Iskustva njemačkog radničkog suodlučivanja – suodlučivanje u Hrvatskoj, 19.10.2011.

U Radničkom domu u Zagrebu 19. listopada održana je rasprava o radničkom suodlučivanju. U pristojnim bi društvima, nakon dva desetljeća više ili manje oštrih sukoba između rada i kapitala, nakon različitih stožera za obranu poduzeća, prosvjeda i štrajkova zbog neisplate nadnica i plaća, špekulacija imovinom, neisplaćenih prekovremenih sati itd., odgovor na pitanje živimo li u kapitalizmu bio toliko bjelodan, da bi i samo pitanje postalo suvišno. No, kako se u javnom prostoru postojeće stanje još pokušava nadići izmišljanjem novih imena za već poznate stvari, raspravu o iskustvu njemačkoga radničkog suodlučivanja i mogućim primjenama tog modela u Hrvatskoj treba pozdraviti. Usprkos početnoj simpatiji prema zacrtanoj temi skupa, ne možemo a da ne ostanemo neugodno iznenađeni nedopustivim prigodničarenjem, odnosno količinom vješto sročenih no očito iluzornih tvrdnji.


Skup je otvorio Dietmar Dirmoser, voditelj Zaklade “Friedrich Ebert” u Zagrebu, s pozdravnim govorom u kojem se prigodno osvrnuo na povijest funkcioniranja radničkog suodlučivanja u Njemačkoj. Nakon njega nastupio je predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Mladen Novosel, s izlaganjem u kojem se na osobit način sabralo sve ono što ne valja sa sindikatima u Hrvatskoj. Bez namjere da smisleno uđe u goruću problematiku, Novosel je ustvrdio da je u proteklom razdoblju došlo do degeneracije radničkog suodlučivanja u Hrvatskoj. Istaknuvši da se radnička vijeća u poduzećima ponekad tretiraju kao suparnici sindikatima, predsjednik SSSH-a ponudio je rješenje – jačanje pozicije sindikata svim sredstvima.

Igrom slučaja, u vrijeme održavanja sindikalnog skupa radnici Đakovštine također su održavali skup, ovoga puta prosvjedni. U jednom se trenutku prosvjedna povorka radnika zaustavila ispred Radničkog doma. Buka koju su stvarale zviždaljke i sirene nije se mogla zanemariti, tako da se i sam predsjednik SSSH-a morao osvrnuti na prosvjednike. Novosel je ustvrdio kako je ono što se događa tim ljudima ružno i loše, ali kako to, nažalost, nije tema skupa. Naivni posjetitelj mogao bi zaključiti da je, kada se sve zbroji i oduzme, upravo to tema skupa. No, predsjednik SSSH-a odlučio se čvrsto držati obrasca koji su odavno prigrlili gotovo svi sindikalni vođe. Dakle, načelno podupirati radničku stranu u sukobima s poslodavcima, ali činiti to tako tromo i blijedo da politička impotencija poruke bude osigurana. Uz to, treba probleme odijeliti tako da umjesto temeljnog sukoba kapitala i rada javno vidljivi budu samo pojedinačni prosvjedi, kao izolirani ekscesi bez sistemskog zaleđa. Stoga se možemo složiti s Milanom Živkovićem, koji je na skupu govorio kao predstavnik socijaldemokratske udruge Novo društvo, prema kojem je proteklo tranzicijsko razdoblje obilježeno uspjehom vladajućih poslovno-političkih elita u zauzdavanju radničkih zahtjeva, pri čemu je djelovanje samih sindikata, posebice sindikalnih čelnika, bilo od nezanemariva značaja.


Sindikalist Mato Lalić u kratkom je govoru istaknuo nezadovoljavajuću kvalitetu socijalnog dijaloga u praksi i potrebu da se uravnoteže pozicije radnika i poslodavaca kao preduvjet smislenog pregovaranja. Usprkos dobrim namjerama na kojima je takva pozicija izgrađena, ne možemo se oteti dojmu kako se olako zanemaruje činjenica da su nejednake pregovaračke pozicije strukturno zadane i, štoviše, pojačane utjecajem ekonomske krize.

Središnje mjesto skupa pripalo je Draganu Bagiću, sociologu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je održao predavanje o radničkim vijećima i sindikatima u sklopu problematike položaja rada u privredi. Naglasio je da je u Europi model suodlučivanja iznimka te da ga tako treba i razumjeti. Ne postoji uniformno tržište rada, pa tako nije moguće jednostrano implementirati model suodlučivanja. Bagić je još jednom podsjetio na različite formalizirane oblike prisutnosti radnika u donošenju odluka na razini poduzeća: u industrijskim odnosima razlikujemo prisutnost koja proizlazi iz formalno-pravnog okvira od prisutnosti koja proizlazi iz snage sindikata da se nametne kao faktor u upravljanju poduzećem.

Što se tiče odnosa radničkih vijeća i sindikata, Bagić je naveo tri modela: skandinavski, u kojem sindikati imaju monopol, zatim zemlje u kojima u nekim sektorima dominiraju sindikati a u drugima radnička vijeća te, konačno, dualni model, u kojem postoje i vijeća i sindikati. Direktiva Europske komisije iz 2002. jest prvi pokušaj da se prethodno navedeni industrijski odnosi reguliraju na razini EU-a. Međutim, kako navodi Bagić, direktiva je bila razmjerno neuspješna: prije svega stoga što ona zapravo ne govori neposredno o suodlučivanju te ne postoje formalnih pritisci za njezino provođenje. Drugim riječima, govori općenito o potrebi da se radnici približe upravljanju poduzećem, naglašavajući potrebu informiranja i dijaloga. Budući da nema formalnih pritisaka, svaka je zemlja obavila provedbu čuvajući u najvećoj mjeri postojeće industrijske odnose. Dakle, riječ je o politici najmanjega zajedničkog nazivnika, što su pojedine zemlje, odnosno dominantne snage u tim zemljama, iskoristile na način da se zaobilazi proces konvergencije. One zemlje koje su ranije formirale industrijske odnose prema njemačkom modelu, nisu morale mnogo raditi na dotjerivanju pravnih propisa. Bagić je istaknuo postojanje određene socijalne inercije koja se može mijenjati samo kroz duboke strukturne promjene, iako nije naveo o kakvim je strukturnim promjenama riječ, izbjegavši potencijalno neugodne političke implikacije.


Ostatak izlaganja bio je podsjetnik na slučaj radničkih vijeća u susjednoj Mađarskoj, gdje su ona podržavana od strane vladajuće elite. Naime, vladajući su procijenili kako su vijeća prihvatljiviji oblik radničkog sudjelovanja, odnosno da je njih moguće lakše izmanipulirati, a to je praksa poznata i u Hrvatskoj. Prema provedenom istraživanju, u približno 500 poduzeća u kojima radnici imaju pravo predstavljanja (dakle, poduzeća sa 20 i više zaposlenika), oko 40 posto ima radnička vijeća. Otprilike sedam posto ima samo vijeća bez sindikata, u 18 posto sindikati su prisutni bez vijeća, a 33 posto ovisi o raspoloženju poslodavca. Dakle, oko 40 posto poduzeća je na samom dnu u pogledu radničkih prava. Sindikati, naglasio je Bagić suptilno, ne obavljaju svoj posao te spadaju u institucije u koje građani imaju ispodprosječno povjerenje. Problem leži u činjenici da se postojeća pravna regulativa uopće ne poštuje. U tom je smislu korisnije tražiti načine da se to promijeni, navodi Bagić, nego insistirati na donošenju novih pravila koja će također ostati mrtvo slovo na papiru. Korporativistički model, koji leži u pozadini mehanizma suodlučivanja, ne postoji u zemljama jugoistočne Europe, pa je iluzorno očekivati da bi suodlučivanje moglo biti lako uvedeno, bez ozbiljne borbe.

Nakon Bagića, Ana Pezelj i Darko Šeperić predstavili su svoje istraživanje o radničkim vijećima. Naglasili su da je Zakon o radu (ZOR) neadekvatno postavio funkcioniranje radničkih vijeća. Budući da tek dvadeset i više radnika unutar jednog poduzeća ima pravo osnovati radničko vijeće, poslodavci su oprezni da im pojedine sastavnice ne budu veće od tog broja. Milan Živković je u kasnijem neformalnom razgovoru ispravno uočio paradoks da se s jedne strane svi zalažu za malo i srednje poduzetništvo, a s druge strane radničko predstavljanje može smisleno postojati jedino u velikim poduzećima.


Ana Pezelj i Darko Šeperić navode da, osim što suodlučivanje u Hrvatskoj nije zaživjelo kako treba, drugi aspekti ZOR-a također ne valjaju. Obveza obavještavanja postoji samo na papiru i nitko u stvarnosti ne vodi računa kako se ona provodi. U nekoliko navrata Ana Pezelj se požalila na nedostatak podataka o radničkim vijećima, osobito na nepostojanje obrasca koji bi članovi pojedinih vijeća ispunjavali, a iz čega bi se moglo vidjeti što se događa u pojedinim poduzećima. Stavka o savjetovanju s vijećem prije donošenja važnih odluka također se provodi samo formalno. Ona je u tom smislu navela živopisni primjer slovenskog poduzeća koje je sklopilo posao s Peugeotom: radnici su od poslodavca zatražili obavijesti o sklopljenom poslu, a udovoljeno im je tako što im je poslano 250 stranica teksta na francuskom jeziku.

Završna diskusija nakon izlaganja bila je, nažalost, izuzetno kratka. Ipak, dvije sindikalistkinje, iz Sindikata metalaca i Sindikata trgovine, u kratkom su vremenu odlično izložile ključne sindikalne slabosti. Predstavnica Sindikata trgovine ustvrdila je da dilema između kolektivnog ugovora ili gotovih zakonskih rješenja nije od primarne važnosti. Naime, glavna je poteškoća prestrašeno i nezainteresirano članstvo i radništvo općenito. Dakle, riječ je o problemu političke subjektivizacije, kako bi neki rekli. Na sličnom je tragu bila i predstavnica Sindikata metalaca, koja se osvrnula na problem slabe pozicije radništva i osipanja sindikalnog članstva.

Čini se da se spuštamo po osi sindikalne hijerarhije i da društvena dimenzija odnosa radništva i poslodavaca postaje razvidnija, što može biti razlog zrnu optimizma u dosad besperspektivnoj žabokrečini u kojoj je medijska promocija sindikalnih vođa uvijek bila važnija od sindikalnih poslova.