Demokracija s otpornicima

Iz Zareza br. 307 (temat Direktno demokratski modeli danas) prenosimo tekst Igora Lasića, novinara samostalnog srpskog tjednika Novosti, o novinarskim praksama u Hrvatskoj te nespremnosti i nevoljkosti hrvatskih medija da prodru u direktnodemokratske prakse.



Isušivanje Hrvatske medijske kaljuže – medijski diskurs i diktatura kapitala



Dok sam svojevremeno, u zlatno doba Ive Sanadera, nakratko pisao za jedan od vodećih naših dnevnika, upao mi je u oko stanoviti značajan pomak u novinskoj praksi, komparirano s ranije utvrđenim stanjem: izostanak gotovo bilo kakve komunikacije između pojedinih, vertikalno ustrojenih redakcijskih instancija. Netko od pomoćnika glavnog urednika prijepodne bi kontaktirao šeficu najvećeg dopisništva, recimo, pa joj nabacio dnevne prohtjeve uredničkog kolegija i rasijano odslušao što ona misli o tome ili eventualnim dodatnim prioritetima, i tako do nimalo boljeg sutra.

Ukoliko bi pak novinar poželio reći urednicima što misli o ovom ili onom predmetu, članku, zadatku, sugestiji, kritici, takvo je općenje naviše išlo još teže, kao da je zakovano gravitacijom. Okomica koju je trebalo svladavati uspinjala se nadalje do vlasnika medijskog koncerna – on doista stoluje na najvišem katu upravne zgrade, kako i priliči – te zatim kroza sljemenu gredu k izvršnoj državnoj vlasti ili krupnijim oglašivačima, negdje visoko u oblacima; na više je slučajeva jasno demonstrirano kako je upravo spomenuti bivši premijer imao kudikamo lakši pristup glavnom uredniku negoli ijedan od nas novinara.


Kvalitete predstavničke i direktne demokracije



A mi bismo sad htjeli da glavne vedete toga istog koncerna razumiju bit demokracije i njezinih raznolikih meandara, rukavaca i mrtvaja, baš kao da stalno žive, i petkom i svetkom, s njezinim idealom u srcu i na monitoru… Mi bismo da npr. Davor Butković shvaća o čemu točno piše kad odmjerava kvalitete predstavničke i direktne demokracije.

Razumijevanje demokracije, vladavine naroda ili općenito baze u analognim društvenim modelima, međutim, zacijelo je podosta otežano u preuzetim uvjetima permanentnog suštinskog poricanja egalitarističkih vrijednosti. Najviše onda kad joj se ime pronosi radi uzurpiranja formalnog legitimiteta vlasti, s mehanizmima odlučivanja pouzdano izmaknutim dosegu najširih slojeva. Drastično njezin smisao potiru i naši sindikati, minirajući najzrelije šanse za referendumskim izjašnjavanjem o radnom zakonodavstvu. Demokracija, i to stranačkopredstavnička, bogomdana kakva jest, uvedena je ovdje prije dva desetljeća po ubrzanom postupku i u paketu s kapitalizmom, ili obrnuto; nijedno od toga dvoga nije otad nijednom ozbiljnije dovedeno u pitanje, a naročito su to rijetko činili hrvatski novinari. Najbolji sistem na svijetu mogao se tako u Hrvatskoj sve do jučer nesmetano baškariti.

S obzirom na zatiranje svake vlastite primisli o iole upotrebljivoj mjeri unutarredakcijske demokracije, s obzirom na smjerno prihvaćenu lobotomiju nad stanjem klasne i cehovske im svijesti, ovdašnji su novinari jednako efikasno poslužili kao marketinški servis navedenih centara moći te tzv. višeg interesa. Pored kapitalizma bez ograničenja i demokracije s ugrađenim otpornicima, isti mediji su ljudima onomad uvalili i epohalnu priču o neminovnosti rata i malne ontološkoj nemogućnosti žrtve da se nađe u poziciji agresora i zločinca… Dvadeset je godina njihov javni potencijal zlorabljen držanjem pokroviteljskog slova na temu akomodiranja u skladu s vrlim novim svijetom, preparirajući javnost do postizanja neosjetljivosti za ma kakvu alternativnu i nearanžiranu društvenu identifikaciju s predznakom subverzivnog.


Nenasilni ljevičarski demonstranti



Ali, onda je nekako došlo do prekida na vezama, ljudi su izašli na ulicu da bi se začuo njihov glas o direktnoj demokraciji – zapravo, demokraciji kao takvoj – a mediji koje obično nazivamo srednjostrujaškima, nemalo su se uzvrpoljili. Počeli su inzistirati na utvrđivanju individualiziranog vodstva uličnih prosvjeda, prokazujući demonstrante kao politički nedorasle jer, nota bene, ne žele da se njima upravlja, ne žele da im se više popuje. Posprdno su likovali zbog spore i mukotrpne artikulacije zajedničke platforme među raznorodnim prosvjedničkim krugovima. Medijima je izbijen dotadašnji monopol na kreiranje prevladavajućeg javnog diskursa, dakle, što je među njima izazvalo nervozu radi povrata društvenog nadzora u isti posjed. Nitko nije tako osjetljiv na činjenicu da netko jednostavno želi misliti svojom glavom, kao sami ovlašteni, službeni opinion makeri.

Jedan od vodećih iz toga soja, ovdje već spomenuti kolega, pritom one koji na ulici protestno ističu zahtjeve protiv kapitalističkog uređenja, naziva ultraljevičarima. A prilično je skandalozno da se u zemlji donedavnog samoupravnog socijalizma – situacije najbliže direktnoj demokraciji, od makar partikularno realiziranih – posve nenasilni ljevičarski demonstranti obilježavaju kao ultrasi, od čega je samo korak do trendovskog etiketiranja istih snaga kao terorističkih. Ipak, bit će da je tu posrijedi razmjerno histerično političko distanciranje od neugodnog raskoraka između vlastite proklamirane i realno uspostavljene pozicije.

Privatni mediji, sad se već može i češće pročitati ili čuti, uglavnom nisu mediji sasvim dostojni žurnalističkog smisla te riječi; oni su više reklamni panoi u korist svog vlasnika i njegovih nenovinskih poslova. Naravno, ima dosta poznatih izuzetaka koji u znatnoj količini uspijevaju nadvladati taj odnos, zahvaljujući nekim drugim društvenim zaštitnim mehanizmima, kao što ima i kontraprimjera (vidi: HRT, Vjesnik), no temeljna kontradikcija iz gornje relacije ostaje netaknutom. A očito se nije lako izdići ponad nje i usprkos privatnom stati u zaštitu javnog interesa i digniteta struke. Naročito poslije usvojene dogme o najboljem sistemu, što je već mnoge naše butkoviće odvuklo u nepopravljiv kvar.

Usred aktualnih prosvjeda, međutim, u izvjesnom trenu je same novinare jedne velike hrvatske redakcije – slučajno baš najkonzervativnije – zapalo da izađu na već živahne ulice. Ali, sad ne više reporterski, nego u obranu svojih radničkih te demokratskih prava… Ničiji rad nije otok, nedruštven i nedodirljiv – naime, ako bar to nauče o sebi i drugima ovom prilikom, isplatit će se muka i njima i društvu u cijelosti.

Igor Lasić

Vezani članci

  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.
  • 31. prosinca 2019. Jugoslavija nije Galsko selo U javnim istupima kojima je cilj afirmacija antifašističkih vrijednosti i Narodnooslobodilačke borbe nerijetko imamo prilike čuti floskule koje prenaglašavaju posebnosti jugoslavenskog partizanskog pokreta. „Partizani su se oslobodili sami“ ili „Jugoslavija je bila jedina oslobođena država u okupiranoj Europi“ najčešće su formulacije ovakvih dezinformacija, a društvenim mrežama kruži i netočna karta koja ih potkrepljuje. Nasuprot takvim tvrdnjama, povijesna je činjenica da su domaći partizani mogli računati na solidarnost i konkretnu pomoć iz drugih zemalja i nikada nisu djelovali posve sami. Negacijom emancipatornih borbi širom svijeta ne činimo uslugu antirevizionističkim naporima u vlastitom dvorištu.
  • 31. prosinca 2019. O diferenciranom jedinstvu prirode i društva Odbacujući dualizam između Prirode i Čovječanstva, Jason W. Moore, historičar okoliša, historijski geograf i docent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta Binghamton te koordinator World Ecology Research Network, preispituje koncept antropocena, prema kojemu je za ekološku krizu kriva ljudska vrsta u cjelini. Nadomještajući ga pojmom kapitalocena, Moore naglašava presudni utjecaj kapitalizma, koji je historijski isprepleten s mrežom života, teži neodrživom ekonomskom rastu te parazitira na besplatnom i jeftinom radu ljudi i ostatka prirode.
  • 31. prosinca 2019. Spašavanje klase od kulturnog zaokreta "Ako se cjelokupno društveno djelovanje fokusira na značenje, prijeti li materijalističkom razmatranju klase propast? Čini se da veliki broj, ako ne i većina društvenih teoretičarki i teoretičara smatra da je tome tako, te da su napustili strukturnu teoriju klase u prilog teoriji koja klasu predstavlja kao kulturni konstrukt. Ovaj rad pokazuje da je moguće prihvatiti temeljne uvide kulturnog zaokreta, istovremeno uvažavajući materijalističku teoriju klasne strukture i klasne formacije."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve