Nastavak protunarodne Vladine politike
Nakon što je u srijedu istekao rok za prikupljanje potpisa za referendum, sindikati su slavodobitno izjavili kako su skupili više od 720.000 potpisa, te kako će ta brojka i dalje rasti. Čelnici sindikata nisu skrivali svoje oduševljenje, pa ni čuđenje, jer ni sami u početku nisu vjerovali u to da će uspjeti ono što nikome nije pošlo za rukom od osamostaljenja Hrvatske. Ohrabreni svojim uspjehom, osim tepanja radnicima, usudili su se konačno prozboriti i protiv poslodavaca. Naravno, samo protiv dijela poslodavaca i naravno, samo malo. Tako su se ponovno vratili isprobanoj, ali neuspješnoj, taktici izricanja parola, ali su i ostavili mogućnost pregovaranja.
Nedugo zatim oglasila se i Vlada koja je na podli i nedemokratski način ustvrdila kako će referenduma biti, ali samo ako se učine potrebni rezovi jer novca nema, raskrinkavajući kako opcija referenduma nikad nije ni bila zamišljena da se provede. Izmišljanjem ogromnih cifri koje su i nekoliko puta veće od stvarnog iznosa novca potrebnog za referendum, pokušali su nametnuti krivnju radnicima što se bore za “beneficije“, kako oni nazivaju radnička prava, u vrijeme “kada se svi moramo odricati”. Ipak, Vlada pritisnuta prihvaća referendum, ali najavljuje reforme i ukidanja nekih prava kako bi se namaknuo novac za referendum. Ministar gospodarstva je svesrdno podržao premijerku u lažima i traženju smanjivanja prava. Neki predlažu da, pošto novaca nema, vlada odustane od prijedloga izmjena ZOR-a, no time se ništa ne bi dobilo jer bi Vlada mogla u svakom trenutku progurati izmjene sa izgovorom da su sindikati imali dovoljno vremena da predaju zahtjev s potpisima Saboru za raspisivanje referenduma. Predsjednik daje bezrezervnu podršku protunarodnim mjerama, istovremeno licemjerno podržavajući referendum. Koalicijski partneri ostali su dosljedni i dalje podržavaju Vladu, dok oporba, koja ih ili nije podržala, ili je danima čekala da vidi razvoj situacije pa da podrži sindikate, sada bez problema svojata ovaj uspjeh i traži prijevremene izbore. Sada, kada jedna frakcija buržoazije gubi popularnost, druga, istina sa manje staža u smanjivanju radničkih prava ali zato mnogo produktivnija u tom poslu, već se sprema za preuzimanje vlasti kako bi bila, ne sumnjamo, još gora u gaženju tih prava.
I dok bitka za zadržavanjem postojeće razine prava koja se tražila referendumom još nije izborena, sindikalisti su već krenuli u novu predlažući svoju izmjenu ZOR-a. Unatoč tome što je hvalevrijedan potez sindikata da se konačno bore za radnička prava, on u ovom trenutku zvuči kao prazna prijetnja jer najviše što Vlada može izgubiti je to da sve ostane kako je i sada, odnosno da ništa ne dobije i ništa ne izgubi, a sindikati mogu izgubiti i bitku za koju već misle da su je dobili. Naime, prema različitim tumačenjima zakona, treba ili izboriti da se referendum održi prema novom zakonu ili mobilizirati građane da što masovnije izađu na referendum jer je potrebno postići da izađe barem polovica ukupnog broja birača kako bi referendum bio važeći. Kako je kampanja za referendum ozbiljno uzdrmala dosad lagano provođenje protunarodnog programa, ne sumnjamo kako će se buržoazija ujediniti kako bi i dalje nesmetano provodila mjere koje joj pogoduju i kaznila radnike za otpor koji su pružili. Ne sumnjamo da će u skoroj budućnosti napadi na naša izborena prava biti još žešći i još podliji. Zato treba raskrinkati svaki pokušaj pogodovanja kapitalistima na štetu radnika, podižući klasnu svijest i jačati borbu za naša prava.
