Ljetna škola – Henry A. Giroux: Obrazovanje u korporativnom škripcu – Je li visokom obrazovanju potrebno moralno spašavanje?

Nakon teksta poglavlja “Kapitalizam i kriza” Josepha Choonare koji smo objavili u prošlom nastavku online ljetne škole Slobodnog Filozofskog, ovaj put donosimo prijevod teksta Henry A. Girouxa “Obrazovanje u korporativnom škripcu”, prvotno objavljenog u online-magazinu Counterpunch, 8. rujna 2009.



Početkom školske godine fakulteti i sveučilišta u Sjevernoj Americi čine sve što je moguće kako bi privukli studente, uključujući preobrazbu imidža u visoko sofisticirani šoping-centar ili cool brend. Neke institucije studentima daruju besplatne Appleove iPhoneove i iPodove s mogućnošću spajanja na Internet. Drugi, pak, grade atraktivne sportske objekte, proširuju ponudu dućana na kampusu i pružaju mnoštvo specijaliziranih kafića. Neki ovu promjenu pozdravljaju kao briljantnu tržišnu strategiju dok drugi vjeruju kako svako kozmetičko uljepšavanje poboljšava često nezanimljivu akademsku predodžbu kojom mnogi fakulteti zrače.

Unatoč tome što je sve više i više studenata isključeno iz sfera pristojnog obrazovanja zbog recesije, čini se da su obrazovni službenici manje zabrinuti stanjem siromašnih studenata nego time kako pronaći pravi brend pod kojim bi se prodali kako bi privukli nove studente. Ali ovdje se ipak radi o puno značajnijoj stvari nego što je razvijanje nove estetika kampusa ili osvještenja da se studente sada poima klijentima koji predstavljaju važnu tržišnu nišu.

Postoji također i usmjerenje mnogih sveučilišta prema usvajanju tržišnih mehanizama kao načina redefiniranja gotovo svih aspekata sveučilišnog života – unatoč propasti i ekscesima takvog sustava čemu svjedoči i skandal Bernie Madoff, sumanutim bonusima izvršnih tijela, financijskoj korupciji, krizi na tržištu drugorazrednih hipotekarnih kredita, i korporativnoj pohlepi koja je prouzročila aktualnu ekonomsku recesiju. Umjesto propitivanja ekonomske neodgovornosti, ekološke štete, ljudske patnje i kulture okrutnosti razularene slobodnotržišnim fundamentalizmom, visoko obrazovanje izgleda kao najdosljedniji branitelj takvih uvjeta, nekritički prihvaćajući samopoimanje utemeljeno na tržišnom modelu sveučilišnog sustava.

Čini se da je malo dionika obrazovnog sustava shvatilo da sveučilišta potrebuju moralno spašavanje, uzimajući u obzir da prihvaćaju upravo one tržišne vrijednosti, identitete i socijalne relacije koji ne samo da su perpetuirali bešćutne vrijednosti koje su prouzročile ekonomsku krizu, nego su sama ta sveučilišta doveli u strašnu financijsku krizu koju upravo proživljavaju. Korporativni škripac u kojem se visoko obrazovanje nalazi sve više jača, neovisno o tome koliko je tržišni fundamentalizam obezvrijeđen za vrijeme najveće ekonomske krize koju su Sjedinjene Države ikada iskusile. Vapeći za novcem i sve se više definirajući jezikom korporativne kulture, mnoga sveučilišta djeluju kao da ih manje zanima visoko obrazovanje od postajanja licenciranim izlozima korporativnih brendova –prodajući prostor, zgrade i dobro plaćena mjesta bogatim korporativnim donatorima. Nije stoga iznenađujuće što se studente sad naziva »klijentima«, dok se neki predsjednici sveučilišta čak zalažu da se profesore etiketira kao »sveučilišne poduzetnike«. Umjesto da svoje položaje koriste kako bi se dotakli relevantnih društvenih problema, predsjednici sveučilišta se sad nazivaju CEO-ovi (izvršni upravitelji) i poimaju se primarno kao pribavljači financijskih sredstava.

U doba novca i profita akademski subjekti zavređuju svoj status skoro isključivo svojom razmjenskom vrijednošću na tržištu. Većina studenata završava svoj glavni studij u području studija poslovanja, što je dvostruko više nego u bilo kojem drugom području. Humanistika sve više postaje puki ornament, umirući trag doba kojim nisu dominirali suvišak i dostupnost dobara Zlatnog doba. Dok je nekoć sveučilište bilo cijenjeno kao mjesto gdje studenti uče kako postati angažirani građani, educirani u znanjima, vještinama, vrijednostima i vrlinama demokracije, danas ih se poučava kako biti što bolji radnici i potrošači.Obrazovne se vrijednosti sada mjere prema formulama za izračunavanje utroška/dobitka, i jedina racionalnost koja uopće dolazi u obzir je ona ekonomske razmjene.

Obrazovanje se sve više reducira na usku instrumentalnu logiku koja se prepoznaje samo kao oblik uvježbavanja, dok je poučavanje izbrisano iz diskursa društvene i moralne odgovornosti, kritičke imaginacije i građanske hrabrosti. U doba povećane specijalizacije, obrazaca plati-za-ocjenu, pretjeranog instrumentalizma i povećanog prijezira prema kritičkom mišljenju visoko obrazovanje stvara uvijek nove oblike političke i građanske nepismenosti, proizvodeći studente koji gotovo da i ne razumiju kompleksnosti vanjskog svijeta, bivajući uz to nesvjesni svoje moći kao društvenih čimbenika i odmaknuti od sposobnosti koje kombiniraju kritiku i čežnju za društvenom pravednošću, znanjem i društvenom promjenom, učenjem i suosjećanjem za druge. Rezultat se može vidjeti u rastućoj generaciji mladih ljudi i odraslih koji jedva da su pismeni, koji žive u potpuno privatiziranom svijetu i indiferentni su, ili pak suglasni s rastućom kulturom okrutnosti.

Budući da se visoko obrazovanje transformira u biznis ili pak sve više militarizira, mladi se ljudi nalaze na kampusima koji izgledaju više poput šoping-centara ili novačkih postaja države nacionalne sigurnosti. Povrh toga, poučavaju ih profesori koji su zaposleni kao honorarci, imaju nepristojno puno posla i jedva zarađuju dostatno da prežive. Fakultetski zaposlenici sa stalnim statusom angažirani su na pribavljanju donacija, uspostavljanju bliskih partnerstava s korporacijama te poučavanju kolegija koji imaju praktičnu vrijednost na tržištu. Ono što je nekad bio prikriveni kurikulum mnogih sveučilišta – podređivanje visokog obrazovanja korporativnim vrijednostima – sada je postala otvorena i naveliko slavljena politika javnog i privatnog visokog obrazovanja. Malo je toga u ovakvoj viziji sveučilišta koje bi mlade ljude smatralo kritičkim građanima i kritičkim čimbenicima koji su obrazovani kako bi ozbiljno shvatili svoju ulogu propitivača važnih društvenih pitanja i preuzeli odgovornost za jačanje i širenje dosega stvarne i suštinske demokracije. Propitivanje obrazovanja kao demokratskog pokušaja počinje prepoznavanjem činjenice da je visoko obrazovanje nešto više od prilike za investiciju, da građanstvo podrazumijeva više od potrošnje, da je učenje više nego pripremanje za posao, i konačno, da je demokracija više od lažnih izbora koje nude normirajuća korporativna država i tržište.

Visoko obrazovanje zacijelo je jedno od rijetkih preostalih mjesta na kojem studenti mogu naučiti znanja i vještine koji ih osposobljavaju ne samo u kritičkom posredovanju između demokratskih vrijednosti i zahtjeva korporativne moći, nego i u razlikovanju između identiteta temeljenih na demokratskim principima i identiteta prožetih oblicima kompetitivnog, neograničenog individualizma koji uzvisuje vlastite interese, stvaranje profita i pohlepu. Drugim riječima, visoko obrazovanje ne bi trebalo miješati obrazovanje s uvježbavanjem, niti bi trebalo sugerirati da je jedina obaveza građanstva potrošnja.

Visoko je obrazovanje demokratsko postignuće izvojevano teškom borbom, i vrijeme je da roditelji, fakulteti, studenti, alumni i zainteresirani građani počinju zahtijevati da visoko obrazovanje ponovno postane temeljno javno dobro, a ne puko uvježbavalište za korporativne interese, vrijednosti i profit. Obrazovanje nije samo stvar rada i ekonomije –ma koliko ovi mogli biti važni, nego i stvar pravednosti, slobode i sposobnosti za demokratsko djelovanje, akciju te promjenu, kao i s tim povezana pitanja moći, isključivanja i građanstva. U najboljem slučaju, zadaća obrazovanja je osposobljavanje studenata da ozbiljno uzmu u obzir kako bi trebali živjeti svoje živote, podupirati ideale pravednog društva, učiti kako proslijediti osobne probleme u domenu javne rasprave, te djelovati u skladu s čvrsto demokratskim jamstvima. Ovo su obrazovna i politička pitanja i treba ih se tretirati kao dio šire skrbi za obnovom borbe za društvenu pravednost i demokraciju. Dajmo našim studentima obrazovanje u suštinskoj demokraciji koje zaslužuju. Školovanje nudi više od obećanja pristojna posla, koliko god to postalo teško shvatljivo; još važnije, ono nudi obećanje pravednog i demokratskog društva.

Henry A. Giroux

S engleskoga preveo: Goran Pavlić

Vezani članci

  • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 "Trumpovo ukidanje povijesnih zaštita za transrodne populacije, određenih za Obame, nova je razina okrutnosti tijekom pandemije COVID-19, piše Kay Van Wey, odvjetnica iz odvjetničkog društva Van Wey, Presby & Williams."
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 11. listopada 2020. Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa "Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."
  • 4. listopada 2020. Jedan od načina odupiranja kapitalističkoj proizvodnji hrane "Agroekologija se oslanja na duboke sustave znanja kako bi suzbila štetu uzrokovanu kapitalističkim agrobiznisom."
  • 4. listopada 2020. „Obiteljske vrijednosti“ bez klase su slijepa ulica za laburiste "Obitelj se često s pravom doživljava kao temelj konzervativizma. Međutim, imajući u vidu rapidan porast dječjeg siromaštva i primoravanje obitelji na sve katastrofalnije životne uvjete, Keir Starmer je s pravom pokušao reaproprirati obitelj u svojem govoru na jučerašnjoj konferenciji. Ipak, ako vođa laburista zaista cijeni „obiteljske vrijednosti“, mora preći s otrcanih fraza na klasnu politiku."
  • 4. listopada 2020. Kriza mentalnog zdravlja u pandemiji COVID-19 "Novo istraživanje sugerira da se broj oboljelih od depresije udvostručio tijekom pandemije COVID-19 – no zbog višegodišnjeg rezanja sredstava servisima mentalne zdravstvene skrbi, sustavi potpore jedva se nose sa situacijom."
  • 27. rujna 2020. Beyoncéin Black Is King i zamke afričke svijesti "Postoje razlozi za uživanje u pompi filma Black Is King, osobito u vrijeme akutne rasne traume. Ipak, njegova mistika kulturne autentičnosti i blagonaklone monarhije ne bi smjela zakloniti materijalnu stvarnost svakodnevnog života. Neoliberalno upravljanje, ekstraktivni kapitalizam te militarizam i dalje uzrokuju socijalnu i ekološku devastaciju u dijelovima Afrike, obaju Amerika i šire. Sučeljavanje s ovim isprepletenim stvarnostima znači razvijanje konkretne, globalne analize, uz istovremeno opiranje metafizičkim vizijama svijeta."
  • 27. rujna 2020. Privatizacija zdravstvene skrbi u Keniji "U Keniji si samo bogati i oni s političkim poznanstvima mogu priuštiti pristojnu zdravstvenu skrb. Sve ostale ozbiljna bolest ili automobilska nesreća dijeli od propasti."
  • 27. rujna 2020. Trump namjerava ukrasti izbore i jedino ga mi možemo spriječiti U SAD-u se 3. studenog održavaju predsjednički izbori. Premda trenutni predsjednik Donald Trump najavljuje da se ne namjerava pridržavati rezultata ako mu ne budu po volji, kandidat Demokratske stranke Joe Biden ne pokazuje da ozbiljno shvaća prijetnju. Sve izgleda kao da će se ponoviti prijeporna izborna situacija iz 2000. godine, kada su Al Gore i vodstvo Demokratske stranke, suočeni s tijesnim izbornim rezultatom i nepotpunim prebrojavanjem glasova položili vjeru u Vrhovni sud, demobilizirali prosvjednu opoziciju iz baze i omogućili George W. Bushu da dođe na vlast. Ponovni ustavni puč Republikanske stranke, ovoga puta na čelu s Trumpom, koji ovih dana radi na popunjavanju mjesta u Vrhovnom sudu upražnjenog smrću Ruth Bader Ginsburg, zaustavit će samo militantna mobilizacija odozdo.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve