Kamo dalje, ljevico?

Govor održan na sastanku International Socialists Networka

U subotu sam na sastanku „Kriza i jedinstvo“, kojeg je organizirao International Socialists Network, izložio verziju ovoga govora. Dio video materijala bit će postavljen on-line, no nažalost nismo bili u mogućnosti snimiti cijelu stvar.

I.

Prije nekoliko godina organizirali smo prosvjedni marš protiv BNP-a (British Nationalist Party) kroz centar Londona; mislim da je to bilo nakon što je Richard Barnbrook izabran u GLA[*]. Sjećam se susreta s mrzovoljnim blogerom i novinarom Daveom Oslerom, i njegove primjedbe o razočaravajućem odazivu. Rekao sam: „Istina, nadao sam se da ćemo za ovakvu stvar izvući barem deset tisuća ljudi na ulicu.“ Podigao je obrve i odgovorio: „Zanimljivo da to kažeš, Louise i ja smo upravo komentirali kako će takve brojke sigurno osvanuti u Socialist Workeru.“ Odlazim doma, palim kompjutor, otvaram naslovnu stranicu Socialist Workera. Deset tisuća.

Stoga je prvi korak koji treba poduzeti i prva vještina koju je potrebno razviti da bismo mogli krenuti dalje, sposobnost koju George Orwell opisuje kao „moć suočavanja s neugodnim činjenicama“. Budimo iskreni – znam da je svatko u ovoj prostoriji barem jednom iskusio poriv da neki uistinu jadan prosvjed, beznadnu štrajkačku liniju, neko jedva posjećeno bdijenje ili demonstraciju koja broji ljudstvom kao na Antarktici i podjednako je živahna, podvali kao buran i radostan trenutak klasnog prkosa. Ili, ako to odbijate priznati, barem priznajte kako ste zamijetili izvještaj

Što upornije naglašavate ono pozitivno, to ste primoraniji konstruirati dogme kako biste racionalizirali neistine, te im pridodali ponešto teorijske koherentnosti. Na koncu ljudi prestanu slušati. Možda će raditi s vama, možda će vas osobno poštovati, ali neće se pouzdati u vašu analizu; što znači da gubite svaku prednost za koju ste mislili da je postignuta uljepšavanjem

o svome prosvjedu u Socialist Workeru i pomislili: „Ma odjebite!“.

Ova tendencija da se preuveličavaju izgledi datog trenutka proizlazi iz nečega što se naizgled čini bezazlenim, pa čak i praktičnim porivom. Svjesni smo da naši izgledi za uspjeh dijelom ovise o faktoru ljudske subjektivne procjene situacije. Pritom je naša oklada da će oni čija je procjena pesimistična napustiti bavljenje aktivizmom i umjesto toga kupiti lutrijsku srećku – ili stotine lutrijskih srećki, jer onim lakovjernima nikada dosta… Ako im uspijemo održati optimističan duh, neprestano ih podsjećajući na otpor i sukob koji je ugrađen u sustav, koji će uvijek biti prisutan i koji ostavlja otvorenom mogućnost novog radikalizma, oni će nastaviti sudjelovati i prodati pokoji primjerak časopisa. Iako, bog nam pomogao ako netko uistinu proda ijedan primjerak. To me pomalo podsjeća na reakciju Jehovinih svjedoka kada im netko naposljetku otvori vrata i pusti ih unutra – „Zar zaista? Ne, ovdje nešto nije u redu. Ova situacija me plaši.“

Problemi s ovakvim pristupom su mnogobrojni. Kao prvo, malo pretjerivanja ili uljepšavanja lako može skliznuti u otvoreno falsificiranje. Drugo, ovakav tip lake, jeftine realpolitike, ovakav nemaran odnos prema istini, ima sklonost replicirati se na drugačije – manje ugodne načine. Možda se jednoga dana nađete u situaciji da netko vâs prevesla, pa iz toga nešto naučite (Usput rečeno, tijekom frakcijskih borbi često smo koristili termin „politikanti“. Podrazumijevalo se kako taj termin nije potrebno podrobnije definirati – znali ste o kome se radi kada bi vas iz neposredne blizine poprskali slinom koja im se pjeni u kutu usana. Možda bismo ih najbliže mogli definirati kao nekoga tko, iako je toga svjestan, cinično sudjeluje u tome da mu se, na vlastitu štetu, sustavno laže.) Treće, što upornije naglašavate ono pozitivno, to ste primoraniji konstruirati dogme kako biste racionalizirali neistine, te im na taj način pridodali ponešto teorijske koherentnosti. I na koncu, naravno, zbog svih razloga koje sam već naveo, takvo ponašanje jednostavno prestane biti uvjerljivo. Ljudi prestanu slušati. Možda će raditi s vama, možda će vas osobno poštovati, ali neće se pouzdati u vašu analizu; što znači da gubite svaku prednost za koju ste mislili da je postignuta dosljednim uljepšavanjem; a s njome i mnogo drugih stvari.

II.

Što danas znači suočiti s neugodnim činjenicama? Mislim da to podrazumijeva nekoliko stvari. Evidentno, neugodna polazišna točka za mnoge od nas jest činjenica da smo upravo napustili stranku (SWP – Socialist Workers Party) čije je vodstvo sustavno prikrivalo podatke i iznosilo laži o optužbama za silovanje, štiteći optužene od svake ozbiljnije istrage. Nemam namjeru ponavljati ono o čemu se već govorilo na prethodnim sesijama – tijekom kojih se raspravljalo o pitanju opravdavanja silovanja i seksizmu na ljevici – čini se očiglednim kako ne postoji željezna zavjesa između rodnih i drugih pitanja. Također, neki uzroci neuspjeha na jednom polju – dogmatičnost, sektaštvo, kultura hijerarhičnosti, sve prekriveno prpošnim „mi to možemo“ stavom – lako će doprinjeti neuspjehu na drugome polju. Primjerice, nama koji smo prije nekoliko mjeseci napustili SWP, do danas je nasušno nedostajala konceptualna shema prema kojoj bismo razumjeli ono što se kao rezultat neoliberalizma tijekom posljednjih trideset ili četrdeset godina dogodilo nama na ljevici, kao i samoj radničkoj klasi. Mislim da je Neil Davidson, koji je još uvijek član SWP-a, radio na rješavanju tog problema. No, i mi bismo se trebali pobrinuti da ga riješimo.

U određenom je trenutku nekolicina mudrih ljudi (koji su kasnije, 1977. godine, osnovali SWP) uočila trend koji je ostatak ljevice nijekao: da se plima solidarnosti povlači, a desnica jača. Nakon industrijski pogonjenog uzlaznog trenda, činilo se prikladnim proglasiti njegov kraj i najaviti početak silazne putanje. Postalo je očito da se shema „silaznog trenda“ pokazala potpuno neadekvatnom da zahvati ono što će prerasti u neoliberalnu transformaciju klasne strukture, države, predstavničke demokracije, popularne kulture i subjektivitetâ. Došlo je do potpunog pomaka u kapitalističkoj civilizaciji, protiv kojega različite ortodoksije nisu imale nikakve šanse.

U našoj smo tradiciji mišljenja skloni tretirati neoliberalizam kao puko širenje tržišnih sila i tržišnih vrijednosti koje počiva na ekstremnom, atomiziranom individualizmu – čime zapravo prepuštamo važan dio terena neoliberalima. Primjerice, to se odnosi na ideju kako uistinu postoji takvo što poput „tržišnih sila“, a ne tek različiti tipovi tržišta ugrađeni u različite kulturne i političke forme; na ideju da se neoliberalne vrijednosti mogu izvesti na bilo koji jednostavan način iz nekog vječnog „tržišta“. No stvari ne funkcioniraju na taj način. Još gore od toga jest to što je naše shvaćanje silaznog trenda redovno bilo obilježeno sklonošću – ne bih to mogao nazvati ničim ozbiljnijim – katastrofičarskom fundamentalizmu. Ma koliko se stvari doimale loše po nas, zbog takve sklonosti mislimo kako je kapitalizam uvijek slab, uvijek u krizi, kako neprestano srlja prema svojoj konačnoj, samoukidajućoj krizi. Iz navedenih razloga nismo uspjeli razumjeti ni originalnost, ni otpornost neoliberalizma.

Da bismo počeli razumijevati što se dogodilo, moramo pogledati unatrag i čitati Stuarta Halla. Treba pročitati njegovu Policing the Crisis, kao i „The Great Moving Right Show“. Što god mislili o njegovoj praktičnoj politici, Hall je zahvatio širinu transformativnog projekta kojega su poduzeli neoliberali, činjenicu da se radilo o sveobuhvatnom pokušaju konstruiranja nove hegemonije koja operira koliko na razini kulture, ideologije i tehnikâ vladanja (guvernmentaliteta), toliko i na razini industrijske klasne borbe i privatizacijâ, i tako dalje.

No, također – i ne bih ovim riječima htio nikoga posebno šokirati ili uvrijediti – treba čitati i ljude koji djeluju izvan marksističkog idioma. Ljude poput Foucaulta, koji je – kako odnedavno primjećuju brojni radikalni autori – shvatio popriličan broj stvari o neoliberalizmu koje su nama promakle. On je čitao neoliberale u vrijeme kada je to malo tko činio, i uvidio je kako neoliberalizam nije istovjetan neoklasičnoj dogmi; a nije bila riječ ni o rekapitulaciji klasičnog osamnaestostoljetnog liberalizma, kao ni o „tržišnom društvu“. On ga je razumio kao sveobuhvatni projekt transformacije društva sve do mikrofizike sebstva. Pisao je kako su neoliberali težili uvesti nove tehnike pojedinčevog „upravljanja samim sobom“, odnosno disciplinarna sredstva, u kojima su bili zastupljeni poticaji i kazne, kako bi pomoću njih pridobili ljude uz ideju da doživljavaju sebe same kao agente poduzetništva koji uživaju u uzbuđenju preuzimanja rizika.

Vidimo to u načinu na koji je reorganizirana socijalna i kaznena država. Ne radi se nužno o snižavanju cijena troškova, već o pokušaju fundamentalne promjene ljudskog ponašanja. Primjerice, ako imate malo dijete, nemojte jednostavno ostati doma i brinuti se za njega nego outsorsajte skrb o djetetu dadilji s minimalnom nadnicom, izađite van i ulažite u neke od mnogobrojnih mogućnosti na tržištu. Preuzmite nekoliko poslova, kupite nešto dionica, iznova osmislite sami sebe uz pomoć nove odjeće i novog tijela, riskirajte nešto novca u kasinu – ponovni uspon klađenja pod neoliberalizmom nije slučajnost. Ukoliko niste pretjerano uspješni u svemu ovome, tu su birokratske kazne, ležerni sadizam svakodnevnoga života, užitak u izrugivanju i ponižavanju prezrenih – uspon televizijskih talk-showova, poput onoga Jeremyja Kylea, u kojima se ljude potiče na agresivno verbalno sukobljavanje, također nije slučajan.

Naime, ljudi se ne pretvaraju u tačerijance preko noći; oni ne prihvaćaju neoliberalne dogme bespogovorno. No neoliberalizam postepeno oblikuje dio tkiva njihove svakodnevice: a struktura poticaja i kazni dovodi do toga da se

Ljudi se ne pretvaraju u tačerijance preko noći, no neoliberalizam postepeno oblikuje dio tkiva njihove svakodnevice, a struktura poticaja i kazni dovodi do toga da se osjećate naivno ako ne prihvatite određene aspekte neoliberalnog ponašanja – pretvorite svoj dom u imovinu, odnosite se prema vašem tijelu kao prema robi, prepravite osobnost prema potrebama kupaca na tržištu rada

osjećate kao naivčina ukoliko ne prihvatite određene aspekte neoliberalnog ponašanja – pretvorite vlastiti dom u imovinu, odnosite se prema vlastitom tijelu kao prema robi koju možete utržiti, prepravite vlastitu osobnost prema potrebama kupaca na tržištu rada, i tako dalje. (Možemo primijetiti pojačanu tendenciju ovakvog ponašanja s pojavom Facebooka, gdje nam profili pomoću kojih se ljudi ulaguju potencijalnim poslodavcima pokazuju konstantno razigrane, sretne, druželjubive i dobro umrežene ljude – tko ih jebe.) Neoliberalizam oblikuje kulturu, ne samo u smislu reprezentacije – filma, književnosti, popularne znanosti, i tako dalje – već i u antropološkom smislu „svakodnevne kulture“, onako kako je poima Raymond Williams, načina na koji ljudi žive.

Dakle, kada nam ankete pokazuju kako više od 70% ljudi podržava rezove u socijalnoj pomoći, znamo kako to ne znači da oni u potpunosti podržavaju neoliberalni projekt – njegove doktrine, u obliku u kojem su predstavljene širokoj javnosti, previše su protkane nedorečenostima i kontradikcijama da bi tomu bilo tako. No također znamo da su oni pod dubokim utjecajem neoliberalnog guvernmentaliteta i poimanja samih sebe, ali i svih ostalih oko sebe, kao agenata poduzetništva; a time i pod utjecajem poimanja „tržišta“ kao svemogućeg obrađivača informacija i distributera pravičnih nagrada i kazni.

Stoga bismo trebali o tome razmišljati kao dijelu dugoročnog, kontinuiranog projekta. Ukoliko pogledate metodu implementacije studentskih kredita, kao i financijalizacije obrazovnog sustava, vidjet ćete kako se radi o nametanju nove vrste disciplinarnosti – iako sustav visokog obrazovanja ostaje državni aparat, počinje ga se doživljavati ne kao javno dobro, već kao robu koja osnažuje poduzetnički aspekt pojedinca. A što se više takva interpretacija osnažuje, to ona više – na ideološkoj razini – podriva razlika između proizvođača i potrošača; nameće se ideja da smo svi proizvođači, kao i da smo svi potrošači. Stvar je samo u tome da su neki od nas slučajno uspješniji od drugih. Posljedično, dolazi do erozije temelja iz kojeg proizlazi „klasna svijest“.

Nemogućnost da se razumije uspjeh neoliberalizma kao sveobuhvatnog političkog, ekonomskog i kulturnog projekta, kao i neuspjeh pri razumijevanju njegova dugoročnog hegemonijskog karaktera, znači da ne uspijevamo razumjeti u kakvoj smo se vrsti konjunkture zatekli, i koji je stvarni omjer klasnih i političkih snaga. Što će reći da se uvijek reaktivno prilagođavamo trendovima, prodajemo „naknadnu pamet“, ponekad i dugo vremena nakon što se stvar već dogodila. Zbog toga nismo bili u stanju reagirati kada je nastupio financijski krah i razni drugi lomovi koji su potom uslijedili; zbog toga nismo predvidjeli niti razumjeli razloge zbog kojih neoliberalizam neće samo preživjeti globalnu recesiju, nego će se iz nje vratiti ojačan. Zbog toga nas je toliko šokirao razmjer pasivnosti uslijed recesije i rezanja radnih mjesta – iako, budimo pošteni, čak je i Mervyn King izrazio svoju iznenađenost takvim ishodom. Zbog toga nas je iznenadilo da je tako velik dio agende mjera štednje bio ili objeručke prihvaćen ili dočekan s rezignacijom, ali prihvaćen. Zbog toga nam nije imalo smisla da ljudi, čini se, prihvaćaju preusmjeravanje krivnje sa sistema, s kapitalizma, na siromašne: naravno – oni su bili loši poduzetnici, oni su riskirali i podbacili, to je prouzročilo krizu. Zbog toga u rijetkim, dragocjenim trenucima kada se pojave znakovi borbe (a kada do toga i dođe, ona se ne odvija po obrascima koje smo navikli očekivati) ne uspijevamo ponuditi objašnjenje. Zbog toga je bilo moguće govoriti o strategiji koja se oslanja na „bazu“ u doba kada nemamo ni ljudstva ni organizirane mase; kao da će se glavne radikalne bitke odvijati među militantnim kadrom sindikalista javnih službi po tradicionalnom štrajkačkom obrascu. Pritom zaboravljamo kako se posljednji veliki uspjeh za našu klasu dogodio u obliku pobune protiv uvođenja glavarine[**]. Kao da možemo čarolijom stvoriti bazu ni iz čega.

Potrebno je iz temelja preispitati razdoblje neoliberalizma i njegove učinke, te pokazati da smo sposobni na njega odgovoriti rekonstrukcijom modelâ solidarnosti i kolektivizma koje ćemo s mikro-razine podići na onu općenitiju; obnavljanjem formi utočišta od surovosti neoliberalne svakodnevice; kao i stvaranjem novih prigodâ za kolektivnu akciju.

III.

Sljedeća neugodna činjenica s kojom se valja suočiti jest ozbiljan pad infrastrukture ljevice tijekom posljednjih desetljeća. Ne želim se previše baviti onime što već znamo – slabljenjem sindikata i njihovom birokratizacijom, opadanjem laburističke ljevice, nestankom brojnih ljevičarskih organizacija i publikacija. I ne radi se samo o ljevici; došlo je do općeg odumiranja popularnih volonterskih udruženja, opadanja u bavljenju politikom kao takvom, uz sve veću privatizaciju društvenog života. Znate, mogli bismo govoriti o porastu broja društvenih pokreta, pri čemu bih se složio kako je to bila iznimno važna činjenica tijekom posljednjih četrdesetak godina. No, upečatljiva stvar kod ovih pokreta jest da rijetko išta ostavljaju iza sebe. Pokret ojača, dolazi do trenutka euforije, do proširivanja okvira mogućnosti – nakon čega se vladajuća klasa, država, policija i tako dalje redom – prilagode, promijene taktiku, pronađu način da ugase pokret, da bi na kraju malo toga preostalo kao njegovo trajno postignuće. Uspjesi pokreta se ne institucionaliziraju, a gubici ostavljaju psihički talog koji odvraća ljude od ponovnog pokušaja.

Ovo ne mora nužno biti problem ukoliko je vaš cilj biti mala, mobilna i prilagodljiva grupa teorijskih i praktičkih lidera, neka vrsta outsourcing firme za ljevičarske protestne pokrete koja može podnijeti teret kako teorijskog promišljanja konkretnog pokreta tako i njegovog organiziranja – u stilu „ne brinite se o X nego prepustite nama da se brinemo o X“. Ako se dobro brendirate – i pritom moram primijetiti da su stranke koje govore o poletu, duhu i kovanju željeza dok je vruće, odradile bolji PR posao od onih koje za sebe govore da su „intervencionistička stranka“ – uspijeti ćete se nametnuti svaki put iznova. No, to je specifično neoliberalna podjela rada; to je model kojemu se trebamo oduprijeti, kao što sam, nadam se, uspio pojasniti.

Potrebna nam je infrastruktura: to znači da trebamo težiti tome da stvorimo gostoljubivu, demokratsku organizaciju ili skup organizacija s pravom, masovnom bazom. Pritom doista ciljam na „masovnost“. Mislim da uzalud trošimo naše vrijeme ako ne pokušavamo izgraditi masovne organizacije. Zašto nam je to potrebno? Naime, postoje praktični aspekti: potrebno nam je nešto pomoću čega možemo prikupljati i rukovati novcem, jer sve više stvari koje čine ljevičarski aktivizam mogućim košta sve više novca (poput, primjerice, sveučilišnog smještaja) – eto neoliberalizma u praksi. No, još važnije, moramo se oduprijeti privatizaciji društvenog života i podići bedem kolektivnog djelovanja o koji će se neoliberalna ideologija i prakse postojano slamati. Držim kako su nam potrebni oblici masovnog grassroots organiziranja, koji bi bili izgrađeni oko onih osi oko kojih se ljudi politiziraju, bilo da se radi o obrazovanju, stambenom pitanju, seksizmu, islamofobiji, općinskim resursima ili nečemu drugome. Potrebno nam je da se stranka Left Unity i narodni plenumi (People’s Assemblies) usmjere prema ovome cilju.

A toliko smo daleko od onoga gdje bismo trebali biti. Neki su skloni razumijevanju interneta kao pružatelja zamjenske infrastrukture. I zaista, na određen način on pruža neviđene mogućnosti. Razbija ideološki monopol državno-kapitalističkih medija, smanjuje troškove dijeljenja informacija na daljinu, te nesumnjivo potkopava hijerarhije temeljene na tajnosti – što bi nas svakako trebalo zanimati. Ne znam jeste li pročitali knjigu Paula Masona, Why It’s Kicking Off Everywhere („Zašto je cijeli svijet na nogama“).

Zbog toga što je internet artikuliran unutar postojećih ekonomskih, političkih i ideoloških klasnih struktura, a i s obzirom da ova „memetička“ struktura favorizira kratkotrajan pojačani interes („buzz“), kao i brzu, a ponekad i površnu asimilaciju ideja – ona je daleko pogodnija za vješto upakiranu nadmoć PR-a, nego li za širenje dobrih ideja. Ne radi se o samodostatnoj infrastrukturi, a kamoli paralelnoj demokraciji

Moj je govor trebao biti naslovljen Why It Isn’t Kicking Off Everywhere („Zašto cijeli svijet nije na nogama“) – no onda se dogodila Turska. Prokletstvo! No u toj knjizi on na zanimljiv način opisuje dijeljenje informacija na internetu kao „memetsko“ – to jest, analogno širenju, reprodukciji i selekciji gena u biološkom svijetu. Dobre ideje prežive, a loše se odvoje od žita – bez posredovanja ičega osim okvira koji na autonomnoj bazi povezuje pojedince preko mreže. On također tvrdi kako je mnogim aktivistima ovakva struktura umreženog individualizma pružila približan nadomjestak za predstavničku demokraciju.

No ovdje nastupa problem. Ideja o memu puno je bliže modelirana prema metafizičkoj koncepciji tržišta koju sam spomenuo ranije, nego prema bilo kakvom demokratskom obrascu. Nadalje, ovakva selekcija informacija ne znači da će dobre ideje nužno pobijediti – zbog toga što je internet, kao i svaka druga tehnologija, artikuliran unutar postojećih hijerarhija – ekonomskih, političkih i ideoloških klasnih struktura. Također, s obzirom da ova takozvana „memetička“ struktura, sa svojim „temama u trendu“ i sličnim fenomenima, favorizira kratkotrajan pojačani interes („buzz“), kao i brzu, a ponekad i površnu asimilaciju ideja – ona je daleko pogodnija za vješto upakiranu, emocionalno potentnu nadmoć PR-a, nego li za širenje dobrih ideja. Ne radi se o zasebnoj, samodostatnoj infrastrukturi, a kamoli paralelnoj demokraciji. Dakle, nema sumnje kako bismo se konačno trebali uhvatiti ukoštac s internetom i implikacijama koje on ima po praksu, no istovremeno ne bismo smjeli podleći utješnoj ideji da će neka tehnologija nadoknaditi sve ono što smo izgubili.

IV.

Zadnja neugodna činjenica. Postoji tendencija da se govori o „otporu“ i „nadirućem valu borbe“. Ni to nas, samo po sebi, neće spasiti, čak i kada se ne radi o pukoj fantaziji. Mane i nedostaci koje sam prethodno naveo, dugoročni su i strukturalne prirode, stoga ih se može prevladati jedino u dugoročnoj perspektivi. Znate, kada smo suočeni s neugodnim činjenicama, postoji sklonost da se kaže, „zašto ljudi ne prestanu biti tako pesimistični – pogledajte Tursku“ ili „pogledajte Grčku“, ili „pogledajte Occupy“, ili

Ono prema čemu bismo trebali smjerati jest dugi proces rekonstrukcije i ponovnog pozicioniranja – tijekom kojega bljeskovi otpora pružaju prilike za unapređivanje te rekonstrukcije, ali ne započinju nužno poboljšanje naših izgleda. Moramo se odmaknuti od reaktivne politike, kao i popratne teorijske ispraznosti i defanzivnog karaktera takve politike; te usmjeriti prema strpljivom radu na svim razinama i s dugoročnim rezultatima

„pogledajte Egipat“. Prisjećam se kako je, nedugo nakon što sam 1998. godine postao revolucionarni socijalist, fraza glasila „pogledajte Indoneziju“. No, premda su trenuci u kojima dolazi do ispoljavanja borbe i previranja veličanstveni i dobrodošli, nikako nisu adekvatni u odnosu na razmjer kapitalističke ofenzive; i nipošto ne ostavljaju trag na bilanci globalnih političkih borbi koji bi bio usporediv s onim kojega su ostavila desetljeća neoliberalizma. Radi se o bljeskovima otpora u dugoročnom procesu neoliberalne transformacije koja postaje izrazito brutalna i nepravedna – a neoliberali, zagovornici mjera štednje, kako god ih željeli nazvati, nisu izgubili ni jednu ozbiljniju bitku. Niti jednu.

Karakteristike neoliberalnog rješenja poprilično su uznapredovale, a novonastali obrasci politike i reprezentacije počeli su okoštavati i poprimati stabilniji oblik. Izgubili smo previše vremena dok je situacija bila nestabilna. Ono prema čemu bismo u ovome kontekstu trebali smjerati jest dugi proces rekonstrukcije i ponovnog pozicioniranja – tijekom kojega bljeskovi otpora, ma koliko bili prekrasni, pružaju prilike za unapređivanje te rekonstrukcije, ali sami po sebi ne započinju nužno onakvo poboljšanje naših izgleda kakvo nam je na globalnoj razini potrebno. Da naglasim: moramo se odmaknuti od reaktivne politike, podalje od obrambenog mobiliziranja kao odgovora na posljednju ofanzivu, kao i od popratne teorijske ispraznosti i defanzivnog karaktera takve politike; te usmjeriti prema strpljivom radu na svim razinama i s dugoročnim rezultatima. Na taj ćemo način započeti s obnovom.

S engleskog preveli Martin Beroš, Karolina Hrga, Damjan Rajačić

Objavljeno na autorovom blogu Lenin’s tomb 10. lipnja 2013.