Povratak Oslobođenju – Pobuna u gradu Ain Saleh

Veliki prosvjedi protiv eksploatacije plina metodom frackinga u alžirskom gradu Ain Saleh nagovještavaju drugačiji odnos prema upravljanju zajedničkim resursima i predstavljaju dosad najsnažniji otpor korporacijskom prisvajanju resursa u Africi. “Ovo je drugi put da je zbog plinskih tvrtki došlo do snažne pobune u Ain Salahu – prvi put se to dogodilo 2002. zbog velikog razmjera nezaposlenosti i strogih zahtjeva stranih plinskih tvrtki. Ekonomski problem stoji rame uz rame s onim ekološkim, jer civilno društvo traži bolje načine održivog življenja izvan kontrole korumpiranih stranih multinacionalnih kompanija i udaljene vlade.”



Grad Ain Salah nalazi se u Sahari, otprilike 1200 kilometara južno od grada Alžira. Njegova smještenost u pustinjskoj oazi oslanja se na osjetljivi sustav podzemnog vodonosnog sloja koji se proteže od južnog Alžira do Tunisa i Libije, a preklapa se s najmanje četiri aktivna polja plina iz škriljevca. Na tom je području 2013. započela proizvodnja plina metodom frackinga (hidrauličkog frakturiranja), a ubrzo se razvio masovni pokret koji se protivi toj praksi.

Ovaj novi val pobuna protiv crpljenja i eksploatacije resursa u posljednjih se nekoliko mjeseci javlja i u drugim zemljama, primjerice u Burkini Faso. Od početka financijske krize 2008. godine, kada se pojačala globalna težnja za ekstrakcijom resursa (od zlata preko poljoprivrednih proizvoda do fosilnih goriva), došlo je do raširenog i rastućeg izvlaštenja u Africi.
Ain Salah je od Nove godine, četiri dana nakon što je najavljen početak frackinga u blizini grada, prestao funkcionirati na dotad uobičajen način. Trgovačke aktivnosti i upravljanje gradom prestali su s uobičajenim radom, a započeo je dugotrajni sit-in na glavnom trgu, uz nekoliko masovnih okupljanja
Ove pobune sa sobom nose i revolucionarni sentiment, onaj koji je Alžiru omogućio da izbori neovisnost od Francuske i pokrenuo val oslobodilačkih pokreta protiv kolonijalizma diljem Afrike.

Ain Salah je od Nove godine, četiri dana nakon što je najavljen početak frackinga u blizini grada, prestao funkcionirati na dotad uobičajen način. Trgovačke aktivnosti i upravljanje gradom prestali su s uobičajenim radom, a započela je dugotrajna okupacija tj. sit-in na glavnom trgu, uz nekoliko masovnih okupljanja stanovnika ovog grada. Objavljeni su video i fotografski dokazi koji otkrivaju velika zagađenja i kontaminaciju izvora vode, što je potaknulo pobunu i dovelo do stava stanovništva da fracking mora biti zaustavljen.

Među tvrtkama koje su najviše uključene u eksploataciju plina iz škriljevca u Alžiru nalaze se Halliburton i najveća francuska naftna tvrtka Total. Nakon što je sudskom nagodbom zaključen veliki slučaj podmićivanja u Nigeriji 2010., Halliburton (vodeća tvrtka za opremu, logistiku i usluge pri proizvodnji nafte u svijetu) se 2012. posvetio Africi u potrazi za povećanom eksploatacijom plina. Kako je fracking počeo usporavati u SAD-u, Alžir mu je postao prvenstveni cilj jer je riječ o zemlji s drugim po redu najvećim dokazanim rezervama plina u Africi.

Total je pak prisvojio naftna polja u Libiji nakon invazije NATO-a koja je srušila vladu Muamara Gadafija 2011. godine. No kolaps državne infrastrukture koji je uslijedio znatno je usporio nekad snažnu naftnu industriju te zemlje. U prosincu 2013. libijska Nacionalna naftna kompanija objavila je namjere jačanja gospodarstva dopuštanjem stranim korporacijama poput Totala da započnu operacije frackinga.
Dvije tvrtke pokušavaju prigrabiti alžirske rezerve plina. Ukupna aktiva Halliburton i Totala zajedno iznose približno 40 posto BDP-a Alžira, a predsjednik Alžira, ostarjeli Abdelaziz Bouteflika, nije pokazao nikakav otpor njihovim potezima usmjerenim na eksploataciju tog resursa

Izbijanje ratnog nasilja u Libiji imalo je teške posljedice po Mali, jer su naoružani militanti iz Libije nagrnuli u tu zemlju i potpomogli separatističku pobunu Tuarega koja je izbila godinu dana kasnije. Uz stotine tisuća raseljenih zbog katastrofe koja je uslijedila, rastući su nemiri bili pojačani i teškom sušom te nedavnom epidemijom ebole. Sve je to za posljedicu imalo veliko pogoršanje ekonomskih uvjeta. Došlo je do ironičnog zaokreta u kojem je tvrtka Halliburton bila prisiljena smanjiti broj zaposlenika za tisuću u prosincu prošle godine, zbog, kako su tvrdili, previranja u zapadnoj Africi – a to je previranje, pak, velikim dijelom bilo rezultat francuske vojne intervencije u Maliju u korist tvrtke Total i njenog pristupa prirodnim resursima.

Sada te dvije tvrtke pokušavaju prigrabiti alžirske rezerve plina. Ukupna aktiva Halliburton i Totala zajedno iznose približno 40 posto BDP-a Alžira, a predsjednik Alžira, ostarjeli Abdelaziz Bouteflika, nije pokazao nikakav otpor njihovim potezima usmjerenim na eksploataciju tog resursa. Bouteflika, koji je sada u svome četvrtom mandatu, ima najduži predsjednički staž u povijesti Alžira. Prebrodio je značajne prosvjede koji su 2010. i 2012. tražili njegovu smjenu, a danas se suočava s pokretom koji se proteže od Ain Salaha do grada Alžira i koji poziva na drugačiji pristup javnom upravljanju prirodnim resursima.

Povratak Oslobođenju

Ovaj drugačiji pristup manifestirao se 24. veljače, kada se gotovo cijeli grad Ain Salah, otprilike 40.000 ljudi, okupio na trgu koji je preimenovan u Trg Somoud tj. Trg otpora. Na taj su način obilježili 44. godišnjicu nacionalizacije fosilnih goriva koju je proveo bivši predsjednik Boumediene. No novi pristup nije samo naklonjen tome da eksploataciju provodi državna naftna tvrtka; ljudi Ain Salaha najviše su zabrinuti zagađenjem njihova osjetljiva vodonosnika, koje ugrožava opstanak tog grada.
Novi pristup nije samo naklonjen tome da eksploataciju provodi državna naftna tvrtka; ljudi Ain Salaha najviše su zabrinuti zagađenjem njihova osjetljiva vodonosnika, koje ugrožava opstanak tog grada

Borba se ne tiče samo Ain Salaha – masovni su se prosvjedi 24. veljače protezali od grada Ouragla do grada Alžira. Ovi prosvjedi suprotstavljaju se zabrani prosvjedovanja koja je na snazi još od kraja strašnog građanskog rata koji je između 1991. i 2002. godine stajao života više od 150.000 ljudi. Iako mnogi smatraju Boutefliku junakom koji je doprinio zaustavljanju rata, njegov je režim sada doveden u pitanje uslijed rastućeg protivljenja naroda ekstrakciji resursa. Postoji zabrinutost da bi pobuna mogla potaknuti novi građanski rat (kojeg bi Halliburton i Total mogli pokušati iskoristiti za svoje ciljeve), zbog čega policija oštro reagira na prosvjede.

Policijski su službenici pokušali spriječili prosvjed u Alžiru 24. veljače, uhitivši otprilike 50 prosvjednika na dan kada se održavalo nacionalno obilježavanje 44. godišnjice nacionalizacije, a istoga je dana Bouteflikin savjetnik, M. Boughazi, na državnoj televiziji pročitao 20-minutnu izjavu koja je uključivala sljedeći poziv: “plin iz škriljevca je dar od Boga, a naša je dužnost eksploatirati ga.”

Uslijed tenzije koja je trajala ostatak tog tjedna prosvjedi su postali nasilni. Kad je skupina aktivista došla do Halliburtonove baze u Ain Salahu kako bi prosvjedovala, naišla je na rasističke provokacije policije koja je nasilnim uhićenjima nastavila provoditi mjere odmazde. Prosvjednici su reagirali na opresivne mjere okupivši se pred policijskom stanicom. Na to je policija uzvratila velikim količinama suzavca i gumenih metaka. Policijsko nasilje odvijalo se i na Trgu otpora – policija je uništila mjesto okupljanja i spalila šatore, a tijekom sljedećih nekoliko dana uhićeno je nekoliko stotina ljudi i nanesen velik broj ozljeda prosvjednicima koji su uglavnom mirno prosvjedovali.
Pravi problemi s kojima se Alžir suočava vezani su uz nisku vrijednost petrodolara i rastuću nedostupnost rezervi nafte i plina bez upotrebe nekonvencionalnih metoda crpljenja poput frackinga. Pritom treba napomenuti da plinske tvrtke nemaju načina da riješe problem nezaposlenosti u mjestima poput Ain Salaha

Naposljetku, s obzirom da je policija pokušala zatvoriti izlaze iz grada i provesti opsadu, prosvjednici su počeli bacati kamenje. Policija se povukla, a ustanak je bio na snazi: zapaljena je policijska kasarna, gradonačelnikova rezidencija i nekoliko policijskih vozila. Tada je pozvana vojska i napeti red je ponovno uveden.

Ovo je drugi put da je zbog plinskih tvrtki došlo do snažne pobune u Ain Salahu – prvi put se to dogodilo 2002. zbog velikog razmjera nezaposlenosti i strogih zahtjeva stranih plinskih tvrtki. Ekonomski problem stoji rame uz rame s onim ekološkim, jer civilno društvo traži bolje načine održivog življenja izvan kontrole korumpiranih stranih multinacionalnih kompanija i udaljene vlade.

Fracking i otpor prisvajanju plinskih polja u Alžiru postali su pitanje koje oporba koristi u svom pokušaju da razvije drugačiju vrsta politike. Međutim, sama oporba i dalje ostaje razlomljena i neorganizirana. Pravi problemi s kojima se Alžir suočava vezani su uz nisku vrijednost petrodolara i rastuću nedostupnost rezervi nafte i plina bez upotrebe nekonvencionalnih metoda crpljenja poput frackinga. Pritom treba napomenuti da plinske tvrtke nemaju načina da riješe problem nezaposlenosti u mjestima poput Ain Salaha. Stoga, kao i mnoge druge zemlje na svijetu koje se suočavaju s prokletstvom koje donosi industrija crpljenja resursa, Alžir mora pronaći jedinstven način da se izvuče iz globalno raširenog prisvajanja zemljišta, a pokret protiv frackinga donio je poticaj i zamah razmišljanju o širim, dugoročnim rješenja koja bi bila u skladu s revolucionarnom tradicijom dekolonizacije i samoupravljanja (autogestion).


S engleskog preveo Damjan Rajačić



Alexander Reid Ross suradnik je na stranici Earth First! Newswire. Urednik je zbornika Grabbing Back: Essays Against the Global Land Grab (AK Press, 2014.) i autor članka u zborniku radova Life During Wartime (AK Press 2013.). Njegova najnovija knjiga Against the Fascist Creep uskoro će izaći iz tiska u izdanju AK Pressa.



Adaptirana fotografija preuzeta sa stranice Earth First!.



Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 5. prosinca 2023. Čekaonica za detranziciju Medicinska i pravna tranzicija kompleksni su i dugotrajni procesi, čak i kada nisu predmet legislativnih napada diljem svijeta. Uz dijagnozu, neki od preduvjeta za zakonsko priznanje roda u brojnim su zemljama još uvijek prisilni razvod braka i sterilizacija. Pored niza birokratskih zavrzlama, nerijetko podrazumijevaju i beskonačne liste čekanja. Jaz između transmedikalističke perspektive i borbe za pravo na samoodređenje roda mogao bi navesti na propitivanje primjera drugačijih tranzicijskih modela, koji usmjeravaju borbu izvan skučenih okvira trenutnih rasprava i spinova.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve