Eva Marija Jurešić19. prosinca 2024.Akademski bojkot i pitanje krivnjeNa zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
Laura Pejak17. prosinca 2024.Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora”"Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
Jovan Džoli Uličević30. studenoga 2024.Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boritiKoncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.
Maja Solar27. rujna 2024.Solidarnost kao uzajamna pomoćAko se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
Maja Solar5. kolovoza 2024.Nota o solidarnosti i hrani u filmu The Old OakStari hrast (The Old Oak, red. Ken Loach 2023.) je film o solidarnim praksama kolektivne prehrane iz kojih izrastaju kraci egalitarnih politika. Prikazujući susret dviju uništenih zajednica - lokalnu deindustrijaliziranu zajednicu i sirijsku migrantsku zajednicu koja bježi od rata i siromaštva - Loach podsjeća na oblike uzajamne pomoći kroz organiziranje zajedničke, besplatne, svima dostupne prehrane. Kolektivni i egalitarni oblik prehrane, koji ne ide na ruku kapitalističkom i samo preko tržišta i korporativnih lanaca dostupnom sistemu hrane, jest neki oblik politike koji umanjuje nejednakosti, ali je i obzor u kojem se stvaraju zajedništvo, bliskost i poveznice među kulturama. Temelj politike solidarnosti je ipak, prije svega, klasni, i to je ono što film jasno naznačava, dok se inzistiranjem na razlici solidarnog i karitativnog modela pomoći omogućuje opiranje neumoljivoj kapitalističkoj degradaciji života i društvene reprodukcije.
Eva Marija Jurešić25. prosinca 2022.„Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovimaU dječjim animiranim filmovima, a osobito u individualističkim reprezentacijama dispozicija i postignuća likova, zanemaruju se prikazi socioekonomske stratifikacije i klasnih podjela, a djeca i njihovi kapaciteti za razumijevanje sadržaja (pa i korijena nejednakosti) uporno podcjenjuju. Prema još uvijek prevladavajućoj viktorijanskoj optici, djeca su nevina i krhka bića koja treba štititi od svijeta, dok djeca u realnom svijetu vrlo brzo uviđaju pravila i implikacije klasnih pozicija, a rano dožive i vršnjačko nasilje upravo na tim osnovama. Klasa je, za razliku od orodnjenog, rasiziranog i seksualnog identiteta, u animiranim filmovima prikazana sporedno, uglavnom kroz nekoliko okvira: dobroćudni (narativi u kojima se siromaštvo i klasna nejednakost ili ne prikazuju ili se radnička klasa prikazuje kao da nikada nije prijetnja višoj, već s njom dijeli interese), zloćudni (klasna mobilnost je određena moralnim zaslugama protagonista), konsenzualni (bogati se prikazuju kao obični ljudi s kojima je moguće suosjećati), okvir divljenja (bogati su divni jer nesebično pomažu svijetu) i oponašanja (svi bi trebali imitirati stil i oznake bogatstva). Izbjegavajući nagovore na programatsko usmjerenje animiranog filma u buđenje klasne svijesti djece, autorica ističe značaj fiktivnog u senzibiliziranju za drugačije klasne pozicije, kao i revolucionarni potencijal dječje mašte.
Karla Crnčević20. prosinca 2022.Gerilske metode Treće kinematografijeUobičajeni načini proizvodnje i distribucije filma grade se oko aure autorstva (posebice redatelja i producenta), osobnog izražavanja i krute hijerarhije u filmskoj industriji, prema kojoj se određuju i razlike u honorarima i plaćama. Ova „holivudska“ kinematografija se u manifestu argentinskih autora Getina i Solanasa označava Prvom, dok se Drugom kinematografijom („europskom“ ili „autorskim kinom“) imenuje ona koja je više orijentirana ka inovacijama, ali i dalje privilegira autorstvo i redatelja kao glavnu figuru, buni se protiv sistema, ali ga ne potkopava („komodificirana pobuna“), zaviseći od postojećih načina financiranja i distribucije. Treća kinematografija se, pak, obraća masama i nastoji graditi film kao sredstvo političke borbe. U njoj se redatelj pojavljuje kao dio kolektiva, jer filmski_e radnici_e zajednički stvaraju sve aspekte filmske proizvodnje, autorstvo je često anonimno, kino-događaji su praćeni raspravama, a dokumentarizam se razvija kao revolucionarni žanr. U Trećoj kinematografiji je od ključnog značaja i participacija „gledatelja_ica“, a kino se pretvara u gerilsku aktivnost.
Ashley R. Bohrer29. listopada 2022.Ljudi svakodnevno proizvode teorijuOdnos teorije i prakse je odnos uzajamnosti i prepletanja: oni koji imaju privilegiju da se akademski bave teorijom već koriste znanja i materijale onih koji se bave aktivizmom, dok aktivisti_kinje također kroz svoju praksu proizvode teoriju i znanja koja idu iz razumijevanja poveznica između nasilja, opresija i eksploatacija koje proizvodi kapitalistički sistem. Teorija, koja nastaje svaki put kada se odmaknemo od uronjenosti u situaciju i promišljamo je, kolektivna je proizvodnja znanja. Međutim, akademske teorije - koje su oblikovane određenim setom vještina, pravilima i standardima koji su zasnovani na hijerarhijama te konkurentskim odnosima na tržištu znanja - često većini ljudi nisu pristupačne, niti su sve teorije u emancipatorskim borbama strateški i politički upotrebljive. Stoga je za društvene pokrete od suštinskog značaja i rad na političkoj edukaciji, stvaranju zajedničkog i pristupačnog jezika, izgradnji solidarnosti, uviđanju da su borbe i historijski povezane te da se iz historije ipak puno toga može naučiti. O ovim problematikama, kao i o nijansama intersekcionalnosti, vezama s marksizmom, o kritici radikalnog feminizma, o rodno uvjetovanom nasilju, o naseljeničkom kolonijalizmu, o književnim i filmskim prikazima opresije, razgovarali smo u ljeto 2022. s Ashley R. Bohrer, autoricom knjige „Marxism and Intersectionality: Race, Gender, Class and Sexuality under Contemporary Capitalism“.
Nathaniel Flakin31. prosinca 2019.Komunizam katastrofe kao odgovor na klimatsko beznađePerspektive koje svaljuju odgovornost za klimatsku krizu na nepromjenjivu ljudsku prirodu propuštaju uvidjeti nesrazmjeran utjecaj proteklih nekoliko stoljeća kapitalističke ekspanzije na okoliš, a time i zapreku koju vladavina kapitala postavlja borbi protiv klimatskih promjena. Nasuprot pretpostavkama da prirodne katastrofe prati desni zaokret, postoje znakovi koji pružaju optimizam po pitanju ozbiljenja „komunizma katastrofe“ – rekonstrukcije društva na temelju principa suradnje.
Ivana Jandrić31. prosinca 2018.Solidarnost na institucionalnoj vjetrometiniDonosimo vam kratak etnografski rad o iskustvu agencijskog čišćenja. Autorica je čistila jednu njemačku drogeriju u Zagrebu tokom dva mjeseca početkom 2018. godine. Kroz prikaz svakodnevice agencijskih čistačica, rad ukazuje na sustavna ograničenja koja priječe uspostavljanje radničke solidarnosti. Tekst je nastao kao završni rad u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 17/18, uz mentorstvo Karoline Leaković.
Iva Marčetić26. prosinca 2017.Divlji zapad tržišta najmaS razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić razgovarale smo o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.
Koristimo kolačiće kako bismo osigurali bolje iskustvo pretraživanja naše web stranice. PrihvaćamPravila privatnosti
Akademski bojkot i pitanje krivnje
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora”
"Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti
Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.
Solidarnost kao uzajamna pomoć
Ako se solidarnost nastoji misliti i prakticirati prije svega kao politika, onda je uzajamna pomoć – kao jedan od oblika solidarnosti ‒ model pomoći koji ne samo da izbavlja ljude iz kriza koje proizvode kapitalistički uvjeti i strukture, nego ih i politizira, i to u pravcu emancipatornih društvenih promjena. U knjizi „Mutual Aid: Building Solidarity During This Crisis (and the Next)‟ (Uzajamna pomoć: Izgradnja solidarnosti tijekom ove (i sljedeće) krize), Dean Spade objašnjava što je uzajamna pomoć, koji su njezini historijski i aktualni primjeri, te kako se ona razlikuje od uvriježenih državnih, neprofitnih i „charity‟ modela pomoći, ali daje i praktična poglavlja, upitnike i orijentire za izbjegavanje zamki u grupnom organiziranju te u pravcu rješavanja sukoba u grupama. Stoga je ova knjiga i priručnik za organiziranje, ne samo uzajamne pomoći nego svih društvenih pokreta koji vode borbe za društvene transformacije i izgradnju svijeta oko ljudskih potreba.
Nota o solidarnosti i hrani u filmu The Old Oak
Stari hrast (The Old Oak, red. Ken Loach 2023.) je film o solidarnim praksama kolektivne prehrane iz kojih izrastaju kraci egalitarnih politika. Prikazujući susret dviju uništenih zajednica - lokalnu deindustrijaliziranu zajednicu i sirijsku migrantsku zajednicu koja bježi od rata i siromaštva - Loach podsjeća na oblike uzajamne pomoći kroz organiziranje zajedničke, besplatne, svima dostupne prehrane. Kolektivni i egalitarni oblik prehrane, koji ne ide na ruku kapitalističkom i samo preko tržišta i korporativnih lanaca dostupnom sistemu hrane, jest neki oblik politike koji umanjuje nejednakosti, ali je i obzor u kojem se stvaraju zajedništvo, bliskost i poveznice među kulturama. Temelj politike solidarnosti je ipak, prije svega, klasni, i to je ono što film jasno naznačava, dok se inzistiranjem na razlici solidarnog i karitativnog modela pomoći omogućuje opiranje neumoljivoj kapitalističkoj degradaciji života i društvene reprodukcije.
„Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima
U dječjim animiranim filmovima, a osobito u individualističkim reprezentacijama dispozicija i postignuća likova, zanemaruju se prikazi socioekonomske stratifikacije i klasnih podjela, a djeca i njihovi kapaciteti za razumijevanje sadržaja (pa i korijena nejednakosti) uporno podcjenjuju. Prema još uvijek prevladavajućoj viktorijanskoj optici, djeca su nevina i krhka bića koja treba štititi od svijeta, dok djeca u realnom svijetu vrlo brzo uviđaju pravila i implikacije klasnih pozicija, a rano dožive i vršnjačko nasilje upravo na tim osnovama. Klasa je, za razliku od orodnjenog, rasiziranog i seksualnog identiteta, u animiranim filmovima prikazana sporedno, uglavnom kroz nekoliko okvira: dobroćudni (narativi u kojima se siromaštvo i klasna nejednakost ili ne prikazuju ili se radnička klasa prikazuje kao da nikada nije prijetnja višoj, već s njom dijeli interese), zloćudni (klasna mobilnost je određena moralnim zaslugama protagonista), konsenzualni (bogati se prikazuju kao obični ljudi s kojima je moguće suosjećati), okvir divljenja (bogati su divni jer nesebično pomažu svijetu) i oponašanja (svi bi trebali imitirati stil i oznake bogatstva). Izbjegavajući nagovore na programatsko usmjerenje animiranog filma u buđenje klasne svijesti djece, autorica ističe značaj fiktivnog u senzibiliziranju za drugačije klasne pozicije, kao i revolucionarni potencijal dječje mašte.
Gerilske metode Treće kinematografije
Uobičajeni načini proizvodnje i distribucije filma grade se oko aure autorstva (posebice redatelja i producenta), osobnog izražavanja i krute hijerarhije u filmskoj industriji, prema kojoj se određuju i razlike u honorarima i plaćama. Ova „holivudska“ kinematografija se u manifestu argentinskih autora Getina i Solanasa označava Prvom, dok se Drugom kinematografijom („europskom“ ili „autorskim kinom“) imenuje ona koja je više orijentirana ka inovacijama, ali i dalje privilegira autorstvo i redatelja kao glavnu figuru, buni se protiv sistema, ali ga ne potkopava („komodificirana pobuna“), zaviseći od postojećih načina financiranja i distribucije. Treća kinematografija se, pak, obraća masama i nastoji graditi film kao sredstvo političke borbe. U njoj se redatelj pojavljuje kao dio kolektiva, jer filmski_e radnici_e zajednički stvaraju sve aspekte filmske proizvodnje, autorstvo je često anonimno, kino-događaji su praćeni raspravama, a dokumentarizam se razvija kao revolucionarni žanr. U Trećoj kinematografiji je od ključnog značaja i participacija „gledatelja_ica“, a kino se pretvara u gerilsku aktivnost.
Ljudi svakodnevno proizvode teoriju
Odnos teorije i prakse je odnos uzajamnosti i prepletanja: oni koji imaju privilegiju da se akademski bave teorijom već koriste znanja i materijale onih koji se bave aktivizmom, dok aktivisti_kinje također kroz svoju praksu proizvode teoriju i znanja koja idu iz razumijevanja poveznica između nasilja, opresija i eksploatacija koje proizvodi kapitalistički sistem. Teorija, koja nastaje svaki put kada se odmaknemo od uronjenosti u situaciju i promišljamo je, kolektivna je proizvodnja znanja. Međutim, akademske teorije - koje su oblikovane određenim setom vještina, pravilima i standardima koji su zasnovani na hijerarhijama te konkurentskim odnosima na tržištu znanja - često većini ljudi nisu pristupačne, niti su sve teorije u emancipatorskim borbama strateški i politički upotrebljive. Stoga je za društvene pokrete od suštinskog značaja i rad na političkoj edukaciji, stvaranju zajedničkog i pristupačnog jezika, izgradnji solidarnosti, uviđanju da su borbe i historijski povezane te da se iz historije ipak puno toga može naučiti. O ovim problematikama, kao i o nijansama intersekcionalnosti, vezama s marksizmom, o kritici radikalnog feminizma, o rodno uvjetovanom nasilju, o naseljeničkom kolonijalizmu, o književnim i filmskim prikazima opresije, razgovarali smo u ljeto 2022. s Ashley R. Bohrer, autoricom knjige „Marxism and Intersectionality: Race, Gender, Class and Sexuality under Contemporary Capitalism“.
Komunizam katastrofe kao odgovor na klimatsko beznađe
Perspektive koje svaljuju odgovornost za klimatsku krizu na nepromjenjivu ljudsku prirodu propuštaju uvidjeti nesrazmjeran utjecaj proteklih nekoliko stoljeća kapitalističke ekspanzije na okoliš, a time i zapreku koju vladavina kapitala postavlja borbi protiv klimatskih promjena. Nasuprot pretpostavkama da prirodne katastrofe prati desni zaokret, postoje znakovi koji pružaju optimizam po pitanju ozbiljenja „komunizma katastrofe“ – rekonstrukcije društva na temelju principa suradnje.
Solidarnost na institucionalnoj vjetrometini
Donosimo vam kratak etnografski rad o iskustvu agencijskog čišćenja. Autorica je čistila jednu njemačku drogeriju u Zagrebu tokom dva mjeseca početkom 2018. godine. Kroz prikaz svakodnevice agencijskih čistačica, rad ukazuje na sustavna ograničenja koja priječe uspostavljanje radničke solidarnosti. Tekst je nastao kao završni rad u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 17/18, uz mentorstvo Karoline Leaković.
Divlji zapad tržišta najma
S razvojem financijskog kapitalizma, javne politike stambenog zbrinjavanja diljem svijeta zamijenile su urbanističke politike usmjerene prvenstveno prema profitu. Zahvaljujući organiziranom otporu građana, u pojedinim europskim gradovima danas se provode solidarne politike javnog stanovanja koje predstavljaju odličan primjer političkog djelovanja ostalim organizacijama u borbi za urbanu pravdu na području bivše Jugoslavije. S arhitekticom i aktivistkinjom Prava na grad Ivom Marčetić razgovarale smo o trenutnom stanju i potencijalima javnih stambenih politika te strategijama paralelnih društvenih struktura i drugim oblicima organiziranog otpora u europskim gradovima.