Antifašizam budala

Poistovjećivanje bjelačkog nacionalističkog pokreta Donalda Trumpa s fašizmom dodatno pogoni apel centrističkih snaga okupljenih iza pretendentice na predsjedničku nominaciju Demokratske stranke, Hillary Clinton, na postrojavanje u njezin tabor, i to prije nego što dinastička kandidatkinja odgovori na izazov suparničke kampanje socijaldemokratskog kandidata Bernie Sandersa koji, unatoč inicijalnom zaostajanju za Clinton u broju osvojenih delegata, trenutno drži politički momentum, s uglavnom premoćno osvojenih 7 od 8 zadnjih država na predizborima američke Demokratske stranke.

Hillary Clinton govori pred pristašama na skupu "Get Out the Caucus" u Iowi, 24. siječnja 2016. (Izvor: Gage Skidmore @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)
Podupiranje centrističkih snaga pogrešan je način da se desničare zadrži podalje od vlasti.



Prozovete li nekoga fašistom znači da ste se upustili u rijetko plodonosnu debatu oko definicija. No čak i ako Benito Mussolini i Adolf Hitler nisu imali zajedničku teoriju za ono što su činili, uistinu je zbunjujuće kada se kategorija „fašizma“ proteže na Ba’athizam, ISIS, ili čak na uspon bjelačkog nacionalističkog pokreta Donalda Trumpa.

Ne samo da se ove primjere ne može podvesti pod klasične fašističke teme ponovnog rođenja nacije, ekonomskog korporativizma ili oružanog ekspanzionizma, već ni njih same ne nalazimo isključivo kod fašista. O tome se baš i ne raspravlja, no čak je i dobar stari britanski liberalizam imao svoje milijune mrtvih i koncentracijske logore. Međutim, u medijsko-političkom diskursu upotreba termina „fašist“ uglavnom se koristi kao oznaka za ništa više doli siledžiju koji ne poštuje pravila igre, dok nam upotreba tog termina često kazuje više o osobi koja upućuje optužbu, nego li o meti prema kojoj je optužba usmjerena.

U medijsko-političkom diskursu upotreba termina „fašist“ uglavnom se koristi kao oznaka za ništa više doli siledžiju koji ne poštuje pravila igre, dok nam upotreba tog termina često kazuje više o osobi koja upućuje optužbu, nego li o meti prema kojoj je optužba usmjerena
Naposljetku, invokacija fašizma već dugo figurira kao poziv na oružje – zahtjev za ujedinjenošću protiv izvanjske prijetnje. Prenapuhana priča o Churchillovu odbijanju da udovolji nacizmu još se danas nudi kao opravdanje za mnoge imperijalne podvige, a broj suvremenih Hitlera protiv kojih se valja boriti (Milošević, Saddam Hussein, Gadafi,…) kao da neprestano raste, unatoč našim naporima da bombardiranjem primoramo njihove podanike na pokornost. Neovisno o tome što pokušavamo postići – nacisti dolaze. Apeli na antifašizam sada se pojavljuju i u (trenutno) manje nasilnom okruženju američkih predsjedničkih predizbora.

Portretiranje Trumpa ne samo kao većeg rasista i nacionalista od njegovih protivnika, već i kao fašista, omogućava osobama poput Hillary Clinton da se predstave kao visoko principijelni branitelji demokratskih vrijednosti i dostojanstva u javnom životu. Ako bismo željeli biti dobronamjerni, mogli bismo reći kako se ove termine vjerojatno ne bi vezivalo uz njezinu dinastičku kandidaturu da se nisu stvorili uvjeti za premještanje #ReadyforHillary u dvoboj „statusa quo protiv barbarizma“.

Dylan Riley prikladno je ovaj fenomen nazvao „histeričnom implikacijom o manjem zlu“, do koje dolazi kada se favorita Republikanske stranke proziva fašistom – podrazumijevajući time da su svi pozvani stati iza kandidata/kinje Demokratske stranke, neovisno o kakvoj je platformi riječ. Radi se o programu za demobilizaciju, kojim se pokrete za društvenu promjenu pretvara u konzervativne pogone usmjerene na prikupljanje glasova.

Donald Trump na skupu pristaša u Nevadi, 10. siječnja 2016. (Izvor: Darron Birgenheier @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)
Donald Trump na skupu pristaša u Nevadi, 10. siječnja 2016. (Izvor: Darron Birgenheier @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)
Naravno, lako je pretpostaviti zbog kojih bi to razloga moglo funkcionirati. Mediji već predviđaju iznimno visok odaziv Crnih muškaraca, žena i mladih birača u studenom, koji će pokušati zaustaviti Trumpa – i to s potpunim pravom. Ako Clinton postane predsjednička kandidatkinja Demokratske stranke, ona će uistinu biti manje od dva zla. Učinci njezine vladavine u manjoj bi mjeri poticali rasističke policajce, a vjerojatno bi podrazumijevali i manje ekonomskog kaosa nego li u slučaju da Trump osvoji kandidaturu. Njezine pristalice neće premlaćivati ljude drukčije boje kože tijekom njenih predizbornih skupova.

No ono što ovdje izaziva gnušanje je korištenje ovih činjenica kako bi se unaprijed zahtijevalo discipliniranje poruke; kao da Sandersova kandidatura sama po sebi, ili tek puko raspravljanje o Clintoničinoj užasnoj povijesti odnosa prema pitanju rase, aktivnoj ulozi u bliskoistočnom kolapsu, ili pak besramnom opsluživanju super-bogatih na neki način „potkopava liniju“ u trenutku kada bi sve progresivne snage trebale biti posvećene tome da se dokrajči Trumpa. Dolje s pokretom Black Lives Matter i pokretom protiv jedan posto bogatih; živjela obrana korporativnog liberalizma. Takve je vrste Clintoničin antifašizam.

Doista, iako gotovo sve ankete pokazuju da bi Bernie Sanders u izravnom srazu s „Velikim“ Donaldom zapravo trebao proći bolje od Hillary, antifašizmu manjeg zla gotovo se isključivo pribjegava da bi se pozvalo na potporu bivšoj državnoj tajnici. Naravno, ona nije ono što ste željeli – glasi argument – ali nemate izbora, jer samo njezina besprijekorna umjerenost može pridobiti glasače desnog centra – alternativa je fašizam.

Donekle se paralelna dinamika odvija čak i među Republikancima, gdje visokopozicionirani stranački dužnosnici u potrazi za predsjedničkim kandidatom bližim establišmentu odlučuju stati iza Teda Cruza – jedinog kandidata koji je u stanju parirati Trumpovoj mizoginiji i rasizmu, i koji je pored toga na božanskoj misiji – kako bi favoritu djelomično preoteli plašt desnog radikalizma.

Bernie Sanders na skupu pristaša u Bronxu, NYC, 31. ožujka 2016. (Izvor: Michael Vadon @ Flickr, preuzeto prema Attribution 2.0 Generic licenci)
Bernie Sanders na skupu pristaša u Bronxu, NYC, 31. ožujka 2016. (Izvor:
Michael Vadon @ Flickr
, preuzeto prema Attribution 2.0 Generic licenci)
Na taj način princip „manjeg zla“ povlači cijeli politički spektar prema manjem zlu – ili preciznije rečeno, pomaže drugom najvećem zlu da se predstavi kao vaš antifašistički prijatelj. Čak i ako Trumpovi republikanski suparnici izražavaju svoju ogorčenost Trumpovom demagogijom, svi do jednoga su tijekom svoje kampanje skrenuli udesno, dok Cruz čak oponaša zahtjev da se izgradi zid uzduž granice s Meksikom.

Također, nema sumnje da bi se Clinton priklonila centru ili desnom centru kada bi se nalazila na mjestu kandidatkinje Demokratske stranke, uz anti-trumpizam koji joj pruža savršenu izliku da povuče sve prijašnje ustupke koje je učinila dok je bila suočena sa Sandersovim pokretom. Korumpirana insajderica establišmenta i predvodnica rata protiv terora (zagovornica nedvojbeno katastrofalnog napada na Siriju), tako postaje primjer pristojnosti i razboritosti.

Ironično kako upravo područja na kojima Trump pokazuje sličnost s klasičnim fašizmom najbolje pokazuju kakve se opasnosti kriju iza takve establišmentske logike „manjeg zla“. Kao prvo, u nedostatku kandidata koji pruža lijevu populističku alternativu radničkoj klasi i zanemarenim Amerikancima iz ruralnih krajeva, krunidba pripadnice elite poput Hillary daje za pravo krajnjoj desnici da se predstavlja kao jedini glas koji ustaje protiv establišmenta. Jedan od uistinu upečatljivih aspekata trenutne kampanje ogleda se u Trumpovu iznimno uspješnom agitiranju među siromašnim bijelcima, gdje otprilike deset posto Sandersovih pristalica prijeti da će svoj glas radije dati milijarderu nego Hillary Clinton. Kao drugo, zaokret udesno, ne bi li se suprotstavilo fašističkoj prijetnji, u suštini podrazumijeva još siromaštva, veći broj napada na pripadnike manjina i više nasilja na domaćem tlu, ali i van granica države.

Povijesno bi bilo poprilično teško demonstrirati kako su establišmentske buržoaske elite saveznik ljevici protiv radikalno desnog populizma, čak i u njegovom otvoreno fašističkom obličju.

Njemački socijaldemokrati glasali su za konzervativnog nacionalista Paula von Hindenburga da bi zaustavili Adolfa Hitlera 1932. godine, povlačeći vlastitu kandidaturu uz istovremeno korištenje svojih policijskih ovlasti kako bi potisnuli komuniste. Hindenburg je pobijedio, a potom je godinu dana kasnije Hitlera imenovao kancelarom
Njemački socijaldemokrati glasali su za konzervativnog nacionalista Paula von Hindenburga da bi zaustavili Adolfa Hitlera 1932. godine, povlačeći vlastitu kandidaturu uz istovremeno korištenje svojih policijskih ovlasti kako bi potisnuli komuniste. Hindenburg je pobijedio, a potom je godinu dana kasnije Hitlera imenovao kancelarom. Benito Mussolini denuncirao je cjelokupnu političku elitu, naprasito promičući „teoriju djela, a ne riječi“. Upravo su liberali, uvjereni da ga mogu zadržati unutar redova establišmenta, bili oni koji su glasali za mandat njegove prve vlade, ustoličivši na taj način dvadesetogodišnji režim.

Fašizam ne dolazi u Ameriku, i vrlo je vjerojatno da će Clinton pobijediti u utrci za predsjednicu u studenome. No postoji vrlo realna opasnost od toga da se razvije nešto slično francuskoj situaciji: da radikalna desnica postane jedina sila koja ustaje protiv establišmenta i preotme ljevici podršku radničke klase, a da liberalne elite zbiju redove u obrani republikanskog legaliteta.

Establišment usvaja sve strože anti-imigrantske mjere ne bi li primirio populističku oluju, ulični rasizam je u punom naboju, a radikalna desnica pojačano prisvaja monopol na neslaganje. Sve to može rezultirati otrovnom mješavinom nesigurnosti i nasilja – rastućim radikalno desnim populizmom kojega hrani cinični antifašizam elita.



David Broder je prevoditelj i član uredništva časopisa Historical Materialism. Živi u Rimu, gdje radi na doktoratu o komunističkim disidentima u talijanskom pokretu otpora.

Vezani članci

  • 27. svibnja 2019. Država je poput ljepenke sastavljena struktura Na okruglom stolu s ciljem strateškog pozicioniranja rasprave o naprednim politikama i alternativnom društvenom razvoju u Sloveniji i šire, Močnik je u izlaganju ukazao na ograničenja koja stoje pred parlamentarnom strankom u pokušaju vođenja lijeve politike, kako u odnosu na državu, tako i s obzirom na europske institucije, odnosno aparate pojedinih frakcija globalnog kapitala.
  • 4. svibnja 2019. Neoliberalizam, migrantkinje i komodifikacija brige Statistički podaci jasno ukazuju da je europsko tržište rada strogo rodno i rasno uvjetovano. Istovremeno s rastom nezaposlenosti među muškarcima, ona je među ženama u padu. Međutim, ovi naizgled suprotni učinci krize ne ukazuju na privilegirani položaj radnica, već na proces ubrzane feminizacije migracija, kao rezultat porasta potražnje za radnom snagom u tradicionalno „ženskim“ poljima kućanskog rada i rada brige. Autorica objašnjava što nam sudbina migrantkinja može reći o sve lošijem položaju radništva u cjelini. Sara R. Farris održat će 7. svibnja u 19h u kinu Europa predavanje pod naslovom „U ime ženskih prava: uspon femonacionalizma“, u sklopu ovogodišnjeg 12. Subversive festivala.
  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve