Kamo dalje, ljevico?

“Nemogućnost da se razumije uspjeh neoliberalizma kao sveobuhvatnog političkog, ekonomskog i kulturnog projekta, kao i neuspjeh pri razumijevanju njegova dugoročnog hegemonijskog karaktera, znači da ne uspijevamo razumjeti u kakvoj smo se vrsti konjunkture zatekli, i koji je stvarni omjer klasnih i političkih snaga. Potrebno je iz temelja preispitati razdoblje neoliberalizma i njegove učinke, te pokazati da smo sposobni na njega odgovoriti rekonstrukcijom modelâ solidarnosti i kolektivizma koje ćemo s mikro-razine podići na onu općenitiju.” Seymour identificira neuralgične točke na ljevici i nudi sugestije za novi početak. Pročitajte prijevod govora održanog 10. lipnja 2013. na sastanku IS Networka.

Govor održan na sastanku International Socialists Networka

U subotu sam na sastanku „Kriza i jedinstvo“, kojeg je organizirao International Socialists Network, izložio verziju ovoga govora. Dio video materijala bit će postavljen on-line, no nažalost nismo bili u mogućnosti snimiti cijelu stvar.

I.

Prije nekoliko godina organizirali smo prosvjedni marš protiv BNP-a (British Nationalist Party) kroz centar Londona; mislim da je to bilo nakon što je Richard Barnbrook izabran u GLA[*]. Sjećam se susreta s mrzovoljnim blogerom i novinarom Daveom Oslerom, i njegove primjedbe o razočaravajućem odazivu. Rekao sam: „Istina, nadao sam se da ćemo za ovakvu stvar izvući barem deset tisuća ljudi na ulicu.“ Podigao je obrve i odgovorio: „Zanimljivo da to kažeš, Louise i ja smo upravo komentirali kako će takve brojke sigurno osvanuti u Socialist Workeru.“ Odlazim doma, palim kompjutor, otvaram naslovnu stranicu Socialist Workera. Deset tisuća.

Stoga je prvi korak koji treba poduzeti i prva vještina koju je potrebno razviti da bismo mogli krenuti dalje, sposobnost koju George Orwell opisuje kao „moć suočavanja s neugodnim činjenicama“. Budimo iskreni – znam da je svatko u ovoj prostoriji barem jednom iskusio poriv da neki uistinu jadan prosvjed, beznadnu štrajkačku liniju, neko jedva posjećeno bdijenje ili demonstraciju koja broji ljudstvom kao na Antarktici i podjednako je živahna, podvali kao buran i radostan trenutak klasnog prkosa. Ili, ako to odbijate priznati, barem priznajte kako ste zamijetili izvještaj

Što upornije naglašavate ono pozitivno, to ste primoraniji konstruirati dogme kako biste racionalizirali neistine, te im pridodali ponešto teorijske koherentnosti. Na koncu ljudi prestanu slušati. Možda će raditi s vama, možda će vas osobno poštovati, ali neće se pouzdati u vašu analizu; što znači da gubite svaku prednost za koju ste mislili da je postignuta uljepšavanjem

o svome prosvjedu u Socialist Workeru i pomislili: „Ma odjebite!“.

Ova tendencija da se preuveličavaju izgledi datog trenutka proizlazi iz nečega što se naizgled čini bezazlenim, pa čak i praktičnim porivom. Svjesni smo da naši izgledi za uspjeh dijelom ovise o faktoru ljudske subjektivne procjene situacije. Pritom je naša oklada da će oni čija je procjena pesimistična napustiti bavljenje aktivizmom i umjesto toga kupiti lutrijsku srećku – ili stotine lutrijskih srećki, jer onim lakovjernima nikada dosta… Ako im uspijemo održati optimističan duh, neprestano ih podsjećajući na otpor i sukob koji je ugrađen u sustav, koji će uvijek biti prisutan i koji ostavlja otvorenom mogućnost novog radikalizma, oni će nastaviti sudjelovati i prodati pokoji primjerak časopisa. Iako, bog nam pomogao ako netko uistinu proda ijedan primjerak. To me pomalo podsjeća na reakciju Jehovinih svjedoka kada im netko naposljetku otvori vrata i pusti ih unutra – „Zar zaista? Ne, ovdje nešto nije u redu. Ova situacija me plaši.“

Problemi s ovakvim pristupom su mnogobrojni. Kao prvo, malo pretjerivanja ili uljepšavanja lako može skliznuti u otvoreno falsificiranje. Drugo, ovakav tip lake, jeftine realpolitike, ovakav nemaran odnos prema istini, ima sklonost replicirati se na drugačije – manje ugodne načine. Možda se jednoga dana nađete u situaciji da netko vâs prevesla, pa iz toga nešto naučite (Usput rečeno, tijekom frakcijskih borbi često smo koristili termin „politikanti“. Podrazumijevalo se kako taj termin nije potrebno podrobnije definirati – znali ste o kome se radi kada bi vas iz neposredne blizine poprskali slinom koja im se pjeni u kutu usana. Možda bismo ih najbliže mogli definirati kao nekoga tko, iako je toga svjestan, cinično sudjeluje u tome da mu se, na vlastitu štetu, sustavno laže.) Treće, što upornije naglašavate ono pozitivno, to ste primoraniji konstruirati dogme kako biste racionalizirali neistine, te im na taj način pridodali ponešto teorijske koherentnosti. I na koncu, naravno, zbog svih razloga koje sam već naveo, takvo ponašanje jednostavno prestane biti uvjerljivo. Ljudi prestanu slušati. Možda će raditi s vama, možda će vas osobno poštovati, ali neće se pouzdati u vašu analizu; što znači da gubite svaku prednost za koju ste mislili da je postignuta dosljednim uljepšavanjem; a s njome i mnogo drugih stvari.

II.

Što danas znači suočiti s neugodnim činjenicama? Mislim da to podrazumijeva nekoliko stvari. Evidentno, neugodna polazišna točka za mnoge od nas jest činjenica da smo upravo napustili stranku (SWP – Socialist Workers Party) čije je vodstvo sustavno prikrivalo podatke i iznosilo laži o optužbama za silovanje, štiteći optužene od svake ozbiljnije istrage. Nemam namjeru ponavljati ono o čemu se već govorilo na prethodnim sesijama – tijekom kojih se raspravljalo o pitanju opravdavanja silovanja i seksizmu na ljevici – čini se očiglednim kako ne postoji željezna zavjesa između rodnih i drugih pitanja. Također, neki uzroci neuspjeha na jednom polju – dogmatičnost, sektaštvo, kultura hijerarhičnosti, sve prekriveno prpošnim „mi to možemo“ stavom – lako će doprinjeti neuspjehu na drugome polju. Primjerice, nama koji smo prije nekoliko mjeseci napustili SWP, do danas je nasušno nedostajala konceptualna shema prema kojoj bismo razumjeli ono što se kao rezultat neoliberalizma tijekom posljednjih trideset ili četrdeset godina dogodilo nama na ljevici, kao i samoj radničkoj klasi. Mislim da je Neil Davidson, koji je još uvijek član SWP-a, radio na rješavanju tog problema. No, i mi bismo se trebali pobrinuti da ga riješimo.

Što god mislili o njegovoj praktičnoj politici, Hall je zahvatio širinu transformativnog projekta kojega su poduzeli neoliberali, činjenicu da se radilo o sveobuhvatnom pokušaju konstruiranja nove hegemonije koja operira koliko na razini kulture, ideologije i tehnikâ vladanja (guvernmen-taliteta), toliko i na razini industrijske klasne borbe i privatizacijâ

U određenom je trenutku nekolicina mudrih ljudi (koji su kasnije, 1977. godine, osnovali SWP) uočila trend koji je ostatak ljevice nijekao: da se plima solidarnosti povlači, a desnica jača. Nakon industrijski pogonjenog uzlaznog trenda, činilo se prikladnim proglasiti njegov kraj i najaviti početak silazne putanje. Postalo je očito da se shema „silaznog trenda“ pokazala potpuno neadekvatnom da zahvati ono što će prerasti u neoliberalnu transformaciju klasne strukture, države, predstavničke demokracije, popularne kulture i subjektivitetâ. Došlo je do potpunog pomaka u kapitalističkoj civilizaciji, protiv kojega različite ortodoksije nisu imale nikakve šanse.

U našoj smo tradiciji mišljenja skloni tretirati neoliberalizam kao puko širenje tržišnih sila i tržišnih vrijednosti koje počiva na ekstremnom, atomiziranom individualizmu – čime zapravo prepuštamo važan dio terena neoliberalima. Primjerice, to se odnosi na ideju kako uistinu postoji takvo što poput „tržišnih sila“, a ne tek različiti tipovi tržišta ugrađeni u različite kulturne i političke forme; na ideju da se neoliberalne vrijednosti mogu izvesti na bilo koji jednostavan način iz nekog vječnog „tržišta“. No stvari ne funkcioniraju na taj način. Još gore od toga jest to što je naše shvaćanje silaznog trenda redovno bilo obilježeno sklonošću – ne bih to mogao nazvati ničim ozbiljnijim – katastrofičarskom fundamentalizmu. Ma koliko se stvari doimale loše po nas, zbog takve sklonosti mislimo kako je kapitalizam uvijek slab, uvijek u krizi, kako neprestano srlja prema svojoj konačnoj, samoukidajućoj krizi. Iz navedenih razloga nismo uspjeli razumjeti ni originalnost, ni otpornost neoliberalizma.

Da bismo počeli razumijevati što se dogodilo, moramo pogledati unatrag i čitati Stuarta Halla. Treba pročitati njegovu Policing the Crisis, kao i „The Great Moving Right Show“. Što god mislili o njegovoj praktičnoj politici, Hall je zahvatio širinu transformativnog projekta kojega su poduzeli neoliberali, činjenicu da se radilo o sveobuhvatnom pokušaju konstruiranja nove hegemonije koja operira koliko na razini kulture, ideologije i tehnikâ vladanja (guvernmentaliteta), toliko i na razini industrijske klasne borbe i privatizacijâ, i tako dalje.

Foucault je razumio neoliberalizam kao sveobuhvatni projekt transformacije društva sve do mikrofizike sebstva. Pisao je kako su neoliberali težili uvesti nove tehnike „upravljanja samim sobom“, odnosno disciplinarna sredstva, kako bi pridobili ljude uz ideju da doživljavaju sebe kao agente poduzetništva koji uživaju u uzbuđenju preuzimanja rizika

No, također – i ne bih ovim riječima htio nikoga posebno šokirati ili uvrijediti – treba čitati i ljude koji djeluju izvan marksističkog idioma. Ljude poput Foucaulta, koji je – kako odnedavno primjećuju brojni radikalni autori – shvatio popriličan broj stvari o neoliberalizmu koje su nama promakle. On je čitao neoliberale u vrijeme kada je to malo tko činio, i uvidio je kako neoliberalizam nije istovjetan neoklasičnoj dogmi; a nije bila riječ ni o rekapitulaciji klasičnog osamnaestostoljetnog liberalizma, kao ni o „tržišnom društvu“. On ga je razumio kao sveobuhvatni projekt transformacije društva sve do mikrofizike sebstva. Pisao je kako su neoliberali težili uvesti nove tehnike pojedinčevog „upravljanja samim sobom“, odnosno disciplinarna sredstva, u kojima su bili zastupljeni poticaji i kazne, kako bi pomoću njih pridobili ljude uz ideju da doživljavaju sebe same kao agente poduzetništva koji uživaju u uzbuđenju preuzimanja rizika.

Vidimo to u načinu na koji je reorganizirana socijalna i kaznena država. Ne radi se nužno o snižavanju cijena troškova, već o pokušaju fundamentalne promjene ljudskog ponašanja. Primjerice, ako imate malo dijete, nemojte jednostavno ostati doma i brinuti se za njega nego outsorsajte skrb o djetetu dadilji s minimalnom nadnicom, izađite van i ulažite u neke od mnogobrojnih mogućnosti na tržištu. Preuzmite nekoliko poslova, kupite nešto dionica, iznova osmislite sami sebe uz pomoć nove odjeće i novog tijela, riskirajte nešto novca u kasinu – ponovni uspon klađenja pod neoliberalizmom nije slučajnost. Ukoliko niste pretjerano uspješni u svemu ovome, tu su birokratske kazne, ležerni sadizam svakodnevnoga života, užitak u izrugivanju i ponižavanju prezrenih – uspon televizijskih talk-showova, poput onoga Jeremyja Kylea, u kojima se ljude potiče na agresivno verbalno sukobljavanje, također nije slučajan.

Naime, ljudi se ne pretvaraju u tačerijance preko noći; oni ne prihvaćaju neoliberalne dogme bespogovorno. No neoliberalizam postepeno oblikuje dio tkiva njihove svakodnevice: a struktura poticaja i kazni dovodi do toga da se

Ljudi se ne pretvaraju u tačerijance preko noći, no neoliberalizam postepeno oblikuje dio tkiva njihove svakodnevice, a struktura poticaja i kazni dovodi do toga da se osjećate naivno ako ne prihvatite određene aspekte neoliberalnog ponašanja – pretvorite svoj dom u imovinu, odnosite se prema vašem tijelu kao prema robi, prepravite osobnost prema potrebama kupaca na tržištu rada

osjećate kao naivčina ukoliko ne prihvatite određene aspekte neoliberalnog ponašanja – pretvorite vlastiti dom u imovinu, odnosite se prema vlastitom tijelu kao prema robi koju možete utržiti, prepravite vlastitu osobnost prema potrebama kupaca na tržištu rada, i tako dalje. (Možemo primijetiti pojačanu tendenciju ovakvog ponašanja s pojavom Facebooka, gdje nam profili pomoću kojih se ljudi ulaguju potencijalnim poslodavcima pokazuju konstantno razigrane, sretne, druželjubive i dobro umrežene ljude – tko ih jebe.) Neoliberalizam oblikuje kulturu, ne samo u smislu reprezentacije – filma, književnosti, popularne znanosti, i tako dalje – već i u antropološkom smislu „svakodnevne kulture“, onako kako je poima Raymond Williams, načina na koji ljudi žive.

Dakle, kada nam ankete pokazuju kako više od 70% ljudi podržava rezove u socijalnoj pomoći, znamo kako to ne znači da oni u potpunosti podržavaju neoliberalni projekt – njegove doktrine, u obliku u kojem su predstavljene širokoj javnosti, previše su protkane nedorečenostima i kontradikcijama da bi tomu bilo tako. No također znamo da su oni pod dubokim utjecajem neoliberalnog guvernmentaliteta i poimanja samih sebe, ali i svih ostalih oko sebe, kao agenata poduzetništva; a time i pod utjecajem poimanja „tržišta“ kao svemogućeg obrađivača informacija i distributera pravičnih nagrada i kazni.

Stoga bismo trebali o tome razmišljati kao dijelu dugoročnog, kontinuiranog projekta. Ukoliko pogledate metodu implementacije studentskih kredita, kao i financijalizacije obrazovnog sustava, vidjet ćete kako se radi o nametanju nove vrste disciplinarnosti – iako sustav visokog obrazovanja ostaje državni aparat, počinje ga se doživljavati ne kao javno dobro, već kao robu koja osnažuje poduzetnički aspekt pojedinca. A što se više takva interpretacija osnažuje, to ona više – na ideološkoj razini – podriva razlika između proizvođača i potrošača; nameće se ideja da smo svi proizvođači, kao i da smo svi potrošači. Stvar je samo u tome da su neki od nas slučajno uspješniji od drugih. Posljedično, dolazi do erozije temelja iz kojeg proizlazi „klasna svijest“.

Nemogućnost da se razumije uspjeh neoliberalizma kao sveobuhvatnog političkog, ekonomskog i kulturnog projekta, kao i njegov dugoročni hegemonijski karakter, znači da ne uspijevamo razumjeti u kakvoj smo se vrsti konjunkture zatekli, i koji je stvarni omjer klasnih i političkih snaga. Što će reći da se uvijek reaktivno prilagođavamo trendovima, prodajemo „naknadnu pamet“

Nemogućnost da se razumije uspjeh neoliberalizma kao sveobuhvatnog političkog, ekonomskog i kulturnog projekta, kao i neuspjeh pri razumijevanju njegova dugoročnog hegemonijskog karaktera, znači da ne uspijevamo razumjeti u kakvoj smo se vrsti konjunkture zatekli, i koji je stvarni omjer klasnih i političkih snaga. Što će reći da se uvijek reaktivno prilagođavamo trendovima, prodajemo „naknadnu pamet“, ponekad i dugo vremena nakon što se stvar već dogodila. Zbog toga nismo bili u stanju reagirati kada je nastupio financijski krah i razni drugi lomovi koji su potom uslijedili; zbog toga nismo predvidjeli niti razumjeli razloge zbog kojih neoliberalizam neće samo preživjeti globalnu recesiju, nego će se iz nje vratiti ojačan. Zbog toga nas je toliko šokirao razmjer pasivnosti uslijed recesije i rezanja radnih mjesta – iako, budimo pošteni, čak je i Mervyn King izrazio svoju iznenađenost takvim ishodom. Zbog toga nas je iznenadilo da je tako velik dio agende mjera štednje bio ili objeručke prihvaćen ili dočekan s rezignacijom, ali prihvaćen. Zbog toga nam nije imalo smisla da ljudi, čini se, prihvaćaju preusmjeravanje krivnje sa sistema, s kapitalizma, na siromašne: naravno – oni su bili loši poduzetnici, oni su riskirali i podbacili, to je prouzročilo krizu. Zbog toga u rijetkim, dragocjenim trenucima kada se pojave znakovi borbe (a kada do toga i dođe, ona se ne odvija po obrascima koje smo navikli očekivati) ne uspijevamo ponuditi objašnjenje. Zbog toga je bilo moguće govoriti o strategiji koja se oslanja na „bazu“ u doba kada nemamo ni ljudstva ni organizirane mase; kao da će se glavne radikalne bitke odvijati među militantnim kadrom sindikalista javnih službi po tradicionalnom štrajkačkom obrascu. Pritom zaboravljamo kako se posljednji veliki uspjeh za našu klasu dogodio u obliku pobune protiv uvođenja glavarine[**]. Kao da možemo čarolijom stvoriti bazu ni iz čega.

Potrebno je iz temelja preispitati razdoblje neoliberalizma i njegove učinke, te pokazati da smo sposobni na njega odgovoriti rekonstrukcijom modelâ solidarnosti i kolektivizma koje ćemo s mikro-razine podići na onu općenitiju; obnavljanjem formi utočišta od surovosti neoliberalne svakodnevice; kao i stvaranjem novih prigodâ za kolektivnu akciju.

III.

Sljedeća neugodna činjenica s kojom se valja suočiti jest ozbiljan pad infrastrukture ljevice tijekom posljednjih desetljeća. Ne želim se previše baviti onime što već znamo – slabljenjem sindikata i njihovom birokratizacijom, opadanjem laburističke ljevice, nestankom brojnih ljevičarskih organizacija i publikacija. I ne radi se samo o ljevici; došlo je do općeg odumiranja popularnih volonterskih udruženja, opadanja u bavljenju politikom kao takvom, uz sve veću privatizaciju društvenog života. Znate, mogli bismo govoriti o porastu broja društvenih pokreta, pri čemu bih se složio kako je to bila iznimno važna činjenica tijekom posljednjih četrdesetak godina. No, upečatljiva stvar kod ovih pokreta jest da rijetko išta ostavljaju iza sebe. Pokret ojača, dolazi do trenutka euforije, do proširivanja okvira mogućnosti – nakon čega se vladajuća klasa, država, policija i tako dalje redom – prilagode, promijene taktiku, pronađu način da ugase pokret, da bi na kraju malo toga preostalo kao njegovo trajno postignuće. Uspjesi pokreta se ne institucionaliziraju, a gubici ostavljaju psihički talog koji odvraća ljude od ponovnog pokušaja.

Mogli bismo govoriti o porastu broja društvenih pokreta, no oni rijetko išta ostavljaju iza sebe. Pokret ojača, dolazi do trenutka euforije, proširivanja okvira mogućnosti – nakon čega se vladajuće strukture prilagode, promijene taktiku, pronađu način da ugase pokret, da bi na kraju malo toga preostalo kao trajno postignuće. Uspjesi se ne instituciona-liziraju, a gubici ostavljaju psihički talog koji odvraća od ponovnog pokušaja

Ovo ne mora nužno biti problem ukoliko je vaš cilj biti mala, mobilna i prilagodljiva grupa teorijskih i praktičkih lidera, neka vrsta outsourcing firme za ljevičarske protestne pokrete koja može podnijeti teret kako teorijskog promišljanja konkretnog pokreta tako i njegovog organiziranja – u stilu „ne brinite se o X nego prepustite nama da se brinemo o X“. Ako se dobro brendirate – i pritom moram primijetiti da su stranke koje govore o poletu, duhu i kovanju željeza dok je vruće, odradile bolji PR posao od onih koje za sebe govore da su „intervencionistička stranka“ – uspijeti ćete se nametnuti svaki put iznova. No, to je specifično neoliberalna podjela rada; to je model kojemu se trebamo oduprijeti, kao što sam, nadam se, uspio pojasniti.

Potrebna nam je infrastruktura: to znači da trebamo težiti tome da stvorimo gostoljubivu, demokratsku organizaciju ili skup organizacija s pravom, masovnom bazom. Pritom doista ciljam na „masovnost“. Mislim da uzalud trošimo naše vrijeme ako ne pokušavamo izgraditi masovne organizacije. Zašto nam je to potrebno? Naime, postoje praktični aspekti: potrebno nam je nešto pomoću čega možemo prikupljati i rukovati novcem, jer sve više stvari koje čine ljevičarski aktivizam mogućim košta sve više novca (poput, primjerice, sveučilišnog smještaja) – eto neoliberalizma u praksi. No, još važnije, moramo se oduprijeti privatizaciji društvenog života i podići bedem kolektivnog djelovanja o koji će se neoliberalna ideologija i prakse postojano slamati. Držim kako su nam potrebni oblici masovnog grassroots organiziranja, koji bi bili izgrađeni oko onih osi oko kojih se ljudi politiziraju, bilo da se radi o obrazovanju, stambenom pitanju, seksizmu, islamofobiji, općinskim resursima ili nečemu drugome. Potrebno nam je da se stranka Left Unity i narodni plenumi (People’s Assemblies) usmjere prema ovome cilju.

A toliko smo daleko od onoga gdje bismo trebali biti. Neki su skloni razumijevanju interneta kao pružatelja zamjenske infrastrukture. I zaista, na određen način on pruža neviđene mogućnosti. Razbija ideološki monopol državno-kapitalističkih medija, smanjuje troškove dijeljenja informacija na daljinu, te nesumnjivo potkopava hijerarhije temeljene na tajnosti – što bi nas svakako trebalo zanimati. Ne znam jeste li pročitali knjigu Paula Masona, Why It’s Kicking Off Everywhere („Zašto je cijeli svijet na nogama“).

Zbog toga što je internet artikuliran unutar postojećih ekonomskih, političkih i ideoloških klasnih struktura, a i s obzirom da ova „memetička“ struktura favorizira kratkotrajan pojačani interes („buzz“), kao i brzu, a ponekad i površnu asimilaciju ideja – ona je daleko pogodnija za vješto upakiranu nadmoć PR-a, nego li za širenje dobrih ideja. Ne radi se o samodostatnoj infrastrukturi, a kamoli paralelnoj demokraciji

Moj je govor trebao biti naslovljen Why It Isn’t Kicking Off Everywhere („Zašto cijeli svijet nije na nogama“) – no onda se dogodila Turska. Prokletstvo! No u toj knjizi on na zanimljiv način opisuje dijeljenje informacija na internetu kao „memetsko“ – to jest, analogno širenju, reprodukciji i selekciji gena u biološkom svijetu. Dobre ideje prežive, a loše se odvoje od žita – bez posredovanja ičega osim okvira koji na autonomnoj bazi povezuje pojedince preko mreže. On također tvrdi kako je mnogim aktivistima ovakva struktura umreženog individualizma pružila približan nadomjestak za predstavničku demokraciju.

No ovdje nastupa problem. Ideja o memu puno je bliže modelirana prema metafizičkoj koncepciji tržišta koju sam spomenuo ranije, nego prema bilo kakvom demokratskom obrascu. Nadalje, ovakva selekcija informacija ne znači da će dobre ideje nužno pobijediti – zbog toga što je internet, kao i svaka druga tehnologija, artikuliran unutar postojećih hijerarhija – ekonomskih, političkih i ideoloških klasnih struktura. Također, s obzirom da ova takozvana „memetička“ struktura, sa svojim „temama u trendu“ i sličnim fenomenima, favorizira kratkotrajan pojačani interes („buzz“), kao i brzu, a ponekad i površnu asimilaciju ideja – ona je daleko pogodnija za vješto upakiranu, emocionalno potentnu nadmoć PR-a, nego li za širenje dobrih ideja. Ne radi se o zasebnoj, samodostatnoj infrastrukturi, a kamoli paralelnoj demokraciji. Dakle, nema sumnje kako bismo se konačno trebali uhvatiti ukoštac s internetom i implikacijama koje on ima po praksu, no istovremeno ne bismo smjeli podleći utješnoj ideji da će neka tehnologija nadoknaditi sve ono što smo izgubili.

IV.

Zadnja neugodna činjenica. Postoji tendencija da se govori o „otporu“ i „nadirućem valu borbe“. Ni to nas, samo po sebi, neće spasiti, čak i kada se ne radi o pukoj fantaziji. Mane i nedostaci koje sam prethodno naveo, dugoročni su i strukturalne prirode, stoga ih se može prevladati jedino u dugoročnoj perspektivi. Znate, kada smo suočeni s neugodnim činjenicama, postoji sklonost da se kaže, „zašto ljudi ne prestanu biti tako pesimistični – pogledajte Tursku“ ili „pogledajte Grčku“, ili „pogledajte Occupy“, ili

Ono prema čemu bismo trebali smjerati jest dugi proces rekonstrukcije i ponovnog pozicioniranja – tijekom kojega bljeskovi otpora pružaju prilike za unapređivanje te rekonstrukcije, ali ne započinju nužno poboljšanje naših izgleda. Moramo se odmaknuti od reaktivne politike, kao i popratne teorijske ispraznosti i defanzivnog karaktera takve politike; te usmjeriti prema strpljivom radu na svim razinama i s dugoročnim rezultatima

„pogledajte Egipat“. Prisjećam se kako je, nedugo nakon što sam 1998. godine postao revolucionarni socijalist, fraza glasila „pogledajte Indoneziju“. No, premda su trenuci u kojima dolazi do ispoljavanja borbe i previranja veličanstveni i dobrodošli, nikako nisu adekvatni u odnosu na razmjer kapitalističke ofenzive; i nipošto ne ostavljaju trag na bilanci globalnih političkih borbi koji bi bio usporediv s onim kojega su ostavila desetljeća neoliberalizma. Radi se o bljeskovima otpora u dugoročnom procesu neoliberalne transformacije koja postaje izrazito brutalna i nepravedna – a neoliberali, zagovornici mjera štednje, kako god ih željeli nazvati, nisu izgubili ni jednu ozbiljniju bitku. Niti jednu.

Karakteristike neoliberalnog rješenja poprilično su uznapredovale, a novonastali obrasci politike i reprezentacije počeli su okoštavati i poprimati stabilniji oblik. Izgubili smo previše vremena dok je situacija bila nestabilna. Ono prema čemu bismo u ovome kontekstu trebali smjerati jest dugi proces rekonstrukcije i ponovnog pozicioniranja – tijekom kojega bljeskovi otpora, ma koliko bili prekrasni, pružaju prilike za unapređivanje te rekonstrukcije, ali sami po sebi ne započinju nužno onakvo poboljšanje naših izgleda kakvo nam je na globalnoj razini potrebno. Da naglasim: moramo se odmaknuti od reaktivne politike, podalje od obrambenog mobiliziranja kao odgovora na posljednju ofanzivu, kao i od popratne teorijske ispraznosti i defanzivnog karaktera takve politike; te usmjeriti prema strpljivom radu na svim razinama i s dugoročnim rezultatima. Na taj ćemo način započeti s obnovom.

S engleskog preveli Martin Beroš, Karolina Hrga, Damjan Rajačić

Objavljeno na autorovom blogu Lenin’s tomb 10. lipnja 2013.
Prevoditeljske opaske:

[*] Greater London Authority, najviše administrativno tijelo grada Londona
[**] Glavarina (eng. poll tax) je reforma lokalnog oporezivanja koju je vlada Margaret Thatcher pokušala implementirati 1989. i 1990. godine. Taj je porez trebao biti jednak za sve zaposlene stanovnike pojedine općine, bez obzira na njihov materijalni položaj. Njegova uplata bila je preduvjetom za stjecanje prava glasa na izborima te je stoga ta reforma široko kritizirana kao pokušaj da se smanji broj siromašnih glasača od kojih su mnogi bili neskloni toj vladi.

Adaptirana fotografija preuzeta s Youtubea Internationalist Socialists Networka

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve