Ljetna škola – Mark Weisbrot: Ekvador i Bolivija

Online Ljetna škola Slobodnog Filozofskog donosi prijevod teksta Marka Weisbrota, originalno objavljenog u Guardianu 28. listopada 2009., pod naslovom “Ekvador i Bolivija pokazuju kako čak i male zemlje u razvoju mogu voditi nezavisnu ekonomsku politiku, boriti se za svoja prava i pobijediti”.



Među uobičajene mudrosti koje svakodnevno čitamo u poslovnim tiskovinama spada i ona kako bi zemlje u razvoju trebale pasti ničice kako bi stvorile prijateljsku klimu za inozemne korporacije, slijedile ortodoksne (neoliberalne) savjete o makroekonomskoj politici i težile postizanju kreditnog rejtinga najvišeg stupnja kako bi privukle više stranog kapitala.

Pogodite za koju se zemlju očekuje postizanje najbržeg ekonomskog rasta ove godine u Amerikama? Bolivija. Prvi predsjednik starosjedilačkog porijekla, Evo Morales, izabran je 2005. i stupio je na dužnost u siječnju 2006. Bolivija, kao najsiromašnija zemlja Južne Amerike, tada funkcionira pod ugovorima MMF-a 20 godina u nizu, i njezin dohodak po glavi stanovnika bio je niži nego prije 27 godina.

Evo je raspustio MMF aranžman tri mjeseca nakon što je stupio na dužnost i onda krenuo s renacionalizacijom ugljikovodične industrije (uglavnom prirodni plin). Ne treba posebno naglašavati da ta odluka nije dobro »sjela« međunarodnim korporacijama. A još im je manje odgovarala odluka Bolivije, iz svibnja 2007., da se povuče iz međunarodnog arbitracijskog panela Svjetske banke koji ima tendenciju rješavanja sporova u korist međunarodnih korporacija, a protiv vlada.

No, bolivijska renacionalizacija i povećane takse na ugljikovodike priskrbile su vladi milijarde dolara dodatnih prihoda (bolivijski BDP u cjelini iznosi 16,6 mlrd. dolara, uz 10 milijuna stanovnika). Ti su prihodi bili korisni za vladu koja želi promovirati razvoj te posebno održavati rast za vrijeme recesije. Javne investicije porasle su sa 6,3% BDP-a u 2005. na 10,5% u 2009.

Bolivijski rast u vrijeme aktualne svjetske recesije još je više upečatljiv ukoliko uzmemo u obzir da je snažno bio uzdrman padom cijena njezinih najvažnijih izvoznih proizvoda – prirodnog plina i minerala – te gubitkom važnih izvoznih povlastica na sjevernoameričkom tržištu. Busheva administracija ukinula je trgovinske povlastice zajamčene Aktom o promociji andske trgovine i uništenju droge (Andean Trade Promotion and Drug Eradication Act), navodno kako bi kaznila Boliviju zbog nedovoljne suradnje u »ratu protiv droga«.

Stvarno je stanje bilo mnogo kompliciranije: Bolivija je protjerala američkog ambasadora zbog dokaza da je američka vlada podupirala opoziciju Moralesovoj vladi, te je odmah potom slijedilo opozivanje APATUD-a. U svakom slučaju, Obamina administracija nije još promijenila mjere Busheve administracije prema Boliviji. A Bolivija je pokazala da može sasvim dobro funkcionirati i bez suradnje s Washingtonom.

Ekvadorov ljevičarski predsjednik Rafael Correa ekonomist je koji je, znatno prije od svog izbora u prosincu 2006., shvaćao i pisao o ograničenjima neoliberalne ekonomske dogme. Stupio je na dužnost 2007. i uspostavio međunarodni tribunal za ispitivanje legitimiteta državnog duga. U studenom 2008. komisija je utvrdila da dio duga nije legalno ugovoren i u prosincu Correa je najavio da vlada neće ispuniti dio ugovorenih obaveza u vrijednosti oko 3,2 milijarde dolara međunarodnog duga.

Correa je ocrnjen u poslovnom tisku, ali to neispunjenje je bilo uspješno. Ekvador se tim otpisom, te ponovnom kupnjom duga po cijeni od 35 centa za dolar, riješio trećine svog vanjskog duga. Međunarodni kreditni rejting zemlje ostaje nizak, ali ne niži nego što je bio prije Correinog izbora, te je čak trunčicu i povišen nakon što je ponovna kupnja zgotovljena.

Correina si je vlada priskrbila i bijes stranih investitora reprogramiranjem ugovora sa stranim naftnim kompanijama kako bi si priskrbila veći postotak prihoda sukladno rastu cijena nafte. Correa je odolio snažnim pritiscima Chevrona te njegovih moćnih saveznika u Washingtonu kako bi uskratio potporu tužbi protiv kompanije zbog navodnog zagađenja podzemnih voda, što bi moglo prouzročiti štetu veću od 27 milijardi dolara.

Kako se Ekvador nosio s time? Rast se uprosječio na zdravih 4,5% za prve dvije godine Correine vladavine. I vlada je osigurala da se sredstva preliju (trickle down) i na niže razine: ulaganja u zdravstvenu skrb u obliku postotka BDP-a udvostručila su se, a ulaganja u u socijalni sektor općenito značajno su povećana za te dvije godine: od 5,4% na 8,3% BDP-a. To uključuje dvostruko povećanje programa transfera gotovine u siromašna domaćinstva, povećanje od 474 milijuna dolara u ulaganjima u kućanstva te ostale programe za obitelji s niskim prihodima.

Ekvador je snažno pogođen 77%-tnim padom cijena nafte koju je izvozio od lipnja 2008. do veljače 2009., kao i padom novčanih doznaka izvana. No oluja je uspješno preživljena. Druge neortodoksne mjere, uz otpis duga, pomogle su Ekvadoru da stimulira vlastito gospodarstvo bez iscrpljivanja svojih rezervi. Ekvadorova valuta je američki dolar što isključuje korištenje mjere regulacije deviznog tečaja te najviše mjera monetarne politike za protucikličke napore u recesiji, što je značajan hendikep. Umjesto toga, Ekvador je uspio isposlovati ugovor s Kinom o plaćanju nafte unaprijed u vrijednosti od milijardu dolara te još milijardu dolara zajma.

Vlada je počela i zahtijevati od ekvadorskih banaka da povrate sredstva iz rezervi pohranjenih u inozemstvu čime bi se vratilo dodatnih 1,2 milijarde dolara, te je pokrenula i repatrijaciju inozemnih rezervi centralne banke u vrijednosti od 2,5 milijarde dolara kako bi time financirala još jedan veliki poticajni paket. Rast Ekvadora će se vjerojatno kretati oko 1% ove godine što je poprilično dobro u usporedbi s većinom zemalja iz okruženja. Npr., za Meksiko se, na drugom kraju spektra, predviđa pad BDP-a od 7,5% u 2009.

Standardno izvještavanje te čak i kvazi-akademske analize Bolivije i Ekvadora kazuju kako su te zemlje žrtve populističkih, socijalističkih, »anti-američkih« vlada – koje su, dakako, povezane s Hugom Chavezom i Kubom – te su time na putu u propast. Sigurno možemo zaključiti kako obje zemlje imaju mnogo izazova pred sobom od kojih je najvažnija implementacija ekonomskih strategija koje mogu diverzificirati i razviti njihove ekonomije na duge staze. Zasad su napravile dobre početne korake izražavajući konvencionalnoj mudrosti ekonomskog i diplomatskog establišmenta – europskog i washingtonskog – upravo onoliko poštovanja koliko i zaslužuje.

Mark Weisbrot

s engleskoga preveo: Goran Pavlić

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve