Deset godina bolonjskog procesa – bilanca neuspjele reforme

Prošlo je više od deset godina otkako se bolonjska reforma provodi na europskim sveučilištima. Sve se češće mogu čuti glasovi da se radi o neuspjeloj reformi, i to ne samo studentski. Joseph Steinbeiß na primjeru izobrazbe prosvjetnih radnika i radnica pokazuje loše posljedice koje bi ova reforma mogla imati na cijelo društvo.



Primjer izobrazbe prosvjetnih radnika i radnica


19. lipnja 1999. godine u Bologni su se sastali ministri obrazovanja iz 29 europskih zemalja kako bi dogovorili ujednačavanje visokoškolskih diploma svojih zemalja. Ciljevi su im bili povećanje mobilnosti europskih studenata uvođenjem međunarodno usporedivih završnih ispita, prilagođavanje studijâ više no dosad nužnostima stručne prakse i provođenje strukturnih mjera koje bi morale poboljšati kvalitetu studija i smanjiti prosječno trajanje studija. Ministri su se pritom orijentirali (krajnje površno) na preddiplomske i diplomske studije, uobičajene u Engleskoj i Sjedinjenim državama. Rezultat je takozvani „bolonjski proces“, velika obrazovna reforma u tercijarnom sektoru obrazovanja, koja je u proteklih deset godina provođena i na njemačkim visokim učilištima. Ta reforma, mjerimo li joj uspjeh prema njezinim zahtjevima, nije uspjela. O tome su se u međuvremenu potpuno složili i kritička znanost i utjecajniji građanski mediji. Thomas Steinfeld je 27. listopada u Süddeutsche Zeitung napravio isto tako poražavajuću bilancu kao i Wolfgang Lieb u Blätter für deutsche und internationale Politik (svezak 6/2009). Broj takvih kritičnih glasova bi se mogao lako povećati.

Bolonjski proces nije olakšao međunarodnu mobilnost studenata, već ju je otežao.
U međuvremenu je kroz akreditiranje bujice (često samo imenom) visokospecifičnih studijskih predmeta postalo teže mijenjati sveučilište pa makar unutar jedne te iste zemlje. Studijski uspjesi i visokoškolske svjedodžbe u drugim se zemljama Europske unije prihvaćaju gotovo isključivo sa skupim državnim uvjerenjem – ili se više uopće ne prihvaćaju. Akademska nastava je u katastrofalnom stanju zbog preraspodjele državnih novčanih sredstava (koja je u potpunosti zahvatila cijeli sektor) na prestižne velike projekte poput posebnih istraživačkih područja ili grozdova izvrsnosti. Studijske pristojbe koje su naplaćivane u mnogim saveznim državama ozakonile su status quo. I mada je upravo trogodišnji preddiplomski studij nedvojbeno skratio trajanje studiranja, u međuvremenu i sami međunarodni koncerni, čijim je potrebama reforma ipak znatno prilagođena, prigovaraju da su studenti potpuno nedostatno obrazovani. Pravni i medicinski fakulteti u Njemačkoj nisu – s različitim obrazloženjima – ionako nikad proveli prijelaz na preddiplomske i diplomske završne ispite. Kod sve javne kritike neuspjeha bolonjskog procesa međutim upada u oči da je jedan dio sveučilišnih zadaća ostao sumnjivo neprimijećen: izobrazba prosvjetnih radnika i radnica. To još više čudi budući da nekima još uvijek u ušima odjekuje stravično zavijanje „PISA-šoka“, s tim da će bolonjski proces vjerojatno imati najosjetljivije društvene posljedice u izobrazbi prosvjetnih radnika i radnica.

Nikome ne bi palo na pamet da stanje na njemačkim sveučilištima „prije bolonje“ usporedi s idiličnim vrtom. Upravo u humanističkoznanstvenim predmetima – jedinim o kojima autor može govoriti iz iskustva – puno toga nije bilo u redu, a kritika manjkave pripreme za nastavničko zvanje je bila konstantom bezbrojnih diskusija. Tvrdnja koju je konzervativna kritika uvijek iznova iznosila je da su sveučilišta prvenstveno učinila jednu od svojih zadaća, naime izobrazbu znanstvenog podmlatka, obvezujućom smjernicom za sve studente – i da zato niti prosvjetni radnici i radnice u izobrazbi niti znanstvenici i znanstvenice u izobrazbi nisu smisleno „izobraženi“ – točna je samo kada se vještine, koje se stječu tijekom akademskog studija, namjerno ne valoriziraju: uspostavljanje poveznica, praćenje novosti u polju, samostalno razvijanje novih područja znanja, sposobnost da ih se prenosi i općenito pristupanje stvarnosti na kritičko-analitičkoj distanci, s po mogućnosti što širom naobrazbom.

Nitko ne osporava da je izobrazba nastavnika i nastavnica na njemačkim sveučilištima vapila za hitnim poboljšanjem stanja. Danas je tako više no ikad prije. Isto tako se teško može poreći da su prethodno navedene sposobnosti ključne za dobre pedagoge – ukoliko se drži do primjereno informiranih, slobodnih, sposobnih i samostalnih nastavnika i nastavnica, čiju se kreativnost ne onemogućuje nepotrebno. Besmisleno je u ovoj zemlji kukati o „humanističkom vucaranju“ u školama i istovremeno studij za izobrazbu nastavnika pretvoriti u školicu u kojoj im se oduzima pravo na samostalno prosuđivanje. Preddiplomski i diplomski studiji su skoro pa ukinuli mogućnost studenata humanističkih znanosti da biraju vlastitu struku. U isto vrijeme kada je studij postao poput školice, studenti su se počeli ponašati kao đačići. Potpuno neproduktivan birokratski ispitni pritisak, s djelomično i do deset klauzura po semestru, dovodi (primjerice u znanosti o književnosti) do toga da studenti više uopće ne čitaju ni temeljnu literaturu za seminare. Ne zato što se na sveučilišta odjednom nasukao naraštaj blaziranih, lijenih mladih ljudi, nego zato što njihovo „studiranje“ ne ostavlja vremena za temeljito čitanje. Snalaze se sa sažecima, Kindlerovim književnim leksikonom ili – kao posljednji spas – koriste Wikipediju.
Iako je tercijarni sektor obrazovanja dosad nudio (barem u principu) mogućnost da se, prema relativno strogim smjernicama škole, otkrivaju i razvijaju vlastiti interesi – i tako dakle čine prvi koraci u odrasli život – za većinu studenata danas vrijedi ona Rilkeova: „Tko govori o pobjedi? Izdržati, sve je.“ Seminare se ne bira prema temi ili kompetenciji, već prema tome ima li predavač reputaciju zahtjevnog ili nezahtjevnog predavača. Pobjednički niz „linije manjeg otpora“ logična je posljedica nove strukture studija i nije indikator za manjkavu motiviranost: kome se onemogući samostalno djelovanje, djelovat će nesamostalno – ili letjeti. Nikoga ne bi trebalo čuditi da studenti troše mnogo vremena boreći se za svaku ocjenu – u krajnjem slučaju i sudski, jer se ocjene povoljno odražavaju na cjelokupnu ocjenu modula, i da se bitni predmeti ni u kom slučaju ne nude u svakom semestru, da broj plagiranih domaćih zadaća i diplomskih radova opasno raste, da studenti koji studiraju strane jezike triput promisle hoće li provesti semestar u inozemstvu te da je broj studenata koji prekidaju studij veći no ikad prije. Tko u ovakvim okolnostima iz znatiželje sjedne na predavanje nevezano uz struku u tjednu punom obaveznih predavanja, već slovi kao netko kome nisu sve ovce na broju.

Gubitak razine, koju je bolonjski proces prouzrokovao u izobrazbi nastavnika/ca strahovit je – ne samo što se tiče stručnih, već i vanstručnih kompetencija. No prije svega će se nastaviti širiti u društvenoj spirali pada: jer tako „izobraženi“ nastavnici predavat će u školama novoj generaciji potencijalnih studentica i studenata, i ciklus će se nastaviti. Prerano je donositi pouzdane sudove o vrijednosti diplomskog studija. Austrijski filozof Konrad Paul Liessmann je 2006. godine preddiplomski studij nazvao „završnim ispitom za one koji prekidaju studij“. Vjerojatno bi bilo teško danas naći nekoga tko bi ga htio pobiti.

Reforme obrazovanja u proteklih deset godina su, uz općepoznata uništavanja u međuvremenu, prije svega prouzrokovale jednu stvar: masivno rušenje demokratskih struktura i neumjereno bujanje kontrole. Preko preddiplomskog i diplomskog, pojačanog školskog programa, bujice (većinom nepročitanih) izvještaja o radu i neprestanog blebetanja o „potrebama tržišta“, prema kojima se trenutni „ljudski kapital“ mora krojiti – pedagog koji samostalno misli i djeluje postao je skoro pa sigurnosni rizik. Onaj koji tako govori trebao bi biti i toliko hrabar da otvoreno hvali željeni protumodel: pomoćnike pragmatične ekspertokracije iz resornog ministarstva bez mišljenja i (većinom) bez znanja, koja oblikuje svoju nastavu nešto više prema smjernicama skupine prosvijećenih fah-idiota – ili klikove i bitove skupih programa za e-učenje koje nudi Bertelsmann (op. prev. njemački medijski koncern).

S pravom se sa sumnjom gleda na mogućnost da će se uz pomoć izobrazbe nastavnika, kakvu favorizira takav profil zanimanja, izaći iz omražene PISA-krize. No već se dugo ne radi o tehničkom popravljanju jedne promašene prosvjetne politike, ma kako se nužnom ona činila. Bolonjski proces je u biti konzervativni Back-Lash – i to ne samo na pedagoškim studijima. Krajnje je vrijeme da se povede diskusija o tome koje zamisli – i kakvu predodžbu čovjeka – ubuduće treba vezati uz pojam „obrazovanje“ i kako zadržati njegovu vrijednost u društvu u kojemu se obrazovanje sve više i više miješa s pretpovijesnim obespravljujućim konceptom „izobrazbe“: u studente se trpa beskorisno i besmisleno stručno znanje, koje će (u najboljem slučaju) u danom trenutku „izlučiti“. Sociolog Wolfgang Eßbach je takvo „obrazovanje“ bez uvijanja opisao kao odgoj „studenata-bulimičara“. Ako postoji netko tko se zalaže za takav ideal učenja i u školama, neka se oglasi.

Joseph Steinbeiß
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Članak preuzet s Graswurzelrevolution Nr. 344, Monatszeitung für eine gewaltfreie, herrschaftslose Gesellschaft, 38. Jahrgang, Dezember 2009, www.graswurzel.net

Vezani članci

  • 25. listopada 2020. Borba radnica i radnika iz Lancashirea protiv ropstva "Buržoazija je znala da će ukidanje ropstva potaknuti radničku klasu na borbu protiv vlastitog nadničkog ropstva. Vlasnici mlinova organizirali su sastanak kako bi pridobili podršku za Jug te okrivili ciljeve Sjevera za patnju tekstilnih radnica i radnika. Njihova su se nastojanja pokazala jalovima jer je radnička borba protiv kapitalizma bila povezana s borbom za ukidanje ropstva. Radnice i radnici zaposleni u industriji pamuka okupili su se 31. prosinca 1862. godine u mančesterskom Free Trade Hallu ne bi li izglasali nastavak podrške blokadi. Odbili su pomaknuti ijednu balu pamuka s Juga, iako im je ta odluka prouzrokovala ogromne teškoće, znajući da su ruke koje su zadnje dirale taj pamuk bile ruke robova."
  • 25. listopada 2020. Devet načina na koje modna industrija uništava planet "Eko-moda je rastući trend, ali etički integritet nije se pokazao dovoljnim poticajem za ostvarivanje radikalne promjene. Marke poput Stelle McCartney ili People Tree bave se pitanjima kao što su pesticidi, organske tkanine, životinjska dobrobit i recikliranje, a njihovi osnivači_ce žele stvoriti bolji svijet. Međutim, iako ovakva poduzeća nedvojbeno imaju utjecaj na živote koje dotiču, ne adresiraju sistem kao cjelinu. Mnogo ove odjeće je skupo jer je proizvodnja prema etičkim standardima u kapitalizmu skupa. Nema svatko sredstva da je kupi. Moglo bi se argumentirati da se time što se osigurava tržišna niša za nekolicinu koja si može priuštiti brinuti za planet i ljude, potiče manje skrutiniziranja i pritiska na ostatak tržišta, koji ne samo da nitko ne dovodi u pitanje, nego se u određenim njegovim dijelovima čak i naslađuje neetičkim pozicijama, poput krznara koji hotimice koriste ugrožene životinje"
  • 18. listopada 2020. Ne možemo zaustaviti klimatske promjene bez klasne borbe "Novo izvješće ukazuje na to da je 1% najbogatijih na svijetu odgovorno za dvostruko više emisija stakleničkih plinova od cijele donje polovice planeta. Zaključak je jasan – kako bismo se borili protiv klimatskih promjena, moramo se boriti protiv vladajuće klase."
  • 18. listopada 2020. O nadolazećoj propasti akademske radničke klase "Zbog prekarnosti i niskih plaća na modernim sveučilištima, mlade akademske radnice i radnici često su prisiljeni raditi na više mjesta kako bi preživjeli. Ako se neoliberalne reforme nastave, budućnost je jasna: akademija će ponovo postati rezervat za društvenu elitu."
  • 18. listopada 2020. Na Zemlji je zabilježen dosad najtopliji rujan "Neviđeno visoke globalne temperature učinile su prošli mjesec najtoplijim rujnom od 1880. godine. 2020. godina će po svoj prilici biti jedna od tri najtoplije zabilježene godine."
  • 11. listopada 2020. Trumpove anti-trans mjere štite predrasude u doba pandemije COVID-19 "Trumpovo ukidanje povijesnih zaštita za transrodne populacije, određenih za Obame, nova je razina okrutnosti tijekom pandemije COVID-19, piše Kay Van Wey, odvjetnica iz odvjetničkog društva Van Wey, Presby & Williams."
  • 11. listopada 2020. COVID-19 i globalna ovisnost o jeftinom migrantskom radu "COVID-19 pandemija usmjerila je pozornost na strukturnu ovisnost svijeta o radu koji je moguće eksploatirati."
  • 11. listopada 2020. Nismo sišli s uma, nego smo ludi od bijesa "Marksistička analiza epidemije mentalnih bolesti nužno će je staviti na teret klasnom društvu i alijenaciji, te nepravdi i bijedi koje ono uzrokuje. Sølvi Qorda piše o prijekoj potrebi suočavanja s pitanjem mentalnih bolesti."
  • 4. listopada 2020. Jedan od načina odupiranja kapitalističkoj proizvodnji hrane "Agroekologija se oslanja na duboke sustave znanja kako bi suzbila štetu uzrokovanu kapitalističkim agrobiznisom."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve