Deset godina bolonjskog procesa – bilanca neuspjele reforme

Prošlo je više od deset godina otkako se bolonjska reforma provodi na europskim sveučilištima. Sve se češće mogu čuti glasovi da se radi o neuspjeloj reformi, i to ne samo studentski. Joseph Steinbeiß na primjeru izobrazbe prosvjetnih radnika i radnica pokazuje loše posljedice koje bi ova reforma mogla imati na cijelo društvo.



Primjer izobrazbe prosvjetnih radnika i radnica


19. lipnja 1999. godine u Bologni su se sastali ministri obrazovanja iz 29 europskih zemalja kako bi dogovorili ujednačavanje visokoškolskih diploma svojih zemalja. Ciljevi su im bili povećanje mobilnosti europskih studenata uvođenjem međunarodno usporedivih završnih ispita, prilagođavanje studijâ više no dosad nužnostima stručne prakse i provođenje strukturnih mjera koje bi morale poboljšati kvalitetu studija i smanjiti prosječno trajanje studija. Ministri su se pritom orijentirali (krajnje površno) na preddiplomske i diplomske studije, uobičajene u Engleskoj i Sjedinjenim državama. Rezultat je takozvani „bolonjski proces“, velika obrazovna reforma u tercijarnom sektoru obrazovanja, koja je u proteklih deset godina provođena i na njemačkim visokim učilištima. Ta reforma, mjerimo li joj uspjeh prema njezinim zahtjevima, nije uspjela. O tome su se u međuvremenu potpuno složili i kritička znanost i utjecajniji građanski mediji. Thomas Steinfeld je 27. listopada u Süddeutsche Zeitung napravio isto tako poražavajuću bilancu kao i Wolfgang Lieb u Blätter für deutsche und internationale Politik (svezak 6/2009). Broj takvih kritičnih glasova bi se mogao lako povećati.

Bolonjski proces nije olakšao međunarodnu mobilnost studenata, već ju je otežao.
U međuvremenu je kroz akreditiranje bujice (često samo imenom) visokospecifičnih studijskih predmeta postalo teže mijenjati sveučilište pa makar unutar jedne te iste zemlje. Studijski uspjesi i visokoškolske svjedodžbe u drugim se zemljama Europske unije prihvaćaju gotovo isključivo sa skupim državnim uvjerenjem – ili se više uopće ne prihvaćaju. Akademska nastava je u katastrofalnom stanju zbog preraspodjele državnih novčanih sredstava (koja je u potpunosti zahvatila cijeli sektor) na prestižne velike projekte poput posebnih istraživačkih područja ili grozdova izvrsnosti. Studijske pristojbe koje su naplaćivane u mnogim saveznim državama ozakonile su status quo. I mada je upravo trogodišnji preddiplomski studij nedvojbeno skratio trajanje studiranja, u međuvremenu i sami međunarodni koncerni, čijim je potrebama reforma ipak znatno prilagođena, prigovaraju da su studenti potpuno nedostatno obrazovani. Pravni i medicinski fakulteti u Njemačkoj nisu – s različitim obrazloženjima – ionako nikad proveli prijelaz na preddiplomske i diplomske završne ispite. Kod sve javne kritike neuspjeha bolonjskog procesa međutim upada u oči da je jedan dio sveučilišnih zadaća ostao sumnjivo neprimijećen: izobrazba prosvjetnih radnika i radnica. To još više čudi budući da nekima još uvijek u ušima odjekuje stravično zavijanje „PISA-šoka“, s tim da će bolonjski proces vjerojatno imati najosjetljivije društvene posljedice u izobrazbi prosvjetnih radnika i radnica.

Nikome ne bi palo na pamet da stanje na njemačkim sveučilištima „prije bolonje“ usporedi s idiličnim vrtom. Upravo u humanističkoznanstvenim predmetima – jedinim o kojima autor može govoriti iz iskustva – puno toga nije bilo u redu, a kritika manjkave pripreme za nastavničko zvanje je bila konstantom bezbrojnih diskusija. Tvrdnja koju je konzervativna kritika uvijek iznova iznosila je da su sveučilišta prvenstveno učinila jednu od svojih zadaća, naime izobrazbu znanstvenog podmlatka, obvezujućom smjernicom za sve studente – i da zato niti prosvjetni radnici i radnice u izobrazbi niti znanstvenici i znanstvenice u izobrazbi nisu smisleno „izobraženi“ – točna je samo kada se vještine, koje se stječu tijekom akademskog studija, namjerno ne valoriziraju: uspostavljanje poveznica, praćenje novosti u polju, samostalno razvijanje novih područja znanja, sposobnost da ih se prenosi i općenito pristupanje stvarnosti na kritičko-analitičkoj distanci, s po mogućnosti što širom naobrazbom.

Nitko ne osporava da je izobrazba nastavnika i nastavnica na njemačkim sveučilištima vapila za hitnim poboljšanjem stanja. Danas je tako više no ikad prije. Isto tako se teško može poreći da su prethodno navedene sposobnosti ključne za dobre pedagoge – ukoliko se drži do primjereno informiranih, slobodnih, sposobnih i samostalnih nastavnika i nastavnica, čiju se kreativnost ne onemogućuje nepotrebno. Besmisleno je u ovoj zemlji kukati o „humanističkom vucaranju“ u školama i istovremeno studij za izobrazbu nastavnika pretvoriti u školicu u kojoj im se oduzima pravo na samostalno prosuđivanje. Preddiplomski i diplomski studiji su skoro pa ukinuli mogućnost studenata humanističkih znanosti da biraju vlastitu struku. U isto vrijeme kada je studij postao poput školice, studenti su se počeli ponašati kao đačići. Potpuno neproduktivan birokratski ispitni pritisak, s djelomično i do deset klauzura po semestru, dovodi (primjerice u znanosti o književnosti) do toga da studenti više uopće ne čitaju ni temeljnu literaturu za seminare. Ne zato što se na sveučilišta odjednom nasukao naraštaj blaziranih, lijenih mladih ljudi, nego zato što njihovo „studiranje“ ne ostavlja vremena za temeljito čitanje. Snalaze se sa sažecima, Kindlerovim književnim leksikonom ili – kao posljednji spas – koriste Wikipediju.
Iako je tercijarni sektor obrazovanja dosad nudio (barem u principu) mogućnost da se, prema relativno strogim smjernicama škole, otkrivaju i razvijaju vlastiti interesi – i tako dakle čine prvi koraci u odrasli život – za većinu studenata danas vrijedi ona Rilkeova: „Tko govori o pobjedi? Izdržati, sve je.“ Seminare se ne bira prema temi ili kompetenciji, već prema tome ima li predavač reputaciju zahtjevnog ili nezahtjevnog predavača. Pobjednički niz „linije manjeg otpora“ logična je posljedica nove strukture studija i nije indikator za manjkavu motiviranost: kome se onemogući samostalno djelovanje, djelovat će nesamostalno – ili letjeti. Nikoga ne bi trebalo čuditi da studenti troše mnogo vremena boreći se za svaku ocjenu – u krajnjem slučaju i sudski, jer se ocjene povoljno odražavaju na cjelokupnu ocjenu modula, i da se bitni predmeti ni u kom slučaju ne nude u svakom semestru, da broj plagiranih domaćih zadaća i diplomskih radova opasno raste, da studenti koji studiraju strane jezike triput promisle hoće li provesti semestar u inozemstvu te da je broj studenata koji prekidaju studij veći no ikad prije. Tko u ovakvim okolnostima iz znatiželje sjedne na predavanje nevezano uz struku u tjednu punom obaveznih predavanja, već slovi kao netko kome nisu sve ovce na broju.

Gubitak razine, koju je bolonjski proces prouzrokovao u izobrazbi nastavnika/ca strahovit je – ne samo što se tiče stručnih, već i vanstručnih kompetencija. No prije svega će se nastaviti širiti u društvenoj spirali pada: jer tako „izobraženi“ nastavnici predavat će u školama novoj generaciji potencijalnih studentica i studenata, i ciklus će se nastaviti. Prerano je donositi pouzdane sudove o vrijednosti diplomskog studija. Austrijski filozof Konrad Paul Liessmann je 2006. godine preddiplomski studij nazvao „završnim ispitom za one koji prekidaju studij“. Vjerojatno bi bilo teško danas naći nekoga tko bi ga htio pobiti.

Reforme obrazovanja u proteklih deset godina su, uz općepoznata uništavanja u međuvremenu, prije svega prouzrokovale jednu stvar: masivno rušenje demokratskih struktura i neumjereno bujanje kontrole. Preko preddiplomskog i diplomskog, pojačanog školskog programa, bujice (većinom nepročitanih) izvještaja o radu i neprestanog blebetanja o „potrebama tržišta“, prema kojima se trenutni „ljudski kapital“ mora krojiti – pedagog koji samostalno misli i djeluje postao je skoro pa sigurnosni rizik. Onaj koji tako govori trebao bi biti i toliko hrabar da otvoreno hvali željeni protumodel: pomoćnike pragmatične ekspertokracije iz resornog ministarstva bez mišljenja i (većinom) bez znanja, koja oblikuje svoju nastavu nešto više prema smjernicama skupine prosvijećenih fah-idiota – ili klikove i bitove skupih programa za e-učenje koje nudi Bertelsmann (op. prev. njemački medijski koncern).

S pravom se sa sumnjom gleda na mogućnost da će se uz pomoć izobrazbe nastavnika, kakvu favorizira takav profil zanimanja, izaći iz omražene PISA-krize. No već se dugo ne radi o tehničkom popravljanju jedne promašene prosvjetne politike, ma kako se nužnom ona činila. Bolonjski proces je u biti konzervativni Back-Lash – i to ne samo na pedagoškim studijima. Krajnje je vrijeme da se povede diskusija o tome koje zamisli – i kakvu predodžbu čovjeka – ubuduće treba vezati uz pojam „obrazovanje“ i kako zadržati njegovu vrijednost u društvu u kojemu se obrazovanje sve više i više miješa s pretpovijesnim obespravljujućim konceptom „izobrazbe“: u studente se trpa beskorisno i besmisleno stručno znanje, koje će (u najboljem slučaju) u danom trenutku „izlučiti“. Sociolog Wolfgang Eßbach je takvo „obrazovanje“ bez uvijanja opisao kao odgoj „studenata-bulimičara“. Ako postoji netko tko se zalaže za takav ideal učenja i u školama, neka se oglasi.

Joseph Steinbeiß
S njemačkog prevela Marija Ćaćić
Članak preuzet s Graswurzelrevolution Nr. 344, Monatszeitung für eine gewaltfreie, herrschaftslose Gesellschaft, 38. Jahrgang, Dezember 2009, www.graswurzel.net

Vezani članci

  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."
  • 20. ožujka 2021. Talijanska vlada outsourceala je ekonomsku strategiju privatnoj konzultantskoj firmi McKinsey Još jedno postavljanje premijera „odozgo“ u Italiji znači nastavak tehnokratskih politika u sklopu kojih se čelnike_ce ne bira demokratski, dok se potez legitimira navodnim kompetencijama koje posjeduje izabrana osoba. Nekoć vodeća figura Europske centralne banke, premijer Mario Draghi formirao je kabinet koji je također sastavljen od „stručnjaka“, onih koji pretežno podupiru ekonomske politike već potvrđene kao devastirajuće po živote stanovništva u Italiji. Vrhunac ove navodno neutralno-ekspertne misije potez je kojim ekonomski plan oporavka od posljedica pandemijske krize ne donose čak ni ovi stručnjaci, nego je zadaća delegirana drugoj „stručnoj“ instanci ‒ privatnoj konzultantskoj firmi za upravljanje McKinsey. Birače i biračice i dalje nitko ništa ne pita.
  • 13. ožujka 2021. Zeleni feministički val u Čileu Zelena marama simbol je prosvjeda latinoameričkih feministkinja i feminista protiv kriminalizacije pobačaja, sveprisutna i u Čileu – jednoj od država u kojoj su zakoni u pogledu reproduktivnih prava najkonzervativniji. Nakon trodesetljetnog učvršćivanja neoliberalnog modela i drakonskog napada na reproduktivnu pravdu, Čileanke_ci dobivaju priliku da u procesu promjene pinočeovskog ustava kreiraju strukture koje bi mogle poboljšati njihove živote. Jedna od ključnih stavki koje feminističke skupine nastoje ugraditi u nacrt novog ustava upravo je emancipatorna reproduktivna politika koja će odlučno dekriminalizirati pobačaj.
  • 13. ožujka 2021. Pobjeda za radnike i radnice u sudskom sporu oko Ubera Odlukom britanskog Vrhovnog suda koja daje pravo zaposlenima u Uberu na minimalnu nadnicu i plaćeni godišnji odmor, konačno ih se legalno prepoznaje kao radnice i radnike, a ne kao samozaposlene. Ova važna pobjeda za radničku klasu u sukobu rada i kapitala dolazi nakon dugotrajne borbe, prije svega zahvaljujući inovativnim sindikalnim grupama koje su prepoznale da novi oblici eksploatacije u okviru ekonomije honorarnih poslova iziskuju i nove oblike otpora i kolektivnog radničkog udruživanja.
  • 13. ožujka 2021. Prijedlog izgradnje ugljenokopa u Cumbriji duguje svoju popularnost izostanku zelene alternative "Vlada je odgovorna za stvaranje održivih radnih mjesta u dijelu zemlje koji još uvijek nosi ožiljke nanesene desetljećima deindustrijalizacije te se oporavlja od ekonomskih psoljedica pandemije COVID-19"
  • 13. ožujka 2021. Studentice i studenti s Bosporskog sveučilišta protiv Erdoğana Postavljanje na čelo Bosporskog sveučilišta rektora koji je blizak vladajućoj Stranci pravde i razvoja, te poznat po svojim anti-LGBTIQ+ stavovima samo je korak u nizu proširenja dosega Erdoğanove autoritarne vlasti na nekoć nezavisne institucije i jačanja konzervativnog utjecaja na turski društveni život. Međutim, takav čin proizveo je dvomjesečne studentske prosvjede. Vlast demonizira pobunjenike_ce, označavajući ih kao teroriste, seksualne devijante, vandale i barbare, u pokušaju legitimiranja policijske brutalnosti i uhićenja. Studentski otpor u Istanbulu ipak žilavo opstaje, ali potrebna mu je međunarodna solidarnost.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve