Deset godina bolonjskog procesa – bilanca neuspjele reforme

Prošlo je više od deset godina otkako se bolonjska reforma provodi na europskim sveučilištima. Sve se češće mogu čuti glasovi da se radi o neuspjeloj reformi, i to ne samo studentski. Joseph Steinbeiß na primjeru izobrazbe prosvjetnih radnika i radnica pokazuje loše posljedice koje bi ova reforma mogla imati na cijelo društvo.



Primjer izobrazbe prosvjetnih radnika i radnica


19. lipnja 1999. godine u Bologni su se sastali ministri obrazovanja iz 29 europskih zemalja kako bi dogovorili ujednačavanje visokoškolskih diploma svojih zemalja. Ciljevi su im bili povećanje mobilnosti europskih studenata uvođenjem međunarodno usporedivih završnih ispita, prilagođavanje studijâ više no dosad nužnostima stručne prakse i provođenje strukturnih mjera koje bi morale poboljšati kvalitetu studija i smanjiti prosječno trajanje studija. Ministri su se pritom orijentirali (krajnje površno) na preddiplomske i diplomske studije, uobičajene u Engleskoj i Sjedinjenim državama. Rezultat je takozvani „bolonjski proces“, velika obrazovna reforma u tercijarnom sektoru obrazovanja, koja je u proteklih deset godina provođena i na njemačkim visokim učilištima. Ta reforma, mjerimo li joj uspjeh prema njezinim zahtjevima, nije uspjela. O tome su se u međuvremenu potpuno složili i kritička znanost i utjecajniji građanski mediji. Thomas Steinfeld je 27. listopada u Süddeutsche Zeitung napravio isto tako poražavajuću bilancu kao i Wolfgang Lieb u Blätter für deutsche und internationale Politik (svezak 6/2009). Broj takvih kritičnih glasova bi se mogao lako povećati.

Bolonjski proces nije olakšao međunarodnu mobilnost studenata, već ju je otežao.
U međuvremenu je kroz akreditiranje bujice (često samo imenom) visokospecifičnih studijskih predmeta postalo teže mijenjati sveučilište pa makar unutar jedne te iste zemlje. Studijski uspjesi i visokoškolske svjedodžbe u drugim se zemljama Europske unije prihvaćaju gotovo isključivo sa skupim državnim uvjerenjem – ili se više uopće ne prihvaćaju. Akademska nastava je u katastrofalnom stanju zbog preraspodjele državnih novčanih sredstava (koja je u potpunosti zahvatila cijeli sektor) na prestižne velike projekte poput posebnih istraživačkih područja ili grozdova izvrsnosti. Studijske pristojbe koje su naplaćivane u mnogim saveznim državama ozakonile su status quo. I mada je upravo trogodišnji preddiplomski studij nedvojbeno skratio trajanje studiranja, u međuvremenu i sami međunarodni koncerni, čijim je potrebama reforma ipak znatno prilagođena, prigovaraju da su studenti potpuno nedostatno obrazovani. Pravni i medicinski fakulteti u Njemačkoj nisu – s različitim obrazloženjima – ionako nikad proveli prijelaz na preddiplomske i diplomske završne ispite. Kod sve javne kritike neuspjeha bolonjskog procesa međutim upada u oči da je jedan dio sveučilišnih zadaća ostao sumnjivo neprimijećen: izobrazba prosvjetnih radnika i radnica. To još više čudi budući da nekima još uvijek u ušima odjekuje stravično zavijanje „PISA-šoka“, s tim da će bolonjski proces vjerojatno imati najosjetljivije društvene posljedice u izobrazbi prosvjetnih radnika i radnica.

Nikome ne bi palo na pamet da stanje na njemačkim sveučilištima „prije bolonje“ usporedi s idiličnim vrtom. Upravo u humanističkoznanstvenim predmetima – jedinim o kojima autor može govoriti iz iskustva – puno toga nije bilo u redu, a kritika manjkave pripreme za nastavničko zvanje je bila konstantom bezbrojnih diskusija. Tvrdnja koju je konzervativna kritika uvijek iznova iznosila je da su sveučilišta prvenstveno učinila jednu od svojih zadaća, naime izobrazbu znanstvenog podmlatka, obvezujućom smjernicom za sve studente – i da zato niti prosvjetni radnici i radnice u izobrazbi niti znanstvenici i znanstvenice u izobrazbi nisu smisleno „izobraženi“ – točna je samo kada se vještine, koje se stječu tijekom akademskog studija, namjerno ne valoriziraju: uspostavljanje poveznica, praćenje novosti u polju, samostalno razvijanje novih područja znanja, sposobnost da ih se prenosi i općenito pristupanje stvarnosti na kritičko-analitičkoj distanci, s po mogućnosti što širom naobrazbom.

Nitko ne osporava da je izobrazba nastavnika i nastavnica na njemačkim sveučilištima vapila za hitnim poboljšanjem stanja. Danas je tako više no ikad prije. Isto tako se teško može poreći da su prethodno navedene sposobnosti ključne za dobre pedagoge – ukoliko se drži do primjereno informiranih, slobodnih, sposobnih i samostalnih nastavnika i nastavnica, čiju se kreativnost ne onemogućuje nepotrebno. Besmisleno je u ovoj zemlji kukati o „humanističkom vucaranju“ u školama i istovremeno studij za izobrazbu nastavnika pretvoriti u školicu u kojoj im se oduzima pravo na samostalno prosuđivanje. Preddiplomski i diplomski studiji su skoro pa ukinuli mogućnost studenata humanističkih znanosti da biraju vlastitu struku. U isto vrijeme kada je studij postao poput školice, studenti su se počeli ponašati kao đačići. Potpuno neproduktivan birokratski ispitni pritisak, s djelomično i do deset klauzura po semestru, dovodi (primjerice u znanosti o književnosti) do toga da studenti više uopće ne čitaju ni temeljnu literaturu za seminare. Ne zato što se na sveučilišta odjednom nasukao naraštaj blaziranih, lijenih mladih ljudi, nego zato što njihovo „studiranje“ ne ostavlja vremena za temeljito čitanje. Snalaze se sa sažecima, Kindlerovim književnim leksikonom ili – kao posljednji spas – koriste Wikipediju.
Iako je tercijarni sektor obrazovanja dosad nudio (barem u principu) mogućnost da se, prema relativno strogim smjernicama škole, otkrivaju i razvijaju vlastiti interesi – i tako dakle čine prvi koraci u odrasli život – za većinu studenata danas vrijedi ona Rilkeova: „Tko govori o pobjedi? Izdržati, sve je.“ Seminare se ne bira prema temi ili kompetenciji, već prema tome ima li predavač reputaciju zahtjevnog ili nezahtjevnog predavača. Pobjednički niz „linije manjeg otpora“ logična je posljedica nove strukture studija i nije indikator za manjkavu motiviranost: kome se onemogući samostalno djelovanje, djelovat će nesamostalno – ili letjeti. Nikoga ne bi trebalo čuditi da studenti troše mnogo vremena boreći se za svaku ocjenu – u krajnjem slučaju i sudski, jer se ocjene povoljno odražavaju na cjelokupnu ocjenu modula, i da se bitni predmeti ni u kom slučaju ne nude u svakom semestru, da broj plagiranih domaćih zadaća i diplomskih radova opasno raste, da studenti koji studiraju strane jezike triput promisle hoće li provesti semestar u inozemstvu te da je broj studenata koji prekidaju studij veći no ikad prije. Tko u ovakvim okolnostima iz znatiželje sjedne na predavanje nevezano uz struku u tjednu punom obaveznih predavanja, već slovi kao netko kome nisu sve ovce na broju.

Gubitak razine, koju je bolonjski proces prouzrokovao u izobrazbi nastavnika/ca strahovit je – ne samo što se tiče stručnih, već i vanstručnih kompetencija. No prije svega će se nastaviti širiti u društvenoj spirali pada: jer tako „izobraženi“ nastavnici predavat će u školama novoj generaciji potencijalnih studentica i studenata, i ciklus će se nastaviti. Prerano je donositi pouzdane sudove o vrijednosti diplomskog studija. Austrijski filozof Konrad Paul Liessmann je 2006. godine preddiplomski studij nazvao „završnim ispitom za one koji prekidaju studij“. Vjerojatno bi bilo teško danas naći nekoga tko bi ga htio pobiti.

Reforme obrazovanja u proteklih deset godina su, uz općepoznata uništavanja u međuvremenu, prije svega prouzrokovale jednu stvar: masivno rušenje demokratskih struktura i neumjereno bujanje kontrole. Preko preddiplomskog i diplomskog, pojačanog školskog programa, bujice (većinom nepročitanih) izvještaja o radu i neprestanog blebetanja o „potrebama tržišta“, prema kojima se trenutni „ljudski kapital“ mora krojiti – pedagog koji samostalno misli i djeluje postao je skoro pa sigurnosni rizik. Onaj koji tako govori trebao bi biti i toliko hrabar da otvoreno hvali željeni protumodel: pomoćnike pragmatične ekspertokracije iz resornog ministarstva bez mišljenja i (većinom) bez znanja, koja oblikuje svoju nastavu nešto više prema smjernicama skupine prosvijećenih fah-idiota – ili klikove i bitove skupih programa za e-učenje koje nudi Bertelsmann (op. prev. njemački medijski koncern).

S pravom se sa sumnjom gleda na mogućnost da će se uz pomoć izobrazbe nastavnika, kakvu favorizira takav profil zanimanja, izaći iz omražene PISA-krize. No već se dugo ne radi o tehničkom popravljanju jedne promašene prosvjetne politike, ma kako se nužnom ona činila. Bolonjski proces je u biti konzervativni Back-Lash – i to ne samo na pedagoškim studijima. Krajnje je vrijeme da se povede diskusija o tome koje zamisli – i kakvu predodžbu čovjeka – ubuduće treba vezati uz pojam „obrazovanje“ i kako zadržati njegovu vrijednost u društvu u kojemu se obrazovanje sve više i više miješa s pretpovijesnim obespravljujućim konceptom „izobrazbe“: u studente se trpa beskorisno i besmisleno stručno znanje, koje će (u najboljem slučaju) u danom trenutku „izlučiti“. Sociolog Wolfgang Eßbach je takvo „obrazovanje“ bez uvijanja opisao kao odgoj „studenata-bulimičara“. Ako postoji netko tko se zalaže za takav ideal učenja i u školama, neka se oglasi.

Joseph Steinbeiß
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Članak preuzet s Graswurzelrevolution Nr. 344, Monatszeitung für eine gewaltfreie, herrschaftslose Gesellschaft, 38. Jahrgang, Dezember 2009, www.graswurzel.net

Vezani članci

  • 8. siječnja 2021. Policija je omogućila hordi ekstremnih desničara da nasilno nagrne u zgradu Kongresa Pokušaj dijela Trumpove ekstremno desne baze da spriječi prebrojavanje elektoralnih glasova nasilnim upadom u zgradu Kongresa dočekan je s mlakom reakcijom policijskih snaga. Američki represivni aparat još je jednom pokazao da ne tretira na jednak način prosvjednike desnih i lijevih opcija.
  • 31. prosinca 2020. Kumek "Iole ozbiljnija i ambicioznija politička analiza, za koju Juričan nema interesa, a sudeći po dosadašnjem višegodišnjem radu, ni kompetencija, pokušala bi se barem pomaknuti od paušalnih generalizacija i iskaza poput „ljudi su mala smeća koja vole korupciju“. Savjestan politički pristup nastojao bi barem saznati zašto su ljudi egzistencijalno prisiljeni pristajati na koruptivne aranžmane, čak i kada su očito usmjereni protiv njihovih vlastitih interesa; o kojim je mrežama političke moći riječ te kako politički i društveni establishment na to odgovara."
  • 31. prosinca 2020. Feminizam i transfobija Recentno jačanje transfobije u feminističkim i kvir prostorima očituje se u osnivanju trans-isključujućih organizacija ili preokretanjem politika postojećih u tom smjeru, kako bi se ucrtale granice između feminizma i LGB aktivizma u odnosu na trans organiziranje na međunarodnoj (LGB Alliance u Velikoj Britaniji s ograncima u Brazilu, Australiji, SAD-u...) i regionalnoj razini (Marks21, Lezbejska i gej solidarna mreža...). Transfobne politike nedavno je javno prigrlio i Centar za ženske studije u Zagrebu. Te se politike nastoje racionalizirati nizom pojednostavljenih tvrdnji koje apeliraju na „zdravi razum“ i opća uvjerenja, onkraj teorijskih i empirijskih uvida. Ovaj tekst nas u formi FAQ-a, s uvodnim osvrtom, vodi kroz diskurs i logiku kojima se ta racionalizacija odvija, a nastao je u kontekstu ad hoc antikapitalističke kvir inicijative feministkinja i feminista protiv transfobije.
  • 31. prosinca 2020. Klasa i identitet: ljubomržnja ili sukonstitucija? "Strukturnim određenjem klasa se više objašnjava, istorijsko-sociologističkim određenjem klasa se više opisuje. Prema strukturnom određenju klasni položaj konstituira se bez obzira jesu li klasni akteri*ke uopće svjesni koji i kakav je to položaj, dok istorijsko-sociologističko određenje upućuje na to da može da postoji svijest o klasi ili neko iskustvo klase. Strukturnim određenjem objašnjavaju se logika i anatomija funkcioniranja sistema proizvodnje, stoga je riječ o „trajnijoj“ klasnoj konfiguraciji kojom se objašnjava specifičnost kapitalističkog sistema proizvodnje, dok istorijski pristup klasi opisuje kontingentna i promenjiva klasna grupisanja koja se odvijaju u kapitalizmu zajedno sa drugim odnosima dominacije, podčinjavanja i discipliniranja."
  • 31. prosinca 2020. Nerazradivost seksualnosti u radikalnom feminizmu Organiziranje i iskustva seksualnih radnica_ika pomaknuti su na margine feminističkih solidarnosti i promišljanja kada im se pristupa s abolicionističkim zahtjevima koji dolaze iz radikalnog feminizma, a koji se s lakoćom, u redukcionizmu i banalnosti pristupa tim temama, stapaju s državnim i kapitalističkim interesima. Iz tih raspuklih (pa i gotovo iščezlih) savezništva moguće je izvući i raspetljati uglavnom zaobilaženu i potiskivanu povijest u rukavce koji će voditi u smjeru zakonodavstva, medicine ili rada, no koji će uvijek vraćati prema istim problemima i rupama koji sačinjavaju radikalnofeminističke politike i teorije. Tekst zahvaća crtice ove povijesti, ukazujući kako su se današnje rasprave o seksualnom radu oblikovale i na čemu se temelje.
  • 27. prosinca 2020. Neoliberalna država globalnog Juga (1): kako je kulturni nacionalizam pobijedio sekularni Prvi u nizu tekstova o globalnom Jugu nastao je kao bilješka za pripremu razgovora s teoretičarkom Radhikom Desai, koji se ove godine održao u sklopu Subversive festivala, a u njemu ćemo na primjeru Indije prikazati politički obrat između sekularnog i kulturnog nacionalizma, što je tema kojom se Desai bavila u svojim publikacijama u jeku dolaska na vlast BJP-a u Indiji i rasta Hindutve kao fundamentalističkog društvenog pokreta u Indiji.
  • 27. prosinca 2020. Biopolitika kao kritika „nove normalnosti“ "Uvođenje demokracije u raspravu o biopolitici, kako to čini Sotiris, svakako je potez u pravom smjeru, osobito u svjetlu činjenice da je Foucault prethodno formulirao neka biopolitička pitanja bez detaljne razrade filozofije biopolitike. To otvara mogućnost daljnjeg istraživanja u tom smjeru, ali istovremeno nas vraća na uvjetno rečeno stara pitanja epistemologije i političke teorije. Mnogi primjeri intelektualnog debakla u doba pandemije COVID-19 ukazuju da nedomišljenost temeljnih pretpostavki u kombinaciji s nedostatkom specifičnih znanja jamči intelektualnu regresiju. Teorijska i politička budućnost demokratske biopolitike u značajnoj mjeri ovisi o izbjegavanju uočenih zamki."
  • 20. prosinca 2020. Filipini: paralelne strukture u džunglama Na Filipinima i dalje traje jedan od najdugotrajnijih svjetskih revolucionarnih ustanaka, a uz nepoštivanje radničkih prava u zadnje vrijeme pojačana je i nasilna eksproprijacija zemlje autohtonih naroda, kao i ubojstva boraca i borkinja za zaštitu njihovih prava, te okolišnih aktivista. Kako komunistički gerilci opstaju u žrvnju između domaće fašistoidne vlasti Rodriga Dutertea i interesa stranih korporacija?
  • 20. prosinca 2020. „Budimo odgovorni_e“ Drugi val epidemije COVID-19 vladajuća garnitura u Sloveniji dočekala je uz prepune, neadekvatno opremljene bolnice i domove za starije, te istrage povezane uz indicije o korupciji pri nabavama maski i respiratora. Sve navedeno svjedoči o antisocijalnim politikama vlade i posljedica je višedesetljetne privatizacije zdravstvenog sustava, a nastavlja se kroz nove modele koncesija i privatizacija elemenata javne sfere. Autorica teksta, ujedno radnica visokoobrazovne ustanove, upozorava na licemjerni pristup ministarstva zdravstva, koje devet mjeseci nakon početka pandemije upućuje prosvjetnim radnicima i radnicama notu u kojoj se kroz opća mjesta objašnjava kako stati na kraj tobožnjoj neodgovornosti mladeži kao glavnom faktoru transmisije virusa.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve