Medijske izjave Akademske solidarnosti i plenuma povodom objave novih nacrta zakona

Na danas održanoj konferenciji na novinstvo, Akademska solidarnosti i plenum Filozofskog fakulteta izašli su s izjavama u kojima reagiraju na nova zakonska rješenja u sektoru znanosti i visokog obrazovanja. Riječ je o nacrtima zakona koji će dovesti do konačne komercijalizacije i privatizacije znanosti i visokog obrazovanja kao i većeg upliva centralne vlasti u ovaj sektor.



Izjava za javnost Akademske solidarnosti

Svjedoci smo da Vladi u izbornoj godini popularnost sve više pada. Potpora HDZ-u trenutno je mizerna. Iako su građani ogorčeni politikom koju provodi, Vlada ne odustaje od daljnjih štetnih «reformi», nadajući se u posljednjoj godini svoje vladavine donijeti još koji zakon od kojega će korist imati samo manjina.

Upravo se priprema usvajanje triju novih zakona – Zakona o znanstvenoj djelatnosti, Zakona o sveučilištu i Zakona o visokom obrazovanju. Donošenje tih zakona obilježeno je potpunom nedemokratičnošću i netransparentnošću od samoga početka. Riječ je o zakonima koji su, u svojoj prvoj verziji, bili izneseni na javnu raspravu u jesen 2010. godine. Nakon što ih je akademska zajednica praktički jednoglasno u cijelosti odbila, tražeći da se u potpunosti povuku iz procedure, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa oformilo je u prosincu 2010. godine tzv. «prosudbena povjerenstva za analizu pristiglih primjedbi» i otpočelo s «drugim krugom javne rasprave». Nastavljajući s nedemokratskim postupkom izrade ovih zakona, Ministar je posegnuo za tijelom koje je presedan u hrvatskoj zakonodavnoj proceduri i u koje on imenuje većinu članova, pretvarajući se da su izabrani demokratskom voljom akademske zajednice.

Rezultat je očekivan – zakoni koje su ranije u potpunosti rezolutno i argumentirano odbacili oni kojih se ti zakoni najizravnije tiču, promijenjeni su samo površinski. Intencija i bit zakonâ, a to su privatizacija, komercijalizacija i politička instrumentalizacija znanosti, sveučilišta i visokog obrazovanja, nije se promijenila i njihova nova verzija nije nimalo bolja od početne. Zakonodavac i njegovi operativci jednostavno su zaobišli mnoštvo gorućih problema i loših rješenja, prebacivši odgovornost na buduće tvorce podzakonskih akata, što neuvjerljivo reklamiraju kao viši stupanj autonomije.

Riječ je, dakle, o zakonima koji zagovaraju potpuno podvrgavanje znanosti i visokoga obrazovanja kapitalu, što će imati katastrofalne posljedice po čitavo društvo. Znanost i obrazovanje tako konačno prestaju biti ono što su dosad još barem dijelom bili – sektori od općedruštvenog interesa – i postaju tek još jedan od resursâ za stjecanje privatnog profita. Da bi se takav proces komercijalizacije mogao dovršiti, akademska zajednica stavlja se pod izravan nadzor politike, a radnička prava njezinih članova uvelike se smanjuju.

Usvoje li se predloženi zakoni, bitna, manje bitna i nebitna znanstvena područja određivat će tijela sastavljena od predstavnika izvršne vlasti i gospodarstva. Sloboda znanstvenog istraživanja i autonomija izbora područja istraživanja podvrgnut će se kratkoročnim političkim i korporativnim interesima. Sveučilištem će pak upravljati sveučilišno vijeće, tijelo natpolovično sastavljeno voljom izvršne vlasti. Rektori, dekani i ravnatelji, odnosno upravljačke strukture sveučilišta i znanstvenih instituta više neće nužno biti sveučilišni profesori ili znanstvenici. Oni će, kako se to ističe u tekstovima koji uvode u zakone i tobože objašnjavaju njihovu reformsku svrhu, biti najprije menadžeri, «kreativni lideri» koji će predvoditi još jednu pretvorbu javnih institucija u koje su hrvatski građani desetljećima solidarno ugrađivali svoja sredstva i znanje.

Premda, dakle, u MZOŠ-u tvrde da predloženi zakoni sprječavaju komercijalizaciju obrazovanja, analiza predloženih zakona pokazuje posve suprotno. Institutom programskih ugovora koji će se sklapati između Ministarstva i javnih sveučilišta tj. javnih instituta omogućuje se, štoviše, daljnje smanjenje ulaganja javnih sredstava u visoko obrazovanje i znanost, a tako i njihova daljnja komercijalizacija. Usto, manipulacije su očevidne i u činu podilaženja određenim interesnim skupinama, kao i u pokušaju pridobivanja protivnika zakonskog paketa, tako što im se nude povoljniji uvjeti prijelaza iz starog u tzv. novi sustav, mogućnost arbitraže u spornim situacijama ili pak participacija bez prava glasa u određenim tijelima.

Sustavna analiza novih prijedloga pokazuje da oni obiluju proturječjima: u jednom su trenutku docenti problem jer ih se prebrzo i u velikom broju propušta u sustav koji tako pokazuje sve svoje slabosti, a u drugom su upravo docenti njegov temelj. To dovoljno pokazuje besmislenost piramidalnog sustava nastavnih i znanstvenih zvanja koji će se provesti kroz institute programskih ugovora i opće akte, a kojim se, osobito mlađim kolegama, maksimalno otežava da steknu ono što su svojim radom zaslužili.

Osim toga MZOŠ u medijskoj kampanji koju sustavno provodi od početka javne kritike predloženih nacrta na još jedan način obmanjuje javnost. U učestalim istupima ministar Fuchs naglašava da će se zakonima spriječiti «torbarenje» sveučilišnih nastavnika i da se njima ukidaju školarine, što je dugogodišnji zahtjev studenata. Međutim, obje su tvrdnje netočne. Prvo: «torbarenje» je samo jedna od očitih posljedica komercijalizacije visokog obrazovanja i ovi ga zakoni neće spriječiti niti im je to pravi cilj. Štoviše, «torbarenje» je i dalje omogućeno samo se sad opravdava iznimnim okolnostima i može trajati jednu akademsku godinu (ZOVO, čl. 27, st. 3.). Drugo: školarine uopće nisu ukinute, samo su zamijenjene upisninama. Dakle, nema nikakvog govora o ukidanju školarinâ, nego samo o promjeni terminologije. Zapravo nisu zamijenjene ničim jer se u tekstu zakona upisnina nigdje izravno ne definira, osim što se njezin iznos određuje «na ime ukupnog iznosa administrativnih troškova studija, po akademskoj godini, odnosno upisanih 60 ECTS-a». U kakvoj su vezi administrativni troškovi studija i bodovi kojima se određuje opterećenje u kolegiju? Istina jest da će se sâm iznos tih školarina/upisnina smanjiti na 60% prosječne plaće, no zakonom uopće nije propisano koliko će točno studenata te školarine/upisnine plaćati. Što znači «neuspješnost», koja će određivati koliko će studenata plaćati te nove školarine/upisnine, zakonom nije određeno, nego će se to određivati podzakonskim aktima. Po nekim procjenama lako je moguće da će čak 80–90% studenata (za razliku od sadašnjih 60%) plaćati svoj studij. Jednako tako, besplatno studiranje na prvoj godini preddiplomskog i diplomskog studija u zakonima se nigdje ne spominje, pa bismo valjda morali vjerovati Vladi na riječ (istoj onoj Vladi čiji je vrh trenutno u zatvoru).

Zanimljivo je pritom da se neprestano manipulira EU i briselskim zadovoljstvom novim zakonima. Poglavlje je davno «ispregovarano» i zaključeno, i ovi zakoni doista nemaju nikakve veze s EU osim što čvrsto zagovaraju politiku u visokom obrazovanju i znanosti koja širom Europe izaziva masovne prosvjede, otpor, snažnu kritiku i nezadovoljstvo akademske zajednice. Vlada, dakle, još jednom bezočno laže.

Iz svih ovih razloga, nedvojbeno je da će akademska zajednica, koja je već više puta gotovo jednodušno i u potpunosti odbacivala ove zakone, morati reagirati na njih – ne samo zato što oni rade protiv interesa samih akademskih radnika i studenata, nego i zato što bi njihovo donošenje značilo katastrofu za čitavo naše društvo. Kako je postojeći sindikat zaposlenikâ u visokom školstvu, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, od samoga početka kolaborirao s MZOŠ-em u donošenju ovih zakona, akademskoj zajednici nije preostalo ništa drugo nego da formira svoj novi sindikat – Sindikat visokog obrazovanja i znanosti «Akademska solidarnost». Sindikat «Akademska solidarnost» – osnovan 9. ožujka 2011., registriran 30. ožujka 2011. – okuplja akademske radnike i studente iz cijele Hrvatske. Ustrojen je na načelima direktne demokracije, što znači da su svi članovi ravnopravni i da nema predsjednika. Sindkat je iz dana u dan sve brojniji, a članove ima u Zagrebu, Zadru, Splitu, Rijeci i Puli. Upravo će preko toga sindikata akademski radnici, u tijesnoj suradnji sa studentima, uskoro pokrenuti štrajk kao sljedeći način otpora i krajnje sredstvo u borbi protiv štetnog paketa zakonâ, odnosno borbi za autonomiju sveučilišta, slobodnu znanost i besplatno visoko obrazovanje.

Akademska solidarnost



Izjava za medije plenuma Filozofskog fakulteta u Zagrebu povodom objave završnih tekstova nacrta prijedloga zakona iz područja znanosti i visokog obrazovanja

Novim nacrtima zakona u izvedbi sivih eminencija povjerenstava MZOŠ-a, korporativni je interes u otvorenoj alijansi s partitokratskim strukturama napokon jasno i javno odlučio promijeniti i onaj dio javnog sektora koji čine znanost i visoko obrazovanje. U skladu sa sličnim praksama privatizacije javnog zdravstva, cjelokupne privrede i prirodnih resursa kao bitne odlike svih vladajućih garnitura zadnjih dvadeset godina, i ova rješenja stvaraju temelj za odigravanja scenarija maksimalizacije profita i shodno tome dokidanja i ovog javnog dobra.

Ponuđenim tekstovima zakona i njihovim svojevrsnim preambulama, rukovodeći se vrhovnim egzegezama globalnih provoditelja mjera privatizacije, fleksibilizacije i liberalizacije, uspostavlja se temelj za daljnje smanjenje pristupa visokom obrazovanju socijalno podčinjenim slojevima, dok se znanosti ostavlja tržište kao dugo iščekivani krajobraz njene egzistencije pa time egzistencije, ali i progresa, društva u cjelini.

Konačan proizvod rada prosudbenih povjerenstava, kao i povjerenstva za izradu konačnih nacrta zakona, ne znači dugo željeno ostvarenje besplatnog obrazovanja kao što nas izvještavaju stranice ispisane perom sluga medijskih koncerna i poslušnika ministarske fotelje. Zapravo je riječ o običnoj zamjeni pojmova kojom participacije u troškovima studija u ovom slučaju postaju upisnine koje su već odavno implementirane na zagrebačkom sveučilištu dijelom i zbog nedostatnog financiranja iz državnog proračuna. Riječ je upravo o onom linearnom modelu prema kojem će samo izvrsni moći svoj studij preživjeti bez dodatnog financijskog opterećenja.

Iza ovakvih stilskih vježbi tvoraca zakona, ponovno se krije daljnje smanjenje udjela javnog novca u financiranju visokog obrazovanja te bijedan pokušaj kratkoročne pacifikacije studenata. Država tobožnjim omogućavanjem besplatnog obrazovanja uvođenjem upisnina ne samo da nije izdvojila dodatna sredstava iz proračuna, već je ista samo prenamijenila otvorenim udarom na studentski standard u domeni prehrane uređenjem novog pravilnika o subvencioniranju hrane koji uskoro stupa na snagu, a studentska financijska pozicija je dodatno pogoršana i povećanjem cijena smještaja u studentskim domovima kao i ukidanjem besplatnog javnog prijevoza, što nije u direktnoj ingerenciji centralne vlasti, ali dovoljno jasno oslikava politiku svih struktura i razina vlasti prema socijalno najugroženijim slojevima.

Komercijalizacija obrazovanja, stoga, neće biti zaustavljena zamjenom pojmova u svrhu trenutnog umirivanja studentske populacije, niti striktnim provođenjem diktata OECD-a, Europske unije i Svjetske banke ili plana gospodarskog oporavka na što se MZOŠ voli pozivati. Ovi zakoni, ukoliko prođu zakonsku proceduru, promijenit će dugoročno sliku visokog obrazovanja u RH što će u budućnosti dovesti do smanjenja upisnih kvota, ukidanja pojedinih studijskih grupa i fakulteta te stalnog povećanja troškova studija. Na našoj generaciji ostaje da spriječimo takav scenarij ne susprežući se i od direktnih akcija što smo zadnje dvije godine u više navrata pokazali.

Plenum FFZG-a

Vezani članci

  • 28. prosinca 2021. Jugoslovenska – socijalistička – feministička istorija Nije samorazumljivo iz kojih se pozicija interpretira historija jugoslavenskog socijalističkog puta ka emancipaciji žena, pa ni iz kojih feminističkih pozicija. Interpretacije koje prioritiziraju rodnu optiku kao samostalnu, odnosno pretpostavljaju žensko djelovanje kao autonomno, najčešće ističu tobožnji kontinuitet između građanskih i socijalističkih struja, mehanički prenose anglosaksonsku periodizaciju feminizma na tzv. tri vala i dekontekstualizirano kaleme zapadnjačke hladnoratovske kategorije na jugoslavenske okolnosti. Međutim, postoje i lijeve feminističke interpretacije, koje uviđaju da rodna emancipacija nije sekundarni ili izvedeni, već neodvojivi dio radničke i socijalističke emancipacije – riječ je o jednoj borbi s mnoštvom lica. Iz ove vizure se pokazuje kako teza da nakon AFŽ-a nije bilo ničeg previđa ključna feminističko-socijalistička dostignuća u polju socijalne reprodukcije.
  • 27. prosinca 2021. Mandić u Blitvi Povodom četrdesetogodišnjice Krležine smrti, specijalno izdanje Jutarnjeg lista donosi intervju s Igorom Mandićem, koji ikonoklastički prebire po Krležinom liku i djelu još od zbirke Zbogom, dragi Krleža iz 1988. godine. Mandić denuncira Krležu upisujući mu ideološko inzistiranje na vulgarnoj koncepciji društveno angažirane uloge književnosti. Time se pridružuje „antitotalitarnim“ moralističkim čitanjima koja, zakrivena tobožnjom književnom ekspertizom, manje govore o književnosti, a više o perspektivama liberalne inteligencije.
  • 24. prosinca 2021. O revolucionarnom muziciranju Pavla Markovca Pavao Markovac nije bio samo međuratni muzikolog i skladatelj, niti tek „usputnih“ komunističkih uvjerenja ‒ kako to revizionistički postupci prešućivanja nastoje prikazati. Bavljenje muzikom ovog političkog agitatora i organizatora, publicista i kritičara koji je zbog svog djelovanja bio zatočen u ustaškom logoru Kerestinec, a potom i ubijen, nemoguće je odvojiti od marksističkog okvira razumijevanja. Stoga je i njegov pristup muzici, kao i umjetnosti uopće, neodvojiv od analize odnosa proizvodnje i reprodukcije u kapitalizmu. Djelujući kroz kulturno-umjetničke i političke organizacije unutar radničkog pokreta, Markovac je nastojao na propitivanju i stvaranju radničke muzike, usredotočujući se na formu revolucionarnih pjesama i zborskog izvođenja, te iznalaženju umjetničkih formi i sadržaja koji bi bili dostupni svima.
  • 23. prosinca 2021. Alternativnom kulturom u ekonomski mejnstrim Demontirajući mitove liberalnog pristupa umjetnosti, Katja Praznik u svojoj knjizi Art Work: Invisible Labour and the Legacy of Yugoslav Socialism mapira kulturno-umjetničku povijest socijalističke Jugoslavije iz vizure koja umjetnost prije svega promišlja kao područje rada. Kulturno-umjetnička proizvodnja u prvoj se dekadi u većoj mjeri odvija pod okriljem centralizirane države, potom kroz dvije dekade u decentraliziranom smjeru, a od 1970-ih se sve više liberalizira. Umjetnici_e radnici_e postaju socijalistički_e poduzetnici_e ─ sve prekarniji_e i sve manje zaposleni_e ─ a umjetnost se iz područja rada i društvene kulture seli u mitski univerzum individualiziranog stvaranja i slobode: barem za one koji si tu slobodu mogu priuštiti. U tom rastakanju socijalističkog modela kulture nemalu ulogu imala je i tzv. alternativna scena, koja je iz vlastitih srednjoklasnih ukotvljenosti zdušno prihvaćala liberalne kulturne reforme.
  • 22. prosinca 2021. Srbija na desnici: antimoderni gen ili kapitalistička transformacija društva? Jačanje i preoblikovanje desnice u postpetooktobarskoj Srbiji nije izraz rastućeg nacionalizma i fašizma koji su tobože inherentni narodnim masama (kako to tumače liberalni gurui), već proturječnosti procesa kapitalističke transformacije i socijalnih frustracija u nedostatku ozbiljnih organizacijskih formi otpora. Nametnuta ideološka polarizacija koja se ogleda u suprotnostima reformizma/tradicionalizma, zapadnjaštva/rusofilstva, socijalnog liberalizma/konzervativizma, suradnje/nesuradnje s Haškim tribunalom, „Bulevara Zorana Đinđića“/„Bulevara Ratka Mladića“ itsl., naišla je na ideološku sintezu stvaranjem SNS-a (kao unaprijeđene verzije DS-a) i jačanjem vučićevske desnice. Ljevica, pak, društvene proturječnosti mora nastojati tumačiti autonomno, izvan nametnutog ideološkog sklopa polarizacije, te produbljivati i izoštravati kritiku kapitalizma.
  • 20. prosinca 2021. Mural u beskraju Gubitak ideološke, političke i institucionalne hegemonije ipak ostavlja polja u kojima se nastoji djelovati, primjerice kulturno-simboličkim označavanjem jugoslavenskih gradova. Tako izdanci posrnule Demokratske stranke u Srbiji još uvijek vode bitke za simbole, posebice za onaj u kojem je zgusnuta sva mitologija ovog dijela političkog spektra – „beatificiranu“ figuru Zorana Đinđića. Međutim, dok brojni pokušaji oslikavanja njegova murala na Platou ispred Filozofskog fakulteta u Beogradu – također simbolički potentnom mjestu, obilježenom anti-miloševićevskim folklorom – nastoje reaktualizirati nasljeđe ubijenog premijera, njegovo neprekidno precrtavanje znakovito podsjeća čega je ovaj simbol zapravo ime: neobuzdane privatizacije i osiromašenja radničke klase.
  • 19. prosinca 2021. Prilog razvijanju konceptualnih okvira rada njege Nakon utemeljujućih debata o socijalnoj reprodukciji, o razlikama između unitarnih i višesistemskih teorija i o nadnicama za kućni rad tijekom 1970-ih, od 1990-ih se u okvirima feminističke ekonomije teorijski utemeljuje i jedna specifična vrsta socijalno-reproduktivnog rada: rad njege. Dakako, geopolitička, povijesna i međunarodna podjela rada reprodukcije, odnosno globalni lanci njege, iziskuju analitičko nijansiranje razlika u zemljama kapitalističkog centra (gdje se rad skrbi poglavito delegira na jeftinu migrantsku i ne-bijelu radnu snagu), u socijalističkim državama (gdje je umnogome državno podruštvljen) i u zemljama globalnog Juga (gdje se socijalno-reproduktivni aranžmani oslanjaju na šire obitelji, zajednice, civilni sektor i neformalni sektor rada). Složenija konceptualizacija rada njege dolazi i iz feminističkih istraživanja socijalnih politika, te kroz konceptualne alatke dijamanata njege i ukupne društvene organizacije rada.
  • 16. prosinca 2021. Romski feminizam: od rodno-ravnopravnog preko intersekcionalnog prema socijalno-reproduktivnom pogledu (3. dio) Nakon analize elemenata rodno-ravnopravne i intersekcionalne optike, posljednji dio triptiha o romskom feminizmu donosi prikaz optike teorije socijalne reprodukcije, koja se ovdje razmatra kao analitički i politički najpotentniji okvir za promišljanje položaja Romkinja, a u sprezi s marksističkim razumijevanjem složenih odnosa rada: i proizvodnog (prije svega kroz ukotvljenost u neformalnu sferu rada) i reproduktivnog (kroz marginalizirana domaćinstva u kojima se socijalno reproducira rasijalizirana radna snaga). Pokazuje se kako je najveći broj Romkinja ne samo dio rasijalizirane, etnicizirane i orodnjene radničke klase, već je njihov položaj zapravo potpuno uključen u kapitalizam. Utoliko su i zagovaranja politike inkluzije promašena, a socijalno-reproduktivni pogled naznačuje jedinu revolucionarnu putanju: antikapitalističku.
  • 13. prosinca 2021. Neoliberalna država globalnog Juga (2): bliži li se kraj autoritarnog neoliberalizma? "Indija i Turska su jedine dvije velike države globalnog Juga u kojima je kulturni nacionalizam ostvario pobjedu nad sekularizmom i uspostavio kontinuiranu vlast. Međutim, oba primjera pokazuju da kulturni nacionalizam ulazi u svoju autoritarnu fazu, koju u slučaju Indije neki autori_ce nazivaju i fašističkom. U trenutnim geopolitičkim okolnostima u kojima ove dvije države imaju bitnu ulogu, razvoj ovakvih tendencija poziva na oprez, a istovremeno zlokobno potvrđuje tezu da formalno demokratske institucije nisu dovoljne da bi spriječile razvoj autoritarnih političkih oblika vlasti."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve