteta. Stoga se motiv pripisuje percipiranoj rodnoj devijantnosti, točnije muškarcima koji čeznu za femininosti ili preuzimaju njezinu krinku putem rodne identifikacije ili homoseksualnog izbora objekta.“
 
Sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ovaj se trop utvrđuje putem niza naslova, od kojih je bitno spomenuti Obučena da ubije Briana De Palme, koji eksplicira ubojičinu „transseksualnost“, za razliku od Kad jaganjci utihnu iz 1991. godine, filma čiji se redatelj godinama pokušavao distancirati od štete koju je isti nanio generacijama trans osoba, ponajviše trans žena. Iako likovi psihijatra Hannibala Lectera i psihologinje/kriminologinje Clarice Starling u filmu konstatiraju kako Buffalo Bill, serijski ubojica kojemu pokušavaju stati na kraj, zapravo nije trans, kvirfobija ovog materijala bjelodana je i rezultirala je prosvjedom prilikom dodjele nagrade Oscar 1992. godine, a s njezinim štetnim posljedicama trenutno se sučeljava i spin-off serija Clarice. Iscrpnu analizu ovog slučaja nudi Jos Truitt u svom tekstu „My Auntie Buffalo Bill: The Unavoidable Transmisogyny of Silence of the Lambs“.
 
Trop nastavlja jačati u devedesetima i dvijetisućitima, tijekom kojih penisi trans žena nagone na povraćanje heteroseksualne muškarce u rasponu od šašavog detektiva za kućne ljubimce Acea Venture, do kućnog ljubimca Briana iz animirane serije Family Guy.
 
Laverne Cox, trans glumica najpoznatija po svojoj ulozi Sophie Burset u seriji Narančasta je nova crna, tijekom diskusije s bell hooks citirala je Debru Messing, koja je svojedobno izjavila: „Ako ljudi ne dolaze u kino vidjeti tebe, dolaze vidjeti sebe.“ Prema rezultatima istraživanja iza kojeg stoji GLAAD, američka nevladina organizacija za praćenje medija, ono što su transrodne osobe mogle vidjeti između 2002. i 2012. godine naprosto je poražavajuće.
 
Srećom, nije moralo proći još desetljeće prije negoli su se oni_e koji_e su preživjeli_e mogli_e ogledati u daleko realističnijim prikazima kao što su Sense8, Pose, Euphoria i mnogi drugi.
 
P.S. Gledajte Disclosure.





 
[VA]





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 29. ožujka 2022. Danska planira dati utočište Ukrajincima, a Sirijce poslati doma Olakšavanje integracije ukrajinskih izbjeglica u dansko društvo odvija se usporedno s pojačanim naporima da se sirijske izbjeglice trenutno nastanjene u Danskoj vrati u ratnu zonu, ukazujući na rasističku intonaciju migrantskih politika u Europi.
  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 23. prosinca 2021. Skoro dva štrajka u povijesti Hollywooda U moru štrajkova i drugih radničkih akcija diljem svijeta koje je dodatno potaknula pandemija COVID-19 i popratne fluktuacije u globalnim lancima opskrbe, odrazivši se u intenzifikaciji eksploatacije radne snage i pogoršanju radnih uvjeta, napose je indikativna namjera IATSE-a, jedinog preostalog sindikata koji okuplja filmske radnice i radnike ispod crte, da po prvi puta u više od stotinu godina postojanja pokrene štrajk. Iako je u konačnici postignut dogovor sa zapošljavateljima, uvid u strukturu glasovanja članstva ukazuje na ogromno tinjajuće nezadovoljstvo i akcijsku spremnost radnica i radnika, čemu je u ovoj industriji komparabilan tek posljednji masovni holivudski štrajk iz 1945. godine, koji je kulminirao Krvavim petkom.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve