Antifašizam budala

Poistovjećivanje bjelačkog nacionalističkog pokreta Donalda Trumpa s fašizmom dodatno pogoni apel centrističkih snaga okupljenih iza pretendentice na predsjedničku nominaciju Demokratske stranke, Hillary Clinton, na postrojavanje u njezin tabor, i to prije nego što dinastička kandidatkinja odgovori na izazov suparničke kampanje socijaldemokratskog kandidata Bernie Sandersa koji, unatoč inicijalnom zaostajanju za Clinton u broju osvojenih delegata, trenutno drži politički momentum, s uglavnom premoćno osvojenih 7 od 8 zadnjih država na predizborima američke Demokratske stranke.

Hillary Clinton govori pred pristašama na skupu "Get Out the Caucus" u Iowi, 24. siječnja 2016. (Izvor: Gage Skidmore @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)
Hillary Clinton govori pred pristašama na skupu "Get Out the Caucus" u Iowi, 24. siječnja 2016. (Izvor: Gage Skidmore @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)
Podupiranje centrističkih snaga pogrešan je način da se desničare zadrži podalje od vlasti.



Prozovete li nekoga fašistom znači da ste se upustili u rijetko plodonosnu debatu oko definicija. No čak i ako Benito Mussolini i Adolf Hitler nisu imali zajedničku teoriju za ono što su činili, uistinu je zbunjujuće kada se kategorija „fašizma“ proteže na Ba’athizam, ISIS, ili čak na uspon bjelačkog nacionalističkog pokreta Donalda Trumpa.

Ne samo da se ove primjere ne može podvesti pod klasične fašističke teme ponovnog rođenja nacije, ekonomskog korporativizma ili oružanog ekspanzionizma, već ni njih same ne nalazimo isključivo kod fašista. O tome se baš i ne raspravlja, no čak je i dobar stari britanski liberalizam imao svoje milijune mrtvih i koncentracijske logore. Međutim, u medijsko-političkom diskursu upotreba termina „fašist“ uglavnom se koristi kao oznaka za ništa više doli siledžiju koji ne poštuje pravila igre, dok nam upotreba tog termina često kazuje više o osobi koja upućuje optužbu, nego li o meti prema kojoj je optužba usmjerena.

U medijsko-političkom diskursu upotreba termina „fašist“ uglavnom se koristi kao oznaka za ništa više doli siledžiju koji ne poštuje pravila igre, dok nam upotreba tog termina često kazuje više o osobi koja upućuje optužbu, nego li o meti prema kojoj je optužba usmjerena
Naposljetku, invokacija fašizma već dugo figurira kao poziv na oružje – zahtjev za ujedinjenošću protiv izvanjske prijetnje. Prenapuhana priča o Churchillovu odbijanju da udovolji nacizmu još se danas nudi kao opravdanje za mnoge imperijalne podvige, a broj suvremenih Hitlera protiv kojih se valja boriti (Milošević, Saddam Hussein, Gadafi,…) kao da neprestano raste, unatoč našim naporima da bombardiranjem primoramo njihove podanike na pokornost. Neovisno o tome što pokušavamo postići – nacisti dolaze. Apeli na antifašizam sada se pojavljuju i u (trenutno) manje nasilnom okruženju američkih predsjedničkih predizbora.

Portretiranje Trumpa ne samo kao većeg rasista i nacionalista od njegovih protivnika, već i kao fašista, omogućava osobama poput Hillary Clinton da se predstave kao visoko principijelni branitelji demokratskih vrijednosti i dostojanstva u javnom životu. Ako bismo željeli biti dobronamjerni, mogli bismo reći kako se ove termine vjerojatno ne bi vezivalo uz njezinu dinastičku kandidaturu da se nisu stvorili uvjeti za premještanje #ReadyforHillary u dvoboj „statusa quo protiv barbarizma“.

Dylan Riley prikladno je ovaj fenomen nazvao „histeričnom implikacijom o manjem zlu“, do koje dolazi kada se favorita Republikanske stranke proziva fašistom – podrazumijevajući time da su svi pozvani stati iza kandidata/kinje Demokratske stranke, neovisno o kakvoj je platformi riječ. Radi se o programu za demobilizaciju, kojim se pokrete za društvenu promjenu pretvara u konzervativne pogone usmjerene na prikupljanje glasova.

Donald Trump na skupu pristaša u Nevadi, 10. siječnja 2016. (Izvor: Darron Birgenheier @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)
Donald Trump na skupu pristaša u Nevadi, 10. siječnja 2016. (Izvor: Darron Birgenheier @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)
Naravno, lako je pretpostaviti zbog kojih bi to razloga moglo funkcionirati. Mediji već predviđaju iznimno visok odaziv Crnih muškaraca, žena i mladih birača u studenom, koji će pokušati zaustaviti Trumpa – i to s potpunim pravom. Ako Clinton postane predsjednička kandidatkinja Demokratske stranke, ona će uistinu biti manje od dva zla. Učinci njezine vladavine u manjoj bi mjeri poticali rasističke policajce, a vjerojatno bi podrazumijevali i manje ekonomskog kaosa nego li u slučaju da Trump osvoji kandidaturu. Njezine pristalice neće premlaćivati ljude drukčije boje kože tijekom njenih predizbornih skupova.

No ono što ovdje izaziva gnušanje je korištenje ovih činjenica kako bi se unaprijed zahtijevalo discipliniranje poruke; kao da Sandersova kandidatura sama po sebi, ili tek puko raspravljanje o Clintoničinoj užasnoj povijesti odnosa prema pitanju rase, aktivnoj ulozi u bliskoistočnom kolapsu, ili pak besramnom opsluživanju super-bogatih na neki način „potkopava liniju“ u trenutku kada bi sve progresivne snage trebale biti posvećene tome da se dokrajči Trumpa. Dolje s pokretom Black Lives Matter i pokretom protiv jedan posto bogatih; živjela obrana korporativnog liberalizma. Takve je vrste Clintoničin antifašizam.

Doista, iako gotovo sve ankete pokazuju da bi Bernie Sanders u izravnom srazu s „Velikim“ Donaldom zapravo trebao proći bolje od Hillary, antifašizmu manjeg zla gotovo se isključivo pribjegava da bi se pozvalo na potporu bivšoj državnoj tajnici. Naravno, ona nije ono što ste željeli – glasi argument – ali nemate izbora, jer samo njezina besprijekorna umjerenost može pridobiti glasače desnog centra – alternativa je fašizam.

Donekle se paralelna dinamika odvija čak i među Republikancima, gdje visokopozicionirani stranački dužnosnici u potrazi za predsjedničkim kandidatom bližim establišmentu odlučuju stati iza Teda Cruza – jedinog kandidata koji je u stanju parirati Trumpovoj mizoginiji i rasizmu, i koji je pored toga na božanskoj misiji – kako bi favoritu djelomično preoteli plašt desnog radikalizma.

Bernie Sanders na skupu pristaša u Bronxu, NYC, 31. ožujka 2016. (Izvor: Michael Vadon @ Flickr, preuzeto prema Attribution 2.0 Generic licenci)
Bernie Sanders na skupu pristaša u Bronxu, NYC, 31. ožujka 2016. (Izvor:
Michael Vadon @ Flickr
, preuzeto prema Attribution 2.0 Generic licenci)
Na taj način princip „manjeg zla“ povlači cijeli politički spektar prema manjem zlu – ili preciznije rečeno, pomaže drugom najvećem zlu da se predstavi kao vaš antifašistički prijatelj. Čak i ako Trumpovi republikanski suparnici izražavaju svoju ogorčenost Trumpovom demagogijom, svi do jednoga su tijekom svoje kampanje skrenuli udesno, dok Cruz čak oponaša zahtjev da se izgradi zid uzduž granice s Meksikom.

Također, nema sumnje da bi se Clinton priklonila centru ili desnom centru kada bi se nalazila na mjestu kandidatkinje Demokratske stranke, uz anti-trumpizam koji joj pruža savršenu izliku da povuče sve prijašnje ustupke koje je učinila dok je bila suočena sa Sandersovim pokretom. Korumpirana insajderica establišmenta i predvodnica rata protiv terora (zagovornica nedvojbeno katastrofalnog napada na Siriju), tako postaje primjer pristojnosti i razboritosti.

Ironično kako upravo područja na kojima Trump pokazuje sličnost s klasičnim fašizmom najbolje pokazuju kakve se opasnosti kriju iza takve establišmentske logike „manjeg zla“. Kao prvo, u nedostatku kandidata koji pruža lijevu populističku alternativu radničkoj klasi i zanemarenim Amerikancima iz ruralnih krajeva, krunidba pripadnice elite poput Hillary daje za pravo krajnjoj desnici da se predstavlja kao jedini glas koji ustaje protiv establišmenta. Jedan od uistinu upečatljivih aspekata trenutne kampanje ogleda se u Trumpovu iznimno uspješnom agitiranju među siromašnim bijelcima, gdje otprilike deset posto Sandersovih pristalica prijeti da će svoj glas radije dati milijarderu nego Hillary Clinton. Kao drugo, zaokret udesno, ne bi li se suprotstavilo fašističkoj prijetnji, u suštini podrazumijeva još siromaštva, veći broj napada na pripadnike manjina i više nasilja na domaćem tlu, ali i van granica države.

Povijesno bi bilo poprilično teško demonstrirati kako su establišmentske buržoaske elite saveznik ljevici protiv radikalno desnog populizma, čak i u njegovom otvoreno fašističkom obličju.

Njemački socijaldemokrati glasali su za konzervativnog nacionalista Paula von Hindenburga da bi zaustavili Adolfa Hitlera 1932. godine, povlačeći vlastitu kandidaturu uz istovremeno korištenje svojih policijskih ovlasti kako bi potisnuli komuniste. Hindenburg je pobijedio, a potom je godinu dana kasnije Hitlera imenovao kancelarom
Njemački socijaldemokrati glasali su za konzervativnog nacionalista Paula von Hindenburga da bi zaustavili Adolfa Hitlera 1932. godine, povlačeći vlastitu kandidaturu uz istovremeno korištenje svojih policijskih ovlasti kako bi potisnuli komuniste. Hindenburg je pobijedio, a potom je godinu dana kasnije Hitlera imenovao kancelarom. Benito Mussolini denuncirao je cjelokupnu političku elitu, naprasito promičući „teoriju djela, a ne riječi“. Upravo su liberali, uvjereni da ga mogu zadržati unutar redova establišmenta, bili oni koji su glasali za mandat njegove prve vlade, ustoličivši na taj način dvadesetogodišnji režim.

Fašizam ne dolazi u Ameriku, i vrlo je vjerojatno da će Clinton pobijediti u utrci za predsjednicu u studenome. No postoji vrlo realna opasnost od toga da se razvije nešto slično francuskoj situaciji: da radikalna desnica postane jedina sila koja ustaje protiv establišmenta i preotme ljevici podršku radničke klase, a da liberalne elite zbiju redove u obrani republikanskog legaliteta.

Establišment usvaja sve strože anti-imigrantske mjere ne bi li primirio populističku oluju, ulični rasizam je u punom naboju, a radikalna desnica pojačano prisvaja monopol na neslaganje. Sve to može rezultirati otrovnom mješavinom nesigurnosti i nasilja – rastućim radikalno desnim populizmom kojega hrani cinični antifašizam elita.



David Broder je prevoditelj i član uredništva časopisa Historical Materialism. Živi u Rimu, gdje radi na doktoratu o komunističkim disidentima u talijanskom pokretu otpora.

Vezani članci

  • 9. srpnja 2018. Čekaonica u Klinici za traumatologiju, Zagreb, 2017. (foto: IJ) Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Viteški turnir „Sinjska alka“, kolovoz 2008. godine (izvor: sh.wikipedia.org, preuzeto prema Creative Commons licenci) Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Mark Zuckerberg drži izlaganje na godišnjoj konferenciji Facebook developera „F8“, San Jose, 2017. (izvor: 
Anthony Quintano
 @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Američke trupe paradiraju Vladivostokom ispred zgrade koju su zauzeli pripadnici Čehoslovačke legije, pored postrojenih japanskih marinaca, Sibir, kolovoz, 1918. (izvor: Wikipedia.org) Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Članovi Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ) i nezavisnih sindikata pred kinom Balkan u Zagrebu, na proslavi 1. maja 1924. godine (izvor: Zbornik sećanja aktivista jugoslovenskog revolucionarnog radničkog pokreta, knjiga prva, str. 170, Beograd 1960., Wikimedia Commons) Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.
  • 21. travnja 2018. Aleksa Bjeliš prilikom studentske akcije upada na sjednicu Senata Sveučilišta u Zagrebu 8. lipnja 2010. godine u borbi za javno financirano visoko obrazovanje (foto: SkriptaTV) Naizgled odvojeni svjetovi Skoro desetljeće od studentskih prosvjeda u borbi za javno financirano visoko obrazovanje i devet godina nakon prve blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s istim ciljem, donosimo kratku historizaciju djelovanja tadašnjih institucionalnih aktera u visokoobrazovnom polju, sve do recentnije krize upravljanja najvećim hrvatskim Sveučilištem. Pročitajte tekst Igora Lasića o kontinuitetu liberalno-ekonomskog rastakanja visokog obrazovanja i sistemske demontaže akademske zajednice, koji traje sve do danas.
  • 14. travnja 2018. Ferdinand Bol, „Upravni odbor gilde vinskih trgovaca“, 1663. (izvor: wikipedia.org). Kapital je društveni odnos Kapitalizam kao proizvodni, ali i društveno-vlasnički odnos, specifičan je historijski poredak koji odgovarajućim institucionalnim mehanizmima osigurava uvjete za vlastiti opstanak. O tome kako liberalna pravno-institucionalna aparatura formalizira, a potom i afirmira klasne, rodne i rasne razlike, o doprinosima luksemburgijanske kritike političke ekonomije suvremenim marksističkim feminističkim analizama, te o emancipatornim antikapitalističkim strategijama otpora koje nužno moraju uključivati i aspekt proizvodnje i aspekt reprodukcije, razgovarale/i smo s Ankicom Čakardić, docenticom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
  • 12. travnja 2018. Adolf Hitler tijekom svjedočenja na Vrhovnom sudu u Leipzigu, 1930. godine (foto: Heinrich Hoffmann, izvor: en.wikipedia.org) Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta Prvi puta objavljena prije dvadeset godina, Traversova historizacija i kritika pojma totalitarizma nije izgubila na svojoj aktualnosti. Pokušavajući ukazati na polimorfni, elastični i uglavnom ambivalentni karakter koncepta, autor razlikuje devet osnovnih etapa u razvoju rasprave o totalitarizmu, precizno ocrtavajući stoljeće dugu genezu kontradikcija u kontekstu njegove recepcije i javne upotrebe. Objavljujemo integralni prijevod teksta Enza Traversa, čiji su dijelovi pročitani u emisiji Ogledi i rasprave na Trećem programu Hrvatskog radija.
  • 1. travnja 2018. Papa Leon XIII. sa suradnicima. (Izvor: Wikimedia Commons) Crna internacionala Svaka društvena formacija u povijesti ima svoju političko-ekonomsku podlogu. Katolička crkva, koja je u doba feudalizma bila duboko isprepletena sa svjetovnom vlašću, u vrijeme prijelaza u kapitalizam, smjestila se uz bok onima koji će omogućiti održanje njezine moći te realizaciju njezinih materijalnih interesa i u novom sistemu. Donosimo prijevod drugog poglavlja knjige Crna internacionala, objavljene 1956. godine u SFRJ, u kojem novinar i publicist Frane Barbieri piše o povijesnom razvoju katoličke crkve.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve