U potrazi za korijenima popkulturne transfobije

Kako Lindsay Ellis pokazuje u svom video-eseju Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia, transfobni tropi i narativi u popularnoj kulturi nisu nešto usputno i slučajno, već sukonstituiraju slike transrodnosti kao poremećaja te potpiruju moralnu paniku. Na tom tragu je unaprijed odlučeno da se trans osobe ne uzimaju kao realna ljudska bića, već kao anomalična identitetsko-seksualna izražavanja, najčešće kroz cross-dressing. I dok su benigni primjeri cross-dressinga u kulturi brojni, ovi drugi, maliciozni, u službi su spektakularne konstrukcije trans osoba kao tobože cisrodnih, ali seksualno devijantnih odnosno predatorskih, zločinačkih i nasilnih antagonista čija patologija naizgled ima korijen u tome što su pobrkali društveno raspodijeljene cis uloge.

Neki to vole vruće (1959) (izvor: commons.wikimedia.org)
Iako trans ljudi postoje odvajkada, moralne panike koje se oko transrodnosti dižu nešto su novijeg kova. S obzirom na to da moralne panike ne nastaju u vakuumu, Lindsay Ellis, filmska kritičarka, spisateljica i redateljica, u svom video-eseju naslova Tracing the Roots of Pop Culture Transphobia odlučila je pozabaviti se transfobnim popkulturnim tropima koji su pogodovali širenju ovog ustrajnog fenomena.
 
Kao što i sama Ellis uočava, važno je napomenuti kako većina tropa nema pretjerane veze s transrodnošću, jer nije riječ o prikazima realnih trans osoba, već se redovito radi o cisrodnim muškarcima čiji je cross-dressing isprepleten ne samo s njihovom „nastranom“ seksualnošću, već i ekstremno nasilnim porivima. Žrtve njihove seksualnosti su zavarani (heteroseksualni) cis muškarci, a njihovih nasilnih impulsa zlostavljane i nerijetko ubijene cis žene. Osim što podupiru ideju o trans ženama kao predatorima, aljkavost ovih ilustracija nije slučajna, jer poenta ni nije razmatrati trans stvarnost kao realnu i moguću. U službi ovih tropa, trans žene nisu i ne mogu biti ništa više od muškaraca u haljinama, uznika „autoginefilije“, dok transmaskulinitet ostaje fusnota kako u petparačkim konceptualizacijama roda (Ray Blanchard piše o „autohomoeroticizmu“, trans-isključive_i „radikalne_i“ „feministkinje_i“ nariču nad zabludjelim sestrama), tako i u popularnoj kulturi, zajedno s ostatkom spektra rodne raznolikosti.
 
Ellis navodi kako se u zapadnoj kulturi cross-dressing ranije poimao kao (ne nužno zlonamjerna) prevara te prati trop benignog i često komičnog cross-dressera od Ilijade do Neki to vole vruće. Koristi primjer Wilderove komedije ne samo kao prikaz muške intruzije u ženske prostore lišen transfobne tjeskobe, dokaz da čak i pedesetih godina dvadesetog stoljeća cross-dressing nije smatran intrinzično devijantnim ponašanjem, već i slučaj u kojem razotkrivanje muškaraca prerušenih u žene nema kobne rezultate po dotične.
 
Uzevši u obzir činjenicu da u većini saveznih država SAD-a još uvijek ne postoji zakonska zabrana pozivanja na obranu iz panike u slučajevima zločina iz mržnje, čije su žrtve nerijetko upravo trans žene, nije naodmet pokušati detektirati što se i kako u popkulturnim tropima promijenilo te nastavlja potpirivati ideju o transrodnosti kao skandaloznoj tajni čije otkriće opravdava cijeli niz manje ili više nasilnih reakcija.
 
Korijeni preokreta vidljivi su u medijskoj misreprezentaciji Eda Geina, cis muškarca čija se mizoginija očitovala njegovim ubojstvom dviju žena, haranjem po ženskim grobovima i prekrajanjem posmrtnih ostataka u, između ostalog, koš za smeće. Osim što je ostao zapamćen kao serijski ubojica, Geinu je pripisana femininost i zbunjenost vlastitim rodom, izdžikljala iz traume gubitka majke, te je u časopisu Life o njemu pisano kao o „muškarcu koji je želio biti žena“. Tako senzacionalistički skrojen lik kasnije je ovjekovječen u filmskim naslovima poput Psiha i Kad jaganjci utihnu.
 
Ellis navodi i nešto raniji primjer trans ubojice u detektivskom romanu Vengeance is Mine, koji je tiskan sedam godina prije nego što će Ed Gein počiniti drugo od dva dokazana ubojstva te biti uhićen. Međutim, navedeni roman nije zapamćen kao nezaobilazno opće mjesto popularne kulture. Likovi Normana Batesa i Buffalo Billa, utemeljeni na medijskim napisima o Edu Geinu, kodificirali su trop ubojitog cross-dressera, prvenstveno zahvaljujući tinjajućoj anksioznosti u pogledu ljudske seksualnosti i roda, koja se u to vrijeme razbuktala na tragu Kinseyevih istraživanja.
 
U svom video-eseju Ellis citira Richarda Tithecotta, koji u Of Men and Monsters: Jeffrey Dahmer and the Construction of the Serial Killer piše: „Ne uspijevamo ispravno čitati serijskog ubojicu jer je on utjelovljenje ‘dominantnih vrijednosti društva’. Kao kultura smo toliko nesposobni priznati ili prepoznati vezu između naših dominantnih oblika maskuliniteta i nasilnih mizoginih zločina, da im moramo pripisati neku drugu vrstu motiva namjesto maskuliniteta. Stoga se motiv pripisuje percipiranoj rodnoj devijantnosti, točnije muškarcima koji čeznu za femininosti ili preuzimaju njezinu krinku putem rodne identifikacije ili homoseksualnog izbora objekta.“
 
Sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ovaj se trop utvrđuje putem niza naslova, od kojih je bitno spomenuti Obučena da ubije Briana De Palme, koji eksplicira ubojičinu „transseksualnost“, za razliku od Kad jaganjci utihnu iz 1991. godine, filma čiji se redatelj godinama pokušavao distancirati od štete koju je isti nanio generacijama trans osoba, ponajviše trans žena. Iako likovi psihijatra Hannibala Lectera i psihologinje/kriminologinje Clarice Starling u filmu konstatiraju kako Buffalo Bill, serijski ubojica kojemu pokušavaju stati na kraj, zapravo nije trans, kvirfobija ovog materijala bjelodana je i rezultirala je prosvjedom prilikom dodjele nagrade Oscar 1992. godine, a s njezinim štetnim posljedicama trenutno se sučeljava i spin-off serija Clarice. Iscrpnu analizu ovog slučaja nudi Jos Truitt u svom tekstu „My Auntie Buffalo Bill: The Unavoidable Transmisogyny of Silence of the Lambs“.
 
Trop nastavlja jačati u devedesetima i dvijetisućitima, tijekom kojih penisi trans žena nagone na povraćanje heteroseksualne muškarce u rasponu od šašavog detektiva za kućne ljubimce Acea Venture, do kućnog ljubimca Briana iz animirane serije Family Guy.
 
Laverne Cox, trans glumica najpoznatija po svojoj ulozi Sophie Burset u seriji Narančasta je nova crna, tijekom diskusije s bell hooks citirala je Debru Messing, koja je svojedobno izjavila: „Ako ljudi ne dolaze u kino vidjeti tebe, dolaze vidjeti sebe.“ Prema rezultatima istraživanja iza kojeg stoji GLAAD, američka nevladina organizacija za praćenje medija, ono što su transrodne osobe mogle vidjeti između 2002. i 2012. godine naprosto je poražavajuće.
 
Srećom, nije moralo proći još desetljeće prije negoli su se oni_e koji_e su preživjeli_e mogli_e ogledati u daleko realističnijim prikazima kao što su Sense8, Pose, Euphoria i mnogi drugi.
 
P.S. Gledajte Disclosure.





 
[VA]





Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu.






Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi "Na gotovo dvjesto pedeset strana gustog materijala, književnost kao praksa pisanja jedva da se i spominje. Umjesto toga (o) piscu se sudi s obzirom na to u kojoj je mjeri politički djelovao u skladu ili (pretežito) usuprot načelima koje liberalna inteligencija drži transcendentnim. Takvo je analitičko polazište posve legitimno, no ono ne treba auru književnog znalca, koju Mandić sveudilj potura, pridodavši na samom kraju i popis svojih književnih recenzija, valjda kao dokaz vlastite ekspertize."
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim "U širokom luku od avangardnih preko neoavangardnih do alternativnih umjetničkih praksi, kojim autorica ocrtava dinamični odnos institucije umjetnosti i socijalizma, historijska je ironija da je upravo alternativna scena postala rodno mjesto prekarnih radnih uvjeta. Jugoslavenska socijalistička institucija umjetnosti tako je napravila puni krug – od integracije umjetnika u društvenu podjelu rada do umjetnika-poduzetnika suvremenog neoliberalnog tipa. U sjajnoj analizi Katje Praznik ona se pred nama rastvara kao iznimno zanimljiv analitički predmet, upravo zato što nam dokazuje kako u momentu krize poduzetnički model nije bio rješenje."
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu‟ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve