Demokracija s otpornicima

Iz Zareza br. 307 (temat Direktno demokratski modeli danas) prenosimo tekst Igora Lasića, novinara samostalnog srpskog tjednika Novosti, o novinarskim praksama u Hrvatskoj te nespremnosti i nevoljkosti hrvatskih medija da prodru u direktnodemokratske prakse.



Isušivanje Hrvatske medijske kaljuže – medijski diskurs i diktatura kapitala



Dok sam svojevremeno, u zlatno doba Ive Sanadera, nakratko pisao za jedan od vodećih naših dnevnika, upao mi je u oko stanoviti značajan pomak u novinskoj praksi, komparirano s ranije utvrđenim stanjem: izostanak gotovo bilo kakve komunikacije između pojedinih, vertikalno ustrojenih redakcijskih instancija. Netko od pomoćnika glavnog urednika prijepodne bi kontaktirao šeficu najvećeg dopisništva, recimo, pa joj nabacio dnevne prohtjeve uredničkog kolegija i rasijano odslušao što ona misli o tome ili eventualnim dodatnim prioritetima, i tako do nimalo boljeg sutra.

Ukoliko bi pak novinar poželio reći urednicima što misli o ovom ili onom predmetu, članku, zadatku, sugestiji, kritici, takvo je općenje naviše išlo još teže, kao da je zakovano gravitacijom. Okomica koju je trebalo svladavati uspinjala se nadalje do vlasnika medijskog koncerna – on doista stoluje na najvišem katu upravne zgrade, kako i priliči – te zatim kroza sljemenu gredu k izvršnoj državnoj vlasti ili krupnijim oglašivačima, negdje visoko u oblacima; na više je slučajeva jasno demonstrirano kako je upravo spomenuti bivši premijer imao kudikamo lakši pristup glavnom uredniku negoli ijedan od nas novinara.


Kvalitete predstavničke i direktne demokracije



A mi bismo sad htjeli da glavne vedete toga istog koncerna razumiju bit demokracije i njezinih raznolikih meandara, rukavaca i mrtvaja, baš kao da stalno žive, i petkom i svetkom, s njezinim idealom u srcu i na monitoru… Mi bismo da npr. Davor Butković shvaća o čemu točno piše kad odmjerava kvalitete predstavničke i direktne demokracije.

Razumijevanje demokracije, vladavine naroda ili općenito baze u analognim društvenim modelima, međutim, zacijelo je podosta otežano u preuzetim uvjetima permanentnog suštinskog poricanja egalitarističkih vrijednosti. Najviše onda kad joj se ime pronosi radi uzurpiranja formalnog legitimiteta vlasti, s mehanizmima odlučivanja pouzdano izmaknutim dosegu najširih slojeva. Drastično njezin smisao potiru i naši sindikati, minirajući najzrelije šanse za referendumskim izjašnjavanjem o radnom zakonodavstvu. Demokracija, i to stranačkopredstavnička, bogomdana kakva jest, uvedena je ovdje prije dva desetljeća po ubrzanom postupku i u paketu s kapitalizmom, ili obrnuto; nijedno od toga dvoga nije otad nijednom ozbiljnije dovedeno u pitanje, a naročito su to rijetko činili hrvatski novinari. Najbolji sistem na svijetu mogao se tako u Hrvatskoj sve do jučer nesmetano baškariti.

S obzirom na zatiranje svake vlastite primisli o iole upotrebljivoj mjeri unutarredakcijske demokracije, s obzirom na smjerno prihvaćenu lobotomiju nad stanjem klasne i cehovske im svijesti, ovdašnji su novinari jednako efikasno poslužili kao marketinški servis navedenih centara moći te tzv. višeg interesa. Pored kapitalizma bez ograničenja i demokracije s ugrađenim otpornicima, isti mediji su ljudima onomad uvalili i epohalnu priču o neminovnosti rata i malne ontološkoj nemogućnosti žrtve da se nađe u poziciji agresora i zločinca… Dvadeset je godina njihov javni potencijal zlorabljen držanjem pokroviteljskog slova na temu akomodiranja u skladu s vrlim novim svijetom, preparirajući javnost do postizanja neosjetljivosti za ma kakvu alternativnu i nearanžiranu društvenu identifikaciju s predznakom subverzivnog.


Nenasilni ljevičarski demonstranti



Ali, onda je nekako došlo do prekida na vezama, ljudi su izašli na ulicu da bi se začuo njihov glas o direktnoj demokraciji – zapravo, demokraciji kao takvoj – a mediji koje obično nazivamo srednjostrujaškima, nemalo su se uzvrpoljili. Počeli su inzistirati na utvrđivanju individualiziranog vodstva uličnih prosvjeda, prokazujući demonstrante kao politički nedorasle jer, nota bene, ne žele da se njima upravlja, ne žele da im se više popuje. Posprdno su likovali zbog spore i mukotrpne artikulacije zajedničke platforme među raznorodnim prosvjedničkim krugovima. Medijima je izbijen dotadašnji monopol na kreiranje prevladavajućeg javnog diskursa, dakle, što je među njima izazvalo nervozu radi povrata društvenog nadzora u isti posjed. Nitko nije tako osjetljiv na činjenicu da netko jednostavno želi misliti svojom glavom, kao sami ovlašteni, službeni opinion makeri.

Jedan od vodećih iz toga soja, ovdje već spomenuti kolega, pritom one koji na ulici protestno ističu zahtjeve protiv kapitalističkog uređenja, naziva ultraljevičarima. A prilično je skandalozno da se u zemlji donedavnog samoupravnog socijalizma – situacije najbliže direktnoj demokraciji, od makar partikularno realiziranih – posve nenasilni ljevičarski demonstranti obilježavaju kao ultrasi, od čega je samo korak do trendovskog etiketiranja istih snaga kao terorističkih. Ipak, bit će da je tu posrijedi razmjerno histerično političko distanciranje od neugodnog raskoraka između vlastite proklamirane i realno uspostavljene pozicije.

Privatni mediji, sad se već može i češće pročitati ili čuti, uglavnom nisu mediji sasvim dostojni žurnalističkog smisla te riječi; oni su više reklamni panoi u korist svog vlasnika i njegovih nenovinskih poslova. Naravno, ima dosta poznatih izuzetaka koji u znatnoj količini uspijevaju nadvladati taj odnos, zahvaljujući nekim drugim društvenim zaštitnim mehanizmima, kao što ima i kontraprimjera (vidi: HRT, Vjesnik), no temeljna kontradikcija iz gornje relacije ostaje netaknutom. A očito se nije lako izdići ponad nje i usprkos privatnom stati u zaštitu javnog interesa i digniteta struke. Naročito poslije usvojene dogme o najboljem sistemu, što je već mnoge naše butkoviće odvuklo u nepopravljiv kvar.

Usred aktualnih prosvjeda, međutim, u izvjesnom trenu je same novinare jedne velike hrvatske redakcije – slučajno baš najkonzervativnije – zapalo da izađu na već živahne ulice. Ali, sad ne više reporterski, nego u obranu svojih radničkih te demokratskih prava… Ničiji rad nije otok, nedruštven i nedodirljiv – naime, ako bar to nauče o sebi i drugima ovom prilikom, isplatit će se muka i njima i društvu u cijelosti.

Igor Lasić

Vezani članci

  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva "Prije svega, nužno je da razumijemo na koji se način akumulacija kapitala historijski odvija kroz mrežu života, a ne na mreži života, kako se to uglavnom tumači. Priroda nije samo stvar, odnosno resurs ili, u slučaju ljudske prirode, izvor neplaćenog ili najamnog rada. Na djelu je puno aktivniji i dinamičniji proces. Kapitalizam prolazi kroz mrežu života i sudjeluje u stvaranju prirode, dok istovremeno mreža života prolazi kroz kapitalizam i oblikuje ga. Radi se o koprodukciji."
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."
  • 31. prosinca 2019. Socijalni transferi na udaru fiskalnog konzervativizma U kontekstu jačanja privatizacijskih tendencija u sustavu primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj i zemljama regije, donosimo intervju iz studenog 2017. godine s filozofom, aktivistom i članom kolektiva Gerusija, drugom i suborcem Ivanom Radenkovićem. Razgovarali smo o posljedicama komercijalizacije državnog apotekarskog sektora u Srbiji na dostupnost lijekova i farmaceutskih usluga te načinima na koje se restriktivna fiskalna politika srpskih vlada odrazila na sustav javnog zdravstva i ostalih socijalnih usluga.
  • 31. prosinca 2019. Seksualni rad nasuprot rada "Prepoznati seksualni rad kao rad za neke je liberalni čin koji se izjednačava s trgovanjem tijelima. Protivno takvoj, pogrešnoj ideji, Morgane Merteuil predlaže razmatranje seksualnog rada kao jednog aspekta reproduktivnog rada radne snage i uspostavlja poveznice koje ujedinjuju kapitalističku proizvodnju, eksploataciju najamnog rada i opresiju nad ženama. Ona zorno prikazuje kako je borba seksualnih radnica moćna poluga koja dovodi u pitanje rad u njegovoj cjelini, te kako represija putem seksualnog rada nije ništa drugo doli oruđe klasne dominacije u internacionalnoj (rasističkoj) podjeli rada i stigmatizaciji prostitutke, koje hrani patrijarhat." Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Ane Mrnarević u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 2019, uz mentorstvo dr. sc. Maje Solar.
  • 31. prosinca 2019. Foucault i revizija liberalizma "Foucaultova predavanja o liberalizmu i neoliberalizmu nisu teorijska slijepa ulica (poput njegovih ranijih eksperimentiranja s arheologijom znanja), dok nam produbljena historijska obrada, proizašla iz drugog vala recepcije, omogućuje da idemo onkraj samog Foucaulta, do ključnih pitanja za suvremenu ljevicu."
  • 31. prosinca 2019. Protiv recikliranja "Individualno recikliranje samo po sebi jednostavno nije dovoljno za spas planeta. Čak i najrevnosniji i najodgovorniji reciklatori, moderne Susan Spotlesses, suočavaju se sa strukturnim preprekama pri smanjivanju svojeg otpadnog otiska. Čak i ako smo svi Susan Spotlesses i sustavi za recikliranje rade besprijekorno, sredstva za proizvodnju američkog industrijskog kapitalizma i dalje će beskonačno generirati otpad koji će sudjelovati u procesu proizvodnje."
  • 31. prosinca 2019. Kurdsko pitanje nekada i danas "Politički kaos koji u posljednje vrijeme dominira Bliskim Istokom izražava se, između ostalog, i nasilnom reaktualizacijom kurdskog pitanja. Kako analizirati opseg kurdskih težnji za autonomijom, neovisnošću i jedinstvom u ovim novim uvjetima? Možemo li analizom zaključiti da ove težnje moraju podržati sve demokratske i progresivne snage u regiji i svijetu?"
  • 31. prosinca 2019. Ekosocijalizam ili klimatski barbarizam U vrijeme degradiranja osnovnih materijalnih uvjeta za uspostavu održivog i pravednog društva, socijalistička ljevica mora redefinirati svoj odnos prema prirodi i neljudskim životinjama, imajući istovremeno u vidu da je zahtjev za univerzalnošću različitih borbi otvorio politički prostor revolucionarnijem djelovanju, koje će moći ponuditi odgovore na trenutnu klimatsku krizu. Donosimo osvrt na 16. konferenciju Historical Materialism “Claps of Thunder: Disaster Communism, Extinction Capitalism and How to Survive Tomorrow”, održanu u studenom u Londonu, s programskim naglascima na promišljanju socijalističke budućnosti u kontekstu globalne ekološke krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve