Zašto je bitno raspravljati
o ustašama i partizanima?

Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.

Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ)
Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ)
Poruke koje, među ostalima, odašilju pojedini wunder-poduzetnici, reperi/ce, filmski redatelji i drugi, decidirano poprimaju karakter nagovora na konstruktivni zaborav, pri čemu ispada da je upravo taj diskurzivni suvišak javne rasprave o periodu Drugog svjetskog rata ono što koči silnice progresa, koje su u njihovoj koncepciji postavljene u šine inovatorsko-investicijskog neksusa pod imperativom rasta BDP-a, uz naglasak na tržišnoj valorizaciji kulture te samoidentifikaciji kroz kotiranje vlastitog ljudskog kapitala na globalnim burzama rada.
 
Nezadovoljni vakuumom koji počiva na prešućivanju povijesnih činjenica u naletu jačanja revizionističke hegemonije, a time i na kolektivnoj amneziji u suočenju sa zahtjevom kontekstualizacije uloge sukobljenih strana te nespremni da ga, tobože zrelo, ispunimo ideološkim sadržajem prokapitalističkog centra, odlučili smo ovoj problematici pokušati udahnuti novi život. Priupitali smo nekoliko osoba, koje su se u svojem aktivističkom, medijskom, povjesničarskom i teoretičarskom radu već bavile temom,
Adolf Hitler dočekuje Poglavnika NDH Antu Pavelića tijekom njegova državničkog posjeta Berghofu, 9. lipnja 1941. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Adolf Hitler dočekuje Poglavnika NDH Antu Pavelića tijekom njegova državničkog posjeta Berghofu, 9. lipnja 1941. godine (Izvor: Wikipedia.org)
za doprinos debati o smislenosti rasprave o ustašama i partizanima, imajući na umu da antifašizam kao vrijednost i aktualni poklič pri politizaciji civilnodruštvene, kulturne, aktivističke i sindikalne scene nema šansu za opstanak ukoliko se nastave zanemarivati klasni odnosi i politički sadržaji koji leže u temeljima antifašističke borbe.


Danijel Švraka: Bitno je raspravljati o povijesti općenito pa tako i o razdoblju Drugog svjetskog rata. No, da bismo uistinu shvatili zašto, potrebno je najprije definirati određene pojmove koji se široj javnosti možda čine zbunjujućima ili suvišnima. Povijest nije isto što i historija, osim tek možda u najširem kolokvijalnom smislu. Stručna terminologija s dobrim razlogom održava razliku između objektivne prošle stvarnosti (povijesti) te pokušaja njene rekonstrukcije ili interpretacije (historije). Bez obzira na potencijalne pozitivne faktore poput relativno kratkog vremenskog odmaka, velikog broja intervjuiranih svjedoka, visoku plauzibilnost njihovih iskaza, obilnu količinu materijalnih dokaza te, općenito, kvalitetno provedeno istraživanje, uvijek će postojati određeni nesklad između onoga što se dogodilo i priče o tom događaju ili periodu koju smo iz dostupnih izvora uspjeli složiti. Ta se priča može mijenjati ili obogaćivati, prateći razvoj novih metoda i tehnika koje s vremenom postaju dostupnije. No, još je češći slučaj da teme iz moderne povijesti, uslijed varirajuće političke klime i interesa, u javnosti gube svoj didaktički
Fašizam 20. stoljeća, sa svim svojim nacionalnim varijantama, historijski se pojavio kao odgovor na jednu od najvećih kriza u povijesti kapitalizma te kao antipod jedinom istinskom neprijatelju kapitalizma i fašizma – međunarodnom komunističkom pokretu
te usvajaju izrazito propagandistički karakter. Tako dojučerašnji krvnici i gubitnici najednom postaju žrtve i heroji. Opasnost pri ovakvim divljim fluktuacijama masovne percepcije trebala bi biti očita – od poricanja zločina preko apologije kriminalnog sustava („NDH – izraz težnji hrvatskog naroda“) do djelomične ili potpune ideološke rehabilitacije leži tek nekoliko stepenica.
 
Nije dovoljno raspravu „o ustašama i partizanima“, a ustvari o ulozi i naravi države te o njenoj klasnoj strukturi i vlasničkim međuodnosima, ograničiti na znanstvene simpozije i sveučilišne kružoke. Tema je i dalje društveno relevantna, a ostat će takva sve dok živimo u kapitalizmu. Naime, fašizam 20. stoljeća, sa svim svojim nacionalnim varijantama, historijski se pojavio kao odgovor na jednu od najvećih kriza u povijesti kapitalizma te kao antipod jedinom istinskom neprijatelju kapitalizma i fašizma – međunarodnom komunističkom pokretu. Možda zato zbunjuje činjenica da fašizam 21. stoljeća u većini zemalja svijeta još uvijek tek sramežljivo najavljuje svoju prisutnost, iako postoji potencijal da se iskoristi trenutna neorganiziranost ljevice. Možemo samo nagađati je li mu zaista potreban snažan antagonist u svrhu nadvladavanja vlastite političke marginalnosti (kao što je to bio slučaj 1930-ih)
Četnici, domobrani i ustaše zajedno piju, 1942. godine (Izvor: commons.wikimedia.org, Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, knjiga I (str. 498), Beograd 1945)
Četnici, domobrani i ustaše zajedno piju, 1942. godine (Izvor: commons.wikimedia.org, Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, knjiga I (str. 498), Beograd 1945)
ili će nam, ex post facto, postati jasno da se povijest ne ponavlja nekim imaginarnim automatizmom, nego prati vlastite unutarnje mehanizme, često prikrivene slojevima proturječnih, ambivalentnih te, na prvi pogled, beznačajnih slijedova događaja. Drugim riječima, iako trenutno ne postoje uvjeti za realizaciju nečega poput kompletne rehabilitacije fašizma, ignoriranjem i negiranjem ove mogućnosti samo dodatno pridonosimo njihovom uspostavljanju.


Marko Kostanić: Prvi razlog uočljiv je u naravi same sintagme koja se nalazi u pitanju i koja se uvriježila u javnoj komunikaciji – ustaše i partizani. Ona sugerira da su početne pozicije tih pokreta ravnopravne politički i vrijednosno, što je potpuno neprihvatljivo. No, njihovo „metodološko“ niveliranje nije ishod samo revizionističkih tumačenja Drugog svjetskog rata, ono je svoju društvenu legitimaciju dobilo četrdeset godina kasnije – krizom i raspadom jugoslavenskog socijalističkog projekta. Tako da to pitanje ne povlači samo interpretacijske napore u raspravi o Narodnooslobodilačkom pokretu, već iziskuje i stvaranje koherentne lijeve interpretacije raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili. Izostanak suvisle lijeve perspektive sagledavanja tog perioda
Produktivna intervencija u diskusiju o partizanima i ustašama trebala bi se zasnivati na uvođenju tzv. vrijednosnih ili svjetonazorskih pitanja u ekonomsku sferu, i to tako da koreliraju sa suprotstavljenim interesima unutar ekonomije – onima rada i kapitala
jedan je od razloga dominacije nacionalističke i liberalne paradigme čiji smo taoci i u aktualnim tzv. kulturnim ratovima.
 
Protivnici rasprave o ustašama i partizanima, trenutno utjelovljeni u političkim ambicijama MOST-a i navodnoj tihoj većini koja samo želi živjeti bolje, tvrde da se njome odmiče fokus s realnih problema – ekonomije. Međutim, ono što im promiče jest da upravo zbog načina na koji se ta rasprava trenutno vodi dolazi do stvaranja ideološkog okvira za priču u kojoj se zapravo bavimo ekonomijom, ali se njome bavimo s onu stranu podjela i interesa. Fantazija o politički i ideološki neutralnom te stručnom rješenju ekonomskih problema u priličnoj se mjeri zasniva na navodno uzaludnim i napornim raspravama o ideologiji, postavljenima s onu stranu pitanja materijalnih interesa, i u okvir već spomenutog prepucavanja između nacionalističke i liberalne paradigme. Zato bi se produktivna intervencija u diskusiju o partizanima i ustašama trebala zasnivati na uvođenju tzv. vrijednosnih ili svjetonazorskih pitanja u ekonomsku sferu, i to tako da koreliraju sa suprotstavljenim interesima unutar ekonomije – onima rada i kapitala. Ako ništa, onda zbog proste činjenice
Spomenik žrtvama ustaških zločina u koncentracijskom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata (Izvor: Wikipedia.org, foto: Bern Bartsch)
Spomenik žrtvama ustaških zločina u koncentracijskom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata (Izvor: Wikipedia.org, foto: Bern Bartsch)
da je iza partizana i Komunističke partije (čiju ulogu liberalna strana u tzv. kulturnim ratovima sustavno prešućuje i tako doprinosi revizionizmu) prvenstveno stajala ideja transformacije ekonomskih odnosa. Bez toga smo unaprijed osuđeni na poraz. Ne vidim zašto bi stav o slobodnom planiranju zajednice istospolnih parova u većoj mjeri bio svjetonazorsko pitanje nego što je to stav o demokratskom planiranju ekonomije.


Milena Ostojić: Naoko trezvena distanca spram takvih povijesnih rasprava i poziv na „okretanje prema budućnosti“ ovjerava (svakako i ideološku) bezalternativnost aktualnog „postideološkog“ stanja ili brisanog prostora u kojem postoji konsenzus oko neoliberalnih reformi i politika mjera štednje, bez obzira na njihove socijalne učinke (uz iznimku tek eto „sindikata kao najvećih kočničara reformi“, kako ih bez pardona
Cinična ekvidistanca u odnosu na oba pokreta, implicirana već u samom pitanju, ukazuje na uspjeh revizionističke mašinerije – bilo da je riječ o liberalnom narativu o dva ekstrema i dva totalitarizma ili njegovu naličju, utjelovljenom u ideologiji „nacionalne pomirbe“ ili „zajedništva“
titulira središnji dnevnik).
 
Cinična ekvidistanca u odnosu na oba pokreta, implicirana već u samom pitanju, ukazuje na uspjeh revizionističke mašinerije – bilo da je riječ o liberalnom narativu o dva ekstrema i dva totalitarizma ili njegovu naličju, utjelovljenom u ideologiji „nacionalne pomirbe“ ili „zajedništva“, u kojoj se unutar nacije kao navodno supstancijalne kategorije pokušavaju pomiriti tobože tek različiti svjetonazori.
 
Čini mi se da treba, i to više nego ikad, „misliti partizanstvo“ i njegovo nasljeđe društvene emancipacije i ekonomske demokratizacije, pa i nadnacionalne i nadidentitetske solidarnosti. Rasprava „o partizanima i ustašama“ istovremeno je borba za progresivno nasljeđe već izborenih prava, kao i za politizaciju tog povijesnog imaginarija.


Luka Matić: Rasprava o ustašama i partizanima nije samo bitna, već je to jedina bitna rasprava. Naime, niti jedna druga rasprava, kao i niti jedan društveni sukob prisutan u Hrvatskoj, ne otvara mogućnost da se raspravlja ujedno i o sudbini svakog pojedinca, sudbini društva, ali i o sudbini cijelog svijeta. Isto tako, rasprava o ustašama i partizanima nije rasprava o daljoj prošlosti, u smislu krivih i nevinih žrtava, ili bližoj prošlosti, u smislu historijskog revizionizma. U tom smislu,
Ova tema svojim historijskim opsegom omogućuje obuhvat čitavog spektra društvenih, političkih i ekonomskih tema i to iz perspektive borbe za ukidanje sistema klasne dominacije. I upravo je potonje najvažnije nasljeđe partizanske borbe i temelj na kojemu je danas moguće graditi socijalističku perspektivu
ona je prije svega rasprava o sadašnjoj borbi i željenoj budućnosti.
 
Za razliku od drugih rasprava koje vodimo – najčešće u obranu javnih dobara ili u vezi ljudskih prava – ova tema svojim historijskim opsegom omogućuje obuhvat čitavog spektra društvenih, političkih i ekonomskih tema i to iz perspektive borbe za ukidanje sistema klasne dominacije. I upravo je potonje najvažnije nasljeđe partizanske borbe i temelj na kojemu je danas moguće graditi socijalističku perspektivu.
 
Povrh toga, Narodnooslobodilačka borba bila je dio epohalnog sukoba koji je obilježio prošlo stoljeće, a koji je Enzo Traverso u knjizi Fire and Blood nazvao evropskim građanskim ratom. On smatra da je taj rat između ostalog bio konstituiran sukobom obespravljenog radništva i seljaštva protiv dotadašnjih oligarhija i njihovih elita. Pobjeda revolucije promijenila je i one države Evrope u kojima nisu uspostavljeni socijalistički režimi – donijela je opće pravo glasa, javno zdravstvo i školstvo i sustav socijalne zaštite.
 
Međutim, kako Traverso uočava, propast realnog socijalizma oživjela je sukob završen 1945. godine, ali ovaj puta sa stranom reakcije kao vodećom. Na razini svakodnevice, mi smo to oživljavanje sukoba osjetili prvo kao krvavi rat potpirivan međuetničkom mržnjom, zatim kao gubitak radnih mjesta uslijed deindustrijalizacije, da bi kasnije na red došlo otežavanje pristupa javnim servisima – od uvođenja školarina na javna sveučilišta
Partizani Prve udarne brigade „Braća Radić“ na čelu 10. korpusa ulaze u oslobođeni Zagreb 9. svibnja 1945. (Izvor: commons.wikimedia.org)
Partizani Prve udarne brigade „Braća Radić“ na čelu 10. korpusa ulaze u oslobođeni Zagreb 9. svibnja 1945. (Izvor: commons.wikimedia.org)
do vrhunca u najavi famoznog „nadstandarda“ u zdravstvu.
 
U međuvremenu, obećanje nacionalističke elite o samostalnosti i samobitnosti, kao i u svojoj prethodnoj inkarnaciji tijekom razdoblja takozvane NDH, nije donijelo ništa drugo osim gubljenja strateških resursa i industrija te moći političkog odlučivanja i samoodređenja, koji ovaj put nisu izručeni naoružanom okupatoru već kapitalu.
 
Vratiti se u spomenutim okolnostima partizanskoj tradiciji stoga znači napustiti neplodni teren rasprave o „temeljnim vrijednostima“. Nasuprot tome, naša je zadaća raspravu o partizanima i ustašama vratiti bitnome: ideji da tamo gdje postoji sistem klasne dominacije ne vrijede ljudska prava te da je drugačiji svijet moguć – na nama je da ga izborimo.

Vezani članci

  • 12. ožujka 2017. Dva motora zrakoplova B-707 i vjetrokaz (izvor: Lynn Greyling @ Public Domain Pictures prema Creative Commons licenci) Nema rasprave s fašistima Globalno jačanje fašistoidnih tendencija zasad je, osim u zakonodavnom nazadovanju, najupadljivije u srednjostrujaškim medijima, preko kojih se u javnu raspravu pripuštaju i čije komunikacijske protokole iskorištavaju ekstremno desni freelance komentatori i pretendenti na parlamentarne i izvršne političke pozicije, kao tek jednu od stepenica na svom putu prema uspostavljanju režima u kojem više nema rasprave. Autor dovodi u pitanje koliko su komunikacijske prakse koje počivaju na racionalnosti, podastiranju dokaza i sučeljavanju argumenata, dobronamjernosti interpretacije te konstruktivnim namjerama svih uključenih, dostatne u srazu sa sugovornicima poput Miloa Yiannopoulosa, Donalda Trumpa i Marine Le Pen, koji jezik koriste kao bojni poklič – interpelativno sredstvo onkraj činjeničnosti ili unutarnje koherentnosti iskaza.
  • 11. ožujka 2017. Crveni karanfili (izvor: ChadoNihi @ Pixabay prema Creative Commons licenci) Klasno cvijeće U osvrtu na revolucionarni historijat Osmog marta, autorica evaluira njegova suvremena obilježavanja koja više nego ikad moramo jasno pozicionirati kroz antikapitalističku optiku te ekonomski i politički angažman žena kako bismo nadišli/e liberalno konceptualiziranje oslobođenja žena oprimjereno individualnim uspjesima snažnih pojedinki. O socijalističkom nasljeđu obilježavanja Osmog marta te važnosti dugoročnih strategija obrane reproduktivnih i drugih prava piše Andreja Gregorina, koordinatorica obrazovnog programa Centra za ženske studije i članica feminističkog kolektiva FAKTIV.
  • 11. ožujka 2017. Filozofski fakultet u Zagrebu (Izvor: commons.wikimedia.org) Skripta 85 Nakon višemjesečne blokade redovnog funkcioniranja fakultetskog vijeća, kriza upravljanja FFZG-om kulminirala je na sjednici vijeća 31. siječnja 2017. protestnim odlaskom članova „uprave“, nakon što je vijeće glasanjem odbilo njihov prijedlog izmjene dnevnog reda. Prekinuta sjednica nastavljena je tek 17. veljače, kada je pokrenut postupak za izbor novog dekana, doneseno 400-tinjak neriješenih odluka o napredovanjima te odbijeno produljenje radnog odnosa profesoru Ježiću. Skripta br. 85 objavljena je tijekom veljače 2017. kao reakcija studenata na tadašnju situaciju, a u njoj možete pročitati „Priopćenje studentskih predstavnica i predstavnika u Fakultetskom vijeću i Studentskog zbora FFZG-a povodom sjednice Fakultetskog vijeća od 31. siječnja i izjave za javnost 'uprave FFZG-a'“, tekst „Zašto se trenutna borba tiče svih nas? Teze o krizi na Filozofskom fakultetu“ i tekst Zrinke Breglec „Zaista, kažem vam, ušutkajte Filozofski“, prvotno objavljen na portalu Vox Feminae. Skriptu 85 možete skinuti ovdje (arhiva).
  • 8. ožujka 2017. Noćni marš - 8. mart,  2016. godine, Zagreb (Kristina Josić/Libela) Ne postoje teme koje otvaramo nakon revolucije U svjetlu nedavne odluke Ustavnog suda koji je „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ proglasio zastarjelim, i time barem privremeno osujetio sve agresivnije pokušaje desnih konzervativnih struja da dokinu pravo na abortus u Hrvatskoj, kao i predstojećim prijedlozima novoga zakona, iznimno je važno raspravljati o političko-ekonomskom i društvenom kontekstu u kojem žene danas ostvaruju reproduktivna prava. S Vedranom Bibić razgovarali smo o klasnoj dimenziji ženske borbe i dostupnosti izborenih prava, nužnosti nadilaženja ograničenja koja postavlja liberalni feminizam te problemima feminističkih i ljevičarskih organizacija na našim prostorima.
  • 1. ožujka 2017. Clara Zetkin, crtež Roberta Diedrichsa (izvor: Krückstock, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Za oslobođenje žena! Na Međunarodnom radničkom kongresu u Parizu, održanom od 14. do 20. srpnja 1889. godine, politička radnica njemačkog i međunarodnog radničkog pokreta Clara Zetkin, koja je od 1890. upravljala ženskim proleterskim pokretom u Njemačkoj, održala je značajan govor o odnosu ženskog rada i kapitala te specifičnosti ženske nadnice u kapitalističkom sustavu. Ukazavši da pitanje ženske emancipacije nije izolirano pitanje, ustvrdila je da ga je nužno promatrati u kontekstu šire društvene reprodukcije unutar koje i radnici i radnice dijele zajednički interes i istog neprijatelja. Prijevod ovog govora nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG

pogledaj sve