Snimka govora s okupacije SOAS, 1. 12. 2010.

Donosimo snimku govora Tariqa Alija od 1. prosinca 2010. s okupacije fakulteta SOAS (UK). Objašnjava zašto je lažna tvrdnja da nema novca za javni sektor, dotičući se i laburističkog uvođenja školarina, povijesti disenzusa u Britaniji i potrebe borbe za ostvarenje zahtjeva, te utjecaja i povezivanja s drugim sektorima društva umjesto ostajanja na simboličkim protestima i partikularnoj borbi.

Odlično je da blokirate, jer je zaista važno da, kad se vlade ponašaju kako se ponašaju, ne sjedimo i prekriženih ruku prihvaćamo njihove grozote. A ono što se danas događa, ne samo u Britaniji, toga moramo biti svjesni, nego ono što se danas događa u Grčkoj, što se događa u Irskoj, što se događa u Španjolskoj, što će se dogoditi u drugim zemljama, je da se žrtve krize dodatno žrtvuju, a oni koji su uzrokovali krizu bivaju nagrađeni. Kad kažu da nema novca za obrazovanje, za zdravstvo, za javne stanove – lažu. I znaju da lažu. Jer im ne nedostaje novca za iskupljivanje bankovnih dugova, ne nedostaje im novca za pomaganje bogatima, ne nedostaje im novca za započinjanje ratova, ne nedostaje im novca za financiranje tih ratova, milijardi koje troše u Iraku i Afganistanu; pronaći novac za to nikad nije problem. I za to ga nalaze. Ali kad treba naći novca za obrazovanje – novca nema. To je laž koju moramo razotkriti i to je laž koja ne smije biti prihvaćena.
Neprihvatljiva je. Sad, studenti dugo vremena nisu bili aktivni. To je činjenica. Jer nikad ne smijemo smetnuti s uma da su školarine uveli laburisti. Ne torijevci. Tony Blair je bio taj koji je uveo školarine u prvoj laburističkoj vladi Gordona Browna.

Dopustite mi da vam ispričam anegdotu iz tog vremena. Upravo sam tog tjedna sreo Kena Livingstona, koji tada nije bio gradonačelnik Londona nego zastupnik lijeve struje u Parlamentu. I Ken Livingston mi je rekao da ga je u hodniku parlamenta zaustavio umirovljeni premijer John Major, predstavnik konzervativne struje. Kako je poznavao Kena, zgrabio ga je i rekao “Ken, što to tvoja vlada pobogu radi? Jer dok sam ja bio britanski premijer, svake bi godine došao kakav idiot iz Ministarstva financija, stavio mi na stol komad papira i rekao – školarine za studente, pogledajte koliko bismo s njima zaradili“, i Major je rekao „Zgužvao bih taj papir i bacio ga u smeće jer ja nikad nisam dobio priliku za visoko obrazovanje jer mi ga otac i majka nisu mogli priuštiti i uvijek sam vjerovao da nijedan student ne bi smio plaćati visoko obrazovanje.“ Dakle to bivši konzervativni premijer spočitava ljevičarskom zastupniku zato što je njegova vlada uvela školarine.

I mislim da je tada propuštena velika prilika, jer studenti te generacije i tadašnji studentski predstavnici nisu protestirali protiv školarina. Da jesu, borba bi sada bila mnogo lakša, ako bi se uopće i pojavila potreba za njom. Dakle, to je prvi argument, da se ne radi samo o ovoj vladi, nego su odgovorne i prošle, laburističke vlade. I nismo čuli da laburistički zastupnici, koji bi trebali predstavljati opoziciju sadašnjoj vlasti, obećaju da će ukinuti školarine dođu li ponovo na vlast. Oni pričaju o porezu za diplomirane, tj. ako uspiješ diplomirati, morat ćeš plaćati ako… takve stvari, što nas tjera da se zapitamo. Dakle, oni u biti ne nude ništa. I tako, jedna je stvar ako želiš biti predsjednik Nacionalnog udruženja studenata, jer onda zapravo iznad sebe vidiš zlatne ljestve. I misliš da jednom kad si to postao možeš ići dalje, po jednima od dvaju ljestava koje su ti dostupne, jedne konzervativne, druge laburističke…

S engleskog prevela Ruža Lukšić

It’s great that you’re occupying, it’s extremely important when governments behave in the way they are behaving, not to sit down and accept their atrocities. And what is taking place now not just in Britain, it’s important to be aware of th…is, but what is taking place in Greece, what is taking place in Ireland, what is taking place in Spain, what will take place in other countries is that the victims of the crisis are being further victimized and those who created the crisis are being rewarded. When they say that they have no money for education, for health, for public housing, they are lying. And they know that they are lying. Because they have no shortage of money to bail-out the banks, they have no shortage of money to help the rich, they have no shortage of money to go and fight wars, to pay for those wars, the billions it’s costing them in Iraq and Afghanistan; that is never a problem, finding money for that. And they find it. But when it comes to finding money for education – the money isn’t available. And this is a lie which we have to expose and it’s a lie which should not be accepted. It’s unacceptable. Now, for a long time students in this country have not been active. That’s a fact. Because we should never forget that tuition fees were imposed by a Labour government. It wasn’t the Tories. It was Tony Blair in Gordon Brown’s first Labour government, which imposed tuition fees.

And let me tell you of an episode that happened at that time.That very week I ran into Ken Livingston, who was a left-wing member of Parliament at the time, not mayor of London. And Ken Livingston said that he had been stopped in the corridors of the House of Commons by John Major, the retiring conservative Prime Minister, the previous conservative Prime Minister. And because he knew Ken, he grabbed him and said “Ken, what on Earth is your government up to? Because the years I was Prime Minister of Britain, every year some idiot from the Treasury would come and put a piece of paper on my desk and when I would look at it – tuition fees for students, this is how much money we would get”, and Major said “I would crumple it up and throw it in the waste bin because I never got the opportunity to go to university because my father and mother couldn’t afford it and I always felt that no student should pay for higher education. That is a former conservative Prime Minister telling off a Labour MP because his government has just pushed through tuition fees.

And I think a big opportunity was missed at the time, when the NUS and the students of that generation did not protest the introduction of tuition fees. Had they done so, the struggle would have been much easier now, if at all we needed it on that particular question. So, that’s the first argument, that it’s not just this government, it’s previous governments, Labour governments that are responsible. And we haven’t heard the Labour front bench as presently constituted and supposedly the opposition in this country, getting up and saying if they are elected back into power, they are going to abolish tuition fees. They talk about a graduate tax, i.e. if you manage to graduate, you’ll have to pay if you get… all this sort of stuff, which begs the question. So they are not essentially offering anything. And so, it’s one thing if you want to be president of the NUS, because really in front of you you see a glittering ladder. And you feel that once you’ve become president of the NUS, then you can climb up one of the two ladders available to you. One is Conservative, one is Labour…

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve