Demokracija s otpornicima

Iz Zareza br. 307 (temat Direktno demokratski modeli danas) prenosimo tekst Igora Lasića, novinara samostalnog srpskog tjednika Novosti, o novinarskim praksama u Hrvatskoj te nespremnosti i nevoljkosti hrvatskih medija da prodru u direktnodemokratske prakse.



Isušivanje Hrvatske medijske kaljuže – medijski diskurs i diktatura kapitala



Dok sam svojevremeno, u zlatno doba Ive Sanadera, nakratko pisao za jedan od vodećih naših dnevnika, upao mi je u oko stanoviti značajan pomak u novinskoj praksi, komparirano s ranije utvrđenim stanjem: izostanak gotovo bilo kakve komunikacije između pojedinih, vertikalno ustrojenih redakcijskih instancija. Netko od pomoćnika glavnog urednika prijepodne bi kontaktirao šeficu najvećeg dopisništva, recimo, pa joj nabacio dnevne prohtjeve uredničkog kolegija i rasijano odslušao što ona misli o tome ili eventualnim dodatnim prioritetima, i tako do nimalo boljeg sutra.

Ukoliko bi pak novinar poželio reći urednicima što misli o ovom ili onom predmetu, članku, zadatku, sugestiji, kritici, takvo je općenje naviše išlo još teže, kao da je zakovano gravitacijom. Okomica koju je trebalo svladavati uspinjala se nadalje do vlasnika medijskog koncerna – on doista stoluje na najvišem katu upravne zgrade, kako i priliči – te zatim kroza sljemenu gredu k izvršnoj državnoj vlasti ili krupnijim oglašivačima, negdje visoko u oblacima; na više je slučajeva jasno demonstrirano kako je upravo spomenuti bivši premijer imao kudikamo lakši pristup glavnom uredniku negoli ijedan od nas novinara.


Kvalitete predstavničke i direktne demokracije



A mi bismo sad htjeli da glavne vedete toga istog koncerna razumiju bit demokracije i njezinih raznolikih meandara, rukavaca i mrtvaja, baš kao da stalno žive, i petkom i svetkom, s njezinim idealom u srcu i na monitoru… Mi bismo da npr. Davor Butković shvaća o čemu točno piše kad odmjerava kvalitete predstavničke i direktne demokracije.

Razumijevanje demokracije, vladavine naroda ili općenito baze u analognim društvenim modelima, međutim, zacijelo je podosta otežano u preuzetim uvjetima permanentnog suštinskog poricanja egalitarističkih vrijednosti. Najviše onda kad joj se ime pronosi radi uzurpiranja formalnog legitimiteta vlasti, s mehanizmima odlučivanja pouzdano izmaknutim dosegu najširih slojeva. Drastično njezin smisao potiru i naši sindikati, minirajući najzrelije šanse za referendumskim izjašnjavanjem o radnom zakonodavstvu. Demokracija, i to stranačkopredstavnička, bogomdana kakva jest, uvedena je ovdje prije dva desetljeća po ubrzanom postupku i u paketu s kapitalizmom, ili obrnuto; nijedno od toga dvoga nije otad nijednom ozbiljnije dovedeno u pitanje, a naročito su to rijetko činili hrvatski novinari. Najbolji sistem na svijetu mogao se tako u Hrvatskoj sve do jučer nesmetano baškariti.

S obzirom na zatiranje svake vlastite primisli o iole upotrebljivoj mjeri unutarredakcijske demokracije, s obzirom na smjerno prihvaćenu lobotomiju nad stanjem klasne i cehovske im svijesti, ovdašnji su novinari jednako efikasno poslužili kao marketinški servis navedenih centara moći te tzv. višeg interesa. Pored kapitalizma bez ograničenja i demokracije s ugrađenim otpornicima, isti mediji su ljudima onomad uvalili i epohalnu priču o neminovnosti rata i malne ontološkoj nemogućnosti žrtve da se nađe u poziciji agresora i zločinca… Dvadeset je godina njihov javni potencijal zlorabljen držanjem pokroviteljskog slova na temu akomodiranja u skladu s vrlim novim svijetom, preparirajući javnost do postizanja neosjetljivosti za ma kakvu alternativnu i nearanžiranu društvenu identifikaciju s predznakom subverzivnog.


Nenasilni ljevičarski demonstranti



Ali, onda je nekako došlo do prekida na vezama, ljudi su izašli na ulicu da bi se začuo njihov glas o direktnoj demokraciji – zapravo, demokraciji kao takvoj – a mediji koje obično nazivamo srednjostrujaškima, nemalo su se uzvrpoljili. Počeli su inzistirati na utvrđivanju individualiziranog vodstva uličnih prosvjeda, prokazujući demonstrante kao politički nedorasle jer, nota bene, ne žele da se njima upravlja, ne žele da im se više popuje. Posprdno su likovali zbog spore i mukotrpne artikulacije zajedničke platforme među raznorodnim prosvjedničkim krugovima. Medijima je izbijen dotadašnji monopol na kreiranje prevladavajućeg javnog diskursa, dakle, što je među njima izazvalo nervozu radi povrata društvenog nadzora u isti posjed. Nitko nije tako osjetljiv na činjenicu da netko jednostavno želi misliti svojom glavom, kao sami ovlašteni, službeni opinion makeri.

Jedan od vodećih iz toga soja, ovdje već spomenuti kolega, pritom one koji na ulici protestno ističu zahtjeve protiv kapitalističkog uređenja, naziva ultraljevičarima. A prilično je skandalozno da se u zemlji donedavnog samoupravnog socijalizma – situacije najbliže direktnoj demokraciji, od makar partikularno realiziranih – posve nenasilni ljevičarski demonstranti obilježavaju kao ultrasi, od čega je samo korak do trendovskog etiketiranja istih snaga kao terorističkih. Ipak, bit će da je tu posrijedi razmjerno histerično političko distanciranje od neugodnog raskoraka između vlastite proklamirane i realno uspostavljene pozicije.

Privatni mediji, sad se već može i češće pročitati ili čuti, uglavnom nisu mediji sasvim dostojni žurnalističkog smisla te riječi; oni su više reklamni panoi u korist svog vlasnika i njegovih nenovinskih poslova. Naravno, ima dosta poznatih izuzetaka koji u znatnoj količini uspijevaju nadvladati taj odnos, zahvaljujući nekim drugim društvenim zaštitnim mehanizmima, kao što ima i kontraprimjera (vidi: HRT, Vjesnik), no temeljna kontradikcija iz gornje relacije ostaje netaknutom. A očito se nije lako izdići ponad nje i usprkos privatnom stati u zaštitu javnog interesa i digniteta struke. Naročito poslije usvojene dogme o najboljem sistemu, što je već mnoge naše butkoviće odvuklo u nepopravljiv kvar.

Usred aktualnih prosvjeda, međutim, u izvjesnom trenu je same novinare jedne velike hrvatske redakcije – slučajno baš najkonzervativnije – zapalo da izađu na već živahne ulice. Ali, sad ne više reporterski, nego u obranu svojih radničkih te demokratskih prava… Ničiji rad nije otok, nedruštven i nedodirljiv – naime, ako bar to nauče o sebi i drugima ovom prilikom, isplatit će se muka i njima i društvu u cijelosti.

Igor Lasić

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve