Zašto je bitno raspravljati
o ustašama i partizanima?

Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.

Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ)
Poruke koje, među ostalima, odašilju pojedini wunder-poduzetnici, reperi/ce, filmski redatelji i drugi, decidirano poprimaju karakter nagovora na konstruktivni zaborav, pri čemu ispada da je upravo taj diskurzivni suvišak javne rasprave o periodu Drugog svjetskog rata ono što koči silnice progresa, koje su u njihovoj koncepciji postavljene u šine inovatorsko-investicijskog neksusa pod imperativom rasta BDP-a, uz naglasak na tržišnoj valorizaciji kulture te samoidentifikaciji kroz kotiranje vlastitog ljudskog kapitala na globalnim burzama rada.
 
Nezadovoljni vakuumom koji počiva na prešućivanju povijesnih činjenica u naletu jačanja revizionističke hegemonije, a time i na kolektivnoj amneziji u suočenju sa zahtjevom kontekstualizacije uloge sukobljenih strana te nespremni da ga, tobože zrelo, ispunimo ideološkim sadržajem prokapitalističkog centra, odlučili smo ovoj problematici pokušati udahnuti novi život. Priupitali smo nekoliko osoba, koje su se u svojem aktivističkom, medijskom, povjesničarskom i teoretičarskom radu već bavile temom,
Adolf Hitler dočekuje Poglavnika NDH Antu Pavelića tijekom njegova državničkog posjeta Berghofu, 9. lipnja 1941. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Adolf Hitler dočekuje Poglavnika NDH Antu Pavelića tijekom njegova državničkog posjeta Berghofu, 9. lipnja 1941. godine (Izvor: Wikipedia.org)
za doprinos debati o smislenosti rasprave o ustašama i partizanima, imajući na umu da antifašizam kao vrijednost i aktualni poklič pri politizaciji civilnodruštvene, kulturne, aktivističke i sindikalne scene nema šansu za opstanak ukoliko se nastave zanemarivati klasni odnosi i politički sadržaji koji leže u temeljima antifašističke borbe.


Danijel Švraka: Bitno je raspravljati o povijesti općenito pa tako i o razdoblju Drugog svjetskog rata. No, da bismo uistinu shvatili zašto, potrebno je najprije definirati određene pojmove koji se široj javnosti možda čine zbunjujućima ili suvišnima. Povijest nije isto što i historija, osim tek možda u najširem kolokvijalnom smislu. Stručna terminologija s dobrim razlogom održava razliku između objektivne prošle stvarnosti (povijesti) te pokušaja njene rekonstrukcije ili interpretacije (historije). Bez obzira na potencijalne pozitivne faktore poput relativno kratkog vremenskog odmaka, velikog broja intervjuiranih svjedoka, visoku plauzibilnost njihovih iskaza, obilnu količinu materijalnih dokaza te, općenito, kvalitetno provedeno istraživanje, uvijek će postojati određeni nesklad između onoga što se dogodilo i priče o tom događaju ili periodu koju smo iz dostupnih izvora uspjeli složiti. Ta se priča može mijenjati ili obogaćivati, prateći razvoj novih metoda i tehnika koje s vremenom postaju dostupnije. No, još je češći slučaj da teme iz moderne povijesti, uslijed varirajuće političke klime i interesa, u javnosti gube svoj didaktički
Fašizam 20. stoljeća, sa svim svojim nacionalnim varijantama, historijski se pojavio kao odgovor na jednu od najvećih kriza u povijesti kapitalizma te kao antipod jedinom istinskom neprijatelju kapitalizma i fašizma – međunarodnom komunističkom pokretu
te usvajaju izrazito propagandistički karakter. Tako dojučerašnji krvnici i gubitnici najednom postaju žrtve i heroji. Opasnost pri ovakvim divljim fluktuacijama masovne percepcije trebala bi biti očita – od poricanja zločina preko apologije kriminalnog sustava („NDH – izraz težnji hrvatskog naroda“) do djelomične ili potpune ideološke rehabilitacije leži tek nekoliko stepenica.
 
Nije dovoljno raspravu „o ustašama i partizanima“, a ustvari o ulozi i naravi države te o njenoj klasnoj strukturi i vlasničkim međuodnosima, ograničiti na znanstvene simpozije i sveučilišne kružoke. Tema je i dalje društveno relevantna, a ostat će takva sve dok živimo u kapitalizmu. Naime, fašizam 20. stoljeća, sa svim svojim nacionalnim varijantama, historijski se pojavio kao odgovor na jednu od najvećih kriza u povijesti kapitalizma te kao antipod jedinom istinskom neprijatelju kapitalizma i fašizma – međunarodnom komunističkom pokretu. Možda zato zbunjuje činjenica da fašizam 21. stoljeća u većini zemalja svijeta još uvijek tek sramežljivo najavljuje svoju prisutnost, iako postoji potencijal da se iskoristi trenutna neorganiziranost ljevice. Možemo samo nagađati je li mu zaista potreban snažan antagonist u svrhu nadvladavanja vlastite političke marginalnosti (kao što je to bio slučaj 1930-ih)
Četnici, domobrani i ustaše zajedno piju, 1942. godine (Izvor: commons.wikimedia.org, Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, knjiga I (str. 498), Beograd 1945)
Četnici, domobrani i ustaše zajedno piju, 1942. godine (Izvor: commons.wikimedia.org, Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, knjiga I (str. 498), Beograd 1945)
ili će nam, ex post facto, postati jasno da se povijest ne ponavlja nekim imaginarnim automatizmom, nego prati vlastite unutarnje mehanizme, često prikrivene slojevima proturječnih, ambivalentnih te, na prvi pogled, beznačajnih slijedova događaja. Drugim riječima, iako trenutno ne postoje uvjeti za realizaciju nečega poput kompletne rehabilitacije fašizma, ignoriranjem i negiranjem ove mogućnosti samo dodatno pridonosimo njihovom uspostavljanju.


Marko Kostanić: Prvi razlog uočljiv je u naravi same sintagme koja se nalazi u pitanju i koja se uvriježila u javnoj komunikaciji – ustaše i partizani. Ona sugerira da su početne pozicije tih pokreta ravnopravne politički i vrijednosno, što je potpuno neprihvatljivo. No, njihovo „metodološko“ niveliranje nije ishod samo revizionističkih tumačenja Drugog svjetskog rata, ono je svoju društvenu legitimaciju dobilo četrdeset godina kasnije – krizom i raspadom jugoslavenskog socijalističkog projekta. Tako da to pitanje ne povlači samo interpretacijske napore u raspravi o Narodnooslobodilačkom pokretu, već iziskuje i stvaranje koherentne lijeve interpretacije raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili. Izostanak suvisle lijeve perspektive sagledavanja tog perioda
Produktivna intervencija u diskusiju o partizanima i ustašama trebala bi se zasnivati na uvođenju tzv. vrijednosnih ili svjetonazorskih pitanja u ekonomsku sferu, i to tako da koreliraju sa suprotstavljenim interesima unutar ekonomije – onima rada i kapitala
jedan je od razloga dominacije nacionalističke i liberalne paradigme čiji smo taoci i u aktualnim tzv. kulturnim ratovima.
 
Protivnici rasprave o ustašama i partizanima, trenutno utjelovljeni u političkim ambicijama MOST-a i navodnoj tihoj većini koja samo želi živjeti bolje, tvrde da se njome odmiče fokus s realnih problema – ekonomije. Međutim, ono što im promiče jest da upravo zbog načina na koji se ta rasprava trenutno vodi dolazi do stvaranja ideološkog okvira za priču u kojoj se zapravo bavimo ekonomijom, ali se njome bavimo s onu stranu podjela i interesa. Fantazija o politički i ideološki neutralnom te stručnom rješenju ekonomskih problema u priličnoj se mjeri zasniva na navodno uzaludnim i napornim raspravama o ideologiji, postavljenima s onu stranu pitanja materijalnih interesa, i u okvir već spomenutog prepucavanja između nacionalističke i liberalne paradigme. Zato bi se produktivna intervencija u diskusiju o partizanima i ustašama trebala zasnivati na uvođenju tzv. vrijednosnih ili svjetonazorskih pitanja u ekonomsku sferu, i to tako da koreliraju sa suprotstavljenim interesima unutar ekonomije – onima rada i kapitala. Ako ništa, onda zbog proste činjenice
Spomenik žrtvama ustaških zločina u koncentracijskom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata (Izvor: Wikipedia.org, foto: Bern Bartsch)
Spomenik žrtvama ustaških zločina u koncentracijskom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata (Izvor: Wikipedia.org, foto: Bern Bartsch)
da je iza partizana i Komunističke partije (čiju ulogu liberalna strana u tzv. kulturnim ratovima sustavno prešućuje i tako doprinosi revizionizmu) prvenstveno stajala ideja transformacije ekonomskih odnosa. Bez toga smo unaprijed osuđeni na poraz. Ne vidim zašto bi stav o slobodnom planiranju zajednice istospolnih parova u većoj mjeri bio svjetonazorsko pitanje nego što je to stav o demokratskom planiranju ekonomije.


Milena Ostojić: Naoko trezvena distanca spram takvih povijesnih rasprava i poziv na „okretanje prema budućnosti“ ovjerava (svakako i ideološku) bezalternativnost aktualnog „postideološkog“ stanja ili brisanog prostora u kojem postoji konsenzus oko neoliberalnih reformi i politika mjera štednje, bez obzira na njihove socijalne učinke (uz iznimku tek eto „sindikata kao najvećih kočničara reformi“, kako ih bez pardona
Cinična ekvidistanca u odnosu na oba pokreta, implicirana već u samom pitanju, ukazuje na uspjeh revizionističke mašinerije – bilo da je riječ o liberalnom narativu o dva ekstrema i dva totalitarizma ili njegovu naličju, utjelovljenom u ideologiji „nacionalne pomirbe“ ili „zajedništva“
titulira središnji dnevnik).
 
Cinična ekvidistanca u odnosu na oba pokreta, implicirana već u samom pitanju, ukazuje na uspjeh revizionističke mašinerije – bilo da je riječ o liberalnom narativu o dva ekstrema i dva totalitarizma ili njegovu naličju, utjelovljenom u ideologiji „nacionalne pomirbe“ ili „zajedništva“, u kojoj se unutar nacije kao navodno supstancijalne kategorije pokušavaju pomiriti tobože tek različiti svjetonazori.
 
Čini mi se da treba, i to više nego ikad, „misliti partizanstvo“ i njegovo nasljeđe društvene emancipacije i ekonomske demokratizacije, pa i nadnacionalne i nadidentitetske solidarnosti. Rasprava „o partizanima i ustašama“ istovremeno je borba za progresivno nasljeđe već izborenih prava, kao i za politizaciju tog povijesnog imaginarija.


Luka Matić: Rasprava o ustašama i partizanima nije samo bitna, već je to jedina bitna rasprava. Naime, niti jedna druga rasprava, kao i niti jedan društveni sukob prisutan u Hrvatskoj, ne otvara mogućnost da se raspravlja ujedno i o sudbini svakog pojedinca, sudbini društva, ali i o sudbini cijelog svijeta. Isto tako, rasprava o ustašama i partizanima nije rasprava o daljoj prošlosti, u smislu krivih i nevinih žrtava, ili bližoj prošlosti, u smislu historijskog revizionizma. U tom smislu,
Ova tema svojim historijskim opsegom omogućuje obuhvat čitavog spektra društvenih, političkih i ekonomskih tema i to iz perspektive borbe za ukidanje sistema klasne dominacije. I upravo je potonje najvažnije nasljeđe partizanske borbe i temelj na kojemu je danas moguće graditi socijalističku perspektivu
ona je prije svega rasprava o sadašnjoj borbi i željenoj budućnosti.
 
Za razliku od drugih rasprava koje vodimo – najčešće u obranu javnih dobara ili u vezi ljudskih prava – ova tema svojim historijskim opsegom omogućuje obuhvat čitavog spektra društvenih, političkih i ekonomskih tema i to iz perspektive borbe za ukidanje sistema klasne dominacije. I upravo je potonje najvažnije nasljeđe partizanske borbe i temelj na kojemu je danas moguće graditi socijalističku perspektivu.
 
Povrh toga, Narodnooslobodilačka borba bila je dio epohalnog sukoba koji je obilježio prošlo stoljeće, a koji je Enzo Traverso u knjizi Fire and Blood nazvao evropskim građanskim ratom. On smatra da je taj rat između ostalog bio konstituiran sukobom obespravljenog radništva i seljaštva protiv dotadašnjih oligarhija i njihovih elita. Pobjeda revolucije promijenila je i one države Evrope u kojima nisu uspostavljeni socijalistički režimi – donijela je opće pravo glasa, javno zdravstvo i školstvo i sustav socijalne zaštite.
 
Međutim, kako Traverso uočava, propast realnog socijalizma oživjela je sukob završen 1945. godine, ali ovaj puta sa stranom reakcije kao vodećom. Na razini svakodnevice, mi smo to oživljavanje sukoba osjetili prvo kao krvavi rat potpirivan međuetničkom mržnjom, zatim kao gubitak radnih mjesta uslijed deindustrijalizacije, da bi kasnije na red došlo otežavanje pristupa javnim servisima – od uvođenja školarina na javna sveučilišta
Partizani Prve udarne brigade „Braća Radić“ na čelu 10. korpusa ulaze u oslobođeni Zagreb 9. svibnja 1945. (Izvor: commons.wikimedia.org)
Partizani Prve udarne brigade „Braća Radić“ na čelu 10. korpusa ulaze u oslobođeni Zagreb 9. svibnja 1945. (Izvor: commons.wikimedia.org)
do vrhunca u najavi famoznog „nadstandarda“ u zdravstvu.
 
U međuvremenu, obećanje nacionalističke elite o samostalnosti i samobitnosti, kao i u svojoj prethodnoj inkarnaciji tijekom razdoblja takozvane NDH, nije donijelo ništa drugo osim gubljenja strateških resursa i industrija te moći političkog odlučivanja i samoodređenja, koji ovaj put nisu izručeni naoružanom okupatoru već kapitalu.
 
Vratiti se u spomenutim okolnostima partizanskoj tradiciji stoga znači napustiti neplodni teren rasprave o „temeljnim vrijednostima“. Nasuprot tome, naša je zadaća raspravu o partizanima i ustašama vratiti bitnome: ideji da tamo gdje postoji sistem klasne dominacije ne vrijede ljudska prava te da je drugačiji svijet moguć – na nama je da ga izborimo.

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji te statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva uvjetovani materijalnom podlogom na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje – kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi Jačanje tržišne ekonomije u Jugoslaviji 60-ih produbljuje razlike između proizvođača i onih koji organiziraju proizvodnju, sve jasnije ukazujući na kontradikcije samoupravnog modela te upitne dosege radničke participacije i političke emancipacije. O povijesti Jugoslavije kao projekta državnog kapitalizma, problemima kolektivizacijskih i industrijalizacijskih modela razvoja zemlje, potrebi razlikovanja dviju vrsta radničkog samoupravljanja (odozdo i odozgo) te dezintegracijskom učinku svjetskog tržišta na realno postojeće samoupravne prakse razgovarale smo s historičarom Vladimirom Unkovskim-Koricom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve