Očitovanje o referendumu

Zašto je plenum Filozofskog fakulteta protiv elektroničkog referenduma koji je postavljen na službene fakultetske stranice? Prvenstveno, referendumsko izjašnjavanje ne bi smjelo posve zaobilaziti opsežnu javnu raspravu i edukaciju o problemu koji se postavlja pred izborno tijelo, kao što je to ovdje slučaj. S druge strane, direktnodemokratska procedura koja se provodi na plenumima sama je po sebi prožeta referendumskom logikom. Zar to nije sasvim uočljivo pri pogledu na našu, već uvriježenu, praksu donošenja kolektivnih odluka putem plenuma? Nikome od zainteresiranih sudionika nije uskraćeno pravo na izražavanje osobnog mišljenja te pravo na sudjelovanje u odlučivanju, bez obzira na njihov društveni status.

Zatim, kod rasprave o referendumu protiv blokade treba naglasiti da (gotovo) nitko od nas ne podržava blokadu kao čin opstruiranja redovne nastave koji je sam sebi svrha; mi smo na nju prisiljeni. Upravo u toj činjenici leži poanta redovitog sazivanja plenuma – situacija se mijenja iz dana u dan i potrebna je rasprava da bismo odredili je li blokada i dalje potrebna. Metoda raspisivanja klasičnog referenduma (a ne elektroničkoga koji je nedavno samoinicijativno postavljen preko fakultetske tehničke službe koja je zadužena za održavanje internetskog prostora Fakulteta) zahtijeva previše vremena i organizacijskih resursa te zanemaruje dinamiku izvanredne situacije poput ove u kojoj se nalazimo. Stoga smatramo da ona nije primjenjiva te i dalje snažno inzistiramo na plenumu kao jedinom legitimnom mjestu artikulacije stavova o ovom i sličnim pitanjima.

Mi nismo protiv sâme ideje referenduma, ali smatramo da je ovaj elektronički referendum, koji je postavljen na stranice Filozofskog fakulteta, na više načina manjkav. Prvo što upada u oči jest činjenica da je pitanje neprecizno, tendenciozno i metodološki neispravno. Nadalje, činjenica je da nije poznato koliki broj studenata ima funkcionalan AAI@EduHr identitet (naprimjer, niz je studenata izjavio da nema lozinke za svoje AAI@EduHr identitete). Treće, referendum je objavljen na početnoj stranici Fakulteta i na listi Student-svima, a poznato je da velik broj studenata uopće nije pretplaćen na tu listu (npr., gotovo svi ovogodišnji brucoši). Uz činjenicu da je rok bio do ponedjeljka u ponoć (jučer ipak produžen do danas u 9h), pitanje je hoće li svi vidjeti da je referendum objavljen na početnoj stranici Fakulteta.

Uz to, problematično je i pitanje kontrole tog referenduma i načina na koji ga nadzire Etičko povjerenstvo (kako Etičko povjerenstvo može nadzirati elektronički referendum? Ako potpuni pristup sustavu na kojem se obavlja referendumsko glasanje, programu i bazi podataka ima autor aplikacije za referendum, Gjuro Kladarić, može li Etičko povjerenstvo nadzirati što on radi?)

Na koncu možemo zaključiti da ideja o referendumu sâma po sebi nije toliko problematična (premda klasični tip referenduma nije dovoljno adekvatno sredstvo za procjenu situacije koja se na plenumu putem aktivnih diskusijskih mehanizama može svakodnevno revidirati), koliko način na koji je on izveden.

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.