Podvala sa studentskim kreditima

Alan Nasser je profesor emeritus koji predaje političku ekonomiju na Evergreen State Collegeu u Olympiji u državi Washington. Uz Kelly Norman autor je teksta „Mjehur duga studentskih kredita – Prokletstvo prve američke generacije zahvaćene mjerama štednje” koji smo objavili u studenom. Razgovor je za Counterpunch vodio Mike Whitney.



Je li moguće „pobjeći“ od studentskog kredita i proglasiti bankrot?

Ne, studenti koji su dužnici ne mogu pobjeći od financijske propasti proglašenjem bankrota. Ta najosnovnija zaštita potrošača bila bi dostupna studentskim dužnicima da nema zakonodavstva osmišljenog kako bi se spriječilo studente koji uzmu kredit da koriste cijeli niz osnovnih mjera zaštite. Ne govorim samo o zaštiti putem bankrota, već i o istini o uvjetima posudbe, statutima ograničenja, pravima refinanciranja te čak i o zakonima koji propisuju maksimalnu visinu kamata – Kongres je učinio sve te mjere zaštite neprovedivima za studentske kredite sa saveznim jamstvom. Isto to zakonodavstvo dalo je dosadašnjim agencijama za utjerivanje dugova dotad nezamislivu moć, primjerice da oduzimaju plaće, povrate poreza, naknade od socijalnog osiguranja i – koliko god to nevjerojatno zvučalo – invalidnine. Što je još gore, zakonodavci su ukinuli državno izdavanje poslovnih dozvola, državno zapošljavanje te uskratili legitimne mjere sigurnosnih provjera kako bi pomogli agencijama za utjerivanje dugova da iscijede financijsku krv bankrotiranih korisnika studentskih kredita. Dugovanje studentskih kredita je najkažnjiviji oblik dugovanja – najveći dio tih drakonskih mjera nije dostupan društvima koja se bave kartičnim poslovanjem. (Možda sam prestrog. Sallie Mae je nedavno izjavila kako će se dug ipak opraštati u dva slučaja: ukoliko dužnik umre ili postane potpuno radno nesposoban.)


Je li pošteno ustvrditi kako je industrija studentskih kredita muljaža koja cilja na dužnike koji nikada neće moći otplatiti svoje dugove? Jesu li ti studenti poput onih ljudi koje se navuče da uzmu subprime kredit? Koliko je tu novca u pitanju i koliko je tih dužnika trenutno insolventno ili će to biti u budućnosti?

Naravno da je pošteno. Prvo, industrija studentskih kredita je ogromna – velika većina studenata svih mogućih tipova škola je u dugovima. U dugovima je 62% studenata koji pohađaju javne fakultete i sveučilišta te 72% onih koji pohađaju privatne neprofitne škole i 96% onih koji pohađaju privatne škole. Prošlog ljeta je objavljeno kako je ukupni dug zbog studentskih kredita koji iznosi 830 milijardi dolara, prešao ukupni državni dug od kreditnih kartica, koji je i sam narastao do kritične točke od 827 milijardi dolara. A dug od studentskih kredita raste 90 milijardi dolara godišnje. Dakle, ne pričamo baš o maloj promjeni.


Koliko tih studenata nije u mogućnosti otplatiti svoj dug? Odnosno, koliko su studentski krediti slični bezvrijednim kreditima?

Odgovor leži u tri faktora: kako su rangirani ti krediti, koliko je vjerojatno da će dužnik otplaćivati dug, te kolika je stopa insolventnosti zbog studentskih kredita. Položaj studentskih kredita bi trebao reflektirati „zdravlje“ tih kredita, koje se definira kao potencijal koji korisnik kredita za neotplaćivanje duga. To se službeno mjeri tzv. stopom grupne insolventnosti (postotak studenata koji otplaćuju dugove i postanu insolventni, op. prev.), što je vrlo loš instrument jer on mjeri samo one koji nisu u mogućnosti otplatiti dug u prve dvije godine. Nas zanimaju informacije o onima koji nisu u mogućnosti otplatiti dug tijekom životnog vijeka. Ministarstvo obrazovanja skuplja važne informacije, ali je pogrešno interpretiralo činjenice u svojim izjavama za javnost.

U rujnu 2008. tadašnja ministrica obrazovanja Margaret Spellings objavila je vijest kako su stope nemogućnosti otplaćivanja saveznih kredita „povijesno niske“: samo 5,2% trenutnih diplomaca su u nevolji. Spellings je do tih brojki došla preko stope grupne insolventnosti. Ali Ured inspektora u Ministarstvu obrazovanja koristio je mnogo realniju metodu u svom istraživanju 2003. jer su uzeli u obzir cjeloživotni rizik. Tom metodom su procijenili kako za života između 19 i 31% brucoša i studenata druge godine neće biti u mogućnosti otplaćivati svoje kredite (ovisno o tipu kredita i vremenu kada je podignut). Za studente javnih sveučilišta, budućnost je neizvjesnija: od između 30 i 42% studenata se ne očekuje da će biti u stanju otplatiti dug. Ali budućnost je ipak najmanje ohrabrujuća za studente privatnih sveučilišta: očekuje se kako između 38 i 51% njih neće moći otplatiti dug.

Može se iščitati kako će stopa nemogućnosti otplaćivanja duga među studentima koji podignu kredit narasti preko stope korisnika subprime hipoteka na kuće.

Pomislili biste kako će ovakvi alarmantni podaci potaknuti savezne agente da provjere kakva je mogućnost budućih korisnika kredita da otplate dug. Ali savezni krediti se izdaju bez ikakve provjere mogućnosti korisnika kredita da otplate dug. Privatni zajmodavci nisu ništa bolji. U zadnje vrijeme popularniji su tzv. “izravni krediti” za koje se ne traži potvrda sveučilišta (takvi krediti imaju više kamate i većina sveučilišta preporuča studentima da potraže alternativu ovim predatorskim kreditima, op. prev.). Krediti koji su na tržištu studentima izravno dostupni prirodno imaju mnogo veće kamate, a fakultetski uredi za financijsku pomoć ih, naravno, ne nadgledaju. Takvi krediti su veoma profitabilni. Samo u 2007. godini jedna je tvrtka prijavila zaradu od preko milijun dolara od izdavanja kredita studentima sa sveučilišta u Seattleu. Financijska sigurnost zajmoprimaca nije bila u interesu zajmodavcu.

Da bi pozicija studenata zajmoprimaca mogla nalikovati onoj subprime hipotekarnih dužnika, pokazuju i procjene o porastu poslova u sljedećih deset godina koje je izdao Ured za statistiku iz Zavoda za zapošljavanje u prosincu 2009. Većina tih poslova bit će slabo plaćena, a za njihovo obavljanje neće biti potrebna nikakva diploma.

I nemojte misliti kako grabežljivo tržište kredita izdaje kredite samo pravim studentima. Potencijalni studenti su također mete. U današnje vrijeme rašireno je mišljenje da je visoko obrazovanje najbolja defenziva protiv nezaposlenosti što je dovelo do pojave da privatni zajmodavci regrutiraju zajmoprimce na… zavodu za zapošljavanje.

Postoji mnogo subprime studentskih kredita koji vise poput Damoklovog mača iznad glava mnogih sveučilišnih studenata i diplomaca.

Otkako je izašao originalni članak, dobio sam lavine komentara i priča od bivših i sadašnjih studenata u kojima su mi prepričali svoje često tragične priče. Tu je jedno tipično pismo, čiji mi je autor dopustio da koristim njegovo ime:
Ime mi je Luther Callahan i jedan sam od mnogih studenata koji su vjerovali u san o tome kako trebam biti visoko obrazovan da bih osigurao dobar život za svoju obitelj. Zapravo…moja žena i ja smo vjerovali u to. Ne mogu pronaći isplativo zaposlenje. Moja žena je uzela neplaćeni dopust na poslu i nije dobila povišicu u zadnjih pet godina. Ne tražimo ni od koga da nam nešto daruje te smo zbog toga otišli i obrazovali se. Ali svatko je i više nego voljan uzeti od nas ono što nemamo (novac). Studentski krediti su došli na naplatu i ne možemo ih sve platiti. Dobivamo uobičajene prijetnje i više ne znamo što bismo učinili. Koja su rješenja? Radi li se na nečemu što će ublažiti studentski stres? Neki bezosjećajni zaposlenici tih banaka znaju postavljati pitanja poput „koji vam je bio plan za otplaćivanje duga?“ Rekao bih im kako nisam planirao da će se dogoditi globalni financijski slom. Nisam imao pojma da će se takvo što dogoditi. Nisam planirao da će se dogoditi zamrzavanja zaposlenja i ogromna otpuštanja i rezovi u mojoj državi. Na gubitku smo, a ove banke su spremne uzeti nam sve.

Na koji način vlada doprinosi takvoj prevari?

Upravo smo vidjeli jedan način na koji vlada pomaže i krivo upućuje zajmoprimce tako što krivo interpretira stope bankrota. Ali vladina uloga u ovoj krađi ide i mnogo dublje od navedenog. Ministarstvo obrazovanja ima vlastiti program kreditiranja i u skladu s tim interes u nemogućnosti otplaćivanja. A financijski ubija zajmoprimce preko FFELP (Federal Family Education Loan Program) – programa za oporavak.

U izvješću Johna Hechingera (“US Gets Tough on Failure to Repay Student Loans – Education Department Wields Heavy Hand in Some Hard-Luck Cases – No Breaks in Bankruptcy Court”, 6.1.2004.) otkriva se kako za svaki dolar koji Ministarstvo obrazovanja isplati na osnovu zahtjeva zajmodavca da se dug proglasi insolventnim, može povratiti kompletnu glavninu iznosa, plus oko dvadeset posto od kamata, kazni i honorara. A imajte na umu kako vrijednost portfolija nemogućnosti plaćanja uključuje ne samo glavninu iznosa plus kamate u određenom periodu nemogućnosti plaćanja nego i kamate koje nastavljaju rasti nakon tog perioda. Stavimo to u malo aktualniji kontekst i bacimo pogled na tablicu 4 u Dodatku na budžet predsjednika Obame iz 2010. Doznajemo kako najnovija stopa oporavka – oporavljeni iznos u odnosu na iznos nedostatnog kredita – iznosi 122 posto za nedostatne FFELP kredite. To je najviša stopa oporavka od svih vrsta saveznih kredita nego duplo veća od sljedeće najviše kategorije. Shvatit ćete relativnu enormnost američke pretjerane konzumacije pljački kada pogledate stope oporavka za nemogućnost otplaćivanja duga kreditnih kartica – oko 25 centa za jedan dolar.

Alan Collinge sa StudentLoanJustice.org je pokazao kako Ministarstvo obrazovanja zaradi više na insolventnim nego na stabilnim kreditima. Washington ima jednaki interes u ohrabrivanju studenata s poteškoćama u otplaćivanju kao što imaju i, primjerice, agencije za utjerivanje dugova koje od takvih slučajeva očito žive. To je upravo ono na što je mislio George Bush stariji kada je obznanio kako ima namjeru „voditi vladu kao tvrtku“. Sama vlada je postala grabežljivi lihvar. Ima istu pobudu za profitom od onih s poteškoćama u otplaćivanju kao i privatni zajmodavci.


Kakve koristi od onih s poteškoćama u otplaćivanju duga imaju privatne kompanije za izdavanje kredita?

Evo, u najkraćim crtama ono što čini interes privatnih kompanija za onima s poteškoćama u otplaćivanju duga dubljim. Legislativa koju je donio Kongres zakinula je studente te su tako išli na ruku zajmodavcima. Zakonodavci su uveli novi sustav školarina/pristojbi koji omogućava zajmodavcima da zarade 20% od svih dužnikovih isplata prije no što se ijednom od tih iznosa prilože glavnina i kamate. Zato što je Kongres odlučio uskratiti studentima ključne mjere zaštite (za detalje, pogledajte ispod, pitanje 4), oni su doslovce natjerani da se prijave na program za ukidanje insolventnosti zajmoprimca. Zajmoprimac tako postaje žrtvom neke vrste ucjene, čime u biti plaća da se izvuče iz navodno mnogo gorih dugovanja i to isplatama kojima se rijetko dodaju glavnina i kamate na nedostatni kredit. Takvi izdaci su u praksi cijena za uzimanje zamjenskog kredita, koji je naravno popraćen dodatnim troškovima. Novi kredit obično je veći od neizmirenog. Baš kao što slaba „regulativa“ u financijskom sektoru namjerno ostavlja prostor za različite rizične trgovinske razmjene koje lako mogu ponovo dovesti do debakla iz rujna 2008., proces „oporavka“ otvara veću mogućnost da dužnik ponovo zapadne u dug.

Takav sustav pristojbi odgovara privatnim zajmodavcima i njihovoj naklonosti prema onima s manjom mogućnošću otplaćivanja. On daje zajmodavcima istu mogućnost zarade kakvu imaju uredi za utjerivanje dugova. Collinge je analizirao dokumente Porezne uprave od izdavatelja saveznih studentskih kredita. Ispada kako takvim agencijama 60 posto ukupne zarade otpada na pristojbe. Ako se stopa nemogućnosti plaćanja smanji, smanje se i pristojbe i zarada zajmodavaoca.

Najveći privatni zajmodavci poput SLM korporacije (Sallie Mae) i Citigroupa, imaju slične kamate kao i jamci. To je zato, jer su agencije kao i najveći uredi za naplatu ujedno u vlasništvu samih zajmodavaca. Zajmodavac, jamac i ubirač time oblikuju sistem isprepletenih interesa: zajmodavac proglasi dug nenaplativim, a on time postane dodatno opterećen pristojbama, i tako pokreće priljev dohodaka jamcu i ubiraču. Ako ta dvojica pripadaju zajmodavcu, imamo dohodak koji dolazi do sve trojice – pod uvjetom da zajmoprimci nastave dugovati, što je učinjeno lakšim procesom koji sam upravo opisao.

Godišnje izvješće iz 2003. (autor je Sallie Mae) oslikava nam živu sliku ogromne zarade na neisplaćenim kreditima. Kompanija je te godine postavila rekord u zaradi i iz izvješća se jasno vidi da su upravo neisplaćeni krediti rudnik zlata. Godišnje izvješće kompanije iz 2005. pokazuje da je portfolio posvećen kreditima narastao za oko 87% između 2000. i 2005. U istom periodu zarada od pristojbi rasla je za 228 posto.


Jesu li prijašnji i sadašnji vojni dužnosnici također mete?

Spomenuo sam ranije da 96% studenata u privatnim školama koristi studentske kredite i da su ti studenti skupina koja je, prema Ministarstvu obrazovanja, u najvećoj mogućnosti da bankrotira. Takve škole ciljaju na vojno tržište s agresivnom i vrlo uspješnom kampanjom regrutiranja. Velik broj aktivnih ili nedavno otpuštenih vojnih lica pohađa privatne škole. 29% vojnika se upiše u privatni sektor, a 40% veterana godišnje koji dobivaju pripomoć za plaćanje školarina upiše se u škole u privatom vlasništvu. Podaci američke vojske i Ministarstva obrane kažu kako je Sveučilište u Phoenixu, najveće sveučilište u sjevernoj Americi, treće najveće po dobivanju sredstava od američke vojske.

Vojna lica često su meta dok su još aktivna. Primami ih se lakoćom kojom mogu pohađati škole, često i po noći, preko vikenda, ili za aktivne dužnosnike, čak i kad su raspoređeni. S obzirom na nedavnu redukciju trupa u Iraku, veći broj dužnosnika se vraća u SAD. Čekaju ih velikodušne beneficije za poručnike koje im dopuštaju da završe strukovne škole ili završe prediplomski studij na akreditiranim fakultetima. Budući da javne ustanove pritišću upisane studente, povećavaju školarine i gledaju kako javna podrška visokom obrazovanju nestaje uslijed nedavnog procvata predkejnzijanske ekonomske politike, profitni sektor to tržište nastoji stjerati u kut.

Mogućnosti zaposlenja za vojna lica na profitnim sveučilištima su predvidljivo male, što naravno pridonosi nemogućnosti nošenja sa znatnim dugom kojem se mnogi od njih izlože. Bloombergovo izvješće citira umirovljenog mornaričkog pukovnika koji danas upravlja ljudskim resursima u američkoj podružnici Schindlera, a koji kaže da „mi ni ne uzimamo u obzir“ kandidate koji su diplomirali na online neprofitnim koledžima za mjesta u razvojnom programu tvrtkinog menadžmenta.


Zašto nisu žrtve tih otrovnih kredita koristile društvene mreže ili se organizirale preko sveučilišnog sustava kako bi se borile protiv takve krađe? Ima li tu osnove za zajedničku tužbu? Što je recimo s organiziranjem zajedničke akcije neplaćanja kredita u jednom mjesecu kako bi se poslala poruka bankama?

Bilo je izoliranih slučajeva pokušaja da se ljude educira i mobilizira. Članak koji smo napisali Kelly Norman i ja izdao je član sveučilišta u Indiani u obliku brošure kako bi ga dijelio među studentskom populacijom. I mnogi koji su ga pročitali proslijedili su ga dalje u svojim krugovima. Ali ključ učinkovitog otpora je organizacija, a oni koji su u najvećoj mogućnosti potaknuti ga, radikalni ljevičari, ostaju pasivni. Nismo u stanju organizirati čak ni proturatni pokret u ovo doba stalnog ratovanja.

Tijekom perioda raširenog studentskog otpora ratu u Vijetnamu postojala je razvijena mreža međusveučilišne komunikacije koja je pomagala ostvariti nacionalno kooordinirane demonstracije i brz otpor. Slična mreža, organizirana oko krize studentskog dugovanja, mogla bi se formirati kad bi nekoliko sveučilišta prihvatilo inicijativu koju bi pokrenule studentske i sveučilišne organizacije u razvoju, koje služe informiranju i mobiliziranju studenata i ostalih solidarnih skupina da odole proždrljivom sustavu. Vaš prijedlog odgode plaćanja je dobar. Jedna od njegovih glavnih prednosti po mom mišljenju bi bilo da se ukaže na problem kataliziranja razvoja šireg otpora cjelokupnom surovom sustavu i dužničkom ropstvu koje postojeći interesi stvaraju kod ljudi.

Razgovor vodio Mike Whitney
S engleskog prevela Irena Curić
Na engleskom objavljeno u Counterpunchu

Vezani članci

  • 18. rujna 2021. Afganistanskim ženama nije potreban bijeli feminizam Femonacionalistički odnosno femoimperijalistički impulsi bijelog feminizma, isključujuće grane feminizma koja promatra ženska prava isključivo kroz bijelu zapadnu optiku, neizbježna su nijansa licemjerja koje se provlači medijskim komentarima o povratku Talibana na vlast u Afganistanu, jednako kao što su bili jedan od ključnih generatora legitimacijskih narativa netom okončane vojne okupacije SAD-a i njezinih saveznica. Ovakav pristup problemu ultrakonzervativnog patrijarhalnog odnosa Talibana prema ženama u afganistanskom društvu zatvara oči ne samo pred seksizmom i mizoginim tendencijama u zapadnim zemljama, nego i pred širim geopolitičkim kontekstom koji je bio formativan za stanje u kojem se zemlje zapadne Azije nalaze danas.
  • 31. kolovoza 2021. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (prvi dio) Pitanje porijekla neke zaraze otvara prostor za simplifikacije, moralnu paniku, teorije zavjere, antivaksersku propagandu i stigmatiziranje već marginaliziranih skupina. Razmatranje povijesti HIV-a pokazuje na koji se način taj virus životinjskog porijekla iz okoline rijeke Kongo kretao do Kariba i SAD-a te kakvu je ulogu u tome imalo nedostatno kolonijalno javno zdravstvo. Iako je pandemija AIDS-a posebice pogađala određene pozicije u mapama seksualnosti i rada (gej muškarce, karipske migrantkinje i migrante, kućanske i seksualne radnice, siromašne korisnike i korisnice intravenoznih droga), iz historijsko-strukturne analize jasno je da njezin uzrok nisu bile specifične skupine ljudi već globalni politički i socioekonomski kontekst.
  • 31. kolovoza 2021.
    Featured Video Play Icon
    Šta je sve od crno-feminističkog značaja?
    Ako se Crni feminizam ne misli iz perspektive zasebnih opresija, isključivo kao feminizam za Crne žene, već iz emancipatorne perspektive univerzalnosti u kojoj se različite osi dominacije i eksploatacije promišljaju kao čvrsto uvezane u sistem kapitalizma, onda Crni feminizam postaje označitelj za ujedinjene antikapitalističke borbe. Na taj način i okupacija Palestine i diskriminacija trans osoba i ukidanje policije te drugih kapitalističkih institucija, kao i kolektivna briga itsl., čine polje crno-feminističke borbe, o čemu na panelu o paralelama između Crnog feminizma i pokreta Black Lives Matter govore Charlene Carruthers, Reina Gossett i Barbara Smith.
  • 22. kolovoza 2021. Antispecizam u teoriji i praksi Karnizam je znanstveno nedokaziva dogma prema kojoj je životinjsko meso nužan sastojak zdrave ljudske prehrane, i kao takav tvori čvrstu jezgru specizma, diskriminacije na osnovi biološke vrste, utemeljene na antropocentričkoj paradigmi koja razdvaja ljude od životinja. Onkraj štetnog utjecaja omnivorske prehrane na klimu, zoonotskih korijena globalnih pandemija, i drugih pragmatičnih razloga za prelazak na biljojednu prehranu, nužno je da antispecizam i veganstvo kao njegovu praksu, umjesto kao životni ili potrošački stil, postavimo kao etički problem i predmet intersekcijski koncipiranog progresivnog antikapitalističkog društvenog pokreta koji transgeneracijski zatočene, iskorištavane, mučene i ubijane ne-ljudske životinje strukturno konceptualizira kao dio proletarijata.
  • 30. lipnja 2021. Interseks osobe i njihovi problemi Interseks stanja obično se razumijevaju kao stanja koja variraju „između“ ženskog i muškog spola, i čija genetska, kromosomska, hormonska, i anatomska (ne)preklapanja uzdrmavaju binarnu konstrukciju „ženske“ i „muške“ spolnosti. Patrijarhalna proizvodnja medicinsko-biologijskog znanja ne samo da diskurzivno gura interspolne osobe u identitetske kutije „ženskosti“ i „muškosti“ te produbljuje njihovu marginalizaciju, već nameće i opasne prakse sakaćenja tijela koja se ne uklapaju u dominantnu taksonomiju. Raspršivanje ustajalih mitova možemo započeti ozbiljnijim informiranjem o iskustvima interseks osoba, kao i povezivanjem s organizacijama koja štite njihova prava.
  • 19. travnja 2021. Startupi neće riješiti nezaposlenost u Italiji Talijanski i strani korporativni gurui koji već desetljećima mantraju neoliberalne trope poput digitalizacije, očekivano pozdravljaju Draghijeve najave poreznih olakšica digitalnim startupima kao inovativne. Međutim, dosadašnji digitalizacijski napori, usmjereni na privlačenje stranog kapitala i zaogrnuti agendom društvene mobilnosti kroz malo poduzetništvo, niti su doveli do smanjenja nezaposlenosti, niti do procvata tehnološke učinkovitosti od koje bi stanovništvo zaista imalo koristi.
  • 17. travnja 2021. Tesla proglašena krivom za razbijanje sindikata "„Ovo je ogromna pobjeda za radnice i radnike koji su imali hrabrosti usprotiviti se i organizirati u sistemu koji trenutno u velikoj mjeri ide u prilog zapošljavatelja poput Tesle koji ne prezaju od kršenja zakona“, izjavila je potpredsjednica UAW-a Cindy Estrada „Iako slavimo pravdu sadržanu u današnjoj presudi, ona naglašava supstancijalne mane američkog Zakona o radu. Ovdje imamo primjer kompanije koja je očito prekršila zakon, a ipak mora proći tri godine prije negoli radnice i radnici pogođeni time dobiju ikakvu pravdu.“"
  • 10. travnja 2021. Nema dokaza za zabranu sudjelovanja trans žena u sportu Ideologem kojim se učvršćuju anti-trans norme i regulative, te legitimira isključivanje trans žena i interspolnih osoba iz ženskog sporta, zasniva se na vizuri spola kao biološkog. Potom se, još vulgarnije, sport razumije kao polje kompeticije koje poglavito zavisi od hormona, veličine organa i sličnih spolnih obilježja. Međutim, ne postoje utemeljena znanstvena istraživanja koja bi potkrijepila pretpostavku da trans žene općenito imaju bolje sportske performance u odnosu na cis žene, niti je istraženo kako točno na njihove predispozicije utječe hormonska terapija, dok je mit o automatski boljim rezultatima zahvaljujući većoj razini testosterona već srušen. S obzirom na to da su razlike u izvedbi unutar svih sportskih kategorija prije svega individualne, možda je vrijeme da se dovede u pitanje i mit o podjeli sporta na „ženski“ i „muški“.
  • 25. ožujka 2021. Spomenici, nazivi ulica i osporeno sjećanje "Ponosno „anti-woke“ pozicioniranje samo je posljednji u nizu vladinih pokušaja da memorijalizira bjelačku supremaciju. Meghan Tinsley izvještava o politici komemoracije."

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve