Perspektive ljevice u Hrvatskoj

Imajući u vidu da definicija ljevice u hrvatskoj politici odavno podrazumijeva „najmanje desnu“ parlamentarnu poziciju, predstoje nam još jedni u nizu parlamentarnih izbora nakon kojih ona neće imati saborske predstavnike. Time je naglašena diskrepancija između razvoja ljevice u oblastima teorijskog i medijskog rada u odnosu na političko organiziranje na terenu i konkretne političke borbe. U ovom prilogu donosimo analizu trenutnog stanja ljevice u Hrvatskoj, čime nastojimo otvoriti prostor za raspravu o njezinom daljnjem organizacijskom razvoju.

Crvena zastava i stisnuta šaka na Prvomajskoj proslavi u Madridu 2006. godine (izvor: Soman prema Creative Commons licenci).
Crvena zastava i stisnuta šaka na Prvomajskoj proslavi u Madridu 2006. godine (izvor: Soman prema Creative Commons licenci).
Političke promjene s kraja prošle i početka ove godine natjerale su aktere ljevice u defenzivu: ukidanje financiranja neprofitnim kritičkim medijima, čistka kadrova na javnom radiotelevizijskom servisu, ali i agresivna privatizacijska kampanja Vlade Domoljubne koalicije i MOST-a destabilizirali su balans koji je, barem u nekoj mjeri, postojao u političkom polju. Iako je početak kampanje – podsjetimo se TV sučeljavanja Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića – sugerirao da će se političke rasprave vratiti u registar „građanske pristojnosti“, to se nije dogodilo. Štoviše, opozicijska koalicija okupljena oko socijaldemokratâ svoje je „svjetonazorske“ ideje uskladila s već postojećim desnim ekonomskim stavovima.
 
Taj „svjetonazorski“ zaokret socijaldemokratâ prema nacionalističkoj desnici ostavlja ispražnjen prostor za artikulaciju lijeve alternative. Zato nas zanima koje teme, argumentacijske i agitacijske strategije te organizacijski oblici i taktike predstavljaju priliku za artikulaciju i organizaciju ljevice u Hrvatskoj nakon predstojećih izbora. Da bismo dobili tražene odgovore, za početak smo razgovarali s četvero sugovornica/ka koje/i već dulje vrijeme participiraju u radu različitih lijevih kolektiva. Nadamo se da će njihovi odgovori dati početni impuls za novi krug (samo)kritičkih diskusija o trenutnoj poziciji i perspektivama razvoja i jačanja ljevice u Hrvatskoj.


§


Vedrana Bibić: Kada pričamo o parlamentarnim opcijama, prostor za artikulaciju lijevih stavova zjapi prazan mnogo duže od recentnog koketiranja Zorana Milanovića s takozvanim domoljubljem. Vodstvo Socijaldemokratske partije Hrvatske, unatoč različitim taktikama stranačkog djelovanja i prateće službe za odnose s javnošću – koje su jednako ovisile o unutarstranačkim previranjima te o stanju u državi i fazi pregovora s Europskom unijom – nikada nije učinilo minimalni napor širenja fronte prema lijevim akterima niti je jasno artikuliralo lijeve pozicije, bilo da je riječ o problemima uzurpacije prostora na lokalnoj razini
Ono što mi se za početak čini jedinim rješenjem jest prelazak linije pojedinih progresivnih aktera od onih koji naknadno kritiziraju i popravljaju nastalu štetu različitim inicijativama, platformama i ad hoc akcijama – prema aktivnom političkom subjektu
ili nacionalnih pitanja poput stambene krize, radnog zakonodavstva ili okolišne politike.
 
Ne ulazeći u analizu samog pojma domaće (izvanparlamentarne) ljevice, odnosno zanemarujući na tren pitanje od čega je ona uistinu sačinjena, ono što jest specifično za posljednjih pola godine potpuna je nespremnost civilne scene na drastično rezanje sredstava te neočekivano brz i jak napad osovine HDZ-Most-kapital-dijaspora. Većina se tih aktera, bilo da je riječ o neprofitnim medijima, ljudskopravaškim inicijativama ili nezavisnim kulturnim organizacijama, našla u situaciji u kojoj im je znatno otežan, a ponekad i onemogućen rad te ugrožena egzistencija. To je dovelo do stvaranja atmosfere u kojoj se redovito poziva na biranje „manjeg zla“, da bi se naknadno, kada se stvari ponovno vrate u okvire u kojima se uopće može razmišljati o budućnosti, kritički propitivalo stanje na terenu. Iako takva pozicija nije ni u kojem slučaju začuđujuća niti je treba moralistički napadati, ona dugoročno ne donosi nikakve bitnije progresivne političke odmake.
 
Stoga, ono što mi se za početak čini jedinim rješenjem jest prelazak linije pojedinih progresivnih aktera od onih koji naknadno kritiziraju i popravljaju nastalu štetu različitim inicijativama, platformama i ad hoc akcijama – prema aktivnom političkom subjektu. Pod aktivnim političkim subjektom ne podrazumijevam isključivo stranačko organiziranje – makar ne bez brojnih preduvjeta, kako organizacijskih tako i financijskih, taktičkih i edukacijskih – već iznalaženje mehanizama zajedničkog rada disperziranih lijevih aktera, s dokidanjem ovisnosti o projektnoj logici na kojoj se bazira postojeći civilni sektor.


§


Vedran Horvat: Ljevica je kod nas još jednom, i to ne govorim kao kritiku, nespremna dočekala (prijevremene) izbore. Očito je, s obzirom na neprijateljske okolnosti unutar kojih se formira i raste (nastavak pritiska neoliberalne agende na uvjete života i na javni sektor te radikalizacija identitetske politike), potrebna čvršća galvanizacija i okrupnjavanje onoga što se u Hrvatskoj može nazvati progresivnom ljevicom. Pored očekivanih zahtjeva za egalitarnošću i redistribucijom, ljevica svakako treba poduzeti nekoliko međusobno povezanih poduhvata. Prvi se tiče imperativa obraćanja većini, dakle ukupnom društvu, a ne samo malom broju simpatizera i istomišljenika jer se pitanja na koja treba odgovoriti tiču velike većine neprivilegiranih, a ne tek neke irelevantne manjine.
Dok na identitetskoj liniji ljevica može biti jedino antifašistička i sekularna, potrebno je u narednom periodu daleko jasnije određenje oko tema gospodarskog rasta, produktivizma, industrijske politike, zdravstva, obrazovanja, rada i stanovanja
Ne bi bilo prigodno reći da ljevica treba izaći iz svoje zone udobnosti, jer ona ne živi nimalo udobno, ali bi bilo potrebno izaći hrabrije i otvorenije u političko polje. Veća prisutnost na ulici, otvaranje raznih diskusija, kao i direktni kontakt s građanima neophodni su da postane vidljivija.
 
Nadalje, ljevica treba svoje prve, makar i male, pobjede. One su možda moguće kroz iduće lokalne izbore, gdje se mogu steći i prva iskustva, kao i neki resursi pa zbog toga mislim da odatle treba početi. Mislim da je jasno, ukoliko želimo dugoročnu i izdržljivu političku platformu, da do organskog rasta i širenja ljevice može doći jedino „odozdo“. Pored radnika i visokobrazovanih, koji se čine kao logični adresati, svakako je tu velik broj nezaposlenih s kojima treba početi kvalitetno komunicirati te stvarati alternativne i solidarne programe koji im mogu pomoći u životnim situacijama. Ne vidim previše problema u tome da naspram postojećih političkih aktera (Most, Živi zid) takva politička platforma osigura neku novu i dodatnu vrijednost.
 
Na koncu, osnovni program ljevice mora biti podržan jasnom idejom o sistemskoj promjeni i baziran na otporu spram daljnjeg pogoršavanja životnih uvjeta, kako zbog pogrešnih odluka domaćih političara, tako i zbog sistemskih posljedica uzrokovanih neoliberalnom tržišnom ekspanzijom. Dok na identitetskoj liniji ljevica može biti jedino antifašistička i sekularna, potrebno je u narednom periodu daleko jasnije određenje oko tema gospodarskog rasta, produktivizma, industrijske politike, zdravstva, obrazovanja, rada i stanovanja. Ljevica u tom smislu mora što prije formirati svoje prve prijedloge i odgovore. Ovaj zadatak nije samo vezan uz vitalne potrebe građana, nego i uz realnu procjenu naše razvojne putanje unutar planetarnih granica koje omeđuju koncept ekonomskog rasta. Ekološka ograničenja sve su realnija i bliža te sve više utječu na proizvodne i radne odnose.  Ljevica ih u budućnosti ne bi smjela ignorirati, pogotovo kad govorimo o sadašnjem modelu rasta i visokoj cijeni neodrživosti koju kao društvo plaćamo.


§


Goran Matić: Realno gledano, prostor za artikulaciju lijevih stavova, pa i što se Socijaldemokratske partije tiče, ispražnjen je odavno. Štoviše, smatram da možemo reći da se teorijska artikulacija lijevih pozicija odvija već dosta dugo, barem od 2009. godine, odnosno od studentskih okupacija fakultetâ te borbe za Varšavsku ulicu u Zagrebu, a u toj je artikulaciji nemjerljivu ulogu imao (a ima ju i dalje, naravno) i ovaj portal. Otada je lijeva scena dobila još niz kvalitetnih medijskih projekata koji su otvorili prostor za razvoj i artikulaciju lijevih pozicija,
Rekao bih da je, prvenstveno teorijskim i medijskim radom proteklih godina, izgrađen sasvim solidan temelj za daljnji razvoj ljevice u smjeru kanaliziranja svega što je dosad postignuto te formiranja značajnijeg i trajnijeg političkog utjecaja
a i na tzv. NGO sceni su se pojavili novi subjekti koji su doprinijeli jačanju lijevih pozicija u javnosti. Te su pozicije bile najvidljivije u otporima pojedinim pokušajima privatizacija.
 
Dakle, rekao bih da je, prvenstveno teorijskim i medijskim radom proteklih godina, izgrađen sasvim solidan temelj za daljnji razvoj ljevice u smjeru kanaliziranja svega što je dosad postignuto te formiranja značajnijeg i trajnijeg političkog utjecaja. Mišljenja sam da će se ključnim pokazati nekoliko stvari… Najprije, prostorno i demografsko povećanje dosega i aktivnosti uglavnom koncentriranih u „metropoli“ i visokoobrazovanim krugovima prema manjim sredinama i tzv. običnim građanima, prvenstveno radnicama i radnicima. Zatim, iznalaženje političkih organizacijskih formi koje će s jedne strane omogućiti kontinuirani angažman znatno većeg broja ljudi, a s druge sinergiju „političkog“ djelovanja i civilnih inicijativa uz istovremeno nadilaženje inherentnih ograničenja političkog djelovanja civilnog sektora i ad hoc „građanskih“ inicijativa.
 
Na svakom od tih područja moguće je zamijetiti ohrabrujuće iskorake u vidu nastavka umrežavanja organizacija civilnog društva u progresivne inicijative, ali prvenstveno osnivanja te rada nove lijeve stranke, Radničke fronte, i njezinih lokalnih organizacija. Mislim da će upravo o, zasad neizvjesnoj, sudbini tog političkog iskoraka uvelike ovisiti buduća putanja hrvatske ljevice te je stoga ključno da se njeni akteri u znatno većoj mjeri negoli dosad angažiraju u pokušajima stranačkog organiziranja na ljevici, bilo „iznutra“ ili „izvana“. Radi se o prevažnoj stvari da bi nas u tome smjele spriječiti, recimo, političko-teorijske zamjerke elektoralnom sistemu, a da niti ne govorim o privatnim netrpeljivostima, što je, nažalost, još uvijek često slučaj.


§


Domagoj Mihaljević: Vjerojatno prvo što se može primijetiti u vezi ljevice u Hrvatskoj to je da optimizam volje i nije naročito kurentna roba. Nasuprot tome, različitih vrsta pesimizma ima dovoljno za natopiti barem jedno akumulacijsko jezero. Takvo frustrirajuće stanje proizlazi iz niza razloga koji rezultiraju time da ljevica ne postoji kao prisutan, djelatan i relevantan politički faktor. Nemoguće je dati odgovor na pitanje o strategijama i taktikama jer lijevi akter s kapacitetom za programske, organizacijske i kadrovske okršaje u političkoj areni zasad ne postoji.
Ako već ne postoji ljevica kao vidljiva i snažna politička organizacija, to ne znači da ne postoje lijevi kritički sadržaji, povezivanje nevladinih udruga sa sindikatima, manifestacije kojima se afirmira sjećanje na antifašističku prošlost, otpor kapitalu i zaštitu radničkih prava
Mogu tek izdvojiti Radničku frontu za koju mi se čini da, nakon inicijalnih unutarnjih razdora, pokušava artikulirati i odaslati socijalistički sadržaj i proširiti utjecaj. Međutim, u uvjetima razmrvljene lijeve scene i bez potpore njezinog medijskog segmenta, to će biti vrlo izazovna zadaća.
 

No, ako već ne postoji ljevica kao vidljiva i snažna politička organizacija, to ne znači da ne postoje lijevi kritički sadržaji, povezivanje nevladinih udruga sa sindikatima, manifestacije kojima se afirmira sjećanje na antifašističku prošlost, otpor kapitalu i zaštitu radničkih prava. Bez ikakve sumnje, lijeva scena postoji i obuhvaća neveliko pletivo nevladinih udruga i medijskih kolektiva te kontinuirano proizvodi spomenute sadržaje, ali njezin politički utjecaj i socijalni doseg izuzetno je ograničen. Ipak, treba priznati da je danas više aktivnosti i sadržaja nego što ih je bilo prije pet godina, ali nakon početnog uspona u izgradnji te scene ‒ jednom kada su daske posložene, kulise namještene, akteri postrojeni, a zastor podignut ‒ ponuđeni repertoar ubrzo je ukipljen u projektnu okoštalost. U takvim uvjetima organiziranja jako je teško okupljati i širiti socijalnu bazu, jer to i nije primarni zadatak.

Grubo je to reći i još poraznije priznati, ali postali smo profesionalci lijevog aktivizma i kao takvi smo unaprijed izglobljeni iz živog tkiva političke borbe. Naš angažman u sklopu aktivnosti nevladinih udruga prije svega se sastoji u jurcanju za rokovima koje nam postavljaju projektne obaveze, a ne u aktualnosti političkog djelovanja. Previše bi neupućeno bilo reći da je u pitanju isključivo srednjoklasni oportunizam nezaposlenih diplomaca, iako sigurno ima i toga. Situaciju je nužno vidjeti sistemski. Radom na projektima podmirujemo račune nesigurne poststudentske egzistencije, ali se često i samozavaravamo političkim dometima naše poslovne svakodnevice. Prisutnost financija može izgraditi platformu ljevice i dati joj nekakav glas, ali ne i platformu za političko djelovanje.

Platforma nevladinih udruga previše slijedi tržišnu logiku da bi mogla biti polazišna osnova za buduću ljevicu. Svaki projekt ima definirane hijerarhijske uloge, što dodatno učvršćuje otprije prisutne neformalne hijerarhije ili uspostavlja nove, a zadani budžeti limitiraju broj aktivista jer nema dovoljno novaca za širenje pa scena postaje zatvorena i stepenasto ustrojena. U takvim okolnostima njezina istovremena transformacija u lijevu političku snagu nalikuje sizifovskom naporu. S jedne strane imamo podjelu glavnih i sporednih uloga u svakodnevnim radnim obvezama, a s druge zahtjev za solidarnošću i egalitarnošću političke prakse.
Solidarnost, egalitarnost, inkluzivnost ne smiju biti samo gorljivi retorički instrument, nego moraju postati aktivnom praksom u izgradnji i održavanju društvenih odnosa, ponajprije među ljevičarima
Nevladina scena strukturno teško može postati politički akter, ali može nastaviti ono u čemu je dobra i sigurno može biti još bolja, a to je proizvodnja vrijednog analitičkog sadržaja. Nije mnogo, ali bi sigurno moglo biti i gore.
 

Pitanje i dalje ostaje – kako reagirati na evidentno sve izraženije socijalne sukobe ako rasprave o mogućnostima uključivanja u dnevnu politiku ne zadobivaju javni karakter? Odgovor nije nimalo ohrabrujuć, jer naš rad ostaje previše fragmentiran i izoliran od svakodnevne političke dinamike, pa preostaje tek da gledamo kako se izdaleka diže uzmahao vjetar, glasnik nadolazećih političkih poremećaja, dok se naše organiziranje razbija o nepomične zidove projektnog trenutka. No, određene bismo korake naprosto morali poduzimati, jer bojim se da nas događaji sve više zatiču posve nespremnima na brisanom prostoru nesputanog desnog radikalizma. Takvi koraci mogu poprimati organizacijsku formu klubova ili nečeg sličnog gdje se ljevica educira, politizira i promišlja svoj naredni potez. Nebitno je koliko su maleni takvi kolektivi, ali moraju biti osovljeni na onim načelima za koja ljevica želi da budu temelj izgradnje progresivne prakse. Solidarnost, egalitarnost, inkluzivnost ne smiju biti samo gorljivi retorički instrument, nego moraju postati aktivnom praksom u izgradnji i održavanju društvenih odnosa, ponajprije među ljevičarima. Tek na toj osnovi ljevica će moći politički raspravljati, širiti članstvo, jačati utjecaj i boriti se u sve izglednijim sukobima sutrašnjice.

Vezani članci

  • 6. rujna 2016. Zastave Europske unije ispred sjedišta Europske komisije (izvor: Amio Cajander prema Creative Commons licenci). Europski radnički identitet otvara prostor širenju borbe S Artanom Sadikuom, teoretičarom i aktivistom iz Skopja, razgovarali smo o implikacijama koje za zemlje-članice predstavlja izlazak, odnosno ostanak u Europskoj uniji, o demokratskom deficitu kojim su prožete izvršne institucije EU, političko-ekonomskom odnosu između europskog centra i periferije, konstrukciji europskog radničkog identiteta i emancipatornim potencijalima europske ljevice, te političkim ograničenjima recentnog vala prosvjeda u Makedoniji.
  • 21. kolovoza 2016. Kultni berlinski gej bar Eldorado zatvoren je 5. ožujka 1933. i pretvoren u lokalni štab Sturmabteilunga (izvor: wikipedia.org). Granice emancipacije LGBTIQ+ pokreta O LGBTIQ+ zajednici i organizacijama u Srbiji, homofobiji, queer teoriji, komodifikaciji LGBTIQ+ identiteta u kapitalizmu te socioekonomskom položaju LGBTIQ+ osoba i njihovom zajedničkom povezivanju s radničkim pokretom u kontekstu adresiranja klasnog pitanja šireg lijevog pokreta, razgovaramo s beogradskim novinarom, književnikom i aktivistom Dušanom Maljkovićem. Pročitajte proširenu i prilagođenu verziju intervjua nastalog za potrebe priloga o LGBTIQ+ pokretu treće epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“.
  • 18. kolovoza 2016.
    Featured Video Play Icon
    Balkanska ljevica

    Na konferenciji „Politike prijateljstva“ u sklopu 9. Subversive festivala održan je okrugli stol „Balkanska ljevica“. Na ovom su okruglom stolu, uz moderatora Dragana Markovinu, nastupili komentator tportala Vuk Perišić, istraživačica na ljubljanskom Institutu za kulturalne studije i studije sjećanja Tanja Petrović te Nenad Porobić iz inicijative Ne rehabilitaciji. Polazišna pozicija tribine pretpostavka je, koju je […]

  • 12. kolovoza 2016. Spomenik u počast dr. Franje Tuđmana u Kaštelima, Hrvatska
(izvor). Stranački duopol i državotvorni konsenzus Pored agresivnog provođenja neoliberalnog ekonomskog programa, kratki mandat Vlade HDZ-ove Domoljubne koalicije i MOST-a svojim je polarizirajućim djelovanjem na simboličkoj reartikulaciji društvenog polja, rekadroviranju institucija građanskog društva te pomjeranju kulturne paradigme politički destabilizirao državotvorni konsenzus o tzv. nacionalnoj pomirbi, uspostavljen još 1990-ih. Obje velike stranke ulaze u predizbornu kampanju konvergirajući prema centru i ponovnoj stabilizaciji političkog polja, što nakon izbora 11. rujna obećava manje društvenih tenzija te umiveniji nastavak napada na radnička prava i javni sektor.
  • 4. ožujka 2016. Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ) Zašto je bitno raspravljati
    o ustašama i partizanima?
    Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.
  • 23. travnja 2015. “Treba početi živjeti alternativne vizije upravljanja društvom” – intervju s Radničkom frontom

    U intervjuu za Slobodni Filozofski član Radničke fronte Karlo Jurak odgovara na pitanja o istovremenom djelovanju te organizacije kao stranke i kao pokreta, o njenom “tranzicijskom programu”, o edukaciji članstva i radništva općenito, o važnosti suprotstavljanja nacionalizmu za borbu protiv kapitalizma, o značaju solidarnog i kooperativnog planiranja i upravljanja te o kulturnim aspektima nužnima za […]

  • 8. veljače 2015. Richard Seymour: Kamo dalje, ljevico?

    “Nemogućnost da se razumije uspjeh neoliberalizma kao sveobuhvatnog političkog, ekonomskog i kulturnog projekta, kao i neuspjeh pri razumijevanju njegova dugoročnog hegemonijskog karaktera, znači da ne uspijevamo razumjeti u kakvoj smo se vrsti konjunkture zatekli, i koji je stvarni omjer klasnih i političkih snaga. Potrebno je iz temelja preispitati razdoblje neoliberalizma i njegove učinke, te pokazati […]

  • 23. siječnja 2015. Peter Bratsis: Je li ovo kraj narativa o “nepostojanju alternative”?

    “Radikalna poruka Syrize, koja nadilazi sve njene pojedinačne planove opozivanja mjera štednje i upravljanja gospodarstvom, jest da građani mogu i moraju odlučivati o svojoj budućnosti i da usprkos tvrdnjama svih – od Margaret Thatcher do Wolfganga Schaeublea i Christine Lagarde – alternativa postoji.” Parlamentarni izbori u Grčkoj mogli bi presuditi budućnosti ljevice za cijelu generaciju […]

  • 30. ožujka 2014. Aleksandar Stojanović: Bilješke o historijskoj dinamici srpskog političkog konteksta i posljedicama za izgradnju ljevice, 19.10.2013.

    Pogledajte snimku izlaganja Aleksandra Stojanovića s konferencije CRS-a “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive”. Stojanović govori o marginalnom položaju ljevice u Srbiji, objektivnim preduvjetima za takvo stanje, ali nudi i perspektivu koja uzroke taktičkih pogreški u rezoniranju lijevih kolektiva posljednjih godina locira u nedostatku osjetljivosti za specifičnost srpskog ideološkog konteksta. Aleksandar Stojanović: Bilješke o historijskoj dinamici […]

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve