Tiranija Europske centralne banke

Dean Baker je američki makroekonomist i suosnivač Center for economic and policy research zajedno s Markom Weisbrotom. Tekst “Strahovlada Europske centralne banke” je objavljen na International relations and security network u sklopu Bakerove kolumne.


Europska centralna banka (ECB) izvijestila je ovaj mjesec da će podignuti kamatu na kratkoročne kredite za jednu četvrtinu, na 1,25%. To je vrlo loš znak za narode zemalja Eurozone a moguće i za ostatak svijeta.

Takav potez naznačuje dvije stvari. Prvo, Europska centralna banka spremna je usporiti ekonomiju Eurozone i povećati nezaposlenost. To proizlazi iz dizanja kamatnih stopa. Za ECB, ciljana je stopa inflacije 2%, dok ona trenutno iznosi 2,5%. Glavni je razlog tome skok cijena nafte i drugih dobara, što se u prvom redu može pripisati nestabilnosti na Bliskom istoku i povećanju potražnje iz Kine, Indije i drugih brzorastućih ekonomija u razvoju.

Podizanje kamatnih stopa u Eurozoni slabo će utjecati na smanjenje cijena dobara. Međutim, ako povećana kamatna stopa u dovoljnoj mjeri proizvede dodatnu nezaposlenost, može se stvoriti pritisak na smanjenje plaća i tako poništiti utjecaj povećanih cijena dobara. Ako cijene dobara budu rasle puno više od 2%, ECB može učiniti da plaće rastu manje od 2% te se tako vratiti na svoju magičnu brojku i proglasiti posao obavljenim.

Tu na vidjelo izlazi druga posljedica akcije ECB-a. ECB nije naučio ništa iz događaja protekle 3 godine. Oni koji su se nadali da će najgora recesija u posljednjih 70 godina možda promijeniti ponašanje Banke, sigurno su razočarani. Ona je vjerna svojem cilju bez obzira na cijenu u vidu nezaposlenosti i smanjene proizvodnje.

Na nesreću, ECB nije sam u tom stajalištu. Većinu centralnih banaka kontroliraju ljudi kojima je cilj niska stopa inflacije, a koji eksplicitno ignoriraju posljedice takvih politika na proizvodnju, zaposlenost i financijsku stabilnost.


Demokratski deficit

Najgori dio te priče jest da ovakve presudne odluke u vezi ekonomske politike donose male, zatvorene klike, koje djeluju u velikoj mjeri izvan vidokruga javnosti. Izglednije je da odluke centralne banke u vezi kamatnih stopa imaju puno jači utjecaj na zaposlenost i rast od bilo kakvih politika o kojima se beskrajno raspravlja u parlamentima. Pa ipak se ove odluke u pravilu donose bez demokratske participacije.

Političari zapravo snose većinu krivice za ovakvu praksu. Izgradili su institucionalne strukture koje centralne banke u velikoj mjeri pozicioniraju izvan demokratske kontrole. Vjerojatno ne postoji banka koja je tako izdvojena od demokratskog procesa kao što je to ECB, u velikoj mjeri zbog svoje multinacionalne strukture, no ipak sve centralne banke bogatijih zemalja sada uživaju izvanredno visok stupanj neovisnosti od izabranih vlada. U mnogim zemljama one su čak nezavisnije od pravosudnog sistema.

Štoviše, mnoge su centralne banke od političara dobile ovlaštenja provoditi politiku ciljane inflacije bez obzira na posljedice po druge ekonomske ciljeve. Ovo ostavlja prostor centralnim bankama da milijune ljudi bace na cestu kako bi ispunile svoj opsesivni cilj u vezi inflacije.

Davanje odriješenih ruku centralnim bankama u provođenju ciljane inflacije možda bi i bilo opravdano da su im rezultati bili uspješni, ali nisu. Svjetska ekonomija pretrpjela je štetu u vidu smanjivanja proizvodnje za više od 10 000 milijardi dolara zato što su centralne banke zakazale u sprečavanju rasta opasnog cjenovnog mjehura od sapunice na tržištu nekretnina.

Dok su se banke divile same sebi zbog održavanja ciljanih stopa inflacije, mjehuri cijena sve su više rasli, a financijski sistem je sve više posuđivao kako bi povećao vlastitu zaradu. Sve što su centralni bankari mogli izraziti kad se mjehur 2008. konačno rasprsnuo bilo je iznenađenje.

Za takav bi kolosalni fijasko ljudi u drugim profesijama ostali bez posla. Međutim, ako je pokoji zaposlenik centralnih banaka zbog ove katastrofe i dobio otkaz, to je učinjeno veoma tiho.

Ekonomska kriza trebala je naučiti centralne banke da nije dovoljno provoditi politiku ciljane inflacije; održavanje visoke razine zaposlenosti i sveopće financijske i ekonomske stabilnosti također je važno – neuspjeh da se odgovori ovim izazovima trebao bi rezultirati smjenom trenutnih postava centralnih bankara.

Ovi procesi moraju također učiniti centralne banke odgovornim izabranim vladama. Odluke koje te banke donose uključuju pitanja u kojima bi javnost trebala participirati. To se osobito tiče izbora između više zaposlenosti i rizika viših stopa inflacije.

Naravno, različiti akteri imat će različita stajališta u vezi tog izbora. Financijska poduzeća, koja su u pravilu bliska vodstvu centralnih banaka, teško da će biti osobito zabrinuta za društveni trošak nezaposlenosti. Međutim takva će poduzeća rizik od povećane inflacije gledati s velikim strahom jer to obično vodi velikim gubitcima u financijskoj industriji pa tako i njima samima.

Za širu javnost vjerojatnije je da će zauzeti suprotnu poziciju, budući da umjereno više stope inflacije stvaraju male društvene troškove. Ova vrsta javnog izbora trebala bi biti dio političkih kampanja jer je izgledno da će imati daleko više posljedica za čitavo društvo od bilo kakvih fiskalnih politika koje političke stranke obično promoviraju.

Ništa od ovog ne znači da želimo da političari određuju kamatne stope. Međutim ljudi koji o tim kamatama odlučuju trebaju odgovarati političarima na način koji danas nije praksa. Po tom načinu centralna bi banka trebala biti poput bilo koje regulatorne agencije. Primjerice, političari ne odlučuju koje će lijekove odobriti Agencija za hranu i lijekove. Pa ipak, ako prođe 5 godina bez odobravanja ijednog lijeka ili se odobri više lijekova koji uzrokuju bolest i smrt, nastupaju ozbiljni problemi.

Ukratko, riječ je jednostavno o vraćanju odgovornosti centralnih banaka za njihovo upravljanje ekonomijom. Dani u kojima se centralna banka ponaša kao crkva izvan dosega javnosti trebaju biti odbrojani.

Dean Baker
S engleskog preveo Bojan Nonković
Objavljeno u originalu 18. travnja 2011.

Vezani članci

  • 2. listopada 2021. Antikapitalistički seminar Prijavite se na Antikapitalistički seminar koji u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju Slobodni Filozofski i Subversive festival – jednotjedni program političke edukacije u kojem ćemo pokušati mapirati i kritički sagledati analitičke okvire različitih oblika političkog angažmana i njihove slijepe pjege, odnosno razmotriti na koji način različite teorijsko-političke paradigme pristupaju društvenoj stvarnosti.
  • 30. rujna 2021. Skidanje slojeva "Iako termin „istraga“ možda evocira prizor detektiva, istraživačka estetika kao praksa pokazuje bliže afinitete prema kritičkoj teoriji nego prema policiji. Navođenjem pokušaja „skidanja slojeva“ realnosti kako bi se razotkrila istina, istraživačka estetika razlikuje se od formalnih pravnih procesa koji pri ustanovljavanju odgovornosti prihvaćaju tek najužu koncepciju kauzalnosti."
  • 29. rujna 2021. Nadilaženje jedinstvene porezne stope "Osim ako ih se implementira s brojnim iznimkama, poreze s fiksnom stopom u pravilu se smatra regresivnima jer najteže pogađaju najsiromašnije. Bogati možda plaćaju isti postotak, no njihovi su prihodi dovoljno visoki da to, za razliku od siromašnijih građana, ne primjećuju."
  • 28. rujna 2021. Iz duge povijesti knjigocida "U razdoblju Republike Hrvatske ideološki motiv u pozadini uništavanja i otpisivanja knjiga uvelike je bio replika praksi iz NDH. Prema nekim podacima, početkom devedesetih uništeno je 14 posto hrvatskog književnog fonda. Na meti su bili marksistički naslovi, radovi srpskih autora, ali i potpuno apolitična literatura, ako je bila pisana ćirilicom i/ili ekavicom."
  • 26. rujna 2021. Kako je Premier liga pomogla super-bogatašima da zavladaju nogometom "Jasno je da je zaustavljanje Superlige omelo daljnju komercijalizaciju nogometa. Međutim, ono što se često zaboravlja jest da je gotovo identičan proces uspio pri formiranju Premier lige 1992. godine."
  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 10. rujna 2021. Onkraj nuklearne obitelji "Brak je konzervativna institucija, način da se klasa reproducira. On je osnova za male jedinice – obitelj, crkvu, zajednicu – za koje je Edmund Burke smatrao da su nužne za etičko društvo. Prema konzervativcima, brak liječi siromaštvo, traume iz djetinjstva i nasilje izazvano vatrenim oružjem. Međutim, osobito čeznu za tzv. tradicionalnim obiteljima, gdje je otac hranitelj, a majka domaćica. Naš porezni zakon odražava ovu težnju. Napisan je kako bi išao u prilog bogatim bračnim parovima, od kojih su većina bijeli, kao što je Dorothy Brown nedavno primijetila u knjizi The Whiteness of Wealth"
  • 5. rujna 2021. Uloga mjera štednje u nezapamćenim šumskim požarima u Grčkoj "Premještanje fokusa s lokalne situacije prema globalnim snagama primorava nas da uvidimo kako nema ničeg "uređenog" u današnjem globalnom neoliberalnom poretku. Prije negoli se krenemo boriti za opstanak naših zajednica, trebali bismo razmotriti jesu li borba za redistribuciju bogatstva i golemi pomak u prioritetima naših država zapravo nužan uvjet za to da imamo ikakvu šansu. Trebali bismo također razmotriti što nam slijedi: sve izraženije nejednakosti, borbe oko preostalih resursa, društvena i geopolitička nestabilnost."
  • 1. rujna 2021. Krik i plan "Na zemlji ukradenoj od Autohtonih naroda, dok nas nužnost i briga primoravaju da se približimo jedni drugima iz klaustrofobične topline naših podijeljenih traumatiziranih javnosti, vjerojatno je najhitniji revolucionarni prioritet izgradnja solidarnosti između zajednica koje su međusobno zavadili kapitalizam, bjelačka supremacija i naseljenički kolonijalizam. Da razjasnimo tko smo jedni drugima i što nam je zajedničko, a koje su naše različitosti, i može li se i kako to prevladati. Zadaća izgradnje povjerenja među zajednicama, naravno, nije oprečna revolucionarnom organiziranju ili nespojiva s njim; povjerenje se stvara kroz zajedničku borbu. Međutim, da bismo izvršili tu zadaću možda će biti nužno da prihvatimo najširu moguću viziju toga kako „revolucionarno organiziranje” može izgledati."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve