Tko treba plaćati školarine?

Na prvom je programu HRT-a 21.4.2009. emitirana emisija Otvoreno na temu školarina, naslovljena “Tko treba plaćati školarine?”. U emisiji su gostovali državni tajnik R. Fuchs, rektor Zagrebačkog sveučilišta A. Bjeliš, prodekan Filozofskog fakulteta D. Boras, profesori s Filozofskog M. Kapović i Ž. Puhovski, T. Čengić iz HSZ-a te K. Doolan s Instituta za društvena istraživanja.

Pogledajte cijelu emisiju ovdje.

Pred kraj emisije, emitiran je telefonski razgovor s dekanom Filozofskog fakulteta, Miljenkom Jurkovićem, koji je kazao kako na njegovom fakultetu nema niti će biti politike, da su studentski prosvjedi legitimni, te da studenti moraju prosvjedovati demokratski.

Na izjavu novinarke da studenti ne znaju komu i gdje idu studentske školarine, dekan Miljenko Jurković odgovorio je da svi djelatnici i studenti Filozofskog imaju uvid u te informacije ukoliko se informiraju – pogotovo jer su financijski rezultat za 2008. i financijski plan za 2009. nekoliko tjedana ranije prihvaćeni na sjednici Fakultetskog Vijeća i uručeni svakom studentskom predstavniku u ruke. Prilažemo ovdje financijska izvješća (prihodi i rashodi) koja dekan navodi kako bi zainteresirani studenti Filozofskog fakulteta imali uvid u to gdje idu njihove školarine. (Školarine nigdje nisu eksplicitno navedene kao stavka, pretpostavljamo da one čine većinski dio stavke “vlastiti prihodi”.) Čini se da određeni iznos iz sveukupnih školarina ide na pokrivanje jednog dijela velikog broja vrsta rashoda. To je potvrdio i dekan u emisiji Otvoreno govoreći kako su školarine nužne za potpuno funkcioniranje fakulteta te da pokrivaju troškove kao što su terenska nastava, časopisi i knjige za knjižnicu, materijalni troškovi odsjekâ, nastavu vanjskih suradnika, te na koncu i račune za vodu i grijanje. Ono što u cijeloj priči ostaje nejasno je točan iznos sredstava prikupljenih od školarina (izdvojen od preširoke stavke „vlastiti prihodi“) te njegov udio u ukupnom financiranju djelatnosti Fakulteta. Bez preciznih financijskih podataka ovoga tipa, nemoguće formulirati ikakve precizne strategije reforme obrazovanja. Da ne bi bilo zabune, sličan se prigovor može uputiti i Ministarstvu s obzirom da udio subvencija iz državnog proračuna za redovne studije unutar tzv. „lump suma“ također nije jasno i nedvosmisleno iskazan.

A koliko bi koštala dodatna izdvajanja koje traže studenti za visoko školstvo kako bi se ono učinilo besplatnim svima? Business.hr prenosi da bivši ministar za znanost i obrazovanje, Gvozden Flego, tvrdi da bi se besplatno visoko obrazovanje moglo osigurati svima uz ulaganje dodatnih pola milijarde kuna, što bi značilo povećanje proračunskih izdvajanja za visoko školstvo za svega 14,2 posto. Na tvrdnju Ministarstva da ono ionako financira većinu troškova visokog školstva, dok fakulteti prihode od studentskih školarina troše na razne stvari, od „dodatka na plaću do putovanja na Copacabanu“, Flego odgovara da većina vlastitih prihoda odlazi na materijalne troškove fakulteta, koje su dekani prisiljeni plaćati od školarina jer ne dobivaju dovoljno novca od Ministarstva.

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.