Povratak Oslobođenju – Pobuna u gradu Ain Saleh

Grad Ain Salah nalazi se u Sahari, otprilike 1200 kilometara južno od grada Alžira. Njegova smještenost u pustinjskoj oazi oslanja se na osjetljivi sustav podzemnog vodonosnog sloja koji se proteže od južnog Alžira do Tunisa i Libije, a preklapa se s najmanje četiri aktivna polja plina iz škriljevca. Na tom je području 2013. započela proizvodnja plina metodom frackinga (hidrauličkog frakturiranja), a ubrzo se razvio masovni pokret koji se protivi toj praksi.

Ovaj novi val pobuna protiv crpljenja i eksploatacije resursa u posljednjih se nekoliko mjeseci javlja i u drugim zemljama, primjerice u Burkini Faso. Od početka financijske krize 2008. godine, kada se pojačala globalna težnja za ekstrakcijom resursa (od zlata preko poljoprivrednih proizvoda do fosilnih goriva), došlo je do raširenog i rastućeg izvlaštenja u Africi.

Ain Salah je od Nove godine, četiri dana nakon što je najavljen početak frackinga u blizini grada, prestao funkcionirati na dotad uobičajen način. Trgovačke aktivnosti i upravljanje gradom prestali su s uobičajenim radom, a započeo je dugotrajni sit-in na glavnom trgu, uz nekoliko masovnih okupljanja

Ove pobune sa sobom nose i revolucionarni sentiment, onaj koji je Alžiru omogućio da izbori neovisnost od Francuske i pokrenuo val oslobodilačkih pokreta protiv kolonijalizma diljem Afrike.

Ain Salah je od Nove godine, četiri dana nakon što je najavljen početak frackinga u blizini grada, prestao funkcionirati na dotad uobičajen način. Trgovačke aktivnosti i upravljanje gradom prestali su s uobičajenim radom, a započela je dugotrajna okupacija tj. sit-in na glavnom trgu, uz nekoliko masovnih okupljanja stanovnika ovog grada. Objavljeni su video i fotografski dokazi koji otkrivaju velika zagađenja i kontaminaciju izvora vode, što je potaknulo pobunu i dovelo do stava stanovništva da fracking mora biti zaustavljen.

Među tvrtkama koje su najviše uključene u eksploataciju plina iz škriljevca u Alžiru nalaze se Halliburton i najveća francuska naftna tvrtka Total. Nakon što je sudskom nagodbom zaključen veliki slučaj podmićivanja u Nigeriji 2010., Halliburton (vodeća tvrtka za opremu, logistiku i usluge pri proizvodnji nafte u svijetu) se 2012. posvetio Africi u potrazi za povećanom eksploatacijom plina. Kako je fracking počeo usporavati u SAD-u, Alžir mu je postao prvenstveni cilj jer je riječ o zemlji s drugim po redu najvećim dokazanim rezervama plina u Africi.

Total je pak prisvojio naftna polja u Libiji nakon invazije NATO-a koja je srušila vladu Muamara Gadafija 2011. godine. No kolaps državne infrastrukture koji je uslijedio znatno je usporio nekad snažnu naftnu industriju te zemlje. U prosincu 2013. libijska Nacionalna naftna kompanija objavila je namjere jačanja gospodarstva dopuštanjem stranim korporacijama poput Totala da započnu operacije frackinga.

Izbijanje ratnog nasilja u Libiji imalo je teške posljedice po Mali, jer su naoružani militanti iz Libije nagrnuli u tu zemlju i potpomogli separatističku pobunu Tuarega koja je izbila godinu dana kasnije. Uz stotine tisuća raseljenih zbog katastrofe koja je uslijedila, rastući su nemiri bili pojačani i teškom sušom te nedavnom epidemijom ebole. Sve je to za posljedicu imalo veliko pogoršanje ekonomskih uvjeta. Došlo je do ironičnog zaokreta u kojem je tvrtka Halliburton bila prisiljena smanjiti broj zaposlenika za tisuću u prosincu prošle godine, zbog, kako su tvrdili, previranja u zapadnoj Africi – a to je previranje, pak, velikim dijelom bilo rezultat francuske vojne intervencije u Maliju u korist tvrtke Total i njenog pristupa prirodnim resursima.

Sada te dvije tvrtke pokušavaju prigrabiti alžirske rezerve plina. Ukupna aktiva Halliburton i Totala zajedno iznose približno 40 posto BDP-a Alžira, a predsjednik Alžira, ostarjeli Abdelaziz Bouteflika, nije pokazao nikakav otpor njihovim potezima usmjerenim na eksploataciju tog resursa. Bouteflika, koji je sada u svome četvrtom mandatu, ima najduži predsjednički staž u povijesti Alžira. Prebrodio je značajne prosvjede koji su 2010. i 2012. tražili njegovu smjenu, a danas se suočava s pokretom koji se proteže od Ain Salaha do grada Alžira i koji poziva na drugačiji pristup javnom upravljanju prirodnim resursima.

Povratak Oslobođenju

Ovaj drugačiji pristup manifestirao se 24. veljače, kada se gotovo cijeli grad Ain Salah, otprilike 40.000 ljudi, okupio na trgu koji je preimenovan u Trg Somoud tj. Trg otpora. Na taj su način obilježili 44. godišnjicu nacionalizacije fosilnih goriva koju je proveo bivši predsjednik Boumediene. No novi pristup nije samo naklonjen tome da eksploataciju provodi državna naftna tvrtka; ljudi Ain Salaha najviše su zabrinuti zagađenjem njihova osjetljiva vodonosnika, koje ugrožava opstanak tog grada.

Borba se ne tiče samo Ain Salaha – masovni su se prosvjedi 24. veljače protezali od grada Ouragla do grada Alžira. Ovi prosvjedi suprotstavljaju se zabrani prosvjedovanja koja je na snazi još od kraja strašnog građanskog rata koji je između 1991. i 2002. godine stajao života više od 150.000 ljudi. Iako mnogi smatraju Boutefliku junakom koji je doprinio zaustavljanju rata, njegov je režim sada doveden u pitanje uslijed rastućeg protivljenja naroda ekstrakciji resursa. Postoji zabrinutost da bi pobuna mogla potaknuti novi građanski rat (kojeg bi Halliburton i Total mogli pokušati iskoristiti za svoje ciljeve), zbog čega policija oštro reagira na prosvjede.

Policijski su službenici pokušali spriječili prosvjed u Alžiru 24. veljače, uhitivši otprilike 50 prosvjednika na dan kada se održavalo nacionalno obilježavanje 44. godišnjice nacionalizacije, a istoga je dana Bouteflikin savjetnik, M. Boughazi, na državnoj televiziji pročitao 20-minutnu izjavu koja je uključivala sljedeći poziv: “plin iz škriljevca je dar od Boga, a naša je dužnost eksploatirati ga.”

Uslijed tenzije koja je trajala ostatak tog tjedna prosvjedi su postali nasilni. Kad je skupina aktivista došla do Halliburtonove baze u Ain Salahu kako bi prosvjedovala, naišla je na rasističke provokacije policije koja je nasilnim uhićenjima nastavila provoditi mjere odmazde. Prosvjednici su reagirali na opresivne mjere okupivši se pred policijskom stanicom. Na to je policija uzvratila velikim količinama suzavca i gumenih metaka. Policijsko nasilje odvijalo se i na Trgu otpora – policija je uništila mjesto okupljanja i spalila šatore, a tijekom sljedećih nekoliko dana uhićeno je nekoliko stotina ljudi i nanesen velik broj ozljeda prosvjednicima koji su uglavnom mirno prosvjedovali.

Naposljetku, s obzirom da je policija pokušala zatvoriti izlaze iz grada i provesti opsadu, prosvjednici su počeli bacati kamenje. Policija se povukla, a ustanak je bio na snazi: zapaljena je policijska kasarna, gradonačelnikova rezidencija i nekoliko policijskih vozila. Tada je pozvana vojska i napeti red je ponovno uveden.

Ovo je drugi put da je zbog plinskih tvrtki došlo do snažne pobune u Ain Salahu – prvi put se to dogodilo 2002. zbog velikog razmjera nezaposlenosti i strogih zahtjeva stranih plinskih tvrtki. Ekonomski problem stoji rame uz rame s onim ekološkim, jer civilno društvo traži bolje načine održivog življenja izvan kontrole korumpiranih stranih multinacionalnih kompanija i udaljene vlade.

Fracking i otpor prisvajanju plinskih polja u Alžiru postali su pitanje koje oporba koristi u svom pokušaju da razvije drugačiju vrsta politike. Međutim, sama oporba i dalje ostaje razlomljena i neorganizirana. Pravi problemi s kojima se Alžir suočava vezani su uz nisku vrijednost petrodolara i rastuću nedostupnost rezervi nafte i plina bez upotrebe nekonvencionalnih metoda crpljenja poput frackinga. Pritom treba napomenuti da plinske tvrtke nemaju načina da riješe problem nezaposlenosti u mjestima poput Ain Salaha. Stoga, kao i mnoge druge zemlje na svijetu koje se suočavaju s prokletstvom koje donosi industrija crpljenja resursa, Alžir mora pronaći jedinstven način da se izvuče iz globalno raširenog prisvajanja zemljišta, a pokret protiv frackinga donio je poticaj i zamah razmišljanju o širim, dugoročnim rješenja koja bi bila u skladu s revolucionarnom tradicijom dekolonizacije i samoupravljanja (autogestion).

S engleskog preveo Damjan Rajačić

Objavljeno na Counterpunchu 13. ožujka 2015. godine.

Alexander Reid Ross suradnik je na stranici Earth First! Newswire. Urednik je zbornika Grabbing Back: Essays Against the Global Land Grab (AK Press, 2014.) i autor članka u zborniku radova Life During Wartime (AK Press 2013.). Njegova najnovija knjiga Against the Fascist Creep uskoro će izaći iz tiska u izdanju AK Pressa.