Antifašizam budala

Poistovjećivanje bjelačkog nacionalističkog pokreta Donalda Trumpa s fašizmom dodatno pogoni apel centrističkih snaga okupljenih iza pretendentice na predsjedničku nominaciju Demokratske stranke, Hillary Clinton, na postrojavanje u njezin tabor, i to prije nego što dinastička kandidatkinja odgovori na izazov suparničke kampanje socijaldemokratskog kandidata Bernie Sandersa koji, unatoč inicijalnom zaostajanju za Clinton u broju osvojenih delegata, trenutno drži politički momentum, s uglavnom premoćno osvojenih 7 od 8 zadnjih država na predizborima američke Demokratske stranke.

Hillary Clinton govori pred pristašama na skupu "Get Out the Caucus" u Iowi, 24. siječnja 2016. (Izvor: Gage Skidmore @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)

Podupiranje centrističkih snaga pogrešan je način da se desničare zadrži podalje od vlasti.

Prozovete li nekoga fašistom znači da ste se upustili u rijetko plodonosnu debatu oko definicija. No čak i ako Benito Mussolini i Adolf Hitler nisu imali zajedničku teoriju za ono što su činili, uistinu je zbunjujuće kada se kategorija „fašizma“ proteže na Ba’athizam, ISIS, ili čak na uspon bjelačkog nacionalističkog pokreta Donalda Trumpa.

Ne samo da se ove primjere ne može podvesti pod klasične fašističke teme ponovnog rođenja nacije, ekonomskog korporativizma ili oružanog ekspanzionizma, već ni njih same ne nalazimo isključivo kod fašista. O tome se baš i ne raspravlja, no čak je i dobar stari britanski liberalizam imao svoje milijune mrtvih i koncentracijske logore. Međutim, u medijsko-političkom diskursu upotreba termina „fašist“ uglavnom se koristi kao oznaka za ništa više doli siledžiju koji ne poštuje pravila igre, dok nam upotreba tog termina često kazuje više o osobi koja upućuje optužbu, nego li o meti prema kojoj je optužba usmjerena.

U medijsko-političkom diskursu upotreba termina „fašist“ uglavnom se koristi kao oznaka za ništa više doli siledžiju koji ne poštuje pravila igre, dok nam upotreba tog termina često kazuje više o osobi koja upućuje optužbu, nego li o meti prema kojoj je optužba usmjerena

Naposljetku, invokacija fašizma već dugo figurira kao poziv na oružje – zahtjev za ujedinjenošću protiv izvanjske prijetnje. Prenapuhana priča o Churchillovu odbijanju da udovolji nacizmu još se danas nudi kao opravdanje za mnoge imperijalne podvige, a broj suvremenih Hitlera protiv kojih se valja boriti (Milošević, Saddam Hussein, Gadafi,…) kao da neprestano raste, unatoč našim naporima da bombardiranjem primoramo njihove podanike na pokornost. Neovisno o tome što pokušavamo postići – nacisti dolaze. Apeli na antifašizam sada se pojavljuju i u (trenutno) manje nasilnom okruženju američkih predsjedničkih predizbora.

Portretiranje Trumpa ne samo kao većeg rasista i nacionalista od njegovih protivnika, već i kao fašista, omogućava osobama poput Hillary Clinton da se predstave kao visoko principijelni branitelji demokratskih vrijednosti i dostojanstva u javnom životu. Ako bismo željeli biti dobronamjerni, mogli bismo reći kako se ove termine vjerojatno ne bi vezivalo uz njezinu dinastičku kandidaturu da se nisu stvorili uvjeti za premještanje #ReadyforHillary u dvoboj „statusa quo protiv barbarizma“.

Dylan Riley prikladno je ovaj fenomen nazvao „histeričnom implikacijom o manjem zlu“, do koje dolazi kada se favorita Republikanske stranke proziva fašistom – podrazumijevajući time da su svi pozvani stati iza kandidata/kinje Demokratske stranke, neovisno o kakvoj je platformi riječ. Radi se o programu za demobilizaciju, kojim se pokrete za društvenu promjenu pretvara u konzervativne pogone usmjerene na prikupljanje glasova.

Donald Trump na skupu pristaša u Nevadi, 10. siječnja 2016. (Izvor: Darron Birgenheier @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)
Donald Trump na skupu pristaša u Nevadi, 10. siječnja 2016. (Izvor: Darron Birgenheier @ Flickr, preuzeto prema Attribution-ShareAlike 2.0 Generic licenci)

Naravno, lako je pretpostaviti zbog kojih bi to razloga moglo funkcionirati. Mediji već predviđaju iznimno visok odaziv Crnih muškaraca, žena i mladih birača u studenom, koji će pokušati zaustaviti Trumpa – i to s potpunim pravom. Ako Clinton postane predsjednička kandidatkinja Demokratske stranke, ona će uistinu biti manje od dva zla. Učinci njezine vladavine u manjoj bi mjeri poticali rasističke policajce, a vjerojatno bi podrazumijevali i manje ekonomskog kaosa nego li u slučaju da Trump osvoji kandidaturu. Njezine pristalice neće premlaćivati ljude drukčije boje kože tijekom njenih predizbornih skupova.

No ono što ovdje izaziva gnušanje je korištenje ovih činjenica kako bi se unaprijed zahtijevalo discipliniranje poruke; kao da Sandersova kandidatura sama po sebi, ili tek puko raspravljanje o Clintoničinoj užasnoj povijesti odnosa prema pitanju rase, aktivnoj ulozi u bliskoistočnom kolapsu, ili pak besramnom opsluživanju super-bogatih na neki način „potkopava liniju“ u trenutku kada bi sve progresivne snage trebale biti posvećene tome da se dokrajči Trumpa. Dolje s pokretom Black Lives Matter i pokretom protiv jedan posto bogatih; živjela obrana korporativnog liberalizma. Takve je vrste Clintoničin antifašizam.

Doista, iako gotovo sve ankete pokazuju da bi Bernie Sanders u izravnom srazu s „Velikim“ Donaldom zapravo trebao proći bolje od Hillary, antifašizmu manjeg zla gotovo se isključivo pribjegava da bi se pozvalo na potporu bivšoj državnoj tajnici. Naravno, ona nije ono što ste željeli – glasi argument – ali nemate izbora, jer samo njezina besprijekorna umjerenost može pridobiti glasače desnog centra – alternativa je fašizam.

Donekle se paralelna dinamika odvija čak i među Republikancima, gdje visokopozicionirani stranački dužnosnici u potrazi za predsjedničkim kandidatom bližim establišmentu odlučuju stati iza Teda Cruza – jedinog kandidata koji je u stanju parirati Trumpovoj mizoginiji i rasizmu, i koji je pored toga na božanskoj misiji – kako bi favoritu djelomično preoteli plašt desnog radikalizma.

Bernie Sanders na skupu pristaša u Bronxu, NYC, 31. ožujka 2016. (Izvor: Michael Vadon @ Flickr, preuzeto prema Attribution 2.0 Generic licenci)
Bernie Sanders na skupu pristaša u Bronxu, NYC, 31. ožujka 2016. (Izvor:
Michael Vadon @ Flickr
, preuzeto prema Attribution 2.0 Generic licenci)

Na taj način princip „manjeg zla“ povlači cijeli politički spektar prema manjem zlu – ili preciznije rečeno, pomaže drugom najvećem zlu da se predstavi kao vaš antifašistički prijatelj. Čak i ako Trumpovi republikanski suparnici izražavaju svoju ogorčenost Trumpovom demagogijom, svi do jednoga su tijekom svoje kampanje skrenuli udesno, dok Cruz čak oponaša zahtjev da se izgradi zid uzduž granice s Meksikom.

Također, nema sumnje da bi se Clinton priklonila centru ili desnom centru kada bi se nalazila na mjestu kandidatkinje Demokratske stranke, uz anti-trumpizam koji joj pruža savršenu izliku da povuče sve prijašnje ustupke koje je učinila dok je bila suočena sa Sandersovim pokretom. Korumpirana insajderica establišmenta i predvodnica rata protiv terora (zagovornica nedvojbeno katastrofalnog napada na Siriju), tako postaje primjer pristojnosti i razboritosti.

Ironično kako upravo područja na kojima Trump pokazuje sličnost s klasičnim fašizmom najbolje pokazuju kakve se opasnosti kriju iza takve establišmentske logike „manjeg zla“. Kao prvo, u nedostatku kandidata koji pruža lijevu populističku alternativu radničkoj klasi i zanemarenim Amerikancima iz ruralnih krajeva, krunidba pripadnice elite poput Hillary daje za pravo krajnjoj desnici da se predstavlja kao jedini glas koji ustaje protiv establišmenta. Jedan od uistinu upečatljivih aspekata trenutne kampanje ogleda se u Trumpovu iznimno uspješnom agitiranju među siromašnim bijelcima, gdje otprilike deset posto Sandersovih pristalica prijeti da će svoj glas radije dati milijarderu nego Hillary Clinton. Kao drugo, zaokret udesno, ne bi li se suprotstavilo fašističkoj prijetnji, u suštini podrazumijeva još siromaštva, veći broj napada na pripadnike manjina i više nasilja na domaćem tlu, ali i van granica države.

Povijesno bi bilo poprilično teško demonstrirati kako su establišmentske buržoaske elite saveznik ljevici protiv radikalno desnog populizma, čak i u njegovom otvoreno fašističkom obličju.

Njemački socijaldemokrati glasali su za konzervativnog nacionalista Paula von Hindenburga da bi zaustavili Adolfa Hitlera 1932. godine, povlačeći vlastitu kandidaturu uz istovremeno korištenje svojih policijskih ovlasti kako bi potisnuli komuniste. Hindenburg je pobijedio, a potom je godinu dana kasnije Hitlera imenovao kancelarom

Njemački socijaldemokrati glasali su za konzervativnog nacionalista Paula von Hindenburga da bi zaustavili Adolfa Hitlera 1932. godine, povlačeći vlastitu kandidaturu uz istovremeno korištenje svojih policijskih ovlasti kako bi potisnuli komuniste. Hindenburg je pobijedio, a potom je godinu dana kasnije Hitlera imenovao kancelarom. Benito Mussolini denuncirao je cjelokupnu političku elitu, naprasito promičući „teoriju djela, a ne riječi“. Upravo su liberali, uvjereni da ga mogu zadržati unutar redova establišmenta, bili oni koji su glasali za mandat njegove prve vlade, ustoličivši na taj način dvadesetogodišnji režim.

Fašizam ne dolazi u Ameriku, i vrlo je vjerojatno da će Clinton pobijediti u utrci za predsjednicu u studenome. No postoji vrlo realna opasnost od toga da se razvije nešto slično francuskoj situaciji: da radikalna desnica postane jedina sila koja ustaje protiv establišmenta i preotme ljevici podršku radničke klase, a da liberalne elite zbiju redove u obrani republikanskog legaliteta.

Establišment usvaja sve strože anti-imigrantske mjere ne bi li primirio populističku oluju, ulični rasizam je u punom naboju, a radikalna desnica pojačano prisvaja monopol na neslaganje. Sve to može rezultirati otrovnom mješavinom nesigurnosti i nasilja – rastućim radikalno desnim populizmom kojega hrani cinični antifašizam elita.

David Broder je prevoditelj i član uredništva časopisa Historical Materialism. Živi u Rimu, gdje radi na doktoratu o komunističkim disidentima u talijanskom pokretu otpora.

Vezani članci

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve