Zašto je bitno raspravljati
o ustašama i partizanima?

Walter Benjamin je upozorio da se budućnost, kao promjena prema boljemu, može ukazati iz naše prošlosti samo ako tu prošlost ispunimo sadašnjošću. Inauguracijom nove vlade, na putu prema crnjoj budućnosti, sadašnjost se ispunjava prošlošću, a javnost može svjedočiti kako se, kroz proces pomjeranja institucionalnog i zakonodavnog te preoznačavanja simboličkog okvira, intenzivira već poodmakli projekt poništavanja društvenih standarda utemeljenih tijekom borbe Narodnooslobodilačkog pokreta 1941-45. Međutim, osim kada se ustaški i partizanski pokret, kao regionalne antagoniste, iz konceptualno površnog antitotalitarnog rakursa stavlja na istu vrijednosnu ravan, iz liberalnog društvenog spektra u javnom prostoru sve učestalije dolazi do apela za pomicanjem fokusa s navodno apsolviranih povijesnih tema, a u ime okretanja prema produktivnoj budućnosti.

Crvena zvijezda petokraka kojom je netko precrtao ustaško „U“, iscrtano na fasadi Muzeja za suvremenu umjetnost u Zagrebu, 2015. godine (foto: IJ)
Poruke koje, među ostalima, odašilju pojedini wunder-poduzetnici, reperi/ce, filmski redatelji i drugi, decidirano poprimaju karakter nagovora na konstruktivni zaborav, pri čemu ispada da je upravo taj diskurzivni suvišak javne rasprave o periodu Drugog svjetskog rata ono što koči silnice progresa, koje su u njihovoj koncepciji postavljene u šine inovatorsko-investicijskog neksusa pod imperativom rasta BDP-a, uz naglasak na tržišnoj valorizaciji kulture te samoidentifikaciji kroz kotiranje vlastitog ljudskog kapitala na globalnim burzama rada.
 
Nezadovoljni vakuumom koji počiva na prešućivanju povijesnih činjenica u naletu jačanja revizionističke hegemonije, a time i na kolektivnoj amneziji u suočenju sa zahtjevom kontekstualizacije uloge sukobljenih strana te nespremni da ga, tobože zrelo, ispunimo ideološkim sadržajem prokapitalističkog centra, odlučili smo ovoj problematici pokušati udahnuti novi život. Priupitali smo nekoliko osoba, koje su se u svojem aktivističkom, medijskom, povjesničarskom i teoretičarskom radu već bavile temom,
Adolf Hitler dočekuje Poglavnika NDH Antu Pavelića tijekom njegova državničkog posjeta Berghofu, 9. lipnja 1941. godine (Izvor: Wikipedia.org)
Adolf Hitler dočekuje Poglavnika NDH Antu Pavelića tijekom njegova državničkog posjeta Berghofu, 9. lipnja 1941. godine (Izvor: Wikipedia.org)
za doprinos debati o smislenosti rasprave o ustašama i partizanima, imajući na umu da antifašizam kao vrijednost i aktualni poklič pri politizaciji civilnodruštvene, kulturne, aktivističke i sindikalne scene nema šansu za opstanak ukoliko se nastave zanemarivati klasni odnosi i politički sadržaji koji leže u temeljima antifašističke borbe.


Danijel Švraka: Bitno je raspravljati o povijesti općenito pa tako i o razdoblju Drugog svjetskog rata. No, da bismo uistinu shvatili zašto, potrebno je najprije definirati određene pojmove koji se široj javnosti možda čine zbunjujućima ili suvišnima. Povijest nije isto što i historija, osim tek možda u najširem kolokvijalnom smislu. Stručna terminologija s dobrim razlogom održava razliku između objektivne prošle stvarnosti (povijesti) te pokušaja njene rekonstrukcije ili interpretacije (historije). Bez obzira na potencijalne pozitivne faktore poput relativno kratkog vremenskog odmaka, velikog broja intervjuiranih svjedoka, visoku plauzibilnost njihovih iskaza, obilnu količinu materijalnih dokaza te, općenito, kvalitetno provedeno istraživanje, uvijek će postojati određeni nesklad između onoga što se dogodilo i priče o tom događaju ili periodu koju smo iz dostupnih izvora uspjeli složiti. Ta se priča može mijenjati ili obogaćivati, prateći razvoj novih metoda i tehnika koje s vremenom postaju dostupnije. No, još je češći slučaj da teme iz moderne povijesti, uslijed varirajuće političke klime i interesa, u javnosti gube svoj didaktički
Fašizam 20. stoljeća, sa svim svojim nacionalnim varijantama, historijski se pojavio kao odgovor na jednu od najvećih kriza u povijesti kapitalizma te kao antipod jedinom istinskom neprijatelju kapitalizma i fašizma – međunarodnom komunističkom pokretu
te usvajaju izrazito propagandistički karakter. Tako dojučerašnji krvnici i gubitnici najednom postaju žrtve i heroji. Opasnost pri ovakvim divljim fluktuacijama masovne percepcije trebala bi biti očita – od poricanja zločina preko apologije kriminalnog sustava („NDH – izraz težnji hrvatskog naroda“) do djelomične ili potpune ideološke rehabilitacije leži tek nekoliko stepenica.
 
Nije dovoljno raspravu „o ustašama i partizanima“, a ustvari o ulozi i naravi države te o njenoj klasnoj strukturi i vlasničkim međuodnosima, ograničiti na znanstvene simpozije i sveučilišne kružoke. Tema je i dalje društveno relevantna, a ostat će takva sve dok živimo u kapitalizmu. Naime, fašizam 20. stoljeća, sa svim svojim nacionalnim varijantama, historijski se pojavio kao odgovor na jednu od najvećih kriza u povijesti kapitalizma te kao antipod jedinom istinskom neprijatelju kapitalizma i fašizma – međunarodnom komunističkom pokretu. Možda zato zbunjuje činjenica da fašizam 21. stoljeća u većini zemalja svijeta još uvijek tek sramežljivo najavljuje svoju prisutnost, iako postoji potencijal da se iskoristi trenutna neorganiziranost ljevice. Možemo samo nagađati je li mu zaista potreban snažan antagonist u svrhu nadvladavanja vlastite političke marginalnosti (kao što je to bio slučaj 1930-ih)
Četnici, domobrani i ustaše zajedno piju, 1942. godine (Izvor: commons.wikimedia.org, Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, knjiga I (str. 498), Beograd 1945)
Četnici, domobrani i ustaše zajedno piju, 1942. godine (Izvor: commons.wikimedia.org, Dokumenti o izdajstvu Draže Mihailovića, knjiga I (str. 498), Beograd 1945)
ili će nam, ex post facto, postati jasno da se povijest ne ponavlja nekim imaginarnim automatizmom, nego prati vlastite unutarnje mehanizme, često prikrivene slojevima proturječnih, ambivalentnih te, na prvi pogled, beznačajnih slijedova događaja. Drugim riječima, iako trenutno ne postoje uvjeti za realizaciju nečega poput kompletne rehabilitacije fašizma, ignoriranjem i negiranjem ove mogućnosti samo dodatno pridonosimo njihovom uspostavljanju.


Marko Kostanić: Prvi razlog uočljiv je u naravi same sintagme koja se nalazi u pitanju i koja se uvriježila u javnoj komunikaciji – ustaše i partizani. Ona sugerira da su početne pozicije tih pokreta ravnopravne politički i vrijednosno, što je potpuno neprihvatljivo. No, njihovo „metodološko“ niveliranje nije ishod samo revizionističkih tumačenja Drugog svjetskog rata, ono je svoju društvenu legitimaciju dobilo četrdeset godina kasnije – krizom i raspadom jugoslavenskog socijalističkog projekta. Tako da to pitanje ne povlači samo interpretacijske napore u raspravi o Narodnooslobodilačkom pokretu, već iziskuje i stvaranje koherentne lijeve interpretacije raspada Jugoslavije i ratova koji su uslijedili. Izostanak suvisle lijeve perspektive sagledavanja tog perioda
Produktivna intervencija u diskusiju o partizanima i ustašama trebala bi se zasnivati na uvođenju tzv. vrijednosnih ili svjetonazorskih pitanja u ekonomsku sferu, i to tako da koreliraju sa suprotstavljenim interesima unutar ekonomije – onima rada i kapitala
jedan je od razloga dominacije nacionalističke i liberalne paradigme čiji smo taoci i u aktualnim tzv. kulturnim ratovima.
 
Protivnici rasprave o ustašama i partizanima, trenutno utjelovljeni u političkim ambicijama MOST-a i navodnoj tihoj većini koja samo želi živjeti bolje, tvrde da se njome odmiče fokus s realnih problema – ekonomije. Međutim, ono što im promiče jest da upravo zbog načina na koji se ta rasprava trenutno vodi dolazi do stvaranja ideološkog okvira za priču u kojoj se zapravo bavimo ekonomijom, ali se njome bavimo s onu stranu podjela i interesa. Fantazija o politički i ideološki neutralnom te stručnom rješenju ekonomskih problema u priličnoj se mjeri zasniva na navodno uzaludnim i napornim raspravama o ideologiji, postavljenima s onu stranu pitanja materijalnih interesa, i u okvir već spomenutog prepucavanja između nacionalističke i liberalne paradigme. Zato bi se produktivna intervencija u diskusiju o partizanima i ustašama trebala zasnivati na uvođenju tzv. vrijednosnih ili svjetonazorskih pitanja u ekonomsku sferu, i to tako da koreliraju sa suprotstavljenim interesima unutar ekonomije – onima rada i kapitala. Ako ništa, onda zbog proste činjenice
Spomenik žrtvama ustaških zločina u koncentracijskom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata (Izvor: Wikipedia.org, foto: Bern Bartsch)
Spomenik žrtvama ustaških zločina u koncentracijskom logoru Jasenovac tijekom Drugog svjetskog rata (Izvor: Wikipedia.org, foto: Bern Bartsch)
da je iza partizana i Komunističke partije (čiju ulogu liberalna strana u tzv. kulturnim ratovima sustavno prešućuje i tako doprinosi revizionizmu) prvenstveno stajala ideja transformacije ekonomskih odnosa. Bez toga smo unaprijed osuđeni na poraz. Ne vidim zašto bi stav o slobodnom planiranju zajednice istospolnih parova u većoj mjeri bio svjetonazorsko pitanje nego što je to stav o demokratskom planiranju ekonomije.


Milena Ostojić: Naoko trezvena distanca spram takvih povijesnih rasprava i poziv na „okretanje prema budućnosti“ ovjerava (svakako i ideološku) bezalternativnost aktualnog „postideološkog“ stanja ili brisanog prostora u kojem postoji konsenzus oko neoliberalnih reformi i politika mjera štednje, bez obzira na njihove socijalne učinke (uz iznimku tek eto „sindikata kao najvećih kočničara reformi“, kako ih bez pardona
Cinična ekvidistanca u odnosu na oba pokreta, implicirana već u samom pitanju, ukazuje na uspjeh revizionističke mašinerije – bilo da je riječ o liberalnom narativu o dva ekstrema i dva totalitarizma ili njegovu naličju, utjelovljenom u ideologiji „nacionalne pomirbe“ ili „zajedništva“
titulira središnji dnevnik).
 
Cinična ekvidistanca u odnosu na oba pokreta, implicirana već u samom pitanju, ukazuje na uspjeh revizionističke mašinerije – bilo da je riječ o liberalnom narativu o dva ekstrema i dva totalitarizma ili njegovu naličju, utjelovljenom u ideologiji „nacionalne pomirbe“ ili „zajedništva“, u kojoj se unutar nacije kao navodno supstancijalne kategorije pokušavaju pomiriti tobože tek različiti svjetonazori.
 
Čini mi se da treba, i to više nego ikad, „misliti partizanstvo“ i njegovo nasljeđe društvene emancipacije i ekonomske demokratizacije, pa i nadnacionalne i nadidentitetske solidarnosti. Rasprava „o partizanima i ustašama“ istovremeno je borba za progresivno nasljeđe već izborenih prava, kao i za politizaciju tog povijesnog imaginarija.


Luka Matić: Rasprava o ustašama i partizanima nije samo bitna, već je to jedina bitna rasprava. Naime, niti jedna druga rasprava, kao i niti jedan društveni sukob prisutan u Hrvatskoj, ne otvara mogućnost da se raspravlja ujedno i o sudbini svakog pojedinca, sudbini društva, ali i o sudbini cijelog svijeta. Isto tako, rasprava o ustašama i partizanima nije rasprava o daljoj prošlosti, u smislu krivih i nevinih žrtava, ili bližoj prošlosti, u smislu historijskog revizionizma. U tom smislu,
Ova tema svojim historijskim opsegom omogućuje obuhvat čitavog spektra društvenih, političkih i ekonomskih tema i to iz perspektive borbe za ukidanje sistema klasne dominacije. I upravo je potonje najvažnije nasljeđe partizanske borbe i temelj na kojemu je danas moguće graditi socijalističku perspektivu
ona je prije svega rasprava o sadašnjoj borbi i željenoj budućnosti.
 
Za razliku od drugih rasprava koje vodimo – najčešće u obranu javnih dobara ili u vezi ljudskih prava – ova tema svojim historijskim opsegom omogućuje obuhvat čitavog spektra društvenih, političkih i ekonomskih tema i to iz perspektive borbe za ukidanje sistema klasne dominacije. I upravo je potonje najvažnije nasljeđe partizanske borbe i temelj na kojemu je danas moguće graditi socijalističku perspektivu.
 
Povrh toga, Narodnooslobodilačka borba bila je dio epohalnog sukoba koji je obilježio prošlo stoljeće, a koji je Enzo Traverso u knjizi Fire and Blood nazvao evropskim građanskim ratom. On smatra da je taj rat između ostalog bio konstituiran sukobom obespravljenog radništva i seljaštva protiv dotadašnjih oligarhija i njihovih elita. Pobjeda revolucije promijenila je i one države Evrope u kojima nisu uspostavljeni socijalistički režimi – donijela je opće pravo glasa, javno zdravstvo i školstvo i sustav socijalne zaštite.
 
Međutim, kako Traverso uočava, propast realnog socijalizma oživjela je sukob završen 1945. godine, ali ovaj puta sa stranom reakcije kao vodećom. Na razini svakodnevice, mi smo to oživljavanje sukoba osjetili prvo kao krvavi rat potpirivan međuetničkom mržnjom, zatim kao gubitak radnih mjesta uslijed deindustrijalizacije, da bi kasnije na red došlo otežavanje pristupa javnim servisima – od uvođenja školarina na javna sveučilišta
Partizani Prve udarne brigade „Braća Radić“ na čelu 10. korpusa ulaze u oslobođeni Zagreb 9. svibnja 1945. (Izvor: commons.wikimedia.org)
Partizani Prve udarne brigade „Braća Radić“ na čelu 10. korpusa ulaze u oslobođeni Zagreb 9. svibnja 1945. (Izvor: commons.wikimedia.org)
do vrhunca u najavi famoznog „nadstandarda“ u zdravstvu.
 
U međuvremenu, obećanje nacionalističke elite o samostalnosti i samobitnosti, kao i u svojoj prethodnoj inkarnaciji tijekom razdoblja takozvane NDH, nije donijelo ništa drugo osim gubljenja strateških resursa i industrija te moći političkog odlučivanja i samoodređenja, koji ovaj put nisu izručeni naoružanom okupatoru već kapitalu.
 
Vratiti se u spomenutim okolnostima partizanskoj tradiciji stoga znači napustiti neplodni teren rasprave o „temeljnim vrijednostima“. Nasuprot tome, naša je zadaća raspravu o partizanima i ustašama vratiti bitnome: ideji da tamo gdje postoji sistem klasne dominacije ne vrijede ljudska prava te da je drugačiji svijet moguć – na nama je da ga izborimo.

Vezani članci

  • 28. lipnja 2022. Palmino ulje: mazivo imperija Iako se to na prvi pogled možda ne čini, palmino ulje igra iznimno važnu ulogu u kontekstu suvremenog globalnog kapitalizma. Činjenica da ga pronalazimo u gotovo 50% prehrambenih proizvoda u našim dućanima samo je vrh ledenog brijega. Od kozmetičkih proizvoda, sredstava za čišćenje, podmazivanje, raznih aditiva u brojnim industrijama, palmino ulje je zaslužno za nevjerojatno veliki broj predmeta s kojima svakodnevno dolazimo u dodir, kao i za brojne svakodnevne prakse. Njegova obimna proizvodnja samim tim zahtijeva velike površine zemlje, enormne količine rada, te emitiranje nezanemarive količine zagađenja. Od ekonomskih do ekoloških učinaka i njegove bitne povijesne uloge u rasističkim kolonijalnim praksama, palmino ulje zbilja zaslužuje titulu podmazivača kapitalističkog imperija.
  • 22. lipnja 2022. Kriptovalute su beskorisne za društvene potrebe "Kriza omogućava zatvaranje ili spajanje nekompetitivnih kompanija koje ne stoje dobro; prolaženje kroz niz bankrota; otpuštanje radnika kako ih ne biste morali plaćati; zaustavljanje investicija u nove tehnologije itd. Oni koji prežive krizu potom mogu iznova pokrenuti ekonomiju uz višu profitnu stopu i nastaviti s proizvodnjom. Kapitalizam tako funkcionira i napreduje – ne ide u korist običnih ljudi. U ovakvoj se, prilično teškoj situaciji, nalazimo trenutno."
  • 17. lipnja 2022. Je li životinjska agrikultura jednako loša kao izgaranje fosilnih goriva? Iako ne polazi uvijek iz antispecističke pozicije, svijest o neodrživosti i štetnim utjecajima stočarstva pomalo jača u aktivističkim krugovima, ali i popularnoj kulturi. "Ljudi pojedu samo 55% kalorija svjetskih usjeva, dok je 36% stočna hrana (9% otpada na biogoriva). Ova ionako užasavajuća statistika zapravo je obrnuta diljem globalnog sjevera, Rusije i Brazila, pa 62% žitarica koje se uzgajaju u EU konzumira stoka. Unatoč apsurdnom argumentu da su vegani jednako odgovorni za klimatski krah, 77% soje u svijetu uzgaja se za prehranu životinja (samo 7% je za ljudsku prehranu)."
  • 30. svibnja 2022. Proglas Kolektiva rijeke Combahee Combahee River Collective sačinjavale su Crne lezbijske feministkinje i socijalistkinje koje su tijekom druge polovine 1970-ih prokrčile put važnim borbenim konceptima, političkim artikulacijama i antikapitalističkim praksama. Smatra ih se pretečom lijevih struja intersekcionalnog feminizma, jer su promišljanje oslobođenja Crnih žena utemeljivale kao oslobođenje svih potlačenih od isprepletenih vrsta opresije i eksploatacije koje kapitalistički sistem strukturno proizvodi i reproducira.
  • 15. svibnja 2022. Upravljanje stresom je podvala Cinizam korporativnih modela upravljanja stresom mjerljiv je samo time koliko je stres nusproizvod kapitalističkog sistema akumulacije profita. Rješenja koja neće biti puko palijativna treba tražiti u domeni politike namjesto u individualistički postavljenom idealu brige o sebi.
  • 9. svibnja 2022. Deficiti „dioničarske demokracije“ Lajtmotiv tačerizma, dioničarska demokracija, na tragu neoklasične maksime glasovanja novčanikom, daleko je od toga da bi bila dostojna da je nazivamo ekonomskom demokracijom, već se ispostavlja kao mehanizam reprodukcije nejednakosti, s detrimentalnim posljedicama po sustav mirovinskog osiguranja koji je postao isprepleten s financijskim sektorom, kao još jedan segment života koji je potpao pod štetni utjecaj financijalizacije.
  • 2. svibnja 2022. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Antikapitalistički seminar koji teži otvoriti i razgranati prostor za promišljanje i artikulaciju antikapitalističkih težnji kao kolektivnog projekta u kojem će se prelomiti pogledi iz različitih pozicija, strukturiranih klasnom eksploatacijom te rodom, rasom, etnicitetom i drugim kapitalističkim režimima opresije.
  • 19. travnja 2022. „Crveni“ New Deal u Kini? Politike kineske države s obzirom na regulaciju nekih novih fleksibilnih oblika radnih praksi i aranžmana te slobodnotržišnih ambicija korporativnih giganata daju naslutiti pozitivne pomake u kineskom političko-ekonomskom krajoliku. Međutim, motivacija u njihovoj pozadini nije progresivna već izvire iz potrebe stabilizacije bujajućeg kineskog kapitalizma.
  • 8. travnja 2022. Protiv novog Hladnog rata Zabrinjavajuće intenziviranje kinesko-američkih odnosa u analizama dijela ljevice dovelo je do usporedbe s hladnoratovskom situacijom prošloga stoljeća. Iako umnogome neodgovarajuća, ova analogija ima smisla kada su u pitanju tropi i ideje koje su bile karakteristične za navedeni period. Od kempizma do idealizacije autoritarne Kine, dio ljevice nije u stanju kritički preispitati i situirati ovaj geopolitički sukob, a to je vidljivo i na primjeru nekih poznatijih figura poput Davida Harveyja i Naomi Klein. Razlog tome leži u nedostatku izvora, zastupljenosti i popularnosti gledišta kineske dijaspore, te slabom fokusu na postojeće alternativne izvore koji ukazuju na drugačije perspektive.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve