Ujedinjeni u različitosti?
U Zarezu br. 302 objavljen je temat S onu stranu Schengena o političkoj ekonomiji i demokraciji u Europskoj uniji. Nikola Vukobratović piše o razlikama između pravne regulacije nacionalnih prava i stvarne ugroženosti manjinskih nacija između Hrvatske i EU, o zakonskoj zaštiti nacionalnih prava, nacionalizmu u političkom mainstreamu te o odnosu prema europskim tvrtkama koje krše ljudska prava van Europske unije.Pitanje međunacionalnih odnosa i državne politike prema manjinskim nacionalnim zajednicama posebno je traumatično na našim prostorima, prije svega zbog posljednjih ratnih sukoba. Tijekom sukoba, kao i procesa stabilizacije novih država, “vanjski faktor” je igrao važnu, a negdje i odučujuću ulogu. Kao što je poznato, već početkom izbijanja “jugoslavenske krize” došlo je do nekoliko pokušaja medijacije u konfliktu od strane tadašnje Europske zajednice čije su se članice kasnije zajedno s SAD-om uključivale u sve faze posredovanja u sukobima na postjugoslavenskom prostoru, ali i izravno u vojnom sukobu 1995. u BiH te 1999. na Kosovu. Uloga “međunarodne zajednice” kao jedine instance koja prijetnjom ili silom može natjerati zaraćene strane na mir (npr. Washingtonski i Daytonski sporazum) potakla je oživljavanje raznih neokolonijalnih i autokolonijalnih aspekata orijentalističkih mitova, kako u stranim medijima i među stranim političarima, tako i među domaćim liberalnim “intelektualcima”. Tako je intervencija stranog faktora (bez obzira na njegove motive i rezlutate) shvaćana kao nužna i jedina moguća barijera međusobnom istrebljenju podivljalih balkanskih plemena.
Njemačka i Francuska
Dakako, takvom shvaćanju uloge “stranog faktora” u postjugoslavenskom prostoru pomogla je i ovisnost ljudskopravaškog NGO-sektora o pravnoj zaštiti, a još više o financijskom izdržavanju i pomoći koje su mu u sukobu s “nacionalističkim” režimima pružale razne strane vlade ili zaklade na ovaj ili onaj način povezane s vladama. Sve to znatno je doprinijelo dojmu kako je Europska unija zajednica koja, nakon što je oslobodila sebe nacionalističkog ludila, jedina može i nas natjerati da učinimo isto. Uz to, takav dojam je i posljedica onih poruka koje o sebi odašilje EU. U eri nacionalnih država, EU je višenacionalna zajednica i to takva zajednica koja je omogućila da ono što je stoljećima bilo “kontinent” rata postane “kontinent” međusobne suradnje, pri čemu je primjer Njemačke i Francuske najčešće citiran. I sve je to postignuto bez ugrožavanja nacionalnih posebnosti pojedinih naroda (odatle parola “ujedinjeni u različitosti”). No, koje su razlike između pravne regulacije nacionalnih prava i stvarne ugroženosti manjinskih nacija između Hrvatske i EU?
Prema zakonskoj regulaciji, RH ima 22 priznate nacionalne manjine koje prema zadnjem popisu stanovništva čine oko 7,5% stanovništva. Svaka od tih manjina ima pravo na državno obrazovanje na materinjem jeziku, prisutnost manjinskog jezika u medijima, kao i pravo na upotrebu manjinskog jezika kao službenog u jedinicama lokalne samouprave u kojima čini barem trećinu stanovništva. Također, svaka manjina je zastupljena u Saboru (iako nema svaka po jednog zastupnika), a zastupljenost u lokalnim političkim tijelima mora biti sukladna zastupljenosti u stanovništvu. Jedna stranka nacionalne manjine ima predstavnike i u Vladi.
Najveća i najutjecajnija članica EU, Njemačka, također ima zakonski regulirana prava nacionalnih manjina. No Njemačka kao nacionalne manjine priznaje samo četiri “autohtona” naroda na svom području: Frize, Dance, Lužičke Srbe i Sinti-Rome. Ti narodi zajedno imaju u Njemačkoj oko 200 000 pripadnika što čini oko 0,003% stanovništva. Ipak, Njemačka nije ni blizu homogena kako bi joj sugeriralo manjinsko zakonodavstvo. Njemački savezni statistički ured procjenjuje kako je oko 10% državljana Njemačke “nenjemačkog” porijekla, a osim njih u Njemačkoj živi i gotovo 7,5 milijuna ljudi bez državljanstva što čini oko 9% ukupnog stanovništva. “Stanovništvo migracionog porijekla”, koje je 2007. činilo 19,6% stanovništva, nema nikakvu državnu zaštitu ili poticaj poštovanja i razvijanja vlastite kulture, a još manje posebna politička prava. Naravno, moglo bi se, kao što to čine neki autori, napraviti distinkciju između “autohtonih” nacionalnih manjina i imigracije, ali ono što je u tim podjelama nejasno jest koliko točno generacija mora proći dok neka nacionalna zajednica postane “autohtona” i što to naposljetku znači za pripadnike nacionalne zajednice koji žele njegovati vlastitu posebnu kulturu?
No Njemačka koja priznaje koncept nacionalne manjine (iako ga ne priznaje velikim manjinskim zajednicama) zapravo je izuzetak među zapadnoeuropskim zemljama. Drugi “veliki motor EU”, Francuska, uopće ne priznaje koncept nacionalne manjine. To se odnosi, dakako, na državljane Francuske “stranog porijekla” jednako kao i na “strance” od kojih i jedna i druga kategorija imaju vrlo slične udjele u ukupnom stanovništvu kao i u Njemačkoj. Međutim, u Francuskoj se ovo negiranje nacionalnih manjina odnosi i na razne “regionalne” nacionalne identitete i jezike koje Francuska ne priznaje, već ih pogrdno naziva „patois”, narječjima francuskog. Međutim, to nikako ne može vrijediti za baskijski ili bretonski koji uopće nisu romanski jezici niti su te nacionalne zajednice “neautohtone” na području Francuske.
Nacionalizam u političkom mainstreamu
Očito je da postoje velike razlike u zakonskom odnosu prema nacionalnim manjinama između Hrvatske i velikih zemalja EU. Različiti standardi za velike i male, stare i nove članice EU rijetko će koga iznenaditi, ali ipak valja primijetiti kako su dvostruki standardi ovdje čak i formalno postavljeni za različite članice. To je napravljeno tzv. kopenhaškim kriterijima, dokumentom iz 1993. kojim se postavljaju uvjeti za svaku zemlju kandidata za EU i u kojem se prvi put u povijesti europskih integracija spominju prava nacionalnih manjina, što se stoga često spominje kao veliki napredak u manjinskim pravima. Pri tome se često zaboravlja spomenuti kako on ima jednu značajnu manu – naime, odnosi se samo na nove članice, ali ne i one koje su postale članice prije 1993. i koje prema svojim manjinama nemaju nikakvih obaveza pa čak ni obavezu da priznaju njihovo postojanje.
No to ne znači da su ovi kriteriji donijeli neki napredak u zaštiti manjinskih prava u tzv. novoj Europi. Među tim zemljama nacionalne manjine priznaju samo Slovačka, Rumunjska i Slovenija. Bez manjinskih (a često i bez građanskih) prava ostala je velika ruska manjina koja u Latviji čini 28%, a u Estoniji 25% stanovništva, turska manjina koja čini gotovo 10% stanovništva u Bugarskoj i romska manjina u Mađarskoj čiju je veličinu teško odrediti, da navedemo samo neke najistaknutije.
Dakako, ovdje govorimo samo o zakonskoj zaštiti nacionalnih prava što ne kaže gotovo ništa o rasizmu ili nasilju kojem su izložene pojedine zajednice. Oni koji očekuju da je EU instrument koji se obračunava s ekstremnom desnicom mogli bi se razočarati. Naime, utjecaj i snaga rasističkih političkih stranaka (tako ćemo nazivati one stranke koje se zalažu za sustavnu državnu diskriminaciju određenih nacionalnih zajednica) u EU je u stalnom porastu. Dok je potpora hrvatskoj ekstremnoj desnici (koja u usporedbi s nekim europskim strankama i nije posebno ekstremna) na posljednjim izborima bila oko 4%, u Švedskoj ona iznosi 6%, u Bugarskoj 8%, Belgiji 10%, Danskoj 14%, Nizozemskoj 15,5%, Mađarskoj 17%, a Austriji čak 29%. Prema zadnjim istraživanjima, ekstremno desna stranka Pravi Finci na ovogodišnjim izborima mogla bi dobiti preko 15% glasova i znatan utjecaj pri formiranju vlasti. Taj utjecaj već sad imaju nizozemski i austrijski ekstremni desničari o čijoj potpori ovise tamošnje vlade.
Još je opasniji proces koji se događa u političkom mainstreamu. Nedavno je veliku pažnju privuklo Sarkozyjevo protjerivanje Roma iz Francuske isključivo po nacionalnoj osnovi, ali često se zaboravlja da je on izbore i dobio nimalo suptilnim rasističkim obećanjima kako će očistiti ulice igrajući na kartu straha “pravih Francuza” od njihovih tamnijih i puno siromašnijih susjeda. Zapravo je silan porast tzv. populističke ekstremne desnice (čijim se uzrocima ne može ovdje posvetiti zaslužena pažnja) ono što politički mainstream gura prema prihvaćanju iste retorike, što je nedavno pokazala Angela Merkel govoreći o “propasti multikulturalizma”, kao i socijaldemokratski političar Thilo Sarrazin svojom knjigom o “nestanku Njemačke”. U svakom slučaju, čak i ovakav letimičan pogled na političku scenu EU dovoljan je da razbije iluzije o “europskoj politici” kao opoziciji “nacionalističkoj politici”.
Ovakvoj ocjeni moglo bi se prigovoriti kako ne uzima u obzir da su te tendencije možda suprotne težnjama EU institucija, ali samo oni naivni mogu misliti da je EU nešto iznad ili izvan zemalja koje ga vode. Iza samopredstavljanja EU institucija kao nekoga tko “potiče” manjinska prava zapravo se krije realpolitičko priznanje kako EU nema nikakvog motiva ni ambicije izravno intervenirati protiv otvorenog kršenja manjinskih prava, pogotovo ako ga provode velike zemlje. Taj cinizam još je vidljiviji na području politike migracija pri čemu EU institucije nemaju nikakvih problema istobodno inzistirati na “slobodnom protoku roba i usluga”, ali ograničavati slobodan protok ljudi, čak i unutar vlastitih granica. No zapadnoeuropske zemlje svakako dopuštaju imigraciju, u mjeri u kojoj ona izravno koristi tamošnjem kapitalu. Nema nikakve sumnje da Zapadna Europa ima potrebe za radnom snagom, pogotovo mlađom i pogotovo onom koja će za najmanju nadnicu obavljati najteže poslove, a koja će istobodno, zadržavajući status “stranaca”, puno teže ući u neki oblik političke borbe za vlastite interese. Umjesto mita o strancima koji “otimaju zemlju” imamo realnost u kojoj stranci čine desetak ili više postotaka stanovništva, ali čine znatno veći (nažalost statistički neutvrđen) postotak radne snage, posebno u proizvodnim djelatnostima, a istodobno nikako ili marginalno sudjeluju u političkom životu, što je velikom dijelu privremenih radnika bez državljanstva i “ilegalnih” imigranata čak i formalno onemogućeno. S obzirom na povijest hrvatskog sudjelovanja u gastarbajterstvu, začuđuje razina ignoriranja ovog fenomena u domaćim
javnim polemikama.
Zara, H&M i somalijski gusari
Osim rada “stranih radnika” u tvrtkama u Europi, europski biznis zapošljava i velik broj radnika u izvaneuropskim zemljama, pri čemu će se Europska komisija posebno pohvaliti politikom izbjegavanja poslovanja s “trećim zemljama” koje krše ljudska prava. Naravno, ta politika može poslužiti kao koristan izgovor za ustupke od politike “slobodnog tržišta” i prema potrebi eliminiranja konkurencije iz Irana ili Kine, ali istodobno ta politika znači da EU ni na koji način ne kažnjava one za koje bi trebala biti nadležna, tj. europske tvrtke. Zanimljiv primjer mogu biti u Hrvatskoj dobro poznate tvrtke kao što su španjolska Zara ili švedski H&M, da navedemo samo neke, koje su u nekoliko navrata uhvaćene u korištenju robovskog i dječjeg rada u Aziji bez ikakvih posljedica. Umjesto proklamirane uloge “meke sile” koja štiti ljudska prava u svijetu, EU je pokazala samo krajnju nedosljednost u vanjskoj politici. Petnaest od njezinih 27 članica sudjelovalo je u međunarodnopravno ilegalnoj invaziji na Irak, bez da je to izazvalo komešanje. No to je bilo u vremenu kada EU još nije imala zajedničke vojne intervencije. To se nedavno promijenilo pa pod zastavom EU traje pohod protiv somalskih gusara, istih onih kojima su europske velike ribarske firme prvo oduzele izvor preživljavanja pa im onda zagadile more radioaktivnim otpadom, o čemu su bili obaviješteni i vodeći talijanski političari, bez ikakvih posljedica, naravno.
No čak i kad politika EU ne bi bila u sukobu s ljudskim pravima, ostaje pitanje jesu li europsko ujedinjenje i koncept europejstva progresivni? Ako je stoljećima europsko nejedinstvo imalo za posljedicu periodične sukobe velikih sila i razvoj nacionalnih netrpeljivosti koje ih slijede, čini se da su se glavna proturječja danas premjestila negdje drugdje. Je li u toj situaciji točno da europski identitet doista prelazi uske “nacionalističke” granice i, naposljetku, znači li on “zajedništvo u raznolikosti” kada je najznačajnija i najpotlačenija europska manjina zapravo zbog vlastitog “izvaneuropskog porijekla” (imigranti) isključena iz tog identiteta? Teško.
Prije će biti da je njegov nestanak preduvjet nacionalne ravnopravnosti i slobodne međusobne suradnje.
