Izvještaj: School for Politics and Critique 2016

U organizaciji Institute of Social Sciences and Humanities iz Skopja (ISSH-S), a uz financijsku podršku ureda Rosa Luxemburg Stiftunga za Jugoistočnu Evropu (RLS SEE), na Ohridu je od 24. do 27. juna održana treća School for Politics and Critique: Regional Political Forum on Marxist Theory and Practice in Southeast Europe. Škola je okupila tridesetak učesnica/ka iz različitih zemalja, većinom iz Jugoistočne Evrope.

Četverodnevni program Škole sastojao se od predavanjā, seminarskih diskusija s predavačima te političkih diskusija. Prvi je dan bio posvećen položaju žena u procesima kapitalističke ekspanzije i globalizacije, o čemu je predavala Silvia Federici te perspektivama izgradnje novih teorijskih modela baziranih na radovima Federici, o čemu je govorio Campbell Jones; drugog je dana Gal Kirn predavao o politikama i kulturi sjećanja na Narodnooslobodilačku borbu te je otvorio raspravu na temu izgradnje ljevice u postjugoslavenskim državama; treći je dan bio posvećen filozofskoj koncepciji hermeneutičkog komunizma, iz vizure Santiaga Zabale; a program je završen četvrtog dana širom diskusijom o ljevici u regiji Jugoistočne Evrope, u kojoj su uvodna izlaganja dali Krunoslav Stojaković iz Rosa Luxemburg Stiftunga i Katarina Kolozova iz Institute of Social Sciences and Humanities

Prvi dan: feminizam i ekonomske heterodoksije

Usredotočen oko pitanja feminističke kritike kapitalističkog sustava, prvi je dan započeo predavanjem Silvije Federici na temu „Reproduction, Globalization and the New War Against Women“, nakon čega je uslijedila jednosatna diskusija. U poslijepodnevnom programu, Federici je izlagala na temu „Women, Witch-Hunting and Originary Accumulation: Past and Present“, na osnovu čega je ponovo uslijedila diskusijska sesija, dočim je dan završio predavanjem novozelandskog sociologa Campbella Jonesa, koji se u svojim istraživanjima uvelike oslanja na istraživanja Federici.

Svoje prvo predavanje Federici je utemeljila na sadržaju knjige Caliban and the Witch: Women, the Body and the Primitive Accumulation (2004), kao i na tekstovima objavljenima u zbirci Revolution at Point Zero: Housework, Reproduction, and Feminist Struggle (2012). Pritom je istaknula dva ključna aspekta „novog rata protiv žena“ – reproduktivni rad i globalizaciju.

Pitanje reproduktivnog rada Federici je, u suautorstvu s Nicole Cox, otvorila još 1970-ih tekstom „Counter-planning from the Kitchen“ (1975). Kao svoje polazište u tom tekstu, Cox i Federici su uzele anomaliju koja proizlazi iz činjenice da je ljevica prihvatila nadnicu (wage) kao demarkacijsku liniju između „rada i nerada, proizvodnje i parazitizma, potencijalne moći i apsolutne nemoći“, uslijed čega „ogroman broj neplaćenog (wageless) rada koji žene obavljaju za kapital u kućanstvu“ ostaje izvan domašaja lijevih analiza i političkih borbi. Iz te perspektive, kaže Federici danas, može se i obiteljsko nasilje (domestic violence) promatrati kao integralni dio reproduktivnog rada, u smislu da funkcionira kao metoda prisile (coercion) žena na neplaćeni rad.

Razmatrajući globalizaciju, ona je vidi kao politički proces širenja kapitalističkih društvenih odnosa na područja koja njima dosad nisu bila strukturirana. U suvremenosti, to je područje postkolonijalnih zemalja, tzv. Treći svijet. Kao i u slučaju evropske ekspanzije kapitalizma, odnosno prvobitne akumulacije koju je opisao Karl Marx na kraju prve knjige Kapitala, riječ je o prisvajanju novoprivatiziranog kapitala. U odnosu na žene, kako je to prikazala u članku „Witch-Hunting, Globalization, and Feminist Solidarity in Africa Today“ (2008), kapitalistička kolonizacija ih napada kao nositeljice komunalnog vlasništva, represivnim mjerama ih izbacuje iz javnog prostora u privatnu sferu, dočim javni prostor pretvara u privatno vlasništvo. Jednom kad je žena zatvorena u privatnu sferu, ona postaje individualno odgovorna za obavljanje reproduktivnog, dakle neplaćenog rada. Time se potvrđuje njezino isključenje iz javnosti, jer je prethodna komunalna javnost sada komercijalizirana. Budući da za rad koji obavlja, žena ne dobiva novčanu naknadu (nadnicu / wage), ona je lišena mogućnosti učestvovanja u monetiziranim ritualima javnosti.

Iako izgleda kao da bi uključivanje žena na tržište rada moglo biti rješenje za njihovu emancipaciju Federici argumentira da je riječ o lažnoj emancipaciji koja ženu čini podvojenom između privatne (reproduktivne) i javne (produktivne) sfere života, dvostruko je radno opterećujući. Naime, ustvrđuje kako uključivanje žena na tržište rada ne oslobađa od neplaćenog kućanskog rada.

Zato što je ljevica prihvatila nadnicu kao demarkacijsku liniju između „rada i nerada, proizvodnje i parazitizma, potencijalne moći i apsolutne nemoći“, „ogroman broj neplaćenog rada koji žene obavljaju za kapital u kućanstvu“ ostaje izvan domašaja lijevih analiza i političkih borbi

S obzirom na spomenuto, Federici kao cilj budućih emancipatornih borbi postavlja strateško povezivanje borbi najamnih radnika, tj. tradicionalne radničke klase, s borbom za očuvanje zajedničkih dobara (commons) – kao dvaju načina borbe za demokratizaciju u raspolaganju društvenim bogatstvom (social wealth). Unutar ovih okvira, prioritet vidi u autonomističkoj rekonstrukciji moći odozdo kroz razvijanja novih strategija reprodukcije mikro-zajednica. U poslijepodnevnom programu Federici se fokusirala na proces prvobitne akumulacije, odnosno ekspanzije kapitalističkih odnosa u Africi te na nasilje nad ženama kao instrument takve ekspanzije. Ono što se događa kao posljedica navedenog nasilja redistribucija je vlasništva nad resursima, zbog čega su na udaru najčešće oni koje se percipira kao nosioce tradicionalnih, komunalnih odnosa te oni koji svoj kapital ne upućuju u tržišne odnose.

Program prvoga dana zaključio je novozelandski sociolog ekonomije Campbell Jones predavanjem „Work without End“. Nadovezujući se na radove Silvije Federici, Jones je istaknuo da su ulozi u raspravama o političkoj ekonomiji puno veći no što mislimo – jer su implikacije tih rasprava ontološke, a ne samo praktične. Nadalje, smatra da je put izgradnje ljevice zapravo put razmišljanja o budućnosti rada. Pritom upozorava da je potrebno proširiti marksovske i marksističke definicije rada, odnosno njihovo ograničenje na rad za nadnicu, kao i da u razmišljanje o radu treba uvesti kategorije odbijanja rada (refusal of work) i otpora radu (resistance towards work).

Drugi dan: partizanska sjećanja i izgradnja ljevice na Balkanu

Drugog dana Škole predavao je Gal Kirn. Njegovo prvo predavanje nosilo je naslov „Disentangling Partisan Memory: What Can Partisan Legacy Tell Us in the Post-Yugoslav Context?“ U njemu se Kirn bavio rupturama u politici i historiji, polazeći od postavke da je ideja Evrope došla do točke sloma, što se u politici sjećanja prepoznaje kao etnicizacija antifašističke borbe. Pritom misli na isticanje nacionalnog karaktera članica multinacionalne i multiideološke antifašističke koalicije – kao što se, primjerice u Hrvatskoj, svake godine za Dan antifašističke borbe, NOB interpretira kao jedna od etapa realizacije „tisućljetnog sna hrvatskog naroda o vlastitoj državi“. U postsocijalizmu žrtve fašističkog terora su etnicizirane, kao i zločinci, što se dogodilo posredstvom djelovanja, althusserijanski kazano, ideoloških aparata države u procesu normalizacije restauriranih kapitalističkih odnosa i postideoloških koncepcija politike. U tom kontekstu, Kirn kao izazov vidi internacionalizaciju i politizaciju antifašizma, poput one koja se događa učešćem internacionalnih dobrovoljaca u borbama u Rojavi.

Uz to, smatra Kirn, iz partizanske borbe možemo naučiti neke epistemološke i historijske lekcije. Prije svega, to se odnosi na činjenicu da se radi o borbi koja je, prema njegovu sudu, bila jedini povijesni prijelom na jugoslavenskom prostoru.

Kirn ukazuje da su partizanski motivi korišteni i kao sredstvo kritike dominantne ideologije i njezine reprezentacije umjetničkim sredstvima, kao primjer navodeći Crni talas, napose filmove Želimira Žilnika

Kirn tvrdi da se revolucionarnost partizanske borbe vidi u primjerima partizanske umjetnosti. Na to se nastavlja teza da se u periodu partizanske borbe umjetnost samoukinula (self-abolished itself) u korist oslobodilačkog subjektiviteta koji je vodio borbu. U poratnom vremenu, dakle tijekom druge polovice prošlog stoljeća, došlo je do masovne produkcije umjetnosti koja tematizira te se referira na partizansku borbu – primjerice, snimljeno je preko 200 partizanskih filmova i konstituiran je sasvim novi žanr (usp. Cinema Communisto), a dogodila se i žanrovski heterogena produkcija spomeničkih sadržaja. Međutim, Kirn ukazuje da su partizanski motivi korišteni i kao sredstvo kritike dominantne ideologije i njezine reprezentacije umjetničkim sredstvima, kao primjer navodeći Crni talas, napose filmove Želimira Žilnika.

Naveo je i primjere partizanske poezije koje je ekstenzivnije obradio u članku „Multiple Temporalities of the Partisan Struggle. From Post-Yugoslav Nationalist Reconciliation Back to Partisan Poetry.“ Kirn se poslužio pjesmom „Why Poem? / Poem to What?“ slovenskog partizana Franca Pintariča-Švabe kako bi pokazao da jedna pjesma može supstancijalizirati emancipatornu borbu, sažimajući u sebi prošlost, sadašnjost i budućnost. Naime, prema Kirnu, ona se ujedno odnosi na predratne pjesme, refleksivno promišlja o sadašnjosti partizanske borbe i zapitkuje se o budućim pjesmama. U Kirnovoj interpretaciji, Pintaričeva poema budućim autorima postavlja zadatak da njihove pjesme ostanu jednako relevantne i u budućnosti.

U poslijepodnevnom dijelu programa, Kirn je s učesnicima Škole diskutirao na temu „Notes on Development and Failures in the Balkan Left: from Slovenian Uprising to Party Formation.“ Uvodno u toj sesiji Kirn je naglasio rupturu, odnosno diskontinuitet ljevice u postsocijalizmu. S obzirom na to, diskusija se, počevši od slovenskog iskustva izgradnje partije, fokusirala na poteškoće, strategije i perspektive izgradnje lijevih organizacija u Jugoistočnoj Evropi.

Treći dan: Hermeneutički komunizam

 

Prvi anarhijski moment utemeljenja hermeneutike, njezina anarhistička bît, zbivanje je ontologije kao događaja. Drugi je moment anarhijsko raspadanje postojećih interpretacija realnoga. Nakon toga dolazi stadij autonomne interpretacije, u kojemu se svaki pojedini interpretator konstituira kao osoba. Takva osoba, prema Zabali, posjeduje egzistencijalno znanje, što je resurs koji joj omogućuje proizvodnju daljnjih Događaja. Utoliko je i filozofija prakse za njega tek proces u kojemu filozof ulazi u borbu za preživljavanje u neoliberalnom svijetu, to jest u borbu za interpretacijom svijeta.

U poslijepodnevnom dijelu programa, sa Zabalom je održana diskusija naslovljena „Political Consequences of Hermeneutic Communism: Occupy, Podemos, Pope Francis.“ U uvodnom izlaganju Zabala je istaknuo neke populističke vođe i pokrete kao momente u kojima se zauzima ranije spominjana pozicija interpretatora i tako ovladava događajima. Konkretno, riječ je o primjeru Huga Chaveza, kojeg je ranije u svojim radovima isticao kao model populističkog vođe te španjolskog Podemosa. No, najzanimljiviji je vjerojatno slučaj aktualnog pape, za kojega Zabala tvrdi da je postao globalna metonimijska referenca za ljevicu.

Na tragu Zabalina posljednjeg izlaganja, diskusija o populizmu i strategijama ljevice obilježila je poslijepodne trećeg dana, kao i diskusiju četvrtog dana. U toj, posljednjoj diskusiji, uvod su dali Katerina Kolozova (ISSH-S) i Krunoslav Stojaković (RLS SEE), a diskusija se vodila oko primjenjivosti populističkih strategija u trenutnom razvoju balkanske ljevice, kao i o općim perspektivama njezina razvoja.

Filozofija prakse za Zabalu je proces u kojemu filozof ulazi u borbu za preživljavanje u neoliberalnom svijetu, to jest u borbu za interpretacijom svijeta.

Zaključno, želim ukazati na dvije važne dimenzije ove Škole, ali i drugih srodnih događanja, u odnosu na perspektive razvoja ljevice u postjugoslavenskom, ili širem balkanskom postsocijalističkom kontekstu. Prije svega, tematska raznorodnost kao i teorijska heterodoksnost omogućava intenzivno upoznavanje s različitim pravcima suvremene lijeve misli i njihovim najnovijim doprinosima. Na to se nadovezuje prilika da, kroz diskusiju, akteri ljevice iz različitih postsocijalističkih zemalja proizvedu nove interpretacije svojih lokalnih situacija, odmičući se od svojih lokalnih konteksta bilo u regionalni kontekst bilo u onaj općeteorijski. Naposljetku, imajući u vidu kadrovske poteškoće nove ljevice, proizašle iz proskribiranosti socijalističkih ideja u javnom prostoru naših zemalja, kao i iz agresivnog antikomunizma ideoloških i represivnih aparata naših država, ostaje žaljenje što ovakvih škola nema više, češće i s većim brojem učesnika.

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu.