Iskustva njemačkog radničkog suodlučivanja – suodlučivanje u Hrvatskoj, 19.10.2011.

SkriptaTV donosi snimku panela “Iskustva njemačkog radničkog suodlučivanja – suodlučivanje u Hrvatskoj” od 19. listopada 2011. Izlagali su i raspravljali Dietmar Dirmoser – voditelj ureda Zaklade Friedrich Ebert u Zagrebu, Mladen Novosel – predsjednik SSSH, Milan F. Živković – Novo društvo, Mato Lalić – Međunarodni sindikalni projekt ICEM – EMF – IUF, Dragan Bagić – Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Ana Miličević-Pezelj – SSSH, Darko Šeperić – SSSH i Thomas Dickmann – sindikat IGBCE. U nastavku pročitajte osvrt Mislava Žitka “Radničko suodlučivanje? Pravimo se Englezi…” koji prenosimo iz Novosti.




Radničko suodlučivanje? Pravimo se Englezi…

U Radničkom domu u Zagrebu 19. listopada održana je rasprava o radničkom suodlučivanju. U pristojnim bi društvima, nakon dva desetljeća više ili manje oštrih sukoba između rada i kapitala, nakon različitih stožera za obranu poduzeća, prosvjeda i štrajkova zbog neisplate nadnica i plaća, špekulacija imovinom, neisplaćenih prekovremenih sati itd., odgovor na pitanje živimo li u kapitalizmu bio toliko bjelodan, da bi i samo pitanje postalo suvišno. No, kako se u javnom prostoru postojeće stanje još pokušava nadići izmišljanjem novih imena za već poznate stvari, raspravu o iskustvu njemačkoga radničkog suodlučivanja i mogućim primjenama tog modela u Hrvatskoj treba pozdraviti. Usprkos početnoj simpatiji prema zacrtanoj temi skupa, ne možemo a da ne ostanemo neugodno iznenađeni nedopustivim prigodničarenjem, odnosno količinom vješto sročenih no očito iluzornih tvrdnji.

Đakovština “nije tema”

Skup je otvorio Dietmar Dirmoser, voditelj Zaklade “Friedrich Ebert” u Zagrebu, s pozdravnim govorom u kojem se prigodno osvrnuo na povijest funkcioniranja radničkog suodlučivanja u Njemačkoj. Nakon njega nastupio je predsjednik Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) Mladen Novosel, s izlaganjem u kojem se na osobit način sabralo sve ono što ne valja sa sindikatima u Hrvatskoj. Bez namjere da smisleno uđe u goruću problematiku, Novosel je ustvrdio da je u proteklom razdoblju došlo do degeneracije radničkog suodlučivanja u Hrvatskoj. Istaknuvši da se radnička vijeća u poduzećima ponekad tretiraju kao suparnici sindikatima, predsjednik SSSH-a ponudio je rješenje – jačanje pozicije sindikata svim sredstvima.

Igrom slučaja, u vrijeme održavanja sindikalnog skupa radnici Đakovštine također su održavali skup, ovoga puta prosvjedni. U jednom se trenutku prosvjedna povorka radnika zaustavila ispred Radničkog doma. Buka koju su stvarale zviždaljke i sirene nije se mogla zanemariti, tako da se i sam predsjednik SSSH-a morao osvrnuti na prosvjednike. Novosel je ustvrdio kako je ono što se događa tim ljudima ružno i loše, ali kako to, nažalost, nije tema skupa. Naivni posjetitelj mogao bi zaključiti da je, kada se sve zbroji i oduzme, upravo to tema skupa. No, predsjednik SSSH-a odlučio se čvrsto držati obrasca koji su odavno prigrlili gotovo svi sindikalni vođe. Dakle, načelno podupirati radničku stranu u sukobima s poslodavcima, ali činiti to tako tromo i blijedo da politička impotencija poruke bude osigurana. Uz to, treba probleme odijeliti tako da umjesto temeljnog sukoba kapitala i rada javno vidljivi budu samo pojedinačni prosvjedi, kao izolirani ekscesi bez sistemskog zaleđa. Stoga se možemo složiti s Milanom Živkovićem, koji je na skupu govorio kao predstavnik socijaldemokratske udruge Novo društvo, prema kojem je proteklo tranzicijsko razdoblje obilježeno uspjehom vladajućih poslovno-političkih elita u zauzdavanju radničkih zahtjeva, pri čemu je djelovanje samih sindikata, posebice sindikalnih čelnika, bilo od nezanemariva značaja.

Direktiva Europske komisije

Sindikalist Mato Lalić u kratkom je govoru istaknuo nezadovoljavajuću kvalitetu socijalnog dijaloga u praksi i potrebu da se uravnoteže pozicije radnika i poslodavaca kao preduvjet smislenog pregovaranja. Usprkos dobrim namjerama na kojima je takva pozicija izgrađena, ne možemo se oteti dojmu kako se olako zanemaruje činjenica da su nejednake pregovaračke pozicije strukturno zadane i, štoviše, pojačane utjecajem ekonomske krize.

Središnje mjesto skupa pripalo je Draganu Bagiću, sociologu s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je održao predavanje o radničkim vijećima i sindikatima u sklopu problematike položaja rada u privredi. Naglasio je da je u Europi model suodlučivanja iznimka te da ga tako treba i razumjeti. Ne postoji uniformno tržište rada, pa tako nije moguće jednostrano implementirati model suodlučivanja. Bagić je još jednom podsjetio na različite formalizirane oblike prisutnosti radnika u donošenju odluka na razini poduzeća: u industrijskim odnosima razlikujemo prisutnost koja proizlazi iz formalno-pravnog okvira od prisutnosti koja proizlazi iz snage sindikata da se nametne kao faktor u upravljanju poduzećem.

Što se tiče odnosa radničkih vijeća i sindikata, Bagić je naveo tri modela: skandinavski, u kojem sindikati imaju monopol, zatim zemlje u kojima u nekim sektorima dominiraju sindikati a u drugima radnička vijeća te, konačno, dualni model, u kojem postoje i vijeća i sindikati. Direktiva Europske komisije iz 2002. jest prvi pokušaj da se prethodno navedeni industrijski odnosi reguliraju na razini EU-a. Međutim, kako navodi Bagić, direktiva je bila razmjerno neuspješna: prije svega stoga što ona zapravo ne govori neposredno o suodlučivanju te ne postoje formalnih pritisci za njezino provođenje. Drugim riječima, govori općenito o potrebi da se radnici približe upravljanju poduzećem, naglašavajući potrebu informiranja i dijaloga. Budući da nema formalnih pritisaka, svaka je zemlja obavila provedbu čuvajući u najvećoj mjeri postojeće industrijske odnose. Dakle, riječ je o politici najmanjega zajedničkog nazivnika, što su pojedine zemlje, odnosno dominantne snage u tim zemljama, iskoristile na način da se zaobilazi proces konvergencije. One zemlje koje su ranije formirale industrijske odnose prema njemačkom modelu, nisu morale mnogo raditi na dotjerivanju pravnih propisa. Bagić je istaknuo postojanje određene socijalne inercije koja se može mijenjati samo kroz duboke strukturne promjene, iako nije naveo o kakvim je strukturnim promjenama riječ, izbjegavši potencijalno neugodne političke implikacije.

Ništa bez borbe

Ostatak izlaganja bio je podsjetnik na slučaj radničkih vijeća u susjednoj Mađarskoj, gdje su ona podržavana od strane vladajuće elite. Naime, vladajući su procijenili kako su vijeća prihvatljiviji oblik radničkog sudjelovanja, odnosno da je njih moguće lakše izmanipulirati, a to je praksa poznata i u Hrvatskoj. Prema provedenom istraživanju, u približno 500 poduzeća u kojima radnici imaju pravo predstavljanja (dakle, poduzeća sa 20 i više zaposlenika), oko 40 posto ima radnička vijeća. Otprilike sedam posto ima samo vijeća bez sindikata, u 18 posto sindikati su prisutni bez vijeća, a 33 posto ovisi o raspoloženju poslodavca. Dakle, oko 40 posto poduzeća je na samom dnu u pogledu radničkih prava. Sindikati, naglasio je Bagić suptilno, ne obavljaju svoj posao te spadaju u institucije u koje građani imaju ispodprosječno povjerenje. Problem leži u činjenici da se postojeća pravna regulativa uopće ne poštuje. U tom je smislu korisnije tražiti načine da se to promijeni, navodi Bagić, nego insistirati na donošenju novih pravila koja će također ostati mrtvo slovo na papiru. Korporativistički model, koji leži u pozadini mehanizma suodlučivanja, ne postoji u zemljama jugoistočne Europe, pa je iluzorno očekivati da bi suodlučivanje moglo biti lako uvedeno, bez ozbiljne borbe.

Nakon Bagića, Ana Pezelj i Darko Šeperić predstavili su svoje istraživanje o radničkim vijećima. Naglasili su da je Zakon o radu (ZOR) neadekvatno postavio funkcioniranje radničkih vijeća. Budući da tek dvadeset i više radnika unutar jednog poduzeća ima pravo osnovati radničko vijeće, poslodavci su oprezni da im pojedine sastavnice ne budu veće od tog broja. Milan Živković je u kasnijem neformalnom razgovoru ispravno uočio paradoks da se s jedne strane svi zalažu za malo i srednje poduzetništvo, a s druge strane radničko predstavljanje može smisleno postojati jedino u velikim poduzećima.

Slovenski primjer

Ana Pezelj i Darko Šeperić navode da, osim što suodlučivanje u Hrvatskoj nije zaživjelo kako treba, drugi aspekti ZOR-a također ne valjaju. Obveza obavještavanja postoji samo na papiru i nitko u stvarnosti ne vodi računa kako se ona provodi. U nekoliko navrata Ana Pezelj se požalila na nedostatak podataka o radničkim vijećima, osobito na nepostojanje obrasca koji bi članovi pojedinih vijeća ispunjavali, a iz čega bi se moglo vidjeti što se događa u pojedinim poduzećima. Stavka o savjetovanju s vijećem prije donošenja važnih odluka također se provodi samo formalno. Ona je u tom smislu navela živopisni primjer slovenskog poduzeća koje je sklopilo posao s Peugeotom: radnici su od poslodavca zatražili obavijesti o sklopljenom poslu, a udovoljeno im je tako što im je poslano 250 stranica teksta na francuskom jeziku.

Završna diskusija nakon izlaganja bila je, nažalost, izuzetno kratka. Ipak, dvije sindikalistkinje, iz Sindikata metalaca i Sindikata trgovine, u kratkom su vremenu odlično izložile ključne sindikalne slabosti. Predstavnica Sindikata trgovine ustvrdila je da dilema između kolektivnog ugovora ili gotovih zakonskih rješenja nije od primarne važnosti. Naime, glavna je poteškoća prestrašeno i nezainteresirano članstvo i radništvo općenito. Dakle, riječ je o problemu političke subjektivizacije, kako bi neki rekli. Na sličnom je tragu bila i predstavnica Sindikata metalaca, koja se osvrnula na problem slabe pozicije radništva i osipanja sindikalnog članstva.

Čini se da se spuštamo po osi sindikalne hijerarhije i da društvena dimenzija odnosa radništva i poslodavaca postaje razvidnija, što može biti razlog zrnu optimizma u dosad besperspektivnoj žabokrečini u kojoj je medijska promocija sindikalnih vođa uvijek bila važnija od sindikalnih poslova.

Mislav Žitko, preuzeto iz Novosti br. 623

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve