Iskustva njemačkog radničkog suodlučivanja – suodlučivanje u Hrvatskoj, 19.10.2011.

SkriptaTV donosi snimku panela “Iskustva njemačkog radničkog suodlučivanja – suodlučivanje u Hrvatskoj” od 19. listopada 2011. Izlagali su i raspravljali Dietmar Dirmoser – voditelj ureda Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu, Mladen Novosel – predsjednik SSSH, Milan F. Živković – Novo društvo, Mato Lalić – Međunarodni sindikalni projekt ICEM – EMF – IUF, Dragan Bagić – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ana Miličević-Pezelj – SSSH, Darko Šeperić – SSSH i Thomas Dickmann – sindikat IGBCE. U nastavku pročitajte osvrt Mislava Žitka “Radničko suodlučivanje? Pravimo se Englezi…” koji prenosimo iz Novosti.

Radničko suodlučivanje? Pravimo se Englezi…

U Radničkom domu u Zagrebu 19. listopada održana je rasprava o radničkom suodlučivanju. U pristojnim bi društvima, nakon dva desetljeća više ili manje oštrih sukoba između rada i kapitala, nakon različitih stožera za obranu poduzeća, prosvjeda i štrajkova zbog neisplate nadnica i plaća, špekulacija imovinom, neisplaćenih prekovremenih sati itd., odgovor na pitanje živimo li u kapitalizmu bio toliko bjelodan, da bi i samo pitanje postalo suvišno. No, kako se u javnom prostoru postojeće stanje još pokušava nadići izmišljanjem novih imena za već poznate stvari, raspravu o iskustvu njemačkoga radničkog suodlučivanja i mogućim primjenama tog modela u Hrvatskoj treba pozdraviti. Usprkos početnoj simpatiji prema zacrtanoj temi skupa, ne možemo a da ne ostanemo neugodno iznenađeni nedopustivim prigodničarenjem, odnosno količinom vješto sročenih no očito iluzornih tvrdnji.

Đakovština “nije tema”

Skup je otvorio Dietmar Dirmoser, voditelj Zaklade “Friedrich Ebert” u Zagrebu, s pozdravnim govorom u kojem se prigodno osvrnuo na povijest funkcioniranja radničkog suodlučivanja u Njemačkoj. Nakon njega nastupio je predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Mladen Novosel, s izlaganjem u kojem se na osobit način sabralo sve ono što ne valja sa sindikatima u Hrvatskoj. Bez namjere da smisleno uđe u goruću problematiku, Novosel je ustvrdio da je u proteklom razdoblju došlo do degeneracije radničkog suodlučivanja u Hrvatskoj. Istaknuvši da se radnička vijeća u poduzećima ponekad tretiraju kao suparnici sindikatima, predsjednik SSSH-a ponudio je rješenje – jačanje pozicije sindikata svim sredstvima.

Igrom slučaja, u vrijeme održavanja sindikalnog skupa radnici Đakovštine također su održavali skup, ovoga puta prosvjedni. U jednom se trenutku prosvjedna povorka radnika zaustavila ispred Radničkog doma. Buka koju su stvarale zviždaljke i sirene nije se mogla zanemariti, tako da se i sam predsjednik SSSH-a morao osvrnuti na prosvjednike. Novosel je ustvrdio kako je ono što se događa tim ljudima ružno i loše, ali kako to, nažalost, nije tema skupa. Naivni posjetitelj mogao bi zaključiti da je, kada se sve zbroji i oduzme, upravo to tema skupa. No, predsjednik SSSH-a odlučio se čvrsto držati obrasca koji su odavno prigrlili gotovo svi sindikalni vođe. Dakle, načelno podupirati radničku stranu u sukobima s poslodavcima, ali činiti to tako tromo i blijedo da politička impotencija poruke bude osigurana. Uz to, treba probleme odijeliti tako da umjesto temeljnog sukoba kapitala i rada javno vidljivi budu samo pojedinačni prosvjedi, kao izolirani ekscesi bez sistemskog zaleđa. Stoga se možemo složiti s Milanom Živkovićem, koji je na skupu govorio kao predstavnik socijaldemokratske udruge Novo društvo, prema kojem je proteklo tranzicijsko razdoblje obilježeno uspjehom vladajućih poslovno-političkih elita u zauzdavanju radničkih zahtjeva, pri čemu je djelovanje samih sindikata, posebice sindikalnih čelnika, bilo od nezanemariva značaja.

Direktiva Europske komisije

Sindikalist Mato Lalić u kratkom je govoru istaknuo nezadovoljavajuću kvalitetu socijalnog dijaloga u praksi i potrebu da se uravnoteže pozicije radnika i poslodavaca kao preduvjet smislenog pregovaranja. Usprkos dobrim namjerama na kojima je takva pozicija izgrađena, ne možemo se oteti dojmu kako se olako zanemaruje činjenica da su nejednake pregovaračke pozicije strukturno zadane i, štoviše, pojačane utjecajem ekonomske krize.

Središnje mjesto skupa pripalo je Draganu Bagiću, sociologu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je održao predavanje o radničkim vijećima i sindikatima u sklopu problematike položaja rada u privredi. Naglasio je da je u Europi model suodlučivanja iznimka te da ga tako treba i razumjeti. Ne postoji uniformno tržište rada, pa tako nije moguće jednostrano implementirati model suodlučivanja. Bagić je još jednom podsjetio na različite formalizirane oblike prisutnosti radnika u donošenju odluka na razini poduzeća: u industrijskim odnosima razlikujemo prisutnost koja proizlazi iz formalno-pravnog okvira od prisutnosti koja proizlazi iz snage sindikata da se nametne kao faktor u upravljanju poduzećem.

Što se tiče odnosa radničkih vijeća i sindikata, Bagić je naveo tri modela: skandinavski, u kojem sindikati imaju monopol, zatim zemlje u kojima u nekim sektorima dominiraju sindikati a u drugima radnička vijeća te, konačno, dualni model, u kojem postoje i vijeća i sindikati. Direktiva Europske komisije iz 2002. jest prvi pokušaj da se prethodno navedeni industrijski odnosi reguliraju na razini EU-a. Međutim, kako navodi Bagić, direktiva je bila razmjerno neuspješna: prije svega stoga što ona zapravo ne govori neposredno o suodlučivanju te ne postoje formalnih pritisci za njezino provođenje. Drugim riječima, govori općenito o potrebi da se radnici približe upravljanju poduzećem, naglašavajući potrebu informiranja i dijaloga. Budući da nema formalnih pritisaka, svaka je zemlja obavila provedbu čuvajući u najvećoj mjeri postojeće industrijske odnose. Dakle, riječ je o politici najmanjega zajedničkog nazivnika, što su pojedine zemlje, odnosno dominantne snage u tim zemljama, iskoristile na način da se zaobilazi proces konvergencije. One zemlje koje su ranije formirale industrijske odnose prema njemačkom modelu, nisu morale mnogo raditi na dotjerivanju pravnih propisa. Bagić je istaknuo postojanje određene socijalne inercije koja se može mijenjati samo kroz duboke strukturne promjene, iako nije naveo o kakvim je strukturnim promjenama riječ, izbjegavši potencijalno neugodne političke implikacije.

Ništa bez borbe

Ostatak izlaganja bio je podsjetnik na slučaj radničkih vijeća u susjednoj Mađarskoj, gdje su ona podržavana od strane vladajuće elite. Naime, vladajući su procijenili kako su vijeća prihvatljiviji oblik radničkog sudjelovanja, odnosno da je njih moguće lakše izmanipulirati, a to je praksa poznata i u Hrvatskoj. Prema provedenom istraživanju, u približno 500 poduzeća u kojima radnici imaju pravo predstavljanja (dakle, poduzeća sa 20 i više zaposlenika), oko 40 posto ima radnička vijeća. Otprilike sedam posto ima samo vijeća bez sindikata, u 18 posto sindikati su prisutni bez vijeća, a 33 posto ovisi o raspoloženju poslodavca. Dakle, oko 40 posto poduzeća je na samom dnu u pogledu radničkih prava. Sindikati, naglasio je Bagić suptilno, ne obavljaju svoj posao te spadaju u institucije u koje građani imaju ispodprosječno povjerenje. Problem leži u činjenici da se postojeća pravna regulativa uopće ne poštuje. U tom je smislu korisnije tražiti načine da se to promijeni, navodi Bagić, nego insistirati na donošenju novih pravila koja će također ostati mrtvo slovo na papiru. Korporativistički model, koji leži u pozadini mehanizma suodlučivanja, ne postoji u zemljama jugoistočne Europe, pa je iluzorno očekivati da bi suodlučivanje moglo biti lako uvedeno, bez ozbiljne borbe.

Nakon Bagića, Ana Pezelj i Darko Šeperić predstavili su svoje istraživanje o radničkim vijećima. Naglasili su da je Zakon o radu (ZOR) neadekvatno postavio funkcioniranje radničkih vijeća. Budući da tek dvadeset i više radnika unutar jednog poduzeća ima pravo osnovati radničko vijeće, poslodavci su oprezni da im pojedine sastavnice ne budu veće od tog broja. Milan Živković je u kasnijem neformalnom razgovoru ispravno uočio paradoks da se s jedne strane svi zalažu za malo i srednje poduzetništvo, a s druge strane radničko predstavljanje može smisleno postojati jedino u velikim poduzećima.

Slovenski primjer

Ana Pezelj i Darko Šeperić navode da, osim što suodlučivanje u Hrvatskoj nije zaživjelo kako treba, drugi aspekti ZOR-a također ne valjaju. Obveza obavještavanja postoji samo na papiru i nitko u stvarnosti ne vodi računa kako se ona provodi. U nekoliko navrata Ana Pezelj se požalila na nedostatak podataka o radničkim vijećima, osobito na nepostojanje obrasca koji bi članovi pojedinih vijeća ispunjavali, a iz čega bi se moglo vidjeti što se događa u pojedinim poduzećima. Stavka o savjetovanju s vijećem prije donošenja važnih odluka također se provodi samo formalno. Ona je u tom smislu navela živopisni primjer slovenskog poduzeća koje je sklopilo posao s Peugeotom: radnici su od poslodavca zatražili obavijesti o sklopljenom poslu, a udovoljeno im je tako što im je poslano 250 stranica teksta na francuskom jeziku.

Završna diskusija nakon izlaganja bila je, nažalost, izuzetno kratka. Ipak, dvije sindikalistkinje, iz Sindikata metalaca i Sindikata trgovine, u kratkom su vremenu odlično izložile ključne sindikalne slabosti. Predstavnica Sindikata trgovine ustvrdila je da dilema između kolektivnog ugovora ili gotovih zakonskih rješenja nije od primarne važnosti. Naime, glavna je poteškoća prestrašeno i nezainteresirano članstvo i radništvo općenito. Dakle, riječ je o problemu političke subjektivizacije, kako bi neki rekli. Na sličnom je tragu bila i predstavnica Sindikata metalaca, koja se osvrnula na problem slabe pozicije radništva i osipanja sindikalnog članstva.

Čini se da se spuštamo po osi sindikalne hijerarhije i da društvena dimenzija odnosa radništva i poslodavaca postaje razvidnija, što može biti razlog zrnu optimizma u dosad besperspektivnoj žabokrečini u kojoj je medijska promocija sindikalnih vođa uvijek bila važnija od sindikalnih poslova.

Mislav Žitko, preuzeto iz Novosti br. 623

Vezani članci

  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve