Direktnodemokratska Akademska solidarnost

Iz Zareza br. 307 (temat Direktno demokratski modeli danas) prenosimo tekst Izvora Rukavine, znanstvenog novaka na Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, o direktnodemokratskom Sindikatu visokog obrazovanja i znanosti Akademska solidarnost.


Čim kažemo ‘inicijativa Akademska solidarnost’, spomenuli smo dva nužna obilježja svakoga tko je voljan okušati se u direktnoj demokraciji (solidarna osoba s inicijativom) i jednu odrednicu koja dijelom objašnjava zašto je upravo ova neformalna organizacija osnovala prvi hrvatski dirdem sindikat (Sindikat visokog obrazovanja i znanosti “Akademska solidarnost”). Što je svojstveno i znanstveno-nastavnom radu i konceptu direktne demokracije skicirat ću u drugom dijelu teksta. Za početak ću navesti elemente zbog kojih Akademsku solidarnost možemo opisati kao direktnodemokratsku.

Na mrežnim stranicama inicijative (www.akadsolid.com) pod pitanjem ‘Tko smo mi?’ piše: ‘Oko ideje akademske solidarnosti okupila se u siječnju 2010. neformalna skupina akademskih radnika (profesora, nastavnika, znanstvenika, novaka, sveučilišnih i institutskih zaposlenika), prvenstveno sa Sveučilišta u Zagrebu i zagrebačkih znanstvenih instituta. Smatramo da akademsku zajednicu obilježavaju ravnopravnost i samostalnost, i zato smo bili neskloni hijerarhiji i institucionalnim oblicima organiziranja. Raspravljamo na listi elektronske pošte i povremenim sastancima (drugdje na mrežnoj stranici: lista elektroničke pošte za rasprave o samoorganizaciji hrvatske akademske zajednice; zasebna lista i sastanci uobičajili su se i u Splitu). Strategije i zakone pokušavamo shvatiti i tumačiti na posebnom wikiju. Sastanci Akademske solidarnosti održavaju se svake srijede na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (A-001) s početkom u 19.00 sati. Na sastanke su, dakako, pozvani svi zainteresirani. Sudjelovanje i pomoć su dobrodošli, kako na listi, tako i na sastancima, bez obzira na akademski status, zaposlenje, regiju, rod, dob ili svjetonazor. Ipak, i očito, morate biti tolerantni, katkad i strpljivi i otvoreni, za tuđa mišljenja i riječi.’


Sumorna perspektiva hrvatske znanosti

Znakovite su rubne točke dosadašnje AS kronologije. Naime, 9. prosinca 2010. (na dan kada je Ministarstvo obznanilo svoje daljnje akcije u izmjenama nacrta zakona iz područja znanosti i visokog školstva) u organizaciji Udruženja studenata filozofije i Slobodnog Filozofskog na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održana je tribina “Odgovornost akademske zajednice: Novi zakoni o visokom obrazovanju – što se to mene tiče?” Na tribini je iznesena sumorna perspektiva hrvatske znanosti ukoliko se otrpi tadašnja (nažalost, i sadašnja) znanstvena politika uz konstataciju da je jedino studentski pol akademske zajednice pokazao primjeren odgovor na duboke društvene probleme. Reakcija studenata iz auditorija bila je nedvosmislena: 1. Vlast se dopisima i ne zamara (‘Akademska zajednica mora svoje djelovanje prenijeti s poštanskog na bojno polje’); 2. Studentska javna infrastruktura (izgrađena u kontinuiranom radu plenuma i dirdem akcijama – blokade započete u proljeće 2009. prepoznate su širom svijeta) može biti potpora akademskim radnicima, ali (!) na radnicima je red da se trgnu i povezani svoju stvar preuzmu u svoje ruke.

Nedugo zatim inicijativa AS počela je s radom i poduzela mnoge javnosti poznatije korake (npr. poziv na i potpisivanje spremnosti na štrajk uz stručno-znanstveni prosvjedni skup), kao i one manje poznate (npr. analiza stanja i smjernice za izradu strategije znanosti i visokog obrazovanja). Nedavno, 30. ožujka 2011., službeno je registriran Sindikat AS na osnovi statuta (izglasanog na osnivačkoj skupštini 9. ožujka) sastavljenog po direktnodemokratskim principima. Sindikat nema predsjedništvo, već su svi delegati pod imperativnim mandatom Skupštine (trajanje mandata nikada i ni pod kojim okolnostima ne može biti dulje od godinu dana). Pravo je svakog člana da neposredno sudjeluje u odlučivanju o svim pitanjima i da predloži opoziv svih instituta. Sve funkcije u Sindikatu i njegovim tijelima obavljaju se bez novčane ili bilo kakve druge materijalne naknade, a članarina nije izglasana. Statut je nastao uz neizmjeran doprinos studenata, poznavatelja i praktičara dirdema, u propisanim zakonskim okvirima i vremenskoj stisci zbog pogubnih najava iz vrha vlasti. Preostaje mnogo nomotehničkog (amandmani, pravilnici) i aktivističkog posla na ostvarenju direktnodemokratskih težnji – u prvom planu su decentralizacija (autonomija i živost sindikalnih podružnica) i otvorenost (inzistira se na uključivanju izrijekom spomenutih nezaposlenih i studenata u aktivno bavljenje pitanjima od važnosti za znanost i visoko obrazovanje). Sindikatom je inicijativa AS ušla u novu fazu i nadamo se da će iznutra propisane direktnodemokratske forme ojačati slobodarsku nehijerarhijsku proceduru na koju smo navikli u prethodnoj, neformalnoj fazi.


Poštovanje grubog konsenzusa

Dosadašnjim djelovanjem Inicijativa je dokazala kako otvoreni glasački sastanci (i radne grupe) uz rotaciju moderatora i zapisničara (transparentnost zapisnika i otvorenost dnevnog reda presudna je za valjano glasanje) ne samo da mogu biti svrsishodni nego su djelotvorniji od postojećih struktura. Akademska solidarnost uporno je informirala javnost i struku javnim skupovima, tribinama, okruglim stolovima, priopćenjima, konferencijama za tisak. Važno je primijetiti da se, (ne)ustrojena kakva jest, u svakoj takvoj prilici AS zapravo ostvaruje – sudionike, svrhu i cilj određuju upravo nazočni, oni koji su spremni na raspravu uz poštovanje grubog konsenzusa oko temeljnih pitanja i dirdem procedure. Opasnost od iluzije o dobrom vođi eliminirana je u začetku. Jednostavno se ne smije dopustiti nikome, koliko god da cijenimo njegovu kompetenciju ili uviđamo njegovu mobilizatorsku karizmu, da se ustali na nekoj funkciji. ‘Akademski solidarci’ osvijestili su ovaj problem, iako se čini da promatrači sa strane to ne mogu pojmiti pa katkad fabriciraju priče o klikama. Zato je potreban dodatan oprez i formalizacija dirdem tehnika koje to sprečavaju. Tko je prisustvovao nekom AS sastanku, mogao je vidjeti pravo djelovanje odozdo – knjižničarke i knjižničari, lektorice i lektori, predavačice i predavači, profesorice i profesori, stručne suradnice i suradnici, studentice i studenti, znanstvenice i znanstvenici iz raznorodnih područja i polja donose odluke na temelju krepke diskusije, a zatim se prihvaćaju i onih zamornih zadataka poput lektoriranja, printanja i distribucije letaka. Užitak je promatrati kako ugledan profesor uči političku ili medijsku taktiku slušajući pozorno oštar komentar studentice. Mnoge smo prijedloge ‘nas s kabinetima’ odbacili nakon studentskih kritika (često podrobno i sustavno obrazloženih). Sa živim interesom analiziraju se gomile dokumenata i statističkih podataka, prikuplja se, uređuje i objavljuje građa, savladavaju nove kolaborativne tehnike, informira se o zbivanjima i procesima na inozemnim ustanovama i na onim domaćim ustanovama čiji članovi nisu aktivni u Akademskoj solidarnosti, prate se mediji i arhiviraju članci, posjećuju se relevantna događanja i pišu izvješća, tekstovi se prevode, sudjeluje se u prosvjedima, pišu se podrške, pomaže se kako može i uspostavljaju se novi kontakti. I sve bez naloga odozgo, sve bez ijedne formalne sankcije, novčane ni u primisli.

Ako se ne nalazite u okruženju koje potiče solidarnost ili ste kronično razočarani opetovanim neodzivom na pokušaje promjene, zaista je potreban napor da bez podsmijeha razmislite o porukama poput ‘Jedan svijet – jedna borba’ ili ‘Nikad roba, nikad robom’. No kad se nađete okruženi raznovrsnim ljudima koji s vama dijele žar prema znanju, istraživanju i obrazovanju te, iako samokritični, vjeruju u udruženu snagu – tada podsmijeh nestaje i javlja se smijeh. A tugaljivost i bezvoljnost ustupa pred asertivnim bijesom i konstruktivnim djelovanjem.


Kalkulantske srdačnosti

Zapravo je neobično da mi je neobično koliko zdrave šale, redovito i na vlastiti račun, postoji u komunikaciji unutar Akademske solidarnosti. Pritom su problemi kojima se bavimo i način na koji im pristupamo sve samo ne neozbiljni. Uz to često ne primjećujemo koliko bezinteresnog (u ciljno-racionalnom, proračunatom smislu) primanja i davanja opstoji u našim svakodnevicama, čak i među pojedincima koji koriste svaku priliku da odmahnu rukom na spomen empatične i altruistične naravi čovjeka. Diskurs zasićen tvrdnjama o prirođeno nesposobnim/glupim masama, isključivo sebičnim motivima u pozadini svakog društvenog djelovanja i ljudskom biću primarno usmjerenom na kratko/ srednjoročnu dobit naprosto je preplavio i neobavezne razgovore i medijske sadržaje.* Kao da je normalno ujutro napuniti šaržer pa s grčem odraditi dan u školi, na studiju, na radnom mjestu i onda se smlavljen povući u oaze mira kojima raspolažemo (intimna veza, obitelj, društvance za rekreaciju ili opušteni ‘petak navečer’, imaginarni svijet literature…), ako smo te sreće. Je li moguće da bespoštedna konkurencija i kalkulantske srdačnosti nisu ‘normalne’ ni u empirijsko-statističkom, ni u institucionalnom, ni u kolokvijalnom značenju? One svakako zauzimaju dio prostora naših života. Mogućnost sužavanja takvih prostora postoji ako prepoznamo (samo)nametnute agresivne obrasce i radimo drukčije. Za to se obrazuje bogatim iskustvom, usustavljenom ravnopravnom interakcijom ne bi li se ostvario dijalog s argumentiranim zaključcima te jasnim odlukama na koje se zajedno možemo pozivati, otvorenom razmjenom informacija, refleksijom i skepsom utemeljenom na empiriji, propitivanjem ‘samorazumljivog’ (ili barem vladajućeg) i teorijsko- metodološkim podukama iz istraživanja i kritike stvarnosti. Takva bi trebala biti sama znanost.

Akademska solidarnost bori se da osigura uvjete u kojima se znanost može odigravati, živjeti, stvarati, opredmećivati, koristiti, razvijati. Razloge za izbor direktnodemokratskog organiziranja u toj borbi možemo tražiti u povjesnoj, ali i sadržajnoj analizi sveučilišta (univerziteta). Ivan Supek jednom je prilikom na pitanje što je to fizika, u kontekstu neslaganja oko određenja nekih znanosti odgovorio, usporedivši je s filozofijom (a pitanjem je imao otvorena vrata prema pokaznoj vježbi o razlici tvrdih i mekih disciplina/predmeta proučavanja!) da je fizika ono čime se bave, ono što rade, fizičari. Time nije (ne)namjerno umanjio vrijednost fizike. Ovakvo, naizgled tautološko, određenje fizike je heurističko upozorenje: znanost je što znanstvenici rade, onako kako to rade, a ne ono što nam eksponirani predstavnici (čiji su autoriteti proizašli iz titule ili ekonomsko-političke moći) ex cathedra poručuju. Znanost je priznata, vrijedna i odgovorna ako znanstvenici priznaju jedan drugoga, vrijede i odgovorni su jedni drugima (vs. kompeticija kao konkurencija). Znanost je dobra široj zajednici ako znanstvenici stvaraju zajedničko dobro (vs. privatna roba). Definirajmo sad cirkularno, npr. dociologe kao one koje se bave sociologijom – time naglašavamo da znanstvenike konstruira znanstvena praksa. Direktnodemokratski organizirana nastojanja za osiguranje uvjeta (infrastrukturnih, financijskih, političkih, pravnih, itd.) u kojima se slobodno može razvijati znanost ujedno je i borba za bolje akademske radnike i studente, a i ‘neznanstvene’ radnike na akademskim ustanovama. I obratno – direktnodemokratski ustrojena sveučilišta i instituti mogli bi postati vrela bolje znanosti, a i boljeg društva.


Reduciranja ustavnih prava

Sveučilište baštini prava ostvarena u povijesnoj borbi koja se preklapaju s konceptom direktne demokracije. U Ustavu RH, članku 68, piše: ‘Jamči se autonomija sveučilišta. Sveučilište samostalno odlučuje o svom ustrojstvu i djelovanju, u skladu sa zakonom.’** Zastupnici ideologije neoliberalnog kapitalizma ne prezaju od reduciranja ustavnih prava*** pa čak u medijima poručuju da se novim zakonskim prijedlozima ‘bitno štiti’, ‘pojačava’, ‘potencira’, ‘enormno povećava’ autonomija sveučilišta. Branko Despot u ovakvoj interpretaciji pojma autonomija prepoznaje istinsku neobrazovanost jer: ‘Autonomia izvorno, kao ideja i kao pojam, bez obzira na to u kojem se sektoru rabi, znači doslovce moć koja može dati zakon samoj sebi. Ništa niti više niti manje. [Posrijedi je…] redukcija autonomije na slobodu izbora, prvenstveno kako se o njoj govori unutar tog zakona (nacrt prijedloga Zakona o sveučilištu, op.a.) pa čak na takav gotovo apsurd da se govori da je sveučilište autonomno zato što može izabirati nastavnike i to naravno pod uvjetima zakona koje je netko vanjski, to jest, neka heteronomija, neka izvanjska, samoj stvari strana, zakonodavna moć odredila’ (izlaganje na tribini u organizaciji AS “O duhu zakona”, Zagreb, Klub Studentskog centra, 27. siječnja 2011., SkriptaTV). Ocrtana neobrazovanost nije puka nesposobnost određenih pojedinaca, nego podatno tkivo za daljnjukomercijalizaciju i kontrolu. Porobljavanje i porobljivanje provodi ‘dublja moć koja nadilazi i EU i sferu globalizacije, cijeli taj sklop, totalitet, omogućuje i kroz taj totalitet sebe realizira – to je vanpolitički i vanekonomski shvaćeni kapital – koji sve države ovog svijeta i sve takve unije, zajednice, tretira kao sredstva svoje seberealizacije’ (ibid.).

Akademska solidarnost ne pristaje na komodifikaciju, a čitav kompleks političkih stranaka kapitalistički je alat. Direktnodemokratski proces odlučivanja nije smislen bez kvalitetne rasprave ravnopravnih sudionika. Da bi rasprava bila kvalitetna, sudionici moraju biti informirani/ obrazovani, a da bi bili ravnopravni, moraju stupanjem u plenumski vid općenja istupiti iz statusnih čahura. Pogotovo materijalna nejednakost okoštava piramidu podređenosti i nadređenosti. Uvježbavanje i prakticiranje direktne demokracije, a ne partijskog pristupa, put je koji stalno iznova potrebu za obrazovanjem i težnje k jednakosti vraća u žarište akademske zajednice.

Za kraj jedan prikladan primjer direktnodemokratski usvojenih načela (izglasano od više stotina akademskih radnika i studenata s raznih sveučilišta i instituta nakon otvorene rasprave na javnoj tribini) na kojima bi, nakon što se odbace trenutni neprihvatljivi nacrti zakona, valjalo graditi nove zakone o znanosti, obrazovanju i sveučilištu:
a) znanost i obrazovanje moraju djelovati u interesu čitavog društva, a ne privatnog kapitala,
b) znanost mora biti utemeljena na suradnji, a ne na natjecanju,
c) visoko obrazovanje mora biti potpuno javno financirano i svima dostupno,
d) ustroj akademske zajednice mora biti potpuno transparentan što treba osigurati demokratskim nadzorom odozdo, a ne uplitanjem politike u sveučilišnu autonomiju.

Izvor Rukavina

*Za opojno izvanvremensko baljezganje o grešnosti (danas o inherentnoj zloći) kao i ono o bitno suvremenom ‘kraju povijesti’, ‘sukobu civilizacija’, ‘post-nečemu’, odličan je lijek pročitati retke napisane prije stotinjak godina: “Since every effort in our educational life seems to be directed toward making of the child a being foreign to itself, it must of necessity produce individuals foreign to one another, and in everlasting antagonism with each other. (…) No one has yet fully realized the wealth of sympathy, kindness, and generosity hidden in the soul of the child. The effort of every true educator should be to unlock that treasure – to stimulate the child’s impulses, and call forth the best and noblest tendencies. (…) Our entire life – production, politics, and education – rests on quantity, on numbers. The worker who once took pride in the thoroughness and quality of his work, has been replaced by brainless, incompetent automatons, who turn out enormous quantities of things, valueless to themselves, and generally injurious to the rest of mankind” (Emma Goldman, Project Gutenberg’s Anarchism and Other Essays, http://www.gutenberg.org/cache/epub/2162/ pg2162.txt).
**Otkud zakon? ‘Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država. U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem’ (Ustav RH, Članak 1.).
*** Na koji način se pravo realizira u konstelaciji moći, tj. što kome uistinu važi, vidi i pod: ‘Obrazovanje je u Republici Hrvatskoj svakomu dostupno, pod jednakim uvjetima, u skladu s njegovim sposobnostima’ (Ustav RH, Članak 66.).

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve